GOST KOLUMNIST: JADRANKA KOSOR: Podignimo čaše!

Bivša premijerka i bivša predsjednica HDZ-a piše o tome što se u Hrvatskoj promijenilo devet godina nakon potpisivanja Pristupnog ugovora s EU-om

Nikad do ovih tjeskobnih vremena korona-krize nije bilo tako precizno jasno zašto je bilo povijesno važno da RH postane 28. članica Europske unije. Sredstva koja ćemo u ovoj pandemijskoj krizi moći koristiti kao zemlja članica i sredstva koja smo dobili nakon strašnog potresa u Zagrebu, dio su te pozitivne političke i gospodarske priče.

Članstvo u obitelji država i naroda Europske unije mnogi danas uzimaju zdravo za gotovo i kao notornu činjenicu i kao da se članstvo samo po sebi razumijevalo oduvijek, i kao da se to dogodilo jer je to bilo logično i jer mi pripadamo europskom civilizacijskom krugu. Mnogi ne znaju i nikad nisu znali kakvo je to postignuće, mnogi su zaboravili, a ima i onih koji žele da se zaboravi. A ima i onih koji bi se kitili tuđim perjem.

Zato i ove godine nekako zapravo ponosno, unatoč užasima korona-krize, dočekujem 9. prosinca kao i svake godine od onog 9. prosinca 2011. kad je potpisan Pristupni ugovor RH za ulazak u Europsku uniju i kad smo, de facto i postali članica.

Pristupni ugovor potpisala sam u Bruxellesu s predsjednikom Ivom Josipovićem, to je bio prijedlog vlade koju sam vodila jer se radilo o povijesnom trenutku i jer sam bila uvjerena da tamo, na taj dan, moramo biti zajedno.

Vraćaju se sjećanja na tu uzbudljivu prošlost pa naravno i na odnos s predsjednikom Josipovićem u tim vremenima i ondašnje kohabitacije koja nije bila uvijek ni idilična ni bajkovita. Ali smo oboje znali koju granicu ne smijemo javno prijeći pa smo, unatoč mnogim različitostima, nastupali zajedno kad je to bilo važno za državu i njezine interese. Bez kvalifikacija o herojskim zečevima, šmrkavcima ili, je li, piromanima.

S odmakom od tolikih godina, baš se s nekom nježnošću sjećam tog 9. prosinca 2011. Kao da sam pokupila sve mirise i okuse toga dana; i uzbuđenje i strah i strepnju i golemu radost, sjećam se svakog detalja, svih pogleda europskih kolega koji su potpisivali hrvatski pristupni ugovor, od Pahorova do radosnih i dragih očiju Angele Merkel.

A sjećam se i svog straha da nalivpero koje mi je poklonio Sveti otac Benedikt XVI. i s kojim sam željela potpisati taj povijesni dokument, neće propisati na specijalnom papiru Ugovora. Ali je nalivpero propisalo i taj potpis je tamo zauvijek i nitko ga ne može izbrisati.

No sve su to usputne crtice za ovu priču o Hrvatskoj koja je u godinama pregovaranja za ulazak u EU, odjednom tada počela velikim koracima koračati ka uređenju u skladnu, malu, ali vladavini prava posvećenu državu. Borba protiv korupcije i kriminala, borba za neovisnost institucija koje su u toj borbi trebale prednjačiti, mijenjali su nas u optimističnije i bolje društvo, mislila sam u tim godinama kad smo mukotrpno pregovarali. A mislili su tako i mnogi drugi građani. I političari.

Ustav smo 2010. mijenjali kako bismo EK-u dokazali odanost vladavini prava. Pa smo došli do toga da se štale pretvaraju u vile, a to pretače u pobjedu na stranačkim izborima

Borba protiv korupcije i borba za jačanje neovisnosti pravosuđa bilo je najbolje što smo mogli, kao političari, učiniti za svoju zemlju, svoj narod i pravi izraz domoljublja o kojem mnogi tako uporno, ali i tako lažno često lamentiraju.

Republika Hrvatska imala je najteže i najduže pregovore za ulazak u EU. Prvi smo dobili mjerila za otvaranje i zatvaranje pojedinih poglavlja. Hrvali smo se s poglavljem 23. koje je obuhvaćalo i borbu protiv korupcije i borbu za neovisnost pravosuđa, povratak izbjeglica, ali i mučno i dugotrajno i neizvjesno dokazivanje o potpunoj i iskrenoj suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu. Pregovarajući za EU, doživljavali smo nevjerojatne padove i blokade, razočaranja i obeshrabrivanja.

U proljeće zadnje godine pregovora za koju nismo znali da će biti i završna, 2011., u Zagreb je došao tadašnji predsjednik Europske komisije José Manuel Durão Barroso i rekao mi u dužem zatvorenom razgovoru da RH neće završiti pregovore i da, kao predsjednica vlade, prestanem o tom cilju javno govoriti. Bio je siguran da će mi to politički dugoročno štetiti jer političar koji obećava da će završiti pregovore mora to i ostvariti, smatrao je Barroso.

Ipak, unatoč malodušju i nekim podmetanjima, u lipnju te 2011. mi smo pregovore završili i 9. prosinca potpisali Pristupni ugovor. Koji je, među ostalim, predvidio i da hrvatski jezik postaje službeni jezik Europske unije. I to je bio jedan od razloga što sam ja u Bruxellesu toga dana letjela od ponosa, samo se to nije vidjelo jer sam se trudila djelovati kao netko tko čvrsto stoji na zemlji.

I tako smo, zahvaljujući tom Pristupnom ugovoru iz 2011. i službeno ušli u EU 1. srpnja 2013., što je sve bilo i dogovoreno i potpisano baš te 2011. I tu bi priča trebala završiti kao sve lijepe priče: “I onda su živjeli sretno i dugo u EU-u, poštujući sve vrijednosti i načela na koja su se borili i obvezali pregovarajući”.

Ali nije bilo tako.

Nakon ulaska u EU kao da smo posustali u borbi za pravnu državu i vladavinu prava. Mi, koji smo u vladi imali potpredsjednika pripadnika nacionalne manjine, odjednom smo slušali predsjednika najveće stranke koji je grmio “nikad više sramotna koalicija sa Srbima”.

Pa smo ga slušali kad je, bez većeg protivljenja, obećao da “kad mi dođemo na vlast, čistit ćemo HTV”. Iako smo, pregovarajući, morali dokazivati koliko nam je važna neovisnost medija.

Pa smo došli i do toga da neki dužnosnici uz vojne počasti ispraćaju posmrtne ostatke poražene vojske, a da se s najvišeg od najviših političkih vrhova relativizira ustaški pozdrav i da se u javni prostor unese protuustavna “dvostruka konotacija” ZDS-a. A Ustav smo 2010. mijenjali kako bismo EK-u dokazali odanost vladavini prava.

Pa smo došli i do toga da se štale pretvaraju u vile, a onda se to pretače u pobjedu na stranačkim izborima. A na raznim izborima pobjeđuju oni s istragama i s optužnicama u prvom krugu. Ali smo mi došli i do toga da najviša dužnosnica dok je to bila, pjeva na rođendanu gradonačelniku s optužnicama i obećava da će mu, ako taj završi u zatvoru, nositi tamo kolače. Da se tako pjevalo 2011., ne bismo potpisali Ugovor za EU, a u Bruxellesu bi rekli “Prošla baba s kolačima”.

Ipak, 9. prosinca podignimo čaše! Ponosni što smo dio EU-a.

Komentiraj

Source:Jadranka Kosor