Kazuo Ishiguro, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, jedan je od onih sretnika čijem su pisanju kritičari već od prvog romana PRISTUPILI DOBRONAMJERNO jer nesumnjivo ima svoj svijet, teritorij i stil nevidljivog autora koji nikome nije prst u oku
Prošlog tjedna žiri Nobelove nagrade objavio je da je engleski pisac japanskih korijena Kazuo Ishiguro dobio Nobelovu nagradu za književnost. Nakon nekoliko izleta u dokumentarnu prozu (Svjetlana Aleksejevič) i poeziju kantautora Boba Dylana, čini se da se žiri vratio dodjeli nagrade romanopiscima. Svakako da Kazuo Ishiguro, osobito knjigom kakva je “Ostaci dana”, prestižnu nagradu zaslužuje, no ona ga je, po vlastitu priznanju i neposrednom reagiranju – vrlo iznenadila.
Kazua Ishigura intervjuirala sam prije nekoliko godina, na festivalu Bloomsbury, u okviru londonskih večernjih susreta s dobitnicima nagrade Booker koje je organizirao moj mentor s magistarskih studija iz kreativnog pisanja, inače član žirija za dodjelu Bookera Russell C. Jones. Nakon glavnog razgovora, tada o romanu “Nikada me ne ostavljaj”, nastupilo je onih nekoliko trenutaka vremena svačijeg i ničijeg, opipljivo zarobljenog u balonu žućkaste svjetlosti kada domaćin susreta ustane i ode “na jedno važno mjesto”, a uvaženi gost ostane sjediti sam na pozornici. U jednom takvom trenutku zarobljenog vremena popela sam se na pozornicu, sjela na praznu stolicu pored autora i, kao da je to dio programa, započela s njime razgovor…
Komentari