DOSADAŠNJI REZULTATI MANDATA PREDSJEDNICE JEDNAKI SU NULI, čak i manji od nje. Vrlo je često sramotila državu blago rečeno neprimjerenim ponašanjem i izjavama, suvislog programa nije imala, pa ni realnih obećanja. Važno je hoće li Hrvatska dobiti predsjednika ili predsjednicu koji ne sramoti zemlju i ne drži crni barjak desne revolucije
U Engleskoj su u drugoj polovici XV. stoljeća vođeni nesmiljeni ratovi kuće Lancaster i kuće York, ogranaka iste kraljevske kuće Plantagenet. Naravno, bili su to ratovi za vlast i krunu, kasnije poetski nazvani ratovima ruža, one bijele i crvene koje su reprezentirale zavađene obitelji. Ratovi vođeni s promjenjivom srećom ostavili su iznimno teške posljedice za Englesku, gospodarske i političke, ostavljajući je dulje vrijeme u kaosu. Mnoštvo vojnika i civila ostavilo je svoje kosti na bojištima, a glave mnogih važnih feudalaca i vojskovođa, i s jedne i s druge strane, završile su nabijene na kapije Londona i drugih gradova.
Danas u Hrvatskoj, ne oružjem, ali nesmiljenom političkom artiljerijom, ne ratuju dvije ruže, već cijeli buket svih mogućih boja, čineći Hrvatskoj ozbiljnu štetu na gotovo svim područjima. Iako, lako bismo se mogli složiti da dobar dio ratujućeg buketa ne čine ruže, već ozbiljan korov, politički i moralni.
KRIPTO RAT DVAJU BRDA: RAT CRNIH RUŽA
Gotovo nema dana da se s Pantovčaka ili iz Banskih dvora, nekada i iz Sabora, ne ispale plotuni. Predsjednica Grabar Kitarović gađa Vladu, možda ne osobito oštrim strelicama kritike za problematično vođenje države. Ali te često tupe strelice u našoj političkoj kulturi i medijskom prostoru kao da postaju rakete. Na njih i Vlada (čitaj: Plenkovićeva struja HDZ-a) odgovara kritikama o prekoračenju ustavnih ovlasti, prijetnjama da će podržati nekog drugog na predstojećim predsjedničkim izborima, kritikama o neodgovornosti predsjednice i njenim promašenim projektima i neumjesnim prijedlozima Vladi
Predsjednica je godinu i pol dana pred izbore suočena s istinom: dosadašnji rezultati njezina mandata jednaki su nuli, čak i manji. Vrlo često sramotila je državu blago rečeno neprimjerenim ponašanjem i izjavama. A obećanja koja je dala u kampanji nije ni mogla izvršiti jer suvislog programa nije imala, pa ni realnih obećanja. Ona obećanja da ćemo biti najbogatija država ili da će preseliti svoj ured s Pantovčaka, naprosto su bile besmislice koje nitko ozbiljan ne može uzeti kao kriterij uspješnosti mandata. Zato je predsjednica zaigrala na populizam, misleći da će kritikom nepopularne vlade, nekada osnovanom, nekada ispraznom, ojačati svoju poziciju. S druge strane, Plenković i Vlada očito su preosjetljivi na predsjedničina bockanja koja su više nalik ugrizu komarca nego kakvom suvislom projektu koji bi mogao naškoditi Vladi i premijeru. Zapravo, iza rata dvaju brda valja se jedan drugi, mnogo ozbiljniji. Naime, predsjednica će gotovo sigurno ponovo biti kandidatkinja HDZ-a na predsjedničkim izborima. Ona nema drugu opciju. Njezin nastup na izborima bez HDZ-a bio bi za nju potpuna katastrofa. S druge strane, ni HDZ nema veliki manevarski prostor. Ne podržati „svoju“ predsjednicu u anketama uživa popularnost, možda manju od očekivane, ali ipak relativno pristojnu, ozbiljno bi povećalo izglede nekog od oporbenih predsjedničkih kandidata. Dakle, logično se zapitati čemu uopće rat? Iza kulisa rata dvaju brda, zapravo se vodi drugi, skriveni ili kripto rat u kojemu je predsjednica tek oruđe. Vodi se rat za osvajanje, bolje otimanje, HDZ-a iz ruku umjerenog Plenkovića i stavljanje HDZ-a u funkciju „tvrde“ desnice. Ta „tvrda“ desnica, naravno, ima vrlo snažno uporište u samom HDZ-u, ali za rat HDZ-ove tvrde struje protiv Plenkovića izniman interes ima i ostatak hrvatske desnice okupljen u nekim manjim, samostalnim a marginalnim strankama, nevladinim organizacijama poput onih koje vode Batarelo i Markić te, prije svih, Katolička crkva. Iako bi bilo pogrešno ustvrditi da cijela hijerarhija Crkve sudjeluje u tome ratu, sasvim je razvidno da Crkva, ne samo putem biskupa Košića i njemu bliskih desnih ekstremista, sudjeluje u podrivanju Plenkovića. A predsjednica je, ne jednom, eksplicite ili implicite podržala tvrdu desnicu u njenom pohodu na vlast. Koketirala je s ustašofilima, implicite podržala Markić i njene referendumske inicijative, okrenula leđa antifašizmu, od prvog dana okružila se likovima poput Bujaneca, Tomca, Šeparovića, Mamića… Zašto se predsjednica uopće upustila u rat? Populizmom i kritikama Vlade želi dobiti birače izvan kruga HDZ-a, a mogućom štetom koju čini Plenkoviću želi ojačati sve one desne snage koja su u noj prepoznale dobar medij za ljuljanje Plenkovića i pobjedu „tvrde“ struje u HDZ-u. Uostalom, na prošlim izborima upravo joj je ta „tvrda desnica“ odradila prljavi posao negativne kampanje, zbog čega su se na njenoj inauguraciji i šepurili spomenuti likovi desnog radikalizma. Pri tome, predsjednica računa da HDZ, pa i pod Plenkovićem, neće naći računicu koja bi opravdavala podršku nekom drugom kandidatu na predsjedničkim izborima. Zato, realno je reći, predsjednica nije iskreni kritičar Vlade i netko koga bi zbog toga trebao podržati liberalni segment našeg društva, već jedan od lučonoša desne revolucije i sudionik pokušaja da tvrda desnica ovlada HDZ-om. A u međuvremenu, rat dvaju brda u kojemu se razmjenjuju i osobne uvrede, šteti Hrvatskoj, povjerenju građana u institucije, a i međunarodnom ugledu zemlje.
RAT CRVENIH RUŽA
Ne sjećam se da je ikada u Hrvatskoj, unutar jedne političke stranke, vođen tako iscrpljujuće dugotrajan, prljav, uporan i bespoštedan rat kakav se vodi u SDP-u. Ratuju crvene ruže, čija je, istina, crvene boja prilično apšisala. Rat se ne vodi o političkom kursu stranke i kakvim ideološkim pitanjima, ne vodi se ni o tome na koji način promijeniti društvo i što mu ponuditi da bi birači na idućim izborima zaokružili SDP. Ne vodi se ni o tome kako zaustaviti desnu revoluciju ili učiniti zaokret u gospodarstvu ili ojačati socijalni karakter države zapisan u Ustavu. Ratuje se, kao i Engleskoj u XV. stoljeću, kao i u HDZ-u, radi vlasti i pozicija u stranci. Istina je, ni jedan predsjednik bilo koje stranke nije imao tako veliki medijski pritisak i napade. Oni su započeli i prije Bernardićeva izbora na čelo stranke, a nastavili se pojačanim intenzitetom nakon izbora. Bez presedana su i brojni napadi na Bernardića od kolega koje s njim čine najuže vodstvo stranke.
Bez presedana je i bezobzirnost kojom dobro pozicionirani članovi stranke šopaju medije kritikama svog predsjednika, scenarijima njegova odstrela i kalkulacijama tko bi ga naslijedio. Zapravo, SDP ratuje sam sa sobom i čini samoubojstvo. Hoće li i izdahnuti, teško je reći, i to je mogući scenarij. Nije riječ samo o slabašnom rejtingu. Puno su gore apatija i osipanje stranke, gubitak vjere da SDP može biti glas građanske i poštene Hrvatske. Dio ljevice raspršio se na manje, izborno uglavnom neprepoznate stranke. Rekao bih da većinu njihova članstva čine razočarani socijaldemokrati nevoljni da se valjaju u blatu SDP-ovih obračuna, nove su im stranke svojevrsni azil. Sadašnje stanje u SDP-u svoje sjeme ima u vremenima neuspješne vlade i načina vođenja stranke za vrijeme Milanovića. Istina, nisu mnogi prepoznavali kud će SDP, deideologiziran i devastiran brojnim obračunima. Bernardić sigurno nije glavni ni jedini krivac za sadašnje stanje. Ali kao predsjednik stranke sigurno nosi odgovornost za budućnost SDP-a i za probleme koji se gomilaju. Volio bih da Bernardić nađe snage povesti SDP drugim putem od ovog sadašnjeg. Trebao bi artikulirati snažan program otpora desnoj revoluciji, stvoriti jasnu, realnu i nepopulističku platformu za pobjedu na sljedećim izborima. Naravno, i konačno krenuti objedinjavati ljevicu, dio akcijski, dio sigurno i integracijom. O tome ne ovisi samo budućnost SDP-a kojemu prijeti silazak s političke scene kao relevantne stranke, već i budućnost Hrvatske. Naime, teško je zamisliti uspješan otpor desnoj revoluciji bez jakog i uspješnog SDP-a. Zato rat u SDP-u valja što prije završiti, ovako ili onako. Tko će biti predsjednik, unutarnja je stvar stranke. Ako i kane smijeniti predsjednika, ne bi to trebali činiti na način koji devastira stranku. Ali to kako SDP radi na političkoj sceni nije samo stvar SDP-a. To je briga dobrog dijela Hrvatske, onog koji je na strani crvene ruže.
RAT CRVENE I CRNE RUŽE: RAT ZA DUŠU HRVATSKE
Na institucionalnoj razini, u Saboru i među vodećim strankama, HDZ-u i SDP-u, rat primjeren parlamentarnoj demokraciji gotovo se ne vodi. Ili, vodi se šupljim prepucavanjima i besmislenim dosjetkama. Vjerojatno i zato što se stranke, osobito SDP, bave svojim unutarnjim ratovima. Zato, možemo reći, taj je rat crvene i crne ruže na institucionalnoj razini niskog intenziteta, blisko stanju zamrznutog konflikta. Ali onaj drugi rat između crne ruže s jedne i crvene, i ne samo crvene, već i zelene, plave i žute ruže, u punom je jeku. Riječ je o ratu za dušu Hrvatske, za njenu crnu ili europsku budućnost. Hrvatska je u postupku pristupa Europskoj uniji postajala bolje društvo. Ojačala je borba protiv korupcije, poboljšalo se stanje manjinskih prava, osviješteni su (iako ne i riješeni) problemi u gospodarstvu, osnažila je vanjskopolitička pozicija zemlje i poboljšani su odnosi sa susjedima. Antifašizam i sekularna narav države nisu ozbiljnije dovođeni u pitanje, a sloboda i raznolikost medija bili su primjereni europskim demokratskim standardima. Počevši od šatoraškog pokreta, najprije diskretno, potkraj Milanovićeve vlade sve snažnije, nakon nje gotovo kao stampedo, krenula je društvena regresija. Vrijednosti koje smo smatrali neupitnima, danas su na iskušenju ili su već zgažene. Ustašofilija i povijesni revizionizam uporno Hrvatsku žele iz kruga pobjednika II. svjetskog rata povući u tabor gubitnika, sa svim političkim posljedicama koje to ima. Ustaška zmija na koju sam ukazivao dok je još stidljivo plazila javnim prostorom, danas snažno sikće o Jasenovcu kao radnom logoru, o junacima Hrvatske vojske Juri, Bobanu i drugima, o domoljubima ustašama i zločincima partizanima. Prava nacionalnih, seksualnih, vjerskih i drugih manjina opet su na iskušenjima. Sekularnu narav države, koja se nije osporavala ni za Tuđmana, danas otvoreno negiraju. Korupcija i nepotizam ponovo su u zamahu, žešći nego prije deset i više godina. Solunaštvo nekih braniteljskih udruga i privilegije po novom zakonu, prelaze mjeru pravednosti, dobrog ukusa i ekonomske održivosti. Socijalna prava građana često postoje samo na papiru. Hrvatsku napuštaju mladi i obrazovani ljudi. Gospodarstvo nam je među najlošijima u Uniji. Ambicije Katoličke Crkve da vlada društvom i institucijama u dijelovima klera su nezajažljive. Pravna država živi kao karikatura. Mogli bismo još… Kakva će nam biti Hrvatska, hoće li biti demokratska, sekularna, napredna, dom ljudskih prava? Ili ksenofobična, ultrakonzervativna, klerikalna i korumpirana država? Crna ruža nadmoćna je nad ružama drugih boja. Desna revolucija napreduje. Na jednoj su strani vladajući HDZ, Crkva, brojne izdašno financirane udruge, HTV, brojni opskurni mediji i nekritičnost onih medija koje smatramo etabliranima. Na drugoj, slabašni SDP i još slabije druge lijeve stranke, kolebajući liberali, odmetnuti narodnjaci, progresivne udruge bez novca za rad, nešto samostalnih intelektualaca i umjetnika… Ne izgleda dobro.
KAKO ĆE ZAVRŠITI RAT HRVATSKIH RUŽA?
Rata će uvijek biti. Onaj politički, ne oružani, dio je demokracije. U demokratskom društvu ne postoji samo rat, već i suradnja, sposobnost formuliranja nacionalnih prioriteta i dogovor o njihovu ostvarenju. Baš onako kako je to bilo s hrvatskim ulaskom u Europsku uniju.
Ali rezultati sadašnjih ratova opredijelit će za dulje vrijeme našu budućnost. Pritom nije najvažnije hoće li predsjednica dobiti podršku HDZ-a za novi mandat i hoće li SDP smijeniti Bernardića ili neće. Ali važno je hoće li Hrvatska dobiti predsjednika ili predsjednicu koji ne sramote zemlju i ne drže crni barjak desne revolucije. Važno je i hoće li se SDP, pod ovim ili drugim predsjednikom, konačno konsolidirati i posvetiti prevažnoj povijesnoj zadaći koju ima. Zato i ti naoko manji ratovi mogu utjecati na onaj glavni, odlučujući rat, rat crne ruže s crvenom i ružama svih drugih boja. Ofenziva crne ruže traje. Rat je već opustošio Hrvatsku, ekonomski i duhovno. Zaista, ima li se tko još suprotstaviti legijama crne ruže? Ima li još tko hrabrosti i volje ratovati za demokraciju, ljudska prava, ekonomski napredak i socijalnu pravdu, stati na kraj korupciji i nepotizmu? Ima li još mjesta za optimizam ili je beznađe definitivno ovladalo? Da ne vjerujem da je bolja Hrvatska moguća, ne bih se sjetio davnih i poučnih engleskih ratova dviju ruža niti bih se bavio ratovima hrvatskih ruža.
Komentari