GOST KOLUMNIST: IVO JOSIPOVIĆ: The Untouchablesi na Zrinjevcu

Sjede na Zrinjevcu i dijele pravdu. Ovo ne treba shvatiti doslovno. Ne sjede svi baš na Zrinjevcu, ima ih širom države, a i ne dijele uvijek pravdu. Ali Zrinjevac je simbol

Kultni film

‘’The Untouchables’’, iliti ‘’Nedodirljivi’, naslov je megapopularne serije koja je 1987. dobila svoju filmsku verziju. Sve vrhunski majstori radili su na filmu: Brian De Palma, Kevin Costner, Robert De Niro, Sean Connery, a meni posebno milo, u filmu je i glazba čiji su autori velikani Ennio Morricone i Duke Ellington. Film je pobrao gomilu nagrada i gomilu love i iznimne simpatije milijunske publike.

Ukratko, govori o silnim naporima policajca Eliota Nessa da zatvori mafijaškog šefa Ala Caponea kojemu je glavni biznis bila ilegalna trgovina alkoholom u doba prohibicije, začinjena korupcijom, ucjenama, ubojstvima i pranjem novca. Konačno, nakon mnogih neuspjeha, Ness je našao formulu pobjede. Raspustio je dotadašnju, što nesposobnu, što korumpiranu strukturu, uhitio glavnog knjigovođu velikog mafijaša, od njega učinio svjedoka-pokajnika, razotkrio korumpirani dio pravosuđa i politike te Caponea nadugo smjestio u zatvor zbog porezne utaje. Jedino je to bilo moguće dokazati ustrašenim ili korumpiranim porotnicima.

Naši nedodirljivi

I mi imamo The Untouchablese. Sjede na Zrinjevcu i dijele pravdu. Ovo ne treba shvatiti doslovno. Ne sjede svi baš na Zrinjevcu, ima ih širom države, a i ne dijele uvijek pravdu. Ali Zrinjevac je simbol. Tamo stoluje Vrhovni sud, najviši, od iduće godine i prilično nevažan sud, bit će tu, kako čujem i prevažni Visoki kazneni sud, a tamo je i Županijski sud u Zagrebu, sud koji via facti vodi najviše važnih kaznenih predmeta. Većinom nisu junaci kao Ness, ne moraju to ni biti. Većinom su pošteni ljudi koji žele pošteno obaviti svoj posao dijeljenja pravde. Većinom su obični ljudi, kao i svi mi drugi, ljudi s vrlinama i manama, bolje i lošije obrazovani, vrjedniji i oni manje vrijedni, ljudi koji su dobili prevažnu zadaću da razluče dobro od zla, da ljudima i državi daju pravdu.

Ali nekako im ne ide. Onih drugih koji nemaju navedene odlike, izgleda, ima dovoljno da pravosuđe, za razliku od Untouchablesa, kako iz filma, tako i stvarnih likova, u društvu ne uživa gotovo nikakav ugled. Zašto? Ne zato što, kako u obranu svoga ceha voli isticati jedan od sudaca Vrhovnog suda, eto u sporovima uvijek imamo dvije stranke pa ih je barem pola, onih koji izgube, nezadovoljno. Razlozi su drugi: jer je gomila ozbiljnih kaznenih predmeta u ili pred zastarom. Tako je gotovo cijela megapljačka u pretvorbi i privatizaciji prošla mimo Zrinjevca (istina, uz puno veću krivnju politike nego pravosuđa). Jer i banalni postupci u parnicama traju godinama, pa i desetljećima a građani i tvrtke umru, odnosno odu u stečaj prije nego što im se riješi za njih životno važan spor. Da, i što u brojnim neuvjerljivim presudama glavninu sadržaja čini prepričavanje što je koji od svjedoka rekao i što je pisalo u nekom spisu, a ne pravna argumentacija. Svakako i zbog neobičnih kriterija po kojima suci biraju sami sebe a i oportunistički cijene stegovnu odgovornost, pri čemu rijetki budu kažnjeni. I još iz sto drugih razloga koje neću ovdje nabrajati jer mi glavni urednik ne daje dovoljno prostora koliko bi ga trebalo za tako što.

Trunka i balvan u očima

Ipak, nešto posebno važno. Javnost iritira apsolutna nesamokritičnost vodećih ljudi u pravosuđu. Uvijek je kriv netko drugi. Loši su zakoni, iako u pisanju onih „glavnih“ suci vode važnu, često i glavnu riječ. Tužitelj je optužbu napravio kako ne treba. Stranke odugovlače postupke, naravno i političari ih potkapaju i ugrožavaju im neovisnost. Mediji su neznalački i zlonamjerni. Posebno, zli profesori kleveću, lažu i izmišljaju, štoviše, kako za Večernji reče sudac Mrčela, svoja pravna mišljenja koja za lovu rade strankama prodaju kao znanosti. A i narod je kriv, voli se tužakati. Zato imamo više predmeta po glavi stanovnika nego gotovo sve druge europske države, posljedično i ponajviše sudova i sudaca te vrlo respektabilne troškove za pravosuđe. Iz usta sudaca gotovo uvijek čujemo teze kako netko drugi pred pravosuđe baca balvane. Pritom se hvale kako su broj neriješenih predmeta drastično smanjili. Ali pritom ni riječi o malim velikim tajnama. Onoj o prekršajnom nalogu koji je broj predmeta u nekoliko godina srušio sam po sebi za stotine tisuća, čak prekršajne sudove učinio nepotrebnim (iako ne dijelim tu ocjenu). I o javnim bilježnicima koji su preuzeli ostavine i ovrhe, istina ne sasvim. I o tome kako vodimo statistike mi, a kako neke druge zemlje. I to što netko kao predmet računa i odluku o interlokutornim pitanjima nekog postupka, praveći od jednog predmeta njih nekoliko, čak i desetak i više.

Nitko od sudaca ne griješi i samo viši sud o tome može suditi. Svi su veliki znalci i što bi uopće čuli što profesori ili netko drugi misli o nekim pravnim pitanjima. Svi znamo, u suđenju sudačka je zadnja, bila ispravna ili ne. Ali da bi mogli počuti što o pravu misle i drugi pripadnici struke, bi. Da, suci se ne miješaju s drugim vlastima, recimo pišući zakone ili sudjelujući u političkim kampanjama i raspravama. Još manje svoje sinove i kćeri, prijatelje i rodbinu mimo kriterija struke biraju za suce ili ih unaprjeđuju. Ni da bi čuli! A i ne pada im na pamet da tezgare, da često, i u radno vrijeme, drže nastavu za buduće suce, da na seminarima predaju sa svojim strankama u publici raspravljajući i pitanja koja su sub iudice. Ni na kraj pameti im nije sjesti i popiti koju čašicu s okrivljenicima ili braniteljima da ne bi dovodili u pitanje ugled i nepristranost pravosuđa.

Krivi su dobri suci

Zapravo, dobrim su dijelom krivi dobri suci. Oni svojim stručnim autoritetom pokrivaju sustav koji treba temeljitu reviziju. Umjesto da kao uvrijeđene frajle izdaju priopćenja, bolje rečeno uvredljive pamflete, poput onoga Udruge sudaca kada su ih, isključivo stručnim argumentima zbog pravnog shvaćanja sjednice svih sudaca Visokog prekršajnog suda kojim je de facto dekriminaliziran slavni uzvik „Za dom, spremni!“ kritiziralo više uglednih profesora. Trenutno je glavna meta britka profesorica Đurđević. Jer se usudila reći istinu, ili barem otvoreno i pošteno reći svoje mišljenje. Koje je sve samo ne bezvezno ili maliciozno. Pa udri po njoj, i Udruga sudaca, i potpredsjednik Vrhovnog suda. Ali ne argumentima. Zapravo, suci imaju zanimljiv gard. Čim ih netko kritizira, eto udara na neovisnost pravosuđa. Nema aktivnog političara, osim možda predsjednika Milanovića, koji bi se danas usudio i pogledati prema Zrinjevcu, kamo li išta kritizirati. Nikako ne utjecati na konkretne predmete u tijeku, već kritizirati efikasnost, kvalitetu, ekonomičnost, pojedina pravna stanovišta, temeljito pogrešna.

Zaboravljaju da su vlast

Suci zaboravljaju da su i oni vlast, jedna od njene tri grane. Svaka vlast mora moći biti kritizirana. A i kontrolirana. Suci su dužnosnici i trebali bi imati potpuno isti režim kontrole sukoba interesa i periodičnih sigurnosnih provjera kao i političari. Ah, da, pitao neki dan na TV-u netko suca Mrčelu nakon što je nešto kritizirao političare, da eto oni barem imaju izborni legitimitet, a da gdje je sudački. Kaže Mrčela u Ustavu. Kao da legitimitet u Ustavu nemaju i vlada, predsjednik ili parlamentarci. Demokratski legitimitet svima načelno stoji u Ustavu, ali se etablira u vrsti i načinu izbora, potvrđuje se u kvaliteti rada. Eto, za predsjednika Republike glasalo je preko milijun naših građana. Suce bira DSV, njih jedanaest članica i članova. Neke je suce izabrao i onaj DSV suca Potrebice, politički navođen, koji je iz sustava katapultirao one krivih krvnih zrnaca, ali i politički sumnjive. I danas suce bira uski krug sudaca, njih sedam uz četvero pridruženih statista iz Sabora i akademije. Imaju li legitimitet? Imaju. Ali uvjerljivost toga legitimitet manje izvire iz činjenice da ih je izabrao ipak cehovski DSV, više izvire iz toga kako rade svoj posao. I zato je slabašan. Zakonodavac je strašno pogriješio kada je izbor i odgovornost sudaca uredio po uzoru na talijanski model. Uz to, politika je kriva što je poslušala pravosuđe i zatvorila sudačku profesiju. Danas je samo teoretski moguće da netko tko je profesor ili odvjetnik, ili možda vrhunski pravnik iz gospodarstva, postane sudac. Suci su iz obrazovnog procesa (onog za suce) praktično isključili druge dijelove pravne profesije. Doktrina „suci za suce“ jedna je od najpogubnijih ideja koja je doprinijela zatvaranju profesije, ali i spriječila ventiliranje ideja te potakla perpetuiranje nekada pogrešnih ili barem nefunkcionalnih načina rada ili pravnih stanovišta. Istina, i akademija je nekada bila zatvorena, a danas opravdano i rado prima suce za svoje vanjske suradnike. I suci to jako vole, gotovo da im je to stvar prestiža. S druge strane, profesori su praktično isključeni iz obrazovnog procesa sudaca. Štoviše, svjedočili smo i bojkotu stručnih skupova kada su na njima sudjelovali kritički nastrojeni profesori s temama koje su žuljale dio pravosuđa.

Al Capone i Ness danas

Hajde da vidimo kako bi danas, u našim uvjetima, izgledala priča o Eliotu Nessu i Alu Caponeu. Al bi kod nas bio korumpirani političar ili poduzetnik sa snažnim vezama u politici, umrežen s više političkih stranaka, ili barem vladajućom. Iza sebe bi, lako je moguće, imao nejasan pretvorbeno-privatizacijski dosje. Oko njega bi se godinama vukle glasine da radi ovo ili ono. U jednom bi trenutku, posebno pod pritiskom medija, postao pretežak teret za politiku i ona bi ga pustila niz rijeku. Pred njegovim bi se stanom jednu ranu zoru skupila gomila novinara koji su, onako, po duhu svetome, saznali da se sprema uhićenje i pretraga stana. U međuvremenu, već bi na naslovnicama bili dijelovi transkripta tajno snimljenih razgovora. Da, onih tajnih za koje nitko osim par odabranih kao ne zna. Pa bi se istraga telila mjesecima. Konačno, nakon puno mjeseci, optužnica bi ugledala svjetlo. Imala bi desetak okrivljenika, optuženih za po više kaznenih djela, dijelom različitih. Spis predmeta imao bi desetke tisuća stranica, od kojih barem je polovina potpuno irelevantna. Činjenični opis od par stranica, nema točke. Sve jedna rečenica, kažu, da se naglasi jedinstvo radnje. Istina, dovde je uloga sudaca uglavnom mala. Istina, odlučuju o istražnom zatvoru i nekim drugim važnim stvarima, ali ne diktiraju tempo postupka, ponajmanje odabir koga osumnjičiti i za što ga teretiti.

Onda bi krenule žalbe, izuzeća, prigovori, otkazi punomoći, službena putovanja, bolesti, nedolasci na raspravu i tako mjesecima i godinama. Pa bismo konačno dočekali presudu. Nepravomoćnu. Ona često ne bi preživjela žalbeni postupak pa bi se krenulo iznova. Onda bi, nakon pet, šest, sedam godina konačno presuda bila donesena, možda i pravomoćna. Ali tu je Ustavni sud. On bi mogao, kao onomad u predmetu bivšeg premijera, otkriti neke teške pogreške u postupanju suda. Strašno ako su se zaista dogodile, isto tako i ako su samo konstrukcija Ustavnoga suda. Pa iznova…

U međuvremenu, okrivljenik bi bio pušten na slobodu. Jer istekli su svi razumni rokovi za njegovo lišenje slobode. Pa bi jednog dana Al Capone osvanuo u susjednoj državi ponosno mašući njenom putovnicom. Jer ta država ne izručuje svoje državljane. Biznis bi nastavio od tamo, kao ugledan građanin koji jedino mora paziti da ne zaluta preko granice. U međuvremenu, nikome ne bi palo na pamet da postupak dovrši u odsutnosti jer ZKP to dopušta kada je okrivljenik u bijegu ili nedostupan, a postoje važni razlozi da mu se sudi u odsutnosti. Zašto u odsutnosti? Zato da se temeljem pravomoćne presude na ime oduzimanja imovinske koristi, troškova postupka i drugih eventualnih potraživanja od nemale imovine osuđenika obavi naplata. Umjesto da mu se po zastari plaća naknada štete. Ali gdje je u ovoj priči Ness? Nema ga, suvišan je.

The Untouchablesi, oprostite mi

Potpuno je kriva predodžba, posebno prijatelja iz EU-a, kako je kod nas problem s neovisnošću pravosuđa. Naše je pravosuđe nedodirljivo. Nitko sucima ne može ništa, ni predsjednik, ni premijer, niti ministar. Tako i treba biti u uređenoj pravnoj državi u kojoj se pravosuđe nije pretvorilo u državu u državi. Ali veza politike i pravosuđa koja ne bi trebala postojati ipak postoji. Ne kao rezultat ovisnosti (dijela) pravosuđa o politici, nego kao partnerski odnos dijelova dvaju vlasti.

Znala je imperija opako uzvratiti udarac i kritičare u kaznenom postupku kazniti što su kritizirali pravosuđe. Nekako se nadam da mene to neće snaći. Ali ipak molim za oprost. Oprost molim od svih onih mojih dragih prijatelja, bivših studenata i kolega koje znam i onih drugih, za koje sam uvjeren da su pošteni i časni ljudi. Njih su riječi koje sam ovdje napisao lako mogle i uvrijediti. One nisu bile namijenjene njima. Osim ako ne spadaju u one koji svojom mišlju, riječju i nedjelovanjem de facto brane sustav koji ne ispunjava svoju društvenu funkciju. Posebno od njih očekujem da budu prvi u mijenjanju pravosuđa koje, na žalost, mnogi s razlogom zovu krivosuđem.

Komentiraj

Source:Ivo Josipović