GOST KOLUMNIST: IVO JOSIPOVIĆ: Predsjednikov srednji prst

Predsjednik je obznanjujući javnosti tko će biti njegov kandidat za predsjednika Vrhovnog suda pokazao srednji prst svima koji su s odobravanjem pratili nečuvenu, pravno neutemeljenu i politički motiviranu odluku Ustavnog suda o natječaju koji je raspisao DSV

Besmislen i neustavan postupak

Predsjednik Zoran Milanović pokazao je, naravno simbolično, srednji prst. Pokazao ga je Vrhovnom sudu, Državnom sudbenom vijeću, Ustavnom sudu, vladajućoj većini u Saboru i svima koji su, poput nekih novinara, s odobravanjem popratili nečuvenu, pravno potpuno neutemeljenu i politički motiviranu odluku Ustavnog suda. On je očigledno neustavnu i sadržajno nesuvislu odredbu Zakona o sudovima o načinu izbora predsjednika/predsjednice Vrhovnog suda proglasio ustavnom. Pokazao je srednji prst obznanjujući javnosti tko će biti njegov kandidat za predsjednika Vrhovnog suda prije no što je dovršen neustavni a od Ustavnog suda “poustavljeni” postupak prikupljanja kandidatura po pozivu/natječaju koji je raspisalo Državno sudbeno vijeće. Time je predsjednik Milanović s jedne strane pokazao besmisao tog postupka, a s druge strane obznanio da, iako formalno sudjelujući u njemu nemilom postupku, do njega nimalo ne drži, kao ni do Vrhovnog suda i njegova mišljenja o kandidatima koji su se javili na poziv DSV-a.

Podsjećam, nazvao sam svojevremeno neslavnu odluku Ustavnog suda malim državnim udarom. Zato što je njome Ustavni sud, servisirajući premijera Plenkovića u permanentnom sukobu s predsjednikom Milanovićem te podilazeći koaliciji HDZ-a i vrha pravosuđa, proceduru protivnu izričitim odredbama Ustava smišljenu u Zakonu o sudovima da ograniči ovlast predsjednika da neovisno predloži Saboru kandidata za predsjednika/predsjednicu Vrhovnog suda, oglasio ustavnom. Da, i učinio je obvezatnom za svakoga pa i za samog predsjednika.

Jednostavnu ustavnu odredbu, kako predsjednika Vrhovnog suda predlaže Saboru predsjednik Republike i da Sabor o tom prijedlogu (pazite, o jednom kandidatu) odlučuje nakon što (opet, o jednom kandidatu) čuje mišljenje svog Odbora za pravosuđe i mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda, zakonodavac je izmijenio tako da predsjednik više ne formira prijedlog sam. Suprotno Ustavu i dosadašnjim odlukama Ustavnog suda, Državno sudbeno vijeće raspisuje poziv (natječaj) da se na njega javljaju kandidati. A Opća sjednica Vrhovnog suda i Odbor za pravosuđe ne raspravljaju o prijedlogu (jednog) kandidata kojega je nominirao predsjednik Republike, već o svim kandidatima koji su se prijavili.

Ograničimo predsjednika!

Možda će neki olako, kako je to učinio i Ustavni sud te neki laudatori njegove odluke, zaključiti kako ta novouspostavljena procedura izbora predsjednika Vrhovnog suda ne ograničava predsjednika da predlaže kandidata. Ali pri tome se zaboravlja da je po Ustavu (sviđalo se to kome ili ne) predlaganje kandidata za predsjednika/predsjednicu Vrhovnog suda akt političke volje koje je iz vrlo opravdanih razloga Ustav stavio u nadležnost predsjednika Republike. Akt političke volje, ne javni natječaj. Akt koji je dio procedure u kojoj dvije grane vlasti koje imaju izborni legitimitet građana, izvršna u liku predsjednika Republike izabranog od građana neposrednim izborima i zakonodavna izabrana na parlamentarnim izborima (Sabor, što po prirodi stvari uključuje i glavnu granu izvršne vlasti, Vladu) imenuju čelnika pravosuđa kao treće vlasti, osobu koja za to ima zakonske (stručne) uvjete i podršku predsjednika Republike i Sabora. Time čelniku pravosuđa daju onu vrstu demokratskog legitimiteta koju suci po prirodi svoje profesije, posebno po načinu kako danas suci biraju sami sebe, naprosto nemaju. I taj je izbor jedan od oblika ostvarenja demokratskog načela podjele i međusobne kontrole triju grana vlasti, zakonodavne, izvršne i sudske u demokratskom društvu.

Suci Vrhovnog suda ne žele za predsjednika nikoga tko bi narušio idilu statusa quo u pravosuđu ugodnu pravosudnom vrhu koja je kamen oko vrata Hrvatskoj

Na napomenu da već na tehničkoj razini nova procedura predviđena Zakonom o sudovima ograničava predsjednika Republike jer ga ograničava na kandidate koji su se prijavili na poziv koji raspisuje drugo državno tijelo (Državno sudbeno vijeće), čuli smo iz politike i pravosuđa skandalozan odgovor. Neka predsjednik Republike “šapne” svome kandidatu da se javi na poziv/natječaj DSV-a i “svi zadovoljni”. Forma je ispunjena, a predsjednik dobiva svog kandidata. Natječajna narav izbora predsjednika VSH se fingira a cijela procedura dodatno čini besmislenom. Jer što bi DSV pozivao ugledne pravnike, prije svega suce i profesore da se prijavljuju na poziv/natječaj, ako se već unaprijed očekuje kako će predsjednik Republike uputiti svog kandidata da se javi na poziv kako bi ispunio puku formalnost prije no što ga on službeno inaugurira kao kandidata za predsjednika Vrhovnog suda, praveći od svih ostalih koji su se javili na poziv naivne magarce. Već takva “uputa” predsjedniku Republike govori kako motivi onih koji su smislili i proglasili ustavnom spornu odredbu Zakona o sudovima nisu demokratizacija izbora ni postizanje veće kvalitete mogućeg kandidata, već nešto sasvim drugo. Ako ostavimo po strani osobni sukob predsjednika i premijera te moguću želju premijera da pokaže kako je ipak on gazda u državi, ostaje onaj motiv koji smatram ključnim. Ključan je i za stav Ustavnog suda o ustavnosti odredbe Zakona o sudovima o izboru predsjednika Vrhovnog suda, praćenog odobravanjem Vlade, vrha pravosuđa i sklonih im medija, a i za ono što se do sada događalo u pokušajima izbora predsjednika/predsjednice Vrhovnog suda. Najbolje se to vidi po tome kako je postupak izbora predsjednika Vrhovnog suda nakon isteka mandata donedavnom predsjedniku VSH sucu Sessi tekao do sada. Najsažetije, Vrhovni sud, nešto šire i dominantni gremi pravosudne vlasti, ne žele za predsjednika Vrhovnog suda nikoga izvan svojih redova, posebno ne nekoga tko želi narušiti idilu statusa quo u pravosuđu, idilu koja je možda ugodna pravosudnom vrhu, ali je ogromni kamen oko vrata Hrvatskoj. I u tome je do sada imao podršku Vlade i Sabora. Kamen je to oko vrata građanima i njihovu legitimnom očekivanju da o njihovim pravima i obvezama sudovi odlučuju u razumnim rokovima, zakonito i pravedno. Kamen je oko vrata gospodarstvu jer mnogi poslovi stoje a i tvrtke propadaju zbog sporog, često i problematičnog odlučivanja sudova, kamen oko vrata društvu u cjelini. Jer ono gubi povjerenje u pravosuđe, pravdu i demokratsku narav vlasti i pravosuđa kao njegove jednakovažne grane (uz zakonodavnu i izvršnu). A o stranim investicijama da i ne govorim. Uz enormnu birokraciju s nerazumnim odlukama te komplicirano i nemotivirajuće zakonodavstvo, i pravosuđe je doprinijelo lošem imidžu Hrvatske. Na spomen Hrvatske, investitori odgovaraju kraticom “ABC”. Ona znači “anything but Croatia”. Da, naravno, tu je i korupcija koja je pomalo zaštitni znak Hrvatske, korupcija kojom je naše društvo i sve tri grane vlasti temeljito prožeto. O tome ne govore samo neki otkriveni slučajevi, već i mnoge indicije koje opravdavaju zaključak da je tamna brojka kriminaliteta kada je riječ o korupciji u vlasti, pa i pravosuđu, ogromna.

Milanovićevi dostojni i nepolitički kandidati

Predsjedniku Milanoviću se inače, a i u postupku izbora predsjednika Vrhovnog suda mogu uputiti različite kritike, posebno ona o načinu komunikacije kojom je i taj izbor nepotrebno stavljen u kontekst permanentnog sukoba dvaju brda. Ali sigurno mu se ne može prigovoriti da nije jako pomno birao osobe koje je nastojao animirati za tu funkciju ili da su te osobe iz svijeta politike, ne iz svijeta struke. Uz nominiranu Zlatu Đurđević, vrsnu profesoricu, osobu sa znanjem i energijom da bude važan faktor i suradnik Vladi i Saboru u više nego urgentnoj generalnoj reformi teško bolesnog pravosuđa, u javnosti su se spominjala i neka druga vrlo respektabilna imena. Iako razgovori predsjednika Milanovića s njima nisu nikada potvrđeni s Pantovčaka. Tako se šuškalo o sutkinji Europskog suda za ljudska prava, profesorici Kseniji Turković i vrlo kompetentnom stručnjaku, profesoru Alanu Uzelcu. Ali odabir predsjednika pao je na Zlatu Đurđević. Pravosuđe i vlast taj su prijedlog dočekali na nož uz potpuno izmišljenu priču kako Zlatu Đurđević ne prihvaćaju jer da je prekršila zakon pristajući biti kandidat izvan zakonom predviđene procedure. A to naprosto nije istina. Pa su se ispod stola valjali i neki drugi prigovori kandidatkinji, mahom nedostojni demokratskog europskog društva. Oni o krvnim zrncima, vadili se, bolje izmišljali, dokazi o protuhrvatskom djelovanju nje i obitelji, nastojalo se profesoricu difamirati pod svaku cijenu. Nije u tome sudjelovao samo desni žuti tisak, uključili se i suci i političari.

Sudac Dobronić sigurno nije pobornik revolucionarnih promjena kakve je zagovarala Zlata Đurđević. Ali jest dah optimizma i vjere da je drukčije pravosuđe moguće

Što to suci neće, a što hoće?

Izbor Zlate Đurđević koja je u svom programu iznijela mnoge iznimno vrijedne smjernice za reformu pravosuđa, propao je u Saboru. Zašto? Upravo zato što pravosuđe i vladajuća politika zapravo ne žele reformu pravosuđa, uvođenje radne discipline, kraj izbora sudaca po babi i stričevima koji vonja po nepotizmu. Ne žele objavu svih presuda, a ni promjene načina izbora sudaca tako da prestanu biti jedina vlast koja bira samu sebe. Ne žele ni drukčiju, realniju evidenciju riješenih predmeta u kojoj se sada kao riješeni predmeti iskazuju i interlokutorne odluke, još manje hoće obavezno stručno usavršavanje u kojemu pogubna doktrina “suci za suce” neće više potpuno nekritično replicirati postojeću, često vrlo lošu sudsku praksu. Suci ne žele ni periodične sigurnosne provjere a ni provjere imovinskih kartica, što prolaze gotovo svi drugi državni dužnosnici. Čak ni već značajan broj predmeta u kojima su suci osumnjičeni za korupciju ili za to postoje ozbiljne naznake, nije dovoljan motiv sudačkoj vrhuški da prihvati mehanizme prevencije i suzbijanja korupcije kakve su sigurnosna provjera ili efikasno nadzirane imovinske kartice. Posebno, Vrhovni sud ne želi napustiti zakonska rješenja koja su, barem kada je riječ o kaznenom odjelu, taj sud gotovo ostavili bez posla i većinom ga prebacila na Visoki kazneni sud sumnjive ustavnosti i funkcionalnosti. Draže im je biti slabo zaposlen i nevažan, nego opterećen značajnim brojem važnih predmetima u kojima meritorno odlučuju i u koje moraju uložiti ne dane, već mjesece rada. Zapravo, ne mogu se sjetiti ni jedna struke koja je tako lako odlučila postati nevažna radi svoga komfora. Jasno da sve to ne žele jer im sadašnja pozicija omogućava da se željni titula i društvenog statusa rado i često igraju omraženih im profesora, neki doktorirajući daleko od mentora s ozbiljnijim kriterijima. Naravno, pri čemu im ostaje dovoljno slobodnog vremena da nastavom i još više sudjelovanjem na raznim komercijalnim seminarima ostvaruju nemali dodatni prihod. Za koji ih nitko razuman ne bi pitao, još im manje prigovarao zbog zarade da pravosuđe nije takvo kakvo jest. S druge strane, istina je, postoje mnogi stručni, moralni i vrijedni suci koji grcaju u spisima, koji su nepotkupljivi i odgovorni, s plaćama koje sigurno nisu prevelike, a radni su im uvjeti često loši i kojih se uvijek sjetim kad prigovaram pravosuđu znajući da je svaka generalizacija velika nepravda tim ljudima. Ali žar s kojim vrh pravosudne vlasti otklanja sve prigovore, s kojim za očigledne slabosti pravosuđa nalazi krivce negdje drugdje, nevoljkost s kojim DSV sankcionira nerad ili loš rad sudaca, ili ih kažnjava tek simbolično, generira zgražanje i nepovjerenje javnosti u cijelo pravosuđe. Koliko je to nepovjerenje koje se kreće negdje oko tri četvrtine građana, nešto neutralnih i tek petnaestak posto onih koji vjeruju pravosuđu, može se osjetiti na svim razinama društvenog, političkog i ekonomskog života. Po tome smo na samom dnu u EU-a. Simptom je to pesimističnog društva s velikim problemima države. A suci ne samo da neće promjene koje su nužne da pravosuđe vrati povjerenje građana, ne samo da brane status quo, već fantaziraju o još većim ovlastima. Htjeli bi sami birati predsjednika Vrhovnog suda. Htjeli bi da sami odlučuju i o financijama pravosuđa. Htjeli bi da iz postupka izbora sudaca izbace i ono malo neutjecajnih članova DSV-a koji nisu suci. Jedno riječju, žele ne samo nastaviti već i ojačati svoj položaj države u državi. Sustava (posebno mislim na njegov vrh) koji nije, kako to misle neki naivni u EU-u, pod presijom politike, već koji je njen ravnopravni partner u nelegitimnom, često i nelegalnom vođenju javnih poslova.

Ova runda izbora predsjednika VSH je pri kraju, tko će pobijediti?

Evo, u finišu smo novog postupka za izbor predsjednika/predsjednice Vrhovnog suda. Rekoh, predsjednik Milanović je svima pokazao srednji prst i davno prije no što je nakaradni postupak iniciran pozivom DSV-a završen obznanio da će njegov kandidat biti sudac Trgovačkog suda Radovan Dobronić. Čast ostalim kandidatima, ali jedini drugi relevantni kandidat je sadašnji v.d. predsjednika Vrhovnog suda, sudac Marin Mrčela. Opća sjednica Vrhovnog suda je više nego uvjerljivom većinom podržala suca Mrčelu. Kandidat predsjednika Milanovića, sudac Dobronić, od Vrhovnog suda nije dobio gotovo nikakvu podršku. Ali Vrhovni sud samo daje neobvezujuće mišljenje, predsjednik predlaže, Sabor odlučuje. Ne poznajem suca Dobronića, prilično samozatajnu osobu koja se kao sudac proslavila važnom i moćnom financijskom lobiju nedragom presudom o ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uzevši u zaštitu od banaka prezadužene građane. Očito, ta je hrabra presuda bila glavni razlog odabira predsjednika Milanovića. Tražio je “drukčijeg” suca, svakako ne suca Vrhovnog suda, institucije koja je postala branitelj, ali i simbol mnogih loših stvari u pravosuđu. Sudac Dobronić sigurno nije pobornik revolucionarnih promjena kakve je zagovarala Zlata Đurđević. Ali jest dah optimizma i vjere da je moguće drukčije pravosuđe. S druge strane, favorit Vrhovnog suda, sudac Mrčela, sudac je koji važi za dobrog suca i stručnjaka, za kojega se ne veže nikakva korupcijska ili slična afera, čovjek koji i ima gard suca neovisnog od svakog utjecaja. Ali je i čovjek koji ima samo jednu, ali za predsjednika Vrhovnog suda danas kapitalnu manu. Najglasniji je negator krize i slabosti pravosuđa, čovjek koji pravda sve i sva u sudstvu, kojemu su za slabosti uvijek krivi neki drugi, oni izvan sudačkih redova. Čovjek je koji podržava sadašnji koncept pravosuđa kao države u državi i želi ga još ojačati. Vrhovni ga je sud podržao ne samo zato što je sudac toga suda, već i zato što je predvodnik sudačkog obranaštva, čovjek koji ne prihvaća nikakvu značajniju kritiku pravosuđa i koji nad očitim pogrešnim odlukama sudova žmiri na oba oka. Kao onomad kada je na HTV-u napao Zlatu Đurđević koja je kritizirala pravosuđe zbog nepristojno dugog kaznenog postupka protiv Dražena Slavice u predmetu „Kornati“ koji je konačno oslobođen nakon trinaestogodišnjeg suđenja. Kao, što to ona priča, ne zna ona spis, pa vještaci, pa policija, pa ovaj, pa onaj, svi krivi samo ne sudovi koji su trebali tolike godine da predmet dovedu do kraja, koji su trinaest godina u tri prvostupanjska i tri drugostupanjska postupka s mnogim medijima „roštiljali“ nevina čovjeka. Ne spomenuvši pri tome da je koja godina suđenja propala jer su suci protivno zakonu odredili sastav suda. A za to da se sud ispravno sastavi čovjek mora biti više-manje tek pismen. Nije se osvrnuo ni na to je li zaista trebalo da se toliko puta ponavljaju vještačenja. Još manje, referirao se na činjenicu da je predmet na kraju, povodom zadnje žalbe na Vrhovnom sudu, bio u ladici gotovo tri godine.

Predsjedniku se u postupku izbora predsjednika Vrhovnog suda mogu uputiti različite kritike, posebno ona o načinu komunikacije kojom je i taj izbor nepotrebno stavljen u kontekst sukoba dvaju brda. PHOTO: Davorin Visnjic/PIXSELL

Kako bilo, sudac Mrčela neće biti izabran za predsjednika Vrhovnog suda naprosto zato što ga predsjednik Milanović na tu funkciju ne želi predložiti. Hoće nekoga koga se ne može povezati s konceptom države u državi, koji nije dio sadašnjeg sudačkog establišmenta, osobu koja može pobuditi nadu u bolje pravosuđe. Bilo je to od početka jasno, pa se mnogi pitaju zašto se uopće sudac Mrčela prijavljivao na poziv/natječaj DSV-a. Ima samo jedan logičan razlog. Znajući da uživa golemu podršku Vrhovnog suda, vjerojatno i većeg dijela ipak nehomogenog pravosuđa, Mrčela se želi profilirati kao neformalni sudački vođa. U tome mu pomaže i činjenica da je do izbora predsjednika VSH on v.d. predsjednika. Naravno, i čekat će neka bolja vremena i predlagatelja (predsjednika Republike) koji će dijeliti njegov koncept pravosuđa, države u državi koja je partner vladajućoj (HDZ-ovoj) politici.

A hoće li sudac Dobronić biti izabran? Teško je prognozirati. S jedne strane, dosadašnje su izjave premijera Plenkovića prilično neutralne a takve su i izjave nakon sastanka vladajuće koalicije. U međuvremenu, osvanuo je i podatak da je DSV zbog neriješenih predmeta protiv Dobronića pokrenuo stegovni postupak. Za to Dobronić ima relativno prihvatljivo obrazloženje koje ga može ekskulpirati od krivnje, barem na razini politike koja odlučuje o predsjedniku VSH. Nama autsajderima čini se kao da premijer Plenković i HDZ još nisu odlučili je li bolje prihvatiti benignog Dobronića i osigurati neko primirje s Pantovčakom s kojim treba riješiti još dosta otvorenih pitanja (veleposlanici, druga imenovanja, različita osjetljiva politička pitanja…) te razočarati svoje partnere u pravosuđu. Ili je bolje ostati u čvrstom savezništvu s pravosuđem i odbiti kandidata kojeg vrh pravosuđa neće. A i odbijenicom uzvratiti predsjedniku Republike pokazani srednji prst. Odgovor na to pitanje vjerojatno još ne zna ni premijer Plenković. Ili možda ipak zna, ali ga ne želi podijeliti s javnošću.

Komentiraj

Source:Ivo Josipović