GOST KOLUMNIST: JOSIP KREGAR: Ne vidim ni cilj ni program Vlade

Premijer je osnažio kontrolu nad silom i diplomaciju, ali je izgubio kontrolu nad strankom premreženom nepotizmom i podređenom Crkvi, ali ne Katoličkoj, već Hrvatskoj Katoličkoj Crkvi

Kao i mnogi, pitam se do kada će trajati društvena konfuzija, erozija države, zbunjenost i nevjerica građana, ludovanje i obijest vladajućih. U cirkus smo ušli misleći da ćemo se smijati artistima i diviti lavovima, a ne da će nas tiranizirati majmuni i klaunovi.

Kamo idemo? Koji je politički program Vlade? Što Vlada cijeni, brani i želi postići? Posljednjih dana slušam govore najviših dužnosnika s nadom i naivnim očekivanjem da ću nešto čuti. Ništa. Govori bez sadržaja. Na nesreću, postaju sve duži, izrazi lica sve ozbiljniji, osmijesi izvještačeni. Ponavljaju se. Govori se prema publici i prigodama. Isti čovjek različito govori; ne različito u nijansi, pazeći pristojno da nekoga ne povrijedi, kameleonski se prilagođavajući. Predsjednica se tako ustašama u Argentini dodvorava proglašavajući ih bjeguncima u slobodu, da bi u Istri govorila o vrijednostima antifašizma. Govori sadrže neku tezu, ali nemaju točku, već zarez i „ali“ kojim se poništava i relativizira rečeno.

Vlada se troši na prijedloge o izmjenama datuma slavlja, grbu i zastavi, pozdravljanju… Ne zastupa narod u sabornici, ne razgovara ni s vlastitom koalicijom ni sa štrajkašima, a kamoli s oporbom. Posjećuju sportske priredbe. Predsjednica je postala planetarno poznata po zagrljajima. Sami se stavljaju u položaj engleske kraljevske obitelji, svakodnevno u vijestima i na naslovnicama. Zar je to program?

Mijenjati kalendare praznika i izbjegavati pitati ministre što rade na ustaškim komemoracijama, ne znači imati program ili vući državničke poteze. Ne vidim ni cilja ni programa, samo okolišanje, život u prošlosti, nedostatak vizije i višak samodopadnosti. Gradnja spomenika i obećanje stadiona, zar je to program? Poslušnici postaju sitni pljačkaši, a ako ministri lažu i prisvajaju moć i zaradu, što osorno brane, što će tek sitni načelnici, službenici i policajci? Premijer sada na ministre prebacuje krivnju za rastrošnost, višak proračuna pretvara u manjak, obijest pretvara u maniru, nadmenost u vrlinu.

Prijeti izborima (kasni) i misli da prepotentni na izborima ne pobjeđuju, no kad samouvjerenosti oduzmeš šarm i osjećaj da postoji vrijedan cilj, ostaje samo onaj štrumpfovski namćor, bahat i loše volje. Takav samo prijeti da će raspisati izbore, ali ga zastrašuju njegovi pokrajinski barbari od Like do Vukovara, od Virovitice do Makarske. Nema vremena za raspuštanje organizacija. Nema novca za raskole. A onda šutnja i praznoglasje. Nema moći za zaustavljanje glasina. Ni požari ni glasine ne stišavaju se tako da staneš pred njih, već ako pokažeš cilj, namjere i perspektive. Ovako samo patetično i jadno tražiš vanjske neprijatelje i prikrivene sabotere. Ova vlada nema ni cilj ni program, a namjera da ostane na vlasti djeluje kao strategija škrca koji se boji za vlastito blago.

Zaklinjanje u put Franje Tuđmana, svetinju Domovinskog rata i temelje Hrvatske koje su položili dragovoljci, sveto ime Vukovar i njegov Vodotoranj, ponos i slavu. Pa opet malo Tuđmana, malo opet vrijednosti Domovinskog rata, malo blagoslova i pomazanja. Sadržaj njihovih fraza ne razumijem. Što je to? Ceremonijalne brbljarije nisu politički govori. Prazno i besadržajno. Liječnici i učitelji štrajkaju, a oni govore o vrijednostima Domovinskog rata. I još onda prijedlog da se oduzme policiji i medicinskim sestrama. Kakvo cinično podcjenjivanje onih s kojima se pregovara.

A što bi bile vrijednosti Domovinskog rata, danas i ovdje? Umirati za domovinu? Bolje je živjeti za domovinu. Biti hrabar? Više vrijedi biti pametan, obrazovan i radišan. Od nas se traži spremnost da ne kritiziramo ovu vladu, da nemamo stav ni mišljenje. Nisam na to spreman. Ni za dom nisam spreman. I tako se dijelimo na one koji tumače te vrijednosti i one druge koji su nevažni neprijatelji Hrvatske. Mrze i nisu je željeli. Jesam, želio sam Hrvatsku, ali ne ovakvu koju se neki prisvojili i oduzeli mi pravo da to kažem. Mjere li se vrijednosti Domovinskog rata mirovinama, besplatnim lijekovima i toplicama, oslobođenjem od carina i organiziranim hodočašćima? Današnji heroji ne pucaju već rade, nemaju medalje već plaćaju poreze. Uniforme u naftalin.

Sve je to plutanje po oblacima vlastite taštine i samoljublja. Franjo Tuđman je umro. Rat je gotov. Davno gotov. Ne započinjite novi. Nije ostavio nikakav pisani zavjet. Uspio je osamostaliti Hrvatsku, no cijena za to bila je velika, postali smo marginalna i nesimpatična zemlja. Ništa vladajući nisu od njega naslijedili i naučili, koliko šeprtljavo kopiraju njegov makijavelizam.

Vlada je u političkoj defenzivi. Teškoj defenzivi. Budući da ne nazire kamo želi doći, svaki put je dobar. Udaraju je politički korupcionaški skandali, kao bumerang vraćaju se obećanja o ekonomskom rastu, kineskim investicijama, schengenskim granicama, ukidanju viza za SAD, spašavanju Agrokora i brodogradnje, trijumfu na europskim izborima. U stvarnosti, opravdane su sumnje da su ostavke posljedica zamora a ne prijevare i korupcije, da je novac od pomoći i subvencija zagonetno nestao, da se lokalna samouprava pretvorila u vlast lokalnih oligarha, da se sudstvo guši i pravda ne vidi, da su se investicije sasušile i ovise o europskim sredstvima… Ima Vlada pravo, bez europskih sredstava sve bi stalo, ali to baš i nije za neku hvalu.

Vlada je u stanju zorta, ustrašena kao golman kod penala, pa je reakcija nepotrebna osornost. Mediji su neprijatelji, pravobraniteljica je neprijatelj, GONG vuče konce zavjera. Ma svi su neprijatelji osim pridobivenih kupljenih duša, ali na takve se uopće ne može osloniti, gleda im se u crno labuđe perje, a oni su lokalni krčmari i špekulanti koji su u masama uvijek uz vlast, koji se podbuhli busaju u junačka prsa i prijete, a zapravo traže gazdinu zaštitu. Premijer kunktatorski odgađa obračun sa svojim neprijateljima, koji su se jasno deklarirali još u prosvjedima protiv Istanbulske konvencije. Udaljio je Kovača i Stiera, predsjednicu pokazao kakva doista jest, maknuo Radeljića i Galića. Osnažio je kontrolu nad silom i diplomaciju, ali je izgubio kontrolu nad strankom premreženom nepotizmom i podređenom Crkvi, ali ne Katoličkoj, već Hrvatskoj Katoličkoj Crkvi. Kupovao je vrijeme i postupno jačao vlast i državu. U međuvremenu je izgubio društvo i ekonomiju, dobio kontrolu nad medijima, ali i izgubio vjerodostojnost. On uništava neovisne institucije i slobodne medije. Na kraju će igrati sam. On bi zapravo htio da taj posao borbe za njega obave drugi. Ja sam o njemu, priznajem, imao vrlo dobro mišljenje, a o njemu kao komunikatoru izvrsno. Sad se taj talent izgubio.

Ostale su fraze. Program sveden na birokratske formulacije, konstruirane uspjehe i povijesne reminiscencije. Nema povijesno važnih izjava. Vulgarno, patetično, prazno nabrajanje riječi, ali bez sadržaja i cjeline. Ne bi možda ni trebalo puno očekivati. Zar je to program, izborni program?

Komentiraj

Source:Josip Kregar