GOST KOLUMNIST: IVO JOSIPOVIĆ: Rat dvaju brda: Zoološki vrt protiv psihološko-psihijatrijske klinike

Milanović je kritizirao DORH jer je nastavio s istraživanjem, a nije uhitio na djelu osobe prilikom moguće primopredaje mita. Prigovor ima jaku logiku

Casus belli

Uhićenje direktora JANAF-a Dragana Kovačevića i drugih osumnjičenika u najnovijoj koruptivnoj aferi te postupovne radnje koje su provodili DORH i policija bili su casus belli za ozbiljni verbalni i politički rat naših dvojice vodećih političara: predsjednika Republike Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. Uz glavni predmet, optužbe za korupciju, pojavila su se i mnoga pikantna i javnosti zanimljiva pitanja: otkriće privatnog kluba u Slovenskoj nejasnog pravnog i poreznog statusa, kršenje mjera protiv pandemije, eskort dame, liste moćnika koji su posjećivali klub, aparat za brojenje novca, navodne bakanalije i druge za ugled političara potencijalno ozbiljne ugroze.

Ali ako ta pitanja još nejasne pravne, a prilično jasne i za sudionike štetne političke naravi za sada stavimo sa strane, ostaje raspraviti o pitanju koje je od fundamentalne pravne i političke važnosti. Riječ je o tome smiju li predsjednik Republike i premijer znati za to da se protiv neke osobe, ovdje konkretno Kovačevića i društva, vode izvidi, čak i tzv. posebne dokazne radnje, ili i za njih vrijedi režim Zakona o kaznenom postupku koji pravo znanja za postupanje daje samo onima koji provode te izvide i posebne radnje, uključivši i osobe koje nisu ni policajci ni državni odvjetnici, ali kao tehničko osoblje nužno za to znaju. Uz to, po prirodi stvari, otvorio se i niz drugih prevažnih pitanja na koja ovo društvo treba odgovor.

Predsjednik Milanović i premijer Plenković o tome misle različito. Različito misle i kaznenopravni i ustavnopravni stručnjaci, različito misle i novinari te analitičari. Za demokratsko društvo sjajna prilika da se jedno vrlo važno, osjetljivo i očito prijeporno pitanje svestrano raspravi i po potrebi, konsenzualno ili ne, predlože eventualno potrebne promjene u zakonodavstvu.

Ali umjesto konstruktivne rasprave, vidjeli smo, nastupio je pravi rat dvaju brda, Pantovčaka i Banskih dvora, Predsjednika i Premijera, verbalni rat koji je žestinom i rječnikom sudionika glavna pitanja ostavio po strani i u dobroj se mjeri sveo na podbadanja i uvrede koje razmjenjuju dvije jake osobnosti, svaka na svoj način teške naravi. Tako je predsjednik Milanović u svojim živopisnim obraćanjima javnosti u pomoć pozvao omanji zoološki vrt: omiljenog mu King Konga, lava, lisicu, konja, magarca, kokoš, katedru za prava mušica, jednoroga i tri reptila. S druge strane, premijer Plenković i njemu pridružena grupacija vladinih polemičara dali su se u medicinsku i psihološku dijagnostiku pa su, uz ostalo, spominjali i analizirali bjesnilo i njegove psihičke posljedice, čuđenje, dosadu, stabilizaciju (psihološku), nervozu… želeći, naravno, omalovažiti predsjednika. Rasprava je to čija razina nikome ne služi na čast, posebno ne dvojici najviših državnih dužnosnika. Šteta, posebno za predsjednika koji je, smatram, u bitnome u pravu.

Koja su ključna, a koja akcesorna pitanja otvorena?

Primarno i ključno pravno, ali i političko pitanje jest ima li itko, pa i predsjednik i premijer, pravo znati da se protiv neke osobe provode izvidi, pa i tzv. posebne dokazne radnje poput praćenja, prisluškivanja, nadzora telefonskih i drugih komunikacija. Oba navedena najviša državna dužnosnika treba ovdje promatrati zajedno, bez obzira na njihovu različitu ustavnopravnu poziciju, jer oba imaju prava i obveze koji mogu interferirati s istragama različitih kaznenih djela. Bilo tako da su osumnjičenici dio njihova suradničkog tima (u širokom smislu tog termina), bilo da je riječ o osumnjičenicima čije su aktivnosti u vezi s važnim nacionalnim interesima i sigurnošću, bilo da se radi o osobama koje dolaze u kontakt s tom dvojicom dužnosnika i tim kontaktom im mogu, bez njihove krivnje, narušiti društvenu i političku reputaciju.

Odgovor na to pravno pitanje može imati i ozbiljne političke implikacije. Ako je u konkretnom slučaju, a i u drugim sličnim slučajevima, premijer trebao znati za mogući kriminalni status neke osobe, a nije znao – ili je znao ali nije poduzeo mjere potrebne da spriječi štetu (materijalnu, sigurnosnu i političku) koja bi mogla nastupiti, može se govoriti o eventualnoj političkoj odgovornosti premijera, primjerice za reizbor Kovačevića na čelo JANAF-a ili neke druge posljedice koje bi mogle proizići iz činjenice da je osumnjičenik za ozbiljno kazneno djelo stavljen na čelo državne tvrtke od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku. Upravo zbog toga ne čudi što premijer Plenković tako čvrsto brani stajalište da premijer nema pravo znati za kriminalističke aktivnosti u ranoj fazi postupka. Pri tome predsjednika, a i ostale koji misle drukčije, olako etiketira kao ljude iz nekih bivših vremena koji ne znaju što su trodioba vlasti i neovisnost pravosuđa, jednom riječju kao nedemokrate. Bilo bi dobro da premijer pogleda malo preko plota, porazgovara sa svojim europskim kolegama o komparativnom položaju državnog odvjetništva i njegovu odnosu prema vladi i sigurno će saznati da se tamo nitko ne miješa u posao ni policije niti tužiteljstva, ali da to nikako ne znači da premijeri i predsjednici demokratskih zemalja žive u mraku neznanja i u njemu donose ključne odluke za nacionalnu sigurnost. Predsjednici i premijeri ne trebaju sve znati (kako se nespretno izrazio Milanović), već samo onoliko koliko im je nužno da vode državu. I, sigurno, ne informiraju se o džeparima ili prometnim kaznenim djelima, već samo o informacijama o postupcima važnim za nacionalnu sigurnost. Dakako, ako premijer nije u pravu, može se ustvrditi i da nije njegova krivnja što nije dobio informaciju o početku postupka, već onih koji su ga o tome trebali izvijestiti.

S druge strane, ako se prihvati ono što zastupa predsjednik, postavlja se pitanje predstavlja li informiranje predsjednika i premijera o postupku u fazi izvida kršenje zakona i načela trodiobe vlasti, pa i nasrtaj na neovisnost pravosuđa, što tvrdi premijer Plenković. Na glavno pitanje, trebaju li predsjednik i premijer znati za izvide kaznenih djela i radnje koje se obavljaju, nadovezuju se, po prirodi stvari, i druga prevažna pitanja, Prvo je ono kako i zašto cure informacije o radnjama u postupku koje su tajne. Pune su ih novine, i tekstualno i u fotografiji. I to nije slučaj samo u ovom predmetu. Dobro je uhodana praksa da o radnjama koje bi trebale biti tajne, mediji znaju i unaprijed, pa čak i u cik zore dolaze na uhićenja i pretrage, da se objavljuju podaci koje mogu znati samo policija i DORH. Nužno se otvara i pitanje efikasnosti kaznenih postupaka, pitanje politike progona kaznenih djela, kaznene politike, neovisnosti pravosuđa, funkcionalnosti pojedinih odredbi Zakona o kaznenom postupku i mnoga druga.

Smiju li se kritizirati tijela kaznenog progona? Kako sam rekao u intervjuu za jedne naše dnevne novine, zabranjen je utjecaj izvršne vlasti na policiju, DORH i pravosuđe, ali ne i kritika. Milanović je kritizirao DORH jer je nastavio s istraživanjem, a nije uhitio na djelu osobe prilikom moguće primopredaje mita. Taj prigovor ima jaku logiku. Ali ima logike i ono što kaže DORH, da su nastavili s izvidima da bi otkrili druga kaznena djela. Milanović uzvraća da je trebalo ići na uhićenje jer su sva ta djela u usporedbi s JANAF-om puno manje važna i zato je trebalo osigurati dokaze u tom predmetu. Iako bih se osobno uzdržao od takvih komentara, to što je predsjednik prigovorio ne predstavlja pritisak na pravosuđe u konkretnom slučaju. Riječ je o kritici zbog jednokratne radnje koja nije provedena i koja po svom sadržaju ne utječe na daljnje postupanje pravosudnih tijela, ne može se naknadno obaviti, a i ne predstavlja nedopuštenu uputu kako bi tijela kaznenog postupka dalje trebala raditi u tom predmetu. Je li predsjednikova kritika bila osnovana, vjerojatno ćemo znati tek na kraju postupka, kad vidimo presudu.

Politički mudru izjavu dao je savjetnik predsjednika i bivši šef SOA-e dragan lozančić.Kaže on, u pravu su i premijer i predsjednik, svaki na svoj način

Na javnu kritiku političara suci odmah reagiraju kao na pritisak, ističući kako u zapadnim demokracijama političari ne polemiziraju s pravosuđem. Dakako, to im ne smeta u tome da neki od njih kritiziraju zakonodavnu i izvršnu vlast, pa čak i da kao suci ulaze u političke kampanje. U državama u kojima pravosuđe zadovoljavajuće funkcionira, političari u pravilu s njim ne polemiziraju. Međutim, u državama u kojima pravosuđe po izrazito dominantnoj percepciji, a i po objektivnim pokazateljima nije uspješno, kritika pravosuđa je nužna, ma koliko se suci zbog toga ljutili. Štoviše, slabosti koje se uočavaju u cijelom sustavu kaznenog progona navode na razmišljanje o sistemskim pogreškama koje su ugrađene u naš kaznenopravni sustav. To nije samo pitanje Zakona o kaznenom postupku, koji zaista ima dosta loših i disfunkcionalnih rješenja, već i pogrešaka ugrađenih u organizaciju pravosuđa, način izbora sudaca i upitni status državnog odvjetništva kao pravosudnog tijela, što poznaje tek manji broj europskih država, u pravilu one čiji pravosudni sustavi ne uživaju osobito dobar glas.

Kod nas, načelo neovisnosti pravosuđa izokrenuto je u neodgovornost i sprječavanje kritike. Mi danas imamo podjelu, ali ne i međusobnu kontrolu u trodiobi vlasti. Pritom nikako ne mislim na to da bi ikako izvršna vlast smjela utjecati na odlučivanje suda u konkretnom predmetu. U društvima u kojima pravosuđe funkcionira uredno, političari se suzdržavaju svakih kritika. No naš sustav progona kaznenih djela ne funkcionira dobro i opravdano ga je kritizirati. Ali sva ta prevažna pitanja prelaze okvire teme ovog osvrta, ostavimo ih za drugu zgodu.

Zašto je Milanović ipak u pravu? Zakon o kaznenom postupku izvide za sve, pa i za predsjednika i premjera, uređuje kao tajne. Međutim, Zakon o kaznenom postupku nije jedini primjenjivi propis. Osim toga, pravo treba tumačiti u kontekstu cijelog ustavnopravnog sustava i životnih okolnosti, posebice primjenom tzv. teleološkog tumačenja, onoga koji norme tumači sukladno njihovoj svrsi, u kontekstu, ne samo pukim čitanjem jedne norme.

Svrha tajnosti izvida i posebnih dokaznih radnji je u tome da do osumnjičenika ne dopre informacija o postupku jer bi ga inače oni mogli osujetiti uništenjem dokaza i opstrukcijom postupanja. Osim toga, do čega očito u našoj praksi malo tko drži, tajnost u fazi u kojoj postoje tek osnove sumnje da je osumnjičenik počinio kazneno djelo služi i tome da se osoba za koju još ne postoji dovoljno dokaza da bi bila optužena, ne sramoti u javnosti i da se ne iznose njeni osobni podaci i informacije o privatnom životu.

Nasuprot tome stoji ustavnopravna pozicija predsjednika i premijera koji, svaki na svoj način, posebno premijer, vode državu i odgovaraju za njeno funkcioniranje i sigurnost – političku, ekonomsku, vojnu, ekološku i svaku drugu. Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu profilira tzv. tajne službe (SOA, VSOA) i pridružene im agencije i organizacije, između ostalog, kao svojevrsni servis predsjednika i premijera kojim oni su-upravljaju i ravnopravni su korisnici njihovih informacija. Taj Zakon govori o potrebi da se ta dva najviša dužnosnika upoznaju sa svim činjenicama važnim za obavljanje njihovih ustavnih zadaća, uključujući i neka teška kaznena djela od značaja za nacionalnu sigurnost. Činjenica da su pokrenuti kazneni postupci od interesa za nacionalnu sigurnost iznimno je važna da bi predsjednik i premijer mogli donositi ispravne odluke iz svoje nadležnosti. Sigurno, da je premijer znao za postupak prema Kovačeviću, ne bi dozvolio njegov reizbor za direktora JANAF-a, zbog mogućih štetnih posljedica za nacionalnu sigurnost. Ili, zar za imenovanje nekoga za glavnog državnog odvjetnika ili kakvu drugu važnu funkciju nije relevantno vodi li se protiv te osobe postupak za neko kazneno djelo od važnosti za nacionalnu sigurnost!? Mnogi miješaju informaciju o činjenici da je pokrenut postupak s mogućim informiranjem o sadržaju tajnih radnji i mogućem utjecaju na postupak. Istina, o tome nema izričite norme. Ali, ponavljam, gledajmo cjelinu pravnog sustava, posebice članak 5. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske koji propisuje da se na sjednice Savjeta za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija mogu pozvati, uz ostale, glavni državni odvjetnik, ravnatelj USKOK-a i ravnatelj policije. Ponovo pitam, valjda ih se ne zove da drže svijeću, već da izvijeste o pitanjima iz svoje nadležnosti, od interesa za nacionalnu sigurnost!? Bilo bi dobro to osjetljivo pitanje riješiti zakonom i time otkloniti sve dvojbe.

Je li to što premijer i predsjednik znaju za postupke u koliziji sa svrhom norme Zakona o kaznenom postupku o tajnosti izvida i narušava li neovisnost pravosuđa i trodiobu vlasti? Prvo, ugrožava li to efikasnost kaznenog postupka? Za to ne vidim ni jedan argument, osim ako insinuiramo da bi baš oni dojavili osumnjičeniku da se protiv njega vodi postupak. Drugo, ugrožava li informacija predsjedniku i premijeru o postupku privatnost osumnjičenika? Nimalo, njegovu privatnost, kao i integritet samog postupka, ugrožava curenje informacija u medije, najvjerojatnije iz same policije i DORH-a. Konačno, ugrožava li informacija tim dužnosnicima neovisnost pravosuđa? Ne vidim kako. Neovisnost pravosuđa i trodiobu vlasti ugrožava samo eventualni javni ili tajni pritisak na pravosuđe da postupi ili odluči ovako ili onako, direktnom uputom ili suptilnim nastupom u javnosti. Sve što predsjednik i premijer dobiju kao informaciju ionako podizanjem optužnice (uglavnom) postaje javno.

Hoće li informacije i dalje curiti? Hoće li se otkriti tko ih pušta u medije? Što dalje?

Neće. Problem curenja informacija jedan je od strateških problema našeg kaznenopravnog sustava, koji se neće riješiti bez ozbiljnog redizajna samog sustava.

I iz ovog slučaja vidljivo je da je paradoksalno uskraćivati informaciju predsjedniku i premijeru. Mnoštvo ljudi, s obzirom na svoje radno mjesto, zna za mjere. Vidjeli smo, redovito ih netko od njih i odaje. Svakoga dana u novinama vidimo sadržaj pojedinih radnji. Najvjerojatnije, krivci su ili u policiji ili u DORH-u. Bojim se da je to i dio taktike nekog od tijela progona, kojom se javnost, kasnije i sud, gomilanjem negativnih informacija o okrivljeniku i kad one nemaju veze s postupkom, želi kapacitirati. Zovem to svojevrsnom artiljerijskom pripremom suđenja. Zapravo, to je udar na neovisnost pravosuđa, a i na privatnost osumnjičenika. Ne vjerujem da će se otkriti izvor informacija jer bi slučaj efikasno mogli i morali istražiti upravo policija i DORH, dakle, sami bi efikasno trebali istraživati sebe, što se neće dogoditi.

Politički mudru izjavu dao je savjetnik predsjednika i bivši šef SOA-e Dragan Lozančić. Kaže on, u pravu su i premijer i predsjednik, svaki na svoj način. Takav je zaključak izveo uzevši točnu konstataciju premijera Plenkovića da ZKP propisuje izvide i posebne dokazne radnje kao tajne. Ali, kaže, i predsjednik je u pravu jer ispravno ističe da iz prirode ustavnog položaja predsjednika i premijera, a i iz posebnih zakona o nacionalnoj sigurnosti, proizlaze potreba i pravo da oni dobiju odgovarajuće informacije. Takav Lozančićev zaključak nikoga ne okrivljuje, ne stvara ponor između dviju jakih političkih ličnosti te otvara prostor za temeljitu stručnu i političku raspravu koja bi, ako bude mudrosti, mogla uroditi ne samo uređenjem pitanja informiranosti visokih dužnosnika, već i postavljanjem temelja za tako potrebnu temeljitu reformu pravosuđa. Bilo bi to važno jer bi kohabitacija Plenkovića i Milanovića prvi put urodila bitnim pozitivnim rezultatom, a ne svađom i međusobnim uvredama.

Komentiraj

Source:Ivo Josipović