GOST KOLUMNIST: ŽELJKO ŽUTELIJA: Manjak sposobnih, višak podobnih

U zemlji visokostarosne populacije mnogi su pogledi upereni u zdravstvo, koje se reformira od osnutka države, ‘olakšava’ proračun za milijarde kuna, a pacijenti su sve nezadovoljniji

Prije stotinjak godina na masovno iseljavanje prisiljavalo ih je nepremostivo siromaštvo i borba za preživljavanje, ponajviše na dalmatinskim vinogradarskim područjima poharanima peronosporom. Jedina je mogućnost preživljavanja bila krenuti “trbuhom za kruhom“, od sjevernoameričkog i australskog kontinenta do južne Afrike. Iseljavalo se ruralno stanovništvo, pretežito iz Dalmacije i dalmatinskog zaleđa, kojem je vinogradarstvo i maslinarstvo bilo jedini izvor prihoda.

Danas, stotinjak godina poslije, nastavlja se masovno iseljavanje iz slobodne i suverene Hrvatske, ali ovoga puta riječ je o posve drugim iseljeničkim kategorijama. U posljednjih desetak godina izgubili smo gotovo 10 posto stanovništva, ne samo onog iz nerazvijenih ruralnih područja nego i iz gradova. I ne iseljava se samo poljoprivredno stanovništvo od Slavonije do Like, nego i stručnjaci različitog profila iz urbanih sredina, u kojima niske plaće zaposlenih i nemogućnost stručnog napredovanja gube bitku s inflacijom, neuređenom državom i galopirajućom korupcijom. Izlaz vide u Europi bez granica, u zemljama u kojima se njihov rad i stručnost vrednuju posve drugačije nego u Hrvatskoj. Napustiti dom i domovinu nije laka odluka, ali za mnoge je novoiseljenike jedini izbor. Posljedice se osjećaju na svim područjima života: nedostaje liječnika i medicinskih sestara, profesora matematike i fizike, majstora svih zanata.

Glas vapijućeg

Katkad se začuje glas „vapijućeg u pustinji“, ali odjeci vapaja ne dopiru do političkih struktura koje su okupirale sva područja života, od prosvjete i znanosti do sporta i gospodarstva, usidrivši na ključna mjesta ljude sa stranačkim iskaznicama i najčešće bez potrebnih stručnih i moralnih kvaliteta.

U zemlji visokostarosne populacije, mnogi su pogledi upereni u zdravstvo, koje se reformira od osnutka države, „olakšava“ proračun za milijarde kuna, a pacijenti su sve nezadovoljniji. Zašto je tome tako, na primjeru jednog slučaja dalekosežna značenja i simbolična upozorenja, na portalu Autograf (urednik Drago Pilsel), koji se zalaže za slobodnomisleće novinarstvo s autorskim potpisom, objašnjava prof. dr. sc. Boris Labar, ugledni hrvatski internist i hematolog koji je prije četrdesetak godina u Kliničkom bolničkom centru Zagreb (Rebro) obavio prvu transplantaciju koštane srži u ondašnjoj državi. Dr. Labar podsjeća na slučaj kolege Dimitrija Krainca, s kojim je i danas u prijateljskom odnosu.

Poslije završene osnovne i srednje škole u Sloveniji, Dimitri Krainc upisao se na Medicinski fakultet u Zagrebu. Nakon diplome znanstveno se usavršavao na sveučilištu Harvard i u Massachusetts General Hospital u Bostonu gdje je specijalizirao neurologiju i proveo više od 20 godina.

Za posjeta dr. Krainca Zagrebu 2003. godine dr. Labar predložio je mlađem kolegi da se vrati u Hrvatsku i organizira kliničku struku po uzoru na iskustva stečena na Harvardu. To je podrazumijevalo profesuru na zagrebačkom Medicinskom fakultetu i angažman u najvećoj sveučilišnoj bolnici u Hrvatskoj. Budući da dr. Krainc nije mogao odjednom zatvoriti svoj istraživački laboratorij na Harvardu, dogovoreno je da dio vremena provodi u Bostonu kako bi nadgledao rad svoje istraživačke grupe. Unatoč tim složenim okolnostima, dr. Krainc postavljen je za šefa Klinike za neurologiju KBC-a Zagreb.

Ubrzo nakon imenovanja dr. Krainc započeo je proces promjena u konceptu kliničkog rada i dogovorio usavršavanje mladih stručnjaka u prestižnim kliničkim ustanovama u Europi i SAD-u. Nastojao je iskustva s Harvarda prenijeti u našu sredinu, što je oduševilo mlađe kolege i otežalo prilagodbu starijih liječnika na novu radnu koncepciju. Za njenu provedbu bilo je važno da se čelništvo bolnice i fakulteta zalaže za promicanje kriterija izvrsnosti pri izboru ključnih kadrova, primjerice šefova klinika.

„Preduvjet za kvalitetan rad u medicini kadrovski su pomaci te stvaranje stabilnog i nezavisnog mehanizma administrativne vlasti i na fakultetu i u bolnici. Vlasti koja će poštovati i promicati kriterije izvrsnosti pri izboru ključnih kadrova kao što su to šefovi klinika“, kaže dr. Boris Labar.

Produžena ruka politike

„Nažalost, u to doba, jednako kao i danas, administracije bolnica, ponajprije ravnatelji, bile su produžena ruka političke opcije na vlasti. U upravnim vijećima – koja biraju ravnatelje – većina je članova vladajuće stranke. Ravnatelji su u pravilu članovi stranke na vlasti, a mijenjaju se u skladu s političkim promjenama. Tako izabrani ravnatelji o kadrovima odlučuju po načelu podobnih, a ne najsposobnijih. Političke elite ne ustručavaju se smijeniti ravnatelja bez obzira na to je li mu istekao mandat ili nije. U zdravstvu je jednostavno pronaći razlog za smjenu, a najčešći je financijsko poslovanje”, ističe dr. Labar.

Nova administracija u KBC-u Zagreb i tadašnji ravnatelj Željko Reiner ubrzo su pozvali dr. Krainca, kurtoazno mu rekavši da im je drago što vodi jednu od prestižnih bolničkih klinika. Poznat im je njegov ugled kod kuće i u svijetu, što je važno za bolnicu, ali prema Zakonu o radu ne smije raditi i na Harvardu i u KBC-u Zagreb. Morao bi se odlučiti za jednu od tih dviju institucija.

Dr. Krainc bio je iznenađen, s obzirom na to da je s prethodnom upravom – dekanom Borisom Labarom i ravnateljem Josipom Paladinom – dogovorio mogućnost povremenog rada na Harvardu, istaknuvši prednosti takve organizacije rada. To bi mu omogućilo lakše i brže upućivanje mlađih kolega na stručno usavršavanje na Harvard i u ostale prestižne svjetske ustanove.

U Americi rade kineski, japanski, afrički, južnoamerički i europski liječnici. To je ‘svijet u malom’, ali među njima ne postoji razlika po nacionalnoj pripadnosti, nego po znanstvenoj i stručnoj prepoznatljivosti

Sofisticirana oprema i potrošni materijal koje Harvard ne pruža samo dr. Kraincu, nego i njegovim suradnicima s klinike, mogli bi se koristiti u znanstvenom radu u Zagrebu. Mnoštvo kolega s Harvarda slično surađuje i radi u klinikama diljem svijeta, između ostalih u Portugalu, Španjolskoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i drugim zemljama.

Nova uprava KBC-a Zagreb nije bila sklona prekršiti Zakon o radu – jer znamo da je Hrvatska država u kojoj se svi slijepo pridržavaju zakona – pa se dr. Krainc morao odlučiti između Harvarda i KBC-a Zagreb. Bio je stavljen pred hamletovsku dilemu „biti ili ne biti“. Vratio se na Harvard.

Nikad nećemo doznati koliko je zagrebačka medicina u tom trenutku izgubila. Uostalom, u nas se neprestano govori o odljevu kadrova, o odlasku najboljih u svijet u kojem se stručno dokazuju i objektivno valoriziraju. Ondje su pravila ponašanja točno određena jer se polazi od stručnih i znanstvenih kriterija, a ne od političke prevrtljivosti i podobnosti. I zato naši stručnjaci, s nepokolebljivom vjerom u svoje sposobnosti, masovno odlaze, a na njihova mjesta dolaze podobni i nesposobni.

U Americi rade kineski, japanski, afrički, južnoamerički i europski liječnici. To je ”svijet u malom”, ali među njima ne postoji razlika mjerena po nacionalnoj pripadnosti, nego po znanstvenoj i stručnoj prepoznatljivosti. Jedan od najprestižnijih i najvećih kliničkih centara u svijetu, u teksaškom Houstonu, u kojem se liječe bolesnici oboljeli od leukemije, vodi Libanonac armenskog podrijetla Hagop Kantarjian. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Bejrutu. Trenutno je jedan od vodećih medicinskih autoriteta na području liječenja leukemije u Americi i svijetu. Je li uopće zamislivo da jedan Libanonac u Zagrebu ili Splitu postane šef bilo koje klinike?

Jednosmjerna ulica

„Već sam tada shvatio da naš temeljni problem nije samo odlazak mladih, perspektivnih kadrova u svijet, jer je to globalna pojava. Naš je problem ‘jednosmjerna ulica’. Većina onih koji odlaze ne vraća se u domovinu. Istodobno je sužena mogućnost da netko iz razvijena svijeta dođe i radi u Hrvatskoj. Ponajprije mislim na ljude hrvatskog podrijetla kojima je poznata naša situacija“, kaže dr. Labar.

Dr. Krainc otkrio je još jednu zanimljivost, tipičnu za Hrvatsku. U razgovoru na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, novoizabrana dekanica dr. Nada Čikeš upozorila ga je da – ne radi li u bolnici – nema kliničku bazu za nastavak fakultetskog djelovanja. Dakle, uskraćena mu je i mogućnosti rada na Medicinskom fakultetu, na kojem je vodio Centar za genomiku, u kojem su radili kolege školovani u njegovu laboratoriju na Harvardu. Istodobno je vodio znanstveni projekt financiran iz europskih fondova, a kako više nije bio zaposlenik ni Medicinskog fakulteta ni KBC-a Zagreb, taj je projekt morao povući. Zbog toga je fakultet izgubio pozamašan novac namijenjen projektu.

I ode dr. Dimitri Krainc s Klinike za neurologiju KBC-a Zagreb, s Medicinskog fakulteta i iz Zagreba. Vratio se u Boston, na sveučilište Harvard. I nastavio svoju blistavu znanstvenu karijeru.

Nakon više od 20 godina na Harvardu preselio se u Chicago u kojem u Northwestern Memorial Hospital vodi Kliniku za neurologiju i direktor je Centra Simpson Querrey za neurogenetiku na Northwestern University Feinberg School of Medicine. Pod njegovim vodstvom klinika je postala jedna od najprestižnijih u svijetu, a među dvadesetak uglednih ustanova tog tipa u SAD-u rangirana je na peto mjesto.

Dr. Krainc objavio je znanstvene radove u vrhunskim svjetskim časopisima. Vodi projekt čija je financijska vrijednost oko osam milijuna dolara. Njegova otkrića posebno su važna na području neurodegenerativnih bolesti, ponajprije Huntingtonove i Parkinsonove bolesti. Spoznao je ključne mehanizme na razini staničnih organela mitohondrija i lizozima pri čemu je za te promjene razvio ciljanu terapiju.

Najviše priznanje

U međuvremenu je dr. Dimitri Krainc, bivši student Medicinskog fakulteta u Zagrebu, zahvaljujući svojim izvanrednim zaslugama u istraživanju neurodegenerativnih bolesti, postao član američke Nacionalne medicinske akademije (National Academy of Medicine – NAM). Članstvo u NAM-u među najvećim je priznanjima u znanosti i medicini.

Mogao je mnogo toga napraviti u Zagrebu – kao zahvalu gradu u kojem je završio Medicinski fakultet – da su mu to omogućili. Nije nimalo sretan što u tome nije uspio i što nije više pridonio razvoju Klinike za neurologiju KBC-a Rebro, ali njegova životna i znanstvena putanja mnogo toga objašnjava i na mnogo toga upozorava.

Iako vrhunski znanstvenik, dr. Dimitri Krainc možda se ipak vara ili zavarava. Jer da je u Zagrebu uspio napraviti ono što je naumio, ugrozio bi sigurne položaje većeg dijela hrvatskog medicinskog establišmenta pod patronatom svemoćne politike. A to mu hrvatska država nikad ne bi oprostila.

Puno je bolje da se ministar Vili Beroš, kao i njegovi prethodnici, poigrava zdravstvenom reformom, slažući puzzle koji je nemoguće sastaviti u cjeloviti zdravstveni sustav. Iz kojeg liječnici i medicinsko osoblje odlaze ili u privatnu praksu ili u inozemstvo, a sustav puca po svim šavovima. Hoće li se ministar Beroš, u slučaju nedostatka liječnika, osobito primarne zdravstvene zaštite, iz politike vratiti u struku i pomoći kolegama? Kao i mnogi drugi liječnici „zalutali“ u politiku?

U Hrvatskoj je, čini se, sve teže razlikovati liječnike od pacijenata.

A umirovljenom profesoru Borisu Labaru, pioniru transplantacijske znanosti, koji s prijateljem i kolegom Mitjom Kraincem (nazivajući ga nadimkom) redovito razmjenjuje e-mailove, ne preostaje drugo nego da svojim medijskim vapajima u Autografu upozorava na to kamo ide hrvatsko zdravstvo.

Komentiraj