Nemilosrdni rat Otkad traje nemilosrdni rat predsjednika Zoran Milanovića i premijera Andreja Plenkovića, odbio sam više medija koji su od mene htjeli čuti mišljenje. U početku, dao sam neke izjave o meritumu koji mu je bio u ishodištu. Ali o meritumu se odavno prestalo govoriti. Puca se uvredama, stradaju i civili koje zaraćene strane časte raznim uvredama i omalovažavanjem. Neću ni sada o ratu. Svijet u kojemu se on odvija nije moj i ne želim biti dio njega, čak ni kakvim usputnim komentarom. Međutim, zanimljiv je svojevrsni side event, u kojemu neki novinari i političari kao svojevrsni ceterum censeo viču: skinimo predsjednika do kraja! Ako ga već moramo birati, učinimo to u Saboru, otmimo mu izborni legitimitet, svedimo ga na prirepak vladi i premijeru. Jer što će nam predsjednik države bez ovlasti. Velik je trošak, a i stalni je troublemaker, ne samo ovaj predsjednik, nego i njegovi prethodnici, naravno, osim Franje Tuđmana koji je predsjednikovao u potpuno drukčijem povijesnom kontekstu.

Kao na filmu Davne 1997. godine za jedan od najboljih filmova, nagrađen na brojnim festivalima, proglašen je film ‘’The Full Monty’’ (režiser Peter Cattaneo, scenarist Simon Beaufoy), a kod nas naslov je preveden “Skidajte se do kraja”. Riječ je o komediji koja se događa u Sheffieldu, u Engleskoj. Zavladala je nezaposlenost zbog novih strojeva u tamošnjoj čeličani koji su zamijenili radnike. Grupi muškaraca to donosi pregršt ekonomskih, obiteljskih i socijalnih problema. Odlučiše njih šestorica da će biti striperi i da će se skinuti do kraja. Istina, riješili su se nekih frustracija. Ali na glavu su im pali neki drugi, neočekivani problemi. Kakve to ima veze s našim predsjednikom? Riječ je tek o asocijaciji, mementu onima koji bi problem sadašnjeg rata predsjednika i premijera liječili na krivi način, proizvodeći veće problem od onih koje imamo. Za razliku od filma, naši revizori pozicije predsjednika ne viču “skidajte se do kraja”, viču “skinite ga do kraja”. Neki iz naivnog uvjerenja da bi potpunom fikusizacijom predsjednika Republike okončali, kako kažu, dvovlašće. Ono je asimetrično. Predsjednik Republike ima snažan izborni legitimitet i malo operativnih ovlasti, a premijer bitno manji legitimitet i gotovo sve ovlasti, ne samo one koje ima formalno, nego faktične, one koje proizvodi naša nedemokratska kultura. Našu bi parlamentarnu demokraciju gotovo mogli preimenovati u “premijerokraciju.” Sjetimo se, u prošlom mandatu, za razliku od sadašnjega, Plenkovićeva vlada gotovo da nije imala politički legitimitet. Dobar dio saborske većine činili su tzv. žetončići, zastupnici izabrani da budu oporba HDZ-u koji su prevarili svoje birače i promijenili dres. S druge strane, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, kasnije i predsjednik Milanović, imali su neupitan demokratski legitimitet. Ali premijer je, kao i prethodnici, vladao gotovo bez ograničenja i kontrole. Načelo trodiobe vlasti i međusobne kontrole kao da nije postojalo. Nikada do sada u Hrvatskoj Sabor nije kontrolirao vladu, već je uvijek bilo obratno.

Zašto imamo predsjednika Republike? Predsjednik Republike je, osim što ima izričite i jasne ovlasti u odnosu na Oružane snage, tzv “tajne službe” i u vanjskoj politici, u ideji, katalizator društvenih procesa. Ne oporba, ali svojevrsni jamac da nitko, pa ni vlada neće vladati na način koji je protivan demokratskim načelima ili općim interesima hrvatskog društva. Fikusi, kako su vladoljupci tepali predsjednicima, znali su, osim dnevne rutine, odigrati i važne poteze. Sjetimo se Mesićeva umirovljenja generala. Sebi u zaslugu uzimam, recimo, ulogu u lobiranju za ulazak u EU u vrijeme kada Europa nije vjerovala tadašnjoj vladi da provodi reforme, surađuje s Haagom i poštuje prava manjina. Popravljanje odnosa sa susjedima koje sam gotovo iznudio od vlade. Nikada se nisam uspio načuditi onima koji u dokidanju općih izbora za predsjednika Republike vide demokratski iskorak potreban Hrvatskoj. Kao, idemo u pravu parlamentarnu demokraciju. Birati predsjednika u Saboru, posebno u našoj političkoj kulturi, znači kreirati predsjednika-poslušnika, izgubiti osigurač od nedemokratskog svevlašća. Uvijek bi ga birala vladajuća većina, pa i smjenjivala. I meni je HDZ prijetio opozivom nakon govora u skupštini u Sarajevu. Mrštili su se i na dolazak Borisa Tadića na Ovčaru i zatopljavanje odnosa sa Srbijom. Da se predsjednik birao u Saboru (sigurno me HDZ ne bi ni birao za predsjednika), ta bi se prijetnja i ostvarila. Gledajući temeljnu postavku demokracije, po kojoj vlast treba imati onaj tko uživa većinsko povjerenje biračkog tijela, zapravo su predsjednički ili polupredsjednički sustav francuskog profila pošteniji od modela koji mi imamo. Međutim, takvi sustavi, posebno u društvima bez dugotrajne demokratske tradicije, nose i veliki rizik nekontrolirane vlasti pojedinca, demokratski izabranog, ali koji vlada nedemokratski. Zato ni prije niti sada ne zagovaram povratak na polupredsjednički sustav. Želja da nemamo apsolutnog vladara jača je od mehaničkog razumijevanja demokratskog poretka.

Možemo li imati bolji sustav? Ukidati ili “skidati do kraja” institucije sigurno nije ispravna reakcija na nezadovoljstvo kako ovaj ili onaj predsjednik obavlja svoju dužnost. Da je drukčije, odavno bismo ukinuli i Sabor, i vladu, i Ustavni sud, vjerojatno i cijelo pravosuđe. Nitko razuman tako što ne bi trebao ni pomisliti. Bio izabrani predsjednik dobar ili loš, zagovaram neposredni izbor predsjednika. Tako Hrvatska ima što je izabrala. A ne kao nakon pretprošlih parlamentarnih izbora u kojima je izabrala jedno, dobila drugo, koaliciju na vlasti kojoj su stup bili politički prebjezi i izdajice. Ali da bi se izbjegli prijepori predsjednika i premijera te ostvarila ustavna ideja o ulozi predsjednika kao katalizatora i (su)jamca državnog integriteta i demokratskog poretka, predsjedniku ne trebaju nove, bitne ovlasti, već operacionalizacija postojećih. Tu u prvom redu mislim da formalizaciju sukreiranja i suprovođenja vanjske politike i zakonsko profiliranje ustavne pozicije predsjednika kao vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga. Trebalo bi omogućiti i da predsjednik, bez mogućnosti dezavuiranja drugih tijela, djeluje kao korektivni faktor. Prije svega, tu mislim na tzv. suspenzivni veto pri donošenju zakona, posebno onih koji, po mišljenju predsjednika, nisu u suglasju s Ustavom. Tako bismo dobili demokratski sustav, parlamentarnu demokraciju s više jamstava demokratičnosti i poštovanja volje birača. Zato ne skidajmo predsjednika do kraja, dajmo mu, umjesto ustavnih i zakonskih krpica u koje je ogrnut, pristojno odijelo.