Živimo u zemlji čija je ekonomija snažno vezana uz državu. Više od pola bruto društvenog proizvoda generiraju državna poduzeća, državne investicije, državna potrošnja. Zagovornici privatizacije sad bi rekli da treba to privatizirati, što je svakako jedno od rješenja. Puno je veći problem što se veličina nacionalne ekonomije nije već 30 godina bitno povećala ili da budemo precizniji, nominalno i jest, realno neznačajno. Jedan je od izvora takve strukture nedovoljno rastući privatni sektor, pa onda i njegova ukupna veličina.

Prisutni strah od privatizacije može se čak i smatrati opravdanim jer dosadašnja pretvorba i privatizacija nisu rezultirale očekivanim, elaboratima i poslovnim planovima obećanim efektima. S druge strane, država nije našla načina ili nije željela zaštititi svoje odnosno interese građana. Zato se danas i nalazi u procijepu potrebe, ponekad i nužnosti prodaje i/ili privatizacije neke državne imovine i apsolutnog nepovjerenja javnosti u svrsishodnost tih odluka i njihovih provođenja i efekata.

Ključno je pitanje određuje li vlasništvo efikasnost odnosno profitabilnost poduzeća. Ako bismo potvrdno odgovorili na to pitanje predmnijevajući da je privatno vlasništvo efikasnije od državnog, to bi značilo da sve treba privatizirati. No što ćemo s tim negativnim iskustvom koje imamo iz pretvorbe propalih i obezvrijeđenih poduzeća u privatnim rukama, uključujući i INA-u kojom sada svi tvrde da se ne upravlja dobro.

Sve zemlje imaju državna poduzeća i vlasničke udjele u privatnim poduzećima, neke više neke manje. I dok se ne dogovorimo hoćemo li i što privatizirati, ključno bi bilo definirati kako kompanije u javnom vlasništvu učiniti efikasnijima pa time podignuti razinu usluge i profitabilnost.

Problem nedovoljne efikasnosti nepravedno bi bilo adresirati jedino na upravljačka tijela kompanija. Upravljanje državnom imovinom (a udjeli u poduzećima su imovina) izloženo je prečestim promjenama upravljačkih struktura i pravila. Recentno je bilo ucijenjeno kreiranje posebnog ministarstva upravljanja državnom imovinom radi jednog kadrovskog zbrinjavanja. Kada je ta nužnost nestala, nestalo je i ministarstvo, da bi danas upravljačko tijelo bilo podređeno ministarstvu koje se dominantno bavi graditeljstvom i prostornim planiranjem! To ministarstvo, dakle, formalno odlučuje tko će u ime države biti u nadzornom odboru nekog poduzeća u kojem „država“ ima dionice ili udjele – primjerice, INA d.d., Podravka d.d. ili Croatia osiguranje d.d., da ne govorimo o Croatia Airlines d.d. ili poduzećima u kojima država ima 100 posto udjela.

Tko će se javiti na natječaje sa spoznajom da može biti imenovan na par mjeseci, smijenjen bez obzira na rezultate…

Ta stalna mijena upravljačkog tijela sprječava da se ono ekipira i osposobi za donošenje odluka o upravljanju imovinom tako širokog spektra djelatnosti i položaja na tržištu. CERP, DUDI ili kako se već sve to zvalo ili zove, stoga su svedeni tek na puko administriranje odluka koje su donesene negdje drugdje.

Nedostatak kapaciteta za donošenje odluka i kompleksnost (netransparentnost) procesa donošenja odluka, rezultiraju privremenim mandatima uprava od po šest mjeseci ili slanjem prijedloga o članovima nadzornih odbora izravno u tijek održavanja skupština dioničkih društava.

Možemo li zamisliti kako je upravi koja ima mandat na pola godine upravljati trećom po veličini kompanijom u Hrvatskoj? Kako je uopće donositi godišnje ili višegodišnje poslovne planove u polugodišnjem mandatu? Fokus tih uprava je na kratkoročnom rezultatu, a ne na razvoju (investicijama) i održivom profitabilnom dugoročnom poslovanju. Uostalom, kada i ako budu raspisani natječaji za uprave tih poduzeća, tko će se javiti na te natječaje sa spoznajom da može biti imenovan na par mjeseci, smijenjen bez obzira na rezultate, u kojem nisu transparentno poznata očekivanja dioničara…

Da bismo mogli procijeniti jesu li ostvareni ciljevi poslovanja i ispunjeni godišnji i strateški poslovni planovi, morali bismo znati što su definirana očekivanja ministarstva, odnosno ambicije uprava. Budući da niti znamo što je cilj upravljanja imovinom niti koje su obveze preuzeli direktori/uprave, sve što isporuče tumačit će se s jedne strane kao uspjeh, a s druge kao nedovoljni uspjeh odnosno neuspjeh.

Primjeri poduzeća u kojima država ima udjele pokazuju da ona mogu biti vrlo uspješna i potpuno neuspješna. Čak ista poduzeća u različitim raspodjelama političke moći i uz nebitno izmijenjene tržišne okolnosti, pokazivala su bitno različite rezultate poslovanja.

Uskoro će neka od državnih poduzeća objaviti svoje rezultate poslovanja za Q3. Što možemo očekivati kada ne znamo koji su im cilj i plan poslovanja za ovu godinu?

Sve se svodi na upravljanje, a kad je o tome riječ, nužno je jasno postaviti ciljeve / ambicije, plan kako da se to ostvari i definirati koji su resursi za to potrebni, uključujući i ljudske resurse.

‘S ovlastima kojima danas vlada u Italiji raspolaže, može skoro pa svaku akviziciju u potpuno privatnom sektoru podvrgnuti preispitivanju, nametanju dodatnih uvjeta ili onemogućiti’, ističe Zvonimir Mršić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Velimir Šonje i Siniša Petrović u analizi iz 2016. godine pod nazivom „Je li privatizacija državnih poduzeća nužan uvjet njihova uspješnog poslovanja u Hrvatskoj“ daju 10 preporuka za efikasno upravljanje državnom imovinom:

1. Jasno artikulirati javni interes: Mora biti razvidno kako, i prema kojim kriterijima, vladini strateški ciljevi utječu na sustav državnih poduzeća.
2. DUUDI mora testirati može li se javni interes bolje ostvariti kroz regulaciju ili kroz državno vlasništvo nad poduzećem.
3. Profesionalno upravljanje objedinjenim portfeljem dionica i udjela.
4. Briga za ravnopravno tržišno natjecanje.
5. Upravljanje na temelju mjerljivih kriterija.
6. Politika plaća i nagrađivanje prema mjerljivim kriterijima.
7. Isključivanje politike iz tekućih poslovnih odluka.
8. DUUDI može poduzećima ponuditi i druge oblike operativne potpore kao što su edukacijski programi za menadžere, uvid u moderna poslovna i IT rješenja, projekte i prakse restrukturiranja, kako bi ubrzao prilagodbu i poslovnu modernizaciju sustava državnih poduzeća.
9. Postupak odabira članova nadzornih odbora i uprava mora postati otvoren prema javnosti, ali treba izbjeći da javnost odnosno mediji budu ti koji pritiskom zapravo biraju ključne osobe
10. Financijska, personalna i operativna nezavisnost DUUDI-ja.

Za razliku od Hrvatske koja štiti neka poduzeća, druge zemlje štite ključnu infrastrukturu od preuzimanja

O statusu posebnih poduzeća

U Hrvatskoj Vlada svojom odlukom određuje koja su poduzeća od posebnog interesa za RH, među kojima su poduzeća koja su u 100-postotnom vlasništvu i ona u kojima je država manjinski vlasnik. Čak se donosi odluka o praćenju planova i izvještaja o poslovanju, ali da se neće javno objavljivati. (sic!)

Za razliku od Hrvatske koja štiti neka poduzeća, druge zemlje štite ključnu infrastrukturu od preuzimanja, bez obzira na to u čijem se vlasništvu nalazila, javnom ili privatnom. Direktiva EU-a omogućuje da se vrlo široko definira što je državi doista važno. Evo primjera Italije i Francuske:

Golden Power u Italiji

Prema režimu “zlatne moći”, talijanska vlada ima se pravo usprotiviti ili podvrgnuti ispunjavanju određenih uvjeta akvizicije i korporativne transakcije tvrtki koje posjeduju imovinu definiranu kao “strateška” na talijanskom teritoriju.

Golden Power je ovlast iz 2012. godine koja omogućava talijanskoj vladi da se usprotivi ili zatraži ispunjavanje određenih uvjeta prilikom akvizicije ili korporativnih transakcija poduzeća koja imaju imovinu definiranu kao „strateška“. U nekoliko navrata moć vlade je povećavana, a posebice nakon što je EU 2019. godine donio direktivu kojom se državama članicama dozvoljava uvođenje „zlatne moći“ ako bi preuzimanje ili investiranje moglo imati utjecaja na:

kritičnu infrastrukturu, fizičku ili virtualnu, uključujući energiju, transport, vodu, zdravstvo, komunikacije, medije, obradu ili pohranu podataka, zrakoplovnu, obrambenu, izbornu ili financijsku infrastrukturu i osjetljive objekte, kao i zemljište i nekretnine ključne za korištenje takve infrastrukture;

kritične tehnologije i predmeti s dvojnom namjenom kako su definirani u točki 1. članka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 428/2009, uključujući umjetnu inteligenciju, robotiku, poluvodiče, kibernetičku sigurnost, zrakoplovstvo, obranu, pohranu energije, kvantne i nuklearne tehnologije kao i nanotehnologije i biotehnologije;

opskrba kritičnim inputima, uključujući energiju ili sirovine, kao i sigurnost hrane;

pristup osjetljivim informacijama, uključujući osobne podatke ili mogućnost kontrole takvih informacija ili slobode i pluralizma medija.

S ovlastima kojima danas vlada u Italiji raspolaže, može skoro pa svaku akviziciju u potpuno privatnom sektoru podvrgnuti preispitivanju, nametanju dodatnih uvjeta ili onemogućiti.

Francuski ekonomski suverenizam (nacionalizam)

Prema francuskom zakonu, vlada može “razmotriti” preuzimanja privatnih poduzeća od strane stranog kapitala u sektorima kao što su energija, voda i telekomunikacije. No kada je prije nešto više od godinu dana kanadski trgovački lanac Couche-Tard pregovarao o preuzimanju Carrfure (najveći francuski trgovački lanac), francuski ministar financija rekao je da bi time bio narušen francuski “prehrambeni suverenitet” i transakcija se nije zbila. U međuvremenu je spomenuti zakon dopunjen sa “sigurnost opskrbe hranom” kao još jednim strateškim sektorom.

Primjer ovih dviju zemalja spominjemo kako bi se vidjelo da se nacionalni interesi mogu štititi i na puno sveobuhvatniji način, a sve u skladu s EU-om i “single marketom”.