GOST KOLUMNIST: IVO JOSIPOVIĆ: Schreibtisch Musik, predsjednik i orbanizacija

Recentni sukob predsjednika Milanovića s premijerom i Vladom, bez obzira na to na čijoj ste strani i je li se kome svidjela retorika koja je korištena, najbolje je pokazao zašto je važno imati predsjednika s jakim izbornim legitimitetom

Schreibtisch Politik kao Schreibtisch Musik

Stanko Horvat, naš veliki skladatelj i glazbeni pedagog, govoreći nama studentima o modernoj grafičkoj notaciji i njenoj kombinaciji s onom tradicionalnom, upozorio je: „Pazite da ne skladate Schreibtisch Musik!“ Glazba je to pisaćeg stola, konstrukcija likovne naravi, ne glazbene inspiracije. Pišu se vizualno lijepe partiture. Kombinacija grafike i klasične notacije znala je biti poput prelijepog likovnog djela. Partitura se slobodno mogla staviti na zid umjesto slike. Ali kad čujete tu glazbu, ostavlja vas hladnima, djelujući odbojno, emotivno prazno, sasvim „neumjetnički“. Danas je u Hrvatskoj na djelu Schreibtisch Politik. Ona lijepo priča o reformama, a djela su joj bitno drukčija. To je prazna, nevizionarska i sebična politika statusa quo u korist političkih elita. Tako smo slušali priče o reformi zdravstvenog sustava. Što se promijenilo u zadnjih dvadesetak godina? Gotovo ništa. Pa o reformi pravosuđa, praktički od kad nam je države. Rezultat? Skoro ništa. Nakon priča o neovisnom, nepotkupljivom i stručnom pravosuđu, novoj infrastrukturi, sažimanju mreže sudova, rezultati i povjerenje u pravosuđe nikada nisu bili na nižim granama. Sve silne reforme svele su se, uglavnom, na parolu „promijenimo tablu na zgradi suda“. Pa se drvilo, a i danas se drvi o borbi protiv korupcije, nultoj toleranciji. Rezultat, opći dojam da nam je korupcija ne samo pojela institucije, već i da je postala modus vivendi gotovo cijelog društva. A o racionalizaciji i efikasnosti lokalne samouprave da se i ne govori. Kontra svim mogućim europskim uzorima, kontra bilo kakve financijske logike, kontra razumnog funkcioniranja lokalnih vlasti, kontra jasnom stavu upravne znanosti, provedena je nedavno mikroreforma, onako, za zamazati oči, koja i dalje Hrvatsku drži na skoro šest stotina jedinica lokalne i regionalne samouprave, preciznije, njih 575.

Nova reforma: razvlastimo predsjednika Republike

Nedavno je vječiti i vrlo utjecajni Vladimir Šeks u jednom od intervjua uskliknuo, kako kaže naslov: „Predsjedniku države treba srezati ovlasti, a birao bi se u parlamentu, kao u Njemačkoj!“ Da, isti onaj Vladimir Šeks koji je za „svoga“ predsjednika 1990. skrojio faraonski ili, kako ga stručno zovu, polupredsjednički sustav. Takav je sustav u kojemu nije bilo prave kontrole i podjele vlasti, a predsjednik države bio je bog i batina, s pravom promijenjen i zamijenjen parlamentarnim sustavom, nažalost, s predubokim rezom na poziciji predsjednika. Šeks je, zapravo, artikulirao ono što se u obje velike stranke, i SDP-u i HDZ-u, kao i u lijevom i u desnom tisku valja već godinama. Kao, imamo predsjednika koji smeta vladi, ulazi joj u nadležnost, unosi nemir i nered na političkoj sceni. Problem je i u tome što se predsjednici biraju na neposrednim, općim izborima i imaju neusporedivo veći legitimitet od predsjednika Vlade i nje same. Zato, ustavnom reformom, predsjednika treba potpuno razvlastiti – i od ovlasti i od legitimiteta. Čak se i sadašnji predsjednik Milanović pohvalio da je on prvi koji je u zadnje vrijeme, još kao premijer, govorio o tome da predsjednika treba birati u Saboru i potpuno ga razvlastiti. Kao u Njemačkoj i gotovo nigdje drugdje u Europi. Ima, naravno, zemalja u kojima se također predsjednik bira u parlamentu, ali su mu ovlasti daleko veće nego one koje ima naš neposredno izabrani predsjednik. Pri čemu je demokratska tradicija i kontrola izvršne vlasti u Njemačkoj bitno drukčija od onih zemalja koje također biraju predsjednika u parlamentu, a načelo podjele i međusobne kontrole vlasti ne prolazi iskušenja kao u nekim drugim državama, uključivši i Hrvatsku.

Zašto ne treba poslušati Šeksa?

Kako je ispravno u jednom od svojih radova naveo prof. Smerdel, problemi koji mogu proizići iz sadašnje pozicije predsjednika, da velikim legitimitetom i s nešto izvršnih ovlasti uznemiruje vladu i političku scenu, puno su manji od moguće autoritarne vlade (čitaj: premijera) koja bi ostala bez nadzora važnog političkog faktora kakav je naš relativno slabi predsjednik Republike. Naime, u našoj političkoj kulturi, načinu funkcioniranja političkih stranaka, a i samog parlamenta, imanentna je svemoć predsjednika stranke i premijera. Nedostatak kontrole i podanički mentalitet u strankama i vladajućem dijelu parlamenta čine ga nedodirljivim i, za naše prilike, gotovo svemoćnim. To je opasno, tim prije što se događa, vidjeli smo to u prošlom mandatu vlade, da ona može opstati i funkcionirati bez pravog legitimiteta. Prošla Plenkovićeva vlada, a i on sam, činjenicom da su većinu u Saboru držali zastupnici izabrani da bi bili protiv HDZ-ove vlade, a ne njen stup – tzv. žetončići koji su djelovali protiv volje birača koji su ih izabrali – nije imala nikakav ozbiljan demokratski legitimitet. Recentni sukob predsjednika Milanovića s premijerom i Vladom, bez obzira na to na čijoj ste strani i je li se kome svidjela retorika koja je korištena, najbolje je pokazao zašto je važno imati predsjednika s jakim izbornim legitimitetom.

Podjela i međusobna kontrola vlasti kao ključni argument

Kako je isticao Smerdel kada se još 2007. predlagala promjene Ustava, bit položaja predsjednika Republike i njegova odnosa prema vladi i premijeru „ne izražava pitanje je li primijenjen čisti ili hibridni model organizacije vlasti niti je li sustav skrojen po mjeri i željama nositelja određene ključne pozicije moći, već može li određeni sustav pridonijeti razvitku demokracije u Republici Hrvatskoj, za što je nužno konstitucionalističko razumijevanje potrebe ograničavanja svake vlasti i svakog pojedinog nositelja neke funkcije vlasti.“ Tada, još 2007., i s ljevice i s desnice su istaknuti protagonisti političke, stručne i javne scene, suprotno Smerdelu, predlagali, slikovito rečeno, kastriranje predsjedničke funkcije i izbor predsjednika u Saboru (Puhovski, Sokol, Šeks, Kasapović… ). Oporba, ponajprije SDP, i tadašnji predsjednik Mesić bili su protiv. Tadašnji premijer Sanader odlučio je jasnom izjavom, možda i zato što nije osjećao problem kohabitacije s predsjednikom ili jer je znao da tada za to ne može dobiti dvotrećinsku većinu u Saboru, da HDZ ne želi promjenu. Zanimljivo, tada, kao i danas, zagovaratelji promjena nisu se potrudili – jer im nije pasalo ili su to smatrali nepotrebnim – vidjeti koje to ovlasti predsjednici republike u europskim demokratskim državama imaju, bez obzira na to biraju li predsjednika neposredno ili u parlamentu, već su se jedino pozivali na gotovo unikatni njemački model „bezvlasnog“ predsjednika-fikusa.

Imaju li druge države svoj fikus?

Posebno čudi što se argumentom jačanja demokracije pravda model u kojemu političke figure koje nisu neposredno izabrane, štoviše, koje često svoju poziciju znaju steći i protiv većinske volje birača, kako je to bilo u prošloj vladi koja je opstajala na žetončićima, imaju gotovo neograničenu vlast, bez osigurača u rukama neposredno biranog predsjednika Republike. Zato treba vidjeti, ovdje bez detalja, kako se i načinom izbora i ovlastima u drugim zemljama osiguralo da nitko nema svu vlast. I da vlada i premijer, u uvjetima slabašnih stranačkih demokracija i podaničkog odnosa parlamentaraca prema svojoj stranci i vladi, ipak imaju primjerene kočnice koje sprječavaju svevlast i osiguravaju podjelu i kontrolu vlasti.

Talijanski predsjednik bira se u „proširenom parlamentu“, kao i u Njemačkoj. Ali talijanski predsjednik nije poput njemačkog. Uz uobičajene ovlasti predsjednika, kakve ima i naš predsjednik, talijanski imenuje do pet doživotnih senatora, saziva izvanredne sjednice parlamenta, u zakonodavnom postupku ima suspenzivni veto, imenuje pojedine visoke dužnosnike, poput članova Vrhovnog savjeta obrane, predsjeda tamošnjem Državnom sudbenom vijeću, imenuje trećinu sudaca Ustavnog suda, raspisuje referendum te imenuje premijera i na njegov prijedlog ministre. Naravno, pritom se rukovodi parlamentarnom situacijom i prijedlogom premijera. No, istina vrlo rijetko, i odbija prijedlog za imenovanje ministra, kako je to 2018. učinio Sergio Mattarella ne imenovavši predloženog ministra financija Paola Savonu zbog njegove protueuropske politike. Štoviše, da bi se zajamčila sigurnost i neovisnost predsjednika Republike, bivši predsjednik nakon mandata ne ide na burzu rada kao naš od izbora 2015. godine, već postaje doživotni senator.

U Slovačkoj, iako funkciju predsjednika doživljavaju ceremonijalno, uz ovlasti kakve ima naš predsjednik, slovački, koji se bira neposredno, ima suspenzivni veto na zakone, imenuje, ne samo formalno, neke visoke dužnosnike poput članova državnog sudbenog vijeća, predsjednika ustavnog suda, guvernera i viceguvernera narodne banke te čelnike i članove drugih institucija za čiju poziciju Slovaci drže da mora biti nadstranačka, uključivši i suce na prijedlog DSV-a.

Češki predsjednik bira se neposredno i, uz ovlasti kakve ima naš predsjednik, u rukama ima suspenzivni veto na zakone, imenuje suce u vrhovni i ustavni sud, čelništvo narodne banke, a s vladom i suce nižih sudova. I ovdje se imenovanja odnose na funkcije za koje se očekuje stranačka neutralnost.

Poljski predsjednik bira se neposredno, a Poljaci drže da imaju uzornu parlamentarnu demokraciju. Unatoč tome što predsjednik, uz ovlasti kakve ima i naš, ima čak i zakonodavnu inicijativu, suspenzivni veto, dodjeljuje najviše akademske titule, imenuje kao vrhovni zapovjednik visoke vojne časnike neovisno o vladi.

Finski predsjednik, koji se bira neposredno, u pravilu jednom tjedno zasjeda s vladom gdje mu se predstavljaju zakonodavni projekti koje on može vratiti vladi na reviziju, u formi svojevrsnog prethodnog suspenzivnog veta. Uz ovlasti koje ima poput našega, imenuje guvernera i upravu narodne banke, državnog odvjetnika i njegova zamjenika, ambasadore, vodstvo socijalnog osiguranja te daje suglasnost na brojna druga imenovanja koja predlaže Vlada, pri čemu se u praksi nerijetko ne suglasi s prijedlogom.

I Rumunji biraju predsjednika neposredno, a sadašnji predsjednik Klaus Iohannis pokazao je koliko su za demokraciju, uključivši i borbu protiv korupcije, važne podjela vlasti i mogućnost predsjednika da bude kočnica nedemokratskim mjerama vlade. Uz ovlasti kakve ima naš predsjednik, ali bitno operativnije profilirane, predsjednik imenuje premijera i ministre, pri čemu jednom može odbiti imenovanje pojedinog ministra kojeg predlaže premijer. Nadalje, može predsjedati vladom kad je riječ o pitanjima vanjske politike, obrane i javnog reda. Uz to, može se obratiti parlamentu, ima suspenzivni veto, može tražiti prethodno ispitivanje ustavnosti izglasanog zakona i izvanredno zasjedanje parlamenta, nakon konzultacija raspisati referendum te imenovati određene dužnosnike.

Iz ovog kratkog pregleda jasno je kako naprosto nije istina da predsjednici u europskim državama, pa i onima u kojima se predsjednik bira u parlamentu, imaju manje ovlasti od našega. Upravo suprotno, naš predsjednik vjerojatno, nakon njemačkog i mađarskog, ima najmanje ovlasti.

Kako dalje?

Neobranjivo je Hrvatsku s njenom političkom kulturom gurati u promjenu pozicije predsjednika Republike po uzoru na Njemačku ili Mađarsku, koje predsjednika biraju u parlamentu uz minorne ovlasti (pri čemu čak i mađarski predsjednik ima suspenzivni veto!). Prije svega zato što se može očekivati da bi Hrvatska puno više sličila mađarskom nego njemačkom modelu vlasti i funkcioniranja države. Ljevica, posebno SDP i Milanović, trebala bi razmisliti o tome isplati li joj se koketirati s izborom predsjednika u parlamentu. Bio bi to veliki korak k orbanizaciji Hrvatske. Da imamo takav sustav, ne samo da Milanović danas ne bi bio predsjednik, nego je vrlo malo vjerojatno da bi u dogledno vrijeme ljevica, pa i SDP izborom u parlamentu, posebno proširenom, ikada imala „svog“ predsjednika. Dosadašnji izbori nakon Tuđmana pokazuju da je biračko tijelo sklonije lijevim predsjednicima (Mesić, Josipović, Milanović vs. Grabar-Kitarović). Politička pragma ljevice, a još više demokratsko pravo građana da neposredno biraju predsjednika kao jamca poštivanja ustavnog poretka i demokracije, trebali bi i ljevicu i svakoga koji želi da u Hrvatskoj vlast ne bude u jednim rukama, odvratiti od pogrešne i štetne ideje izbora predsjednika u parlamentu i „rezanja“ njegovih ovlasti. Srećom, barem za sada, kao onomad Sanader, i Plenković je jasno rekao da ne želi promjenu ustavne pozicije predsjednika.

Komentiraj

Source:Ivo Josipović