‘Gotovac je stvarao povijest umjetnosti, a sad je marginaliziran’

NA DESETU GODIŠNJICU SMRTI performera i konceptualnog umjetnika Tomislava Gotovca njegov kolega i prijatelj Milan Božić izvest će 18. lipnja u HDLU-u njemu posvećen performans ‘The Biggest, Antonio Gotovac Lauer!’ koji će pratiti i istoimena izložba

Prošlo je deset godina od smrti performera te multimedijalnog i konceptualnog umjetnika Tomislava Gotovca, a tim će povodom njegov kolega i prijatelj Milan Božić 18. lipnja u HDLU-u izvesti njemu posvećen performans koji će pratiti i istoimena izložba “The Biggest, Antonio Gotovac Lauer!”

MILAN BOŽIĆ ROĐEN JE 1958. U ZAGREBU, a od 1999. radi performanse s Vlastom Delimar i samostalno. Radi video, film, fotografiju i performans. Istaknuo je da je izložba multimedijalna i da to što nije klasična odgovara tome da Gotovac nije bio klasičan, nego specifičan umjetnik.

“Koristim i fotografije kao prvi dio izložbe, one su podijeljene u 16 cjelina. Gotovac je radio i kolaže i filmove pa sam te fotografije postavio kao kolaže i filmske kadrove. Bit će predstavljeni njegovi portreti koje sam snimao u različita doba tijekom godina, naši razgovori, druženja, objedi i radne fotografije, ali i dokumentacija iz vremena kada je bio bolestan, njegov stan u Krajiškoj 29 i privatni performansi koje smo imali. U performansu, kao i Lauer, kod publike želim probuditi sva čula, aktivirati oči, uši i osjet ugode i neugode. Želim da budu aktivni, da nisu samo promatrači. To radim i jer koliko god svi mi pokušavamo predstaviti Lauerov rad te njega kao čovjeka i umjetnika, još uvijek smo daleko od potpunog shvaćanja njegove osobnosti i rada i obrade njegova opusa. Želim odati priznanje svima koji su koristili neposluh kao sredstvo za razotkrivanje intelektualne lijenosti i tromosti pojedinaca i mase, zavedenih tobože važnim i uzvišenim idejama i ideologijama, koje služe kao zaštita nakaradnih i lažljivih trenutno vladajućih režima. Svoj doprinos razotkrivanju lažljivosti vladajućeg režima Gotovac je realizirao kao pripadnik Crnog vala u tadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji, jedne intelektualne i kritičke umjetničke struje koju su komunistički vlastodršci osuđivali jer je ismijavala nakaradnost vlasti i propagandističkog u većini slučajeva partizanskog filma. Svojim stavom i artističkim radom su sudionici Crnog vala došli u nemilost vladajućih, cenzuru, proganjanje, zabranu djelovanja te sudsko i zatvorsko kažnjavanje. Svojim primjerom pokazali su kako se pojedinac, u ovom slučaju umjetnik, treba ponašati, kako se nositi sa slikom koju okolina u određenim uvjetima formira o nelojalnom pojedincu kojeg nastoji ušutkati ne birajući sredstva. Ovim projektom želim skrenuti pozornost na to kako svatko svojim radom i životom mora biti svoj, mora slijediti moralne i etičke principe, bez obzira na ugroze materijalne ili egzistencijalne prirode.”

 

 

‘GOTOVAC I JA IMALI SMO slična djetinjstva i povijesti s očevima: obojica smo imali grube očeve pa smo se tu pronašli. Između nas se pojavila totalna muška ljubav’, kaže Milan Božić

 

 

Božić smatra da je situacija u vezi s recepcijom rada Tomislava Gotovca danas povoljnija zahvaljujući radu Instituta Tomislav Gotovac, njegove bivše supruge Zore Cazi i radu povjesničara umjetnosti Darka Šimičića koji je, naglašava Božić, Gotovčev prijatelj te poznavatelj njegova rada i suvremene umjetnosti. No dodaje da je za našu sredinu sramotno da niti jedna institucija nije preuzela zadaću pripreme njegove retrospektive.

“DODUŠE, U MMSU-U U RIJECI je 2017. organizirana njegova retrospektiva i s njom je otvoren MMSU u novom prostoru u Rijeci. Na otvorenju je bilo preko 3000 posjetitelja. Njegov rad zaslužuje sistematski prikaz: i scenarija i kolaža i performansa i happeninga i govornih performansa i dokumentacije koja se odnosi na sve to. Bio je marginalizirani umjetnik za života, nije mogao dostojanstveno živjeti ni kao osoba ni kao umjetnik. Nije mogao živjeti od svog rada, kao i većina umjetnika u RH koja radi takvu vrstu umjetnosti. To je tužno i jadno, on je pred kraj života skupljao plastične boce i nosio ih u dućan kako bi u tom istom dućanu mogao kupiti ručak za 16 kuna. Imao je svijest da stvara povijest umjetnosti, no znao je da za života neće biti adekvatno prihvaćen. Žalosno je da niti jednoj akademiji ni instituciji nije palo na pamet da bude profesor, da prenosi znanje. Bio je izuzetno dobar govornik i poznavatelj kompletne suvremene umjetnosti i filma, no bio je zaliječeni mucavac, kada bi ga uhvatilo mucanje, udahnuo bi dva puta i nastavio govoriti.”

Gotovac je za Božića “pravi, istinski multimedijalni umjetnik”. Njih su se dvojica upoznali prije 20 godina u Zadru na festivalu Zadar snova. Božić je za Gotovca znao još sedamdesetih godina jer je aktivno pratio scenu čiji je dio nakon Domovinskog rata, u kojem je i sam sudjelovao, i sam postao.

“U to vrijeme odnosi između Gotovca i Vlaste Delimar, moje tadašnje i današnje supruge, nisu bili idilični pa je zbog toga i situacija između nas dvojice tada bila na rubu incidenta. Gotovac je općenito imao tendenciju ulaženja u sukobe s drugima, ali bi se brzo i mirio. Umio je priznati kada bi pogriješio i pružiti ruku pomirenja. Kao osoba se nije mijenjao, doduše, i nije mijenjao svjetonazore i mjerila. Popravni ispit za nas i pravo upoznavanje bilo je 2005. na petim Danima hrvatskog performansa u Varaždinu. Sjedio sam kraj njega i krenuo je naš prvi razgovor, u kojem je tema bio muško-muški odnos, imajući u vidu da smo prije toga u Zadru imali neku vrstu sukoba. Iznijeli smo slična djetinjstva i povijesti s našim očevima: obojica smo imali grube očeve pa smo se tu nekako pronašli. Iznenadilo me koliko se otvorio prema meni tom pričom. Između nas se pojavila totalna muška ljubav, sigurnost i povjerenje, imao sam osjećaj da me je, iako je bio stariji od nas, doživljavao kao oca jer nikada nije imao dobar odnos s ocem, a Vlastu je doživljavao kao majku. Što se umjetnosti tiče, spajali su nas fotografija, performans i golo tijelo.”

Kako su njih dvojica surađivali?

“PRVI PERFORMANS U KOJEM MU STVARNO pomažem je paljenje imena Tom, kako su ga drugi zvali, 2006. na Međunarodnom performans festivalu u Štaglincu. Treba naime reći da je rođen kao Tomislav Gotovac. Njegova je majka, koju je zvao majčica, umrla 1987. da bi on godinu dana poslije pokrenuo postupak za promjenu imena u Antonio Gotovac Lauer. Lauer je bilo djevojačko prezime njegove majke, a Antonio mu je bilo drugo krsno ime. Da se njega pitalo, izbacio bi prezime Gotovac, ali zakon ga je sprječavao da bude samo Lauer, odnosno da promijeni i ime i prezime. Nadalje, što se tiče našega zajedničkoga rada, pomagao sam mu i u kupanju u fontani ispred Džamije, imali smo i zajednički nastup u Križevcima i sudjelovanje u projektu Vlaste Delimar ‹Hrvatski proizvod›. Vlasta Delimar, on i ja imali smo zajednički performans ‘Dva muškarca i jedna žena’, hodali smo goli centrom grada Zagreba, od Gundulićeve ulice do Trga bana Jelačića. Bio je tu i niz privatnih performansa, akcija, razgovora kod nas u stanu, kod njega i na imanju Vlaste Delimar u Štaglincu, gdje je ona pokrenula festival performansa, koji postoji i danas.”

Milan Božić i Vlasta Delimar za Gotovca su se intenzivno brinuli 2009. i 2010., kada mu se zdravstveno stanje pogoršalo. Između ostaloga je i pao i slomio kost u ramenu.

“Završio je kod nas i brinuli smo se za njega uz pomoć još nekih ljudi, vozili smo ga liječniku, u bolnicu, kupali, podizali lijekove. Rekao sam mu jednom prilikom, poluozbiljno: ‘Svi smo mi smrtni, kako želiš da te obučemo jednog dana kada rikneš, kako želiš da izgleda pogreb?’ Odgovorio je: ‘Zamisli si Saint Louis, bar u kojem se svira jazz i crna svjetlucava odijela na crncima koji lijepo izvode jazz. Volio bih imati takvo crno svjetlucavo odijelo, bijelu majicu, bijele gaće, čarape i bijele tenisice.’ Kad je umro, sahranjen je u takvom odijelu, a isto takva odijela i bijele tenisice imali smo Vlasta Delimar i ja na sprovodu. Naša straža uz njegov lijes u tim odijelima zadnji je zajednički performans nas troje. Kada je osjetio da nije više pokretan, da se ne može kretati, dao mi je punomoć za njegove račune i dao da raspolažem time. Dao mi je punomoć za podizanje mirovine, zatražio me da mu plaćam režije i račune. Jedini ljudi koji su imali ključeve od njegovog stana bili smo Vlasta i ja. Govorio je: ‘Bračni par Delimar-Božić su moja obitelj.’ U Centru za socijalni rad nas je naveo kao osobe koje se brinu za njega i koje treba obavijestiti ako mu se nešto dogodi. Htio je svu svoju ostavštinu pokloniti nama, no uspjeli smo ga odgovoriti od toga. Nismo u stanju ni za svoje se stvari brinuti na odgovarajući način, tako da bi nam to bilo preveliki teret po pitanju vremena i snage koje treba uložiti da se cijeli opus predstavlja vani. Kompletno njegovo naslijeđe je naslijedila njegova kći Sarah.”

KAKO JE OBJASNIO POVJESNIČAR UMJETNOSTI Darko Šimičić, koji je uključen u rad Instituta Tomislav Gotovac, ideja o osnivanju organizacije koja bi se skrbila o umjetničkoj ostavštini Tomislava Gotovca pojavila se odmah nakon njegove smrti u lipnju 2010., a Institut je registriran u veljači 2012. Do tada je već, kaže, bilo obavljeno mnogo toga na sređivanju ostavštine:

“Zora Cazi i Sarah Gotovac su intenzivno surađivale s kustosima velike izložbe ‘Sve je to film! Eksperimentalni film u Jugoslaviji 1951-1991’ održane 2010. u Modernoj galeriji u Ljubljani. Ta sjajna izložba bila je posvećena upravo Tomislavu Gotovcu. Nešto kasnije surađivale su s kustoskim kolektivom WHW, koji su Gotovca i izvedbenu skupinu BADco. predstavili u hrvatskom paviljonu na Bijenalu u Veneciji 2011. godine. Institut Tomislav Gotovac brine se o njegovoj umjetničkoj ostavštini vodeći računa o preventivnoj zaštiti i restauraciji umjetničkih djela. U suradnji s Hrvatskim filmskim savezom radimo na restauraciji i izradi novih kopija njegovih eksperimentalnih filmova. Važno je znati da je Gotovac pažljivo čuvao sve materijale vezane za svoj umjetnički rad, stoga je u ostavštini, uz umjetnička djela, sačuvana ogromna dokumentacija, ali i materijali vezani za njegov osobni život. No znajući da je uvijek isticao da za njega nema razlike između života i umjetnosti i da je sve film, onda je jasno da su i osobni predmeti neodvojiv dio njegove umjetnosti. Institut djeluje u stanu u Krajiškoj 29, u kojem je stanovao većinu života i koji igra važnu ulogu u njegovom opusu. Kroz prozor i s krova je snimao svoje rane eksperimentalne filmove, neke važne fotografske serije snimane su u podrumu, na stepenicama, na krovu i u unutrašnjosti stana.”

 

 

‘U GOTOVČEVU RADU vidi se važan prilog radikalnoj umjetničkoj praksi formiranoj u Jugoslaviji oko 1960., koja je bila uključena u događanja na međunarodnoj sceni’, kaže Darko Šimičić

 

 

KAKO KAŽE, POSEBNO JE ZANIMLJIV ambijent koji je napravio u kuhinji i za koji je izjavio da je njegov “Merzbau”, totalna instalacija u čast njemačkog dadaističkog umjetnika Kurta Schwittersa. Taj ambijent je, ističe Šimičić, cjelovito umjetničko djelo i ostavlja snažan dojam na sve posjetitelje Instituta.

“Ambijent Gotovčevog stana ostao je zabilježen u eksperimentalnom filmu ‘Le Samouraï’ autora Ivana Faktora. Od samog osnutka Institut posjećuju domaći i strani stručnjaci zainteresirani za njegov rad, ali i za širi kontekst kulture i umjetnosti na ovom prostoru u drugoj polovini 20. stoljeća, gdje je Gotovac ostavio snažan trag. U radu Instituta sudjelujem od početka 2011. godine i obavljam niz poslova: obrađujem i evidentiram umjetničku i arhivsku građu, držim predavanja, pišem tekstove, radim izložbe i uređujem publikacije. Naša djelatnost je usmjerena na suradnju s ustanovama i pojedincima koji mogu pridonijeti da Gotovčev rad nastavi komunikaciju s publikom. Stoga organiziramo izložbe, projekcije, predavanja, potičemo pisanje tekstova i nova tumačenja njegovog opusa. Ostvarili smo brojne važne projekte među kojima ističemo retrospektivnu izložbu i prateću publikaciju u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, veliku filmsku retrospektivu u Austrijskom filmskom muzeju u Beču ili projekciju u Anthology Film Archiveu u New Yorku.”

ŠIMIČIĆ ISTIČE DA JE GOTOVAC još za života ostvario respektabilnu umjetničku karijeru u zemlji, ali i na međunarodnoj sceni. Kako kaže, možda najbolji pokazatelj važnosti Gotovčeva rada u međunarodnim okvirima je uključivanje njegovih radova u važne muzejske kolekcije kao što su Museum of Modern Art u New Yorku, Arts Institute of Chicago i Centre Pompidou u Parizu. Šimičić dijeli mišljenje velikog broja stručnjaka koji u Gotovčevu radu vide jedan od najvažnijih priloga radikalnoj umjetničkoj praksi koja je formirana u Jugoslaviji oko 1960. godine i koja je već tada bila pravovremeno uključena u događanja na međunarodnoj sceni. Kako kaže, Gotovčev multimedijski i eksperimentalni pristup umjetnosti nudi mogućnost za nove interpretacije:

“Njegov opus u mediju filma, fotografije, kolaža, akcije, performansa i instalacije realiziran je i nizom nekonvencionalnih postupaka. Svi koji su ga poznavali pamte njegovo ponašanje, govor, poznavanje i tumačenje filma, umjetnosti i povijesti, njegovu stalnu prisutnost u gradu. Iz današnje perspektive, njegovo razmišljanje i djelovanje u urbanoj strukturi grada ukazuju se kao konceptualni okvir novog promišljanja grada. Kad je 1979. napisao sinopsis za eksperimentalni film ‘Totalni portret grada Zagreba’, Gotovac je govorio o filmu 21. stoljeća, ali nije mogao niti pretpostaviti koliko će njegove riječi sugestivno odzvanjati u gradu koji je u nedavnoj prošlosti pretrpio niz rušilačkih namjera, pošasti i destrukcija. Taj tekst treba čitati ponovo i ponovo.”

Komentiraj