GOST KOLUMNIST: MARKO KOLAKOVIĆ: Premijer treba uvesti nove igrače koji će ukazati i na ekonomsku petu kolonu

Jedan ‘ekonomski ministar Beroš je na svaku mjeru ministra Beroša, liječnika, trebao imati spreman odgovor u vidu ekonomske mjere

Već tjednima svi s pažnjom pratimo vijesti i nastupe te provodimo zaštitne mjere ministra Beroša koji se odlučno uhvatio u koštac s koronavirusom nastojeći mu „zaustaviti dotok zraka” i tako ga ugušiti ili mu barem znatno usporiti širenje. Uvođenjem svakog novog stupnja mjere su sve više tangirale gospodarstvo. Kao ekonomist, cijeneći trud i stručnost ministra Beroša, sve to vrijeme s kolegama ekonomistima raznih profila, od domaćih i stranih znanstvenika do poduzetnika iz realnog sektora, ipak sam pratio i komentirao ekonomske posljedice te bitke. Pored, naravno, razumljive prvobitne nevjerice zbog razvoja događaja, počeli smo predviđati koliko će nas to sve koštati i koliko će nam trebati za gospodarski oporavak kad ministar Beroš dobije bitku. Čudili smo se što se o tome odmah nije počelo voditi brigu i što Vlada ništa ne poduzima kako bi ekonomskim mjerama odmah ublažila posljedice borbe protiv Korone.

A jasno je od početka trebalo biti da su mjere ministra Beroša i njegova stožera u oportunitetnom trošku razvoja gospodarstva te izazivaju enormne direktne i indirektne gospodarske efekte. A ministar Beroš je izvrstan liječnik, on nije ekonomist pa to ni nije bio njegov posao. O tome je brigu trebao povesti odmah netko drugi. Jedan “ekonomski ministar Beroš” je na svaku mjeru ministra Beroša, liječnika, trebao imati pripremljen odgovor u vidu odgovarajuće ekonomske mjere. I trebao ih je uvoditi korak po korak. Umjesto toga, kod nas se „razmatralo, sagledavalo, analiziralo, ništa nije isključivalo” itd. pa se konačno izašlo s mlakim paketom mjera za koje se odmah moglo pretpostaviti da će izazvati reakcije realnog sektora i pripadajućih mu asocijacija i povezanih skupina, koji su ih ocijenili nedovoljnim, neučinkovitim i kontradiktornim.

Pitanje je što sad učiniti. Premalo mi je ovdje prostora za analizu recentno predloženih mjera kolega ekonomista, a pogotovo za elaboriranje nekih svojih strateških viđenja i ideja. No ono što odmah treba biti jasno jest da ovdje nema ni vremena niti mjesta taktiziranju i odgađanju rješenja, a pogotovo ne politiziranju i vaganju kojim se interesnim skupinama manje zamjeriti ili više dodvoriti. Za početak, trebamo sami sebe pogledati u oči i podvući polaznu crtu. Od (zakašnjela) izlaska iz prošle krize imali smo više nego dovoljno vremena restrukturirati svoje gospodarstvo i jasno definirati strategiju daljnjeg rasta i razvoja. Okolnosti za to bile su odlične: od ulaska u EU, pada kamatnih stopa na najniže razine, rekordnih priljeva od turizma kao grane na koju smo se oslanjali, čak i porasta izvoza itd. Da smo to napravili i snažno krenuli dalje, danas bismo svakako bili znatno pripremljeniji za novu ekonomsku krizu na koju su mnogi odavno upozoravali. Koliko znam, nitko (osim Billa Gatesa) nije ukazivao na to da bi mogla biti izazvana ovako katastrofalnim događajima, ali kriza je svakako bila najavljivana i o tome se trebalo misliti.

Prisjećam se svojeg posljednjeg intervjua u Nacionalu iz 2018. godine u kojem sam ukazivao na to da se mi (Vlada) bavimo sami sobom i polemiziranjem hoće li Hrvatska rasti 2 ili 2,5 posto te se takvim pomakom još i hvalimo, dok su ostale tranzicijske zemlje, s kojima se danas samo sa sjetom možemo pokušavati uspoređivati, bilježile stope rasta između četiri i pet posto (Latvija 5,2 %, Slovenija 5 %, Poljska 4,9 %, Madžarska 4,7 %, Češka 4,5 %, pa čak i Bugarska sa 3,5 %). Zagovarao sam prolazak kroz „dolinu suza” i provedbu ekonomskog „reza u glavu”, odstranjivanje svih bolesnih i trulih grana kako bi stablo kroz godinu, dvije dalo novu i zdravu krošnju. Nastavljeno je, naravno, po starom. Uz zanemarivanje nacionalnih resursa, ogroman odljev intelektualnog kapitala te istovremeni neviđeni klijentelizam i uhljebljivanje, za postizanje i te male stope rasta od dva i nešto više posto bili su zaslužni uglavnom pojedinačni potezi poduzetnika. I upravo su oni danas najviše pogođeni. Poduzetništvo u turizmu, ugostiteljstvu, trgovini, graditeljstvu… danas najviše treba pomoć. I to hitno!

Mjere se trebaju poduzeti odmah. Na raspolaganju nam stoje makroekonomske mjere racionalnog ulaska u deficit, zaduženja kod domaćih i stranih financijskih institucija, ali i iskorištenja deviznih rezervi. Potrebno je ubrizgati sva raspoloživa sredstva i oživjeti gospodarstvo, umjesto da gubimo snagu i vrijeme polemizirajući kome treba smanjiti plaće i koliko. Zavaravajući se jeftinim politikantstvom oko toga tko će se sve odreći jedne mjesečne plaće, isto samo lutamo u magli. Pritom, naravno, treba provesti i mikroekonomske mjere trenutne pomoći poduzetnicima i obrtnicima, ali, naravno, ne odgađajući im obveze, već ih tijekom zabrane istih potpuno osloboditi. No ono što je sad, prema mojem mišljenju, i dugoročno najvažnije jest iskoristiti ovu (ne)priliku za konačno otrežnjenje i raskid s dosadašnjom gospodarskom politikom, ako je to uopće i bila politika ili su to samo ad-hoc akcije. Za provedbu toga treba samo znanja, hrabrosti i odlučnosti. No u posljednja dva dana više se govori i piše o nekim novim imenima, odborima, radnim tijelima i skupinama. Ako se nastavi takvom demagogijom, onda će svakako u pravu biti oni koji kritiziraju da se problemi ne rješavaju formiranjem povjerenstava, već se samo guraju pod tepih. No ovoga puta se problemi neće uspjeti gurnuti pod tepih do izbora.

Mi imamo izabranu vladu, na čelu s premijerom, koja ima priliku i odgovornost sve to provesti. Ministar Horvat nešto pokušava, kolike su mu moći, teško je procijeniti. Potpredsjednik Vlade Marić koji je, nogometnim rječnikom, kao ministar financija dobro odigrao svoju obrambenu ulogu i stabilizirao proračun, za sada se ne oglašava. No tu je, u svakom slučaju, premijer taj koji treba povući odlučujuće poteze pa ako treba i uvesti nove igrače. Ako se to dogodi, taj novi „ekonomski ministar Beroš” treba prvenstveno biti stručna osoba, svakako neopterećena političkim i inim teretom, s jasnim stavom i izričajem, koja ima snage, znanja i ugled da otvoreno stane pred svekoliki auditorij i iskaže naše gospodarsko stanje i mogućnosti te se odlučno prihvati posla, bez taktiziranja. Ta osoba treba imati hrabrosti ukazati i na ekonomsku petu kolonu, koju svi znamo da također imamo.

I da se tu zaustavim jer mi ponestaje prostora, a upravo me, dok ovo noćas pišem, protresao još jedan potres. Zaključno, dugoročno gledajući, sada je ovo nova prilika da se otvore oči i sagledaju sve slabosti našeg gospodarstva, da ga se resetira i strateški pripremi za novi i drugačiji gospodarski uzlet koji će nakon “postkorona krize” definitivno opet doći. U suprotnome, čeka nas sedam sušnih godina.

Komentiraj

Source:MARKO KOLAKOVIĆ