GOST KOLUMNIST: IVO JOSIPOVIĆ: Pravosuđe kao država u državi

Što je drugo nego partnerstvo politike i pravosuđa, neovisno o tome jesu li Perković i Mustač krivi ili ne, ona nezakonita odluka pravosuđa o njihovu izručenju njemačkom pravosuđu praćena ‘bijegom’ Ustavnog suda o odlučivanju?

Bliži se dan…

Bliži se dan kad bi predsjednik Republike Zoran Milanović trebao Saboru predložiti novog predsjednika/icu Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Koliko god mnogi, pa i ja, smatraju da je osnivanjem i nadležnošću Visokog kaznenog suda uloga Vrhovnog suda bitno umanjena, simbolika vrha piramide hrvatskog pravosuđa, ustavno definiranog kao najvišeg redovnog suda u državi, iznimna je. I ne samo simbolika. Predsjednik Vrhovnog suda ima važne sudsko-upravne ovlasti a i formalni i neformalni utjecaj na procese (organizacijske, kadrovske…) u pravosuđu. Možda direktno i nema utjecaj na pojedine važne pojedinačne sudske odluke, ali kroz organizaciju pravosuđa, ustavnu zadaću ujednačavanja sudske prakse, odnos prema brojnim važnim segmentima rada pravosuđa (edukacija, izbor sudaca i dr.) zasigurno utječe na kvalitetu rada pravosuđa.

Posebno, važan je odnos predsjednika Vrhovnog suda u pogledu kritičkog odmaka koji uključuje i stegovnu odgovornost, u odnosu na način rada pravosuđa i njegovo pozicioniranje u društvu. Danas, osim samih sudaca, malo je tko zadovoljan kako naše pravosuđe radi. I ovdje moram naglasiti kako se, kritizirajući pravosuđe na općoj razini, uvijek osjećam nepravednim u odnosu na zaista velik broj sudaca koji časno i stručno rade svoj posao i koji, na žalost, dijele lošu stigmu koju je pravosuđu priskrbio netko drugi.

Beskrajna sreća i zadovoljstvo

Vrlo često u medijima suci, posebno oni s Vrhovnog suda, nastupaju u raspravama o pravosuđu. Zajednički je nazivnik svih njihovih nastupa teza kako pravosuđe (uz tek poneku gotovo slučajnu pogrešku) radi jako dobro. Nezadovoljstvo proizlazi ne iz objektivne i stručne kritike, već iz neznanja i neinformiranosti kritičara, loših zakona, neodgovarajućih uvjeta rada, čak i iz ljudske prirode prema kojoj je pola svih stranaka (jer toliko ih gubi sporove) po prirodi stvari nezadovoljno odlukama sudova. Ah da, tu je i „zagorski mentalitet“ naših ljudi koji se vole tužakati i sudovima podastiru puno veći broj raznih tužbi nego u drugim državama. U prilog sreći zbog sjajnog pravosuđa samozadovoljni suci ističu i veliki pad broja neriješenih, posebno u odnosu na kraj prošlog stoljeća kada ih je bilo znatno više od milijun.

Pri tome ne spominju koliko je na pad broja predmeta utjecala zakonodavna intervencija kojom je drastično smanjen broj nekih kategorija predmeta. Prvo, ovrhe i ostavine su u dobroj mjeri prenesene na bilježnike. Drugo, samo je tzv. obavezni prekršajni nalog broj prekršajnih predmeta pred sudovima smanjio u par godina doslovno za stotine tisuća predmeta. Konačno, metodologija vođenja statistika zamagljuje stanje stvari. U njima se ne broje kao jedan predmet sve odluke od početka do kraja postupka. Sve interlokutorne odluke i žalbe na njih, odluke o optužnici, rješenja, prvostupanjske i drugostupanjske presude i drugo, iskazuju se odvojeno. Tako da se jedan predmet zapravo iskazuje često kao deset ili čak puno više predmeta. Bilo bi zanimljivo pokazati stanje izraženo brojevima započetih i dovršenih postupaka, bez interlokutornih odluka. Naravno, nisu suci krivi što postoje interlokutorne odluke, a i točno je kako one, iako puno jednostavnije od predmeta u cjelini, zahtijevaju angažman posebnog sudskog tijela.

Ali, istina je, unatoč manjem broju sudaca nego prije, smanjen je broj neriješenih predmeta, kao što je i istina da je još uvijek previše predmeta u kojima postupci traju nedopustivo dugo. I ne treba zanemariti ni umanjiti krivnju drugih faktora, prvenstveno politike (pojedina zakonska rješenja, broj sudaca, tehnički uvjeti…) za stanje u pravosuđu. Međutim, osim predugog trajanja postupka, važan je i vonj pojedinih, u javnosti visoko profiliranih kaznenih predmeta, nekih za ratne zločine, mnogih za različita gospodarska i koruptivna kaznena djela koji traju beskrajno a često imaju, i za običnu i za stručnu javnost, blago rečeno, neobičan rezultat generirajući sumnju u rad pravosuđa. Isti efekt imaju i izbori sudaca (o kojima odlučuju sami suci) koji generiraju nezadovoljstvo i u samom sudačkom korpusu.

O tome kakve bi reforme pravosuđa trebalo poduzeti puno sam govorio, ovdje tome nije mjesto. Pravosuđe reforme ne želi. Njima je ono dobro a obranaštvo gard kojim ga brane. Najbolji je primjer nedavna emisija ‘’Otvoreno’’, u kojoj su dva vodeća suca na vrlo benigne i realne kritike profesorice Đurđević odgovorila nepristojnom agresijom i odgovorima koji su, u biti, neistina. Tako je na kritike profesorice Đurđević o radu pravosuđa u predmetu Kornati, sudac Mrčela naveo sve moguće navodne razloge gotovo desetljeće i pol trajanja postupka protiv gospodina Dražena Slavice koji je konačno završio oslobađajućom presudom. Bezdušno prema nepravdi koju je tako dug postupak učinio tome čovjeku naveo je vještake, težinu predmeta, mnoštvo drugih okolnosti, ali ne i one glavne razloge tolikog trajanja postupka. To da je sud sudio u prvom stupnju u nezakonitom sastavu. Za sastaviti sud, onaj tko to čini, uglavnom, mora biti tek dovoljno pismen da pročita neduge odredbe ZKP-a o sastavu suda. Uz to, “zaboravio“ je i da je njegov sud, Vrhovni sud, predmet držao u ladici nedopustivo dugo, ne rješavajući ga.

Što može predsjednik države pravosuđu, što mu može Vlada? Podčinjenost ili partnerstvo?

Predsjednik Milanović, premijer Plenković, njegovi ministri, a ni Sabor, pravosuđu, srećom, ne mogu ništa. Kažem srećom, misleći na nelegalne ili nelegitimne aktivnosti, pritiske, zakonska ili neformalna rješenja kojima bi se umanjila puna neovisnost sudaca u donošenju sudskih odluka. Ali svi oni ne samo da mogu, nego im je i dužnost, da u okviru Europi poznatih rješenja osiguraju da pravosuđe ne bude nikome odgovorna država u državi. I ljuto se varaju oni koji smatraju da je unisono pjevanje politike i pravosuđa u nekim politici zanimljivim predmetima izraz dominacije politike nad pravosuđem pa onda povremeno i zakukaju nad (ne)ovisnošću sudaca. To je suglasje rezultat partnerstva nekih političkih krugova i nekih krugova u pravosuđu, nikako ne odnos podčinjenosti pravosuđa politici. Što su drugo nego partnerstvo, recimo, iznenadna promjena sudske prakse u pogledu ustaškog uzvika „za dom spremni“? Ili, neovisno jesu li Perković i Mustač krivi ili ne, ona nezakonita odluka pravosuđa o njihovu izručenju njemačkom pravosuđu praćena „bijegom“ Ustavnog suda o odlučivanju? Ili omogućavanje nekolicini s politikom povezanih počinitelja ozbiljnih kaznenih djela da utočište pronađu u susjedstvu? Možda i odluka u slučaju Zec? Ili režim izdržavanja kazne nekih osuđenika, čak i onih za ratne zločine koji su dobar dio svoje zatvorske kazne proboravili na slobodi?

Ali Vlada i Sabor bi itekako mogli, kada bi htjeli, učiniti da sude zaista najbolji i najpošteniji pravnici, da pravosuđe nosi svoju jasnu odgovornost i da suci, kao i svi drugi dužnosnici, prolaze redovite i rigorozne sigurnosne promjene. Jednom riječju, da pravosuđe prestane biti država u državi.

A što može predsjednik? Ustav je, polazeći od ideje da pravosuđe ne smije biti vezano za stranačku politiku, prijedlog za predsjednika Vrhovnog suda stavio u nadležnosti najvišem dužnosniku koji po samome Ustavu ne smije biti član političke stranke. Istina, tu njegovu izvornu nadležnost zakonodavac je, svjesno ili ne, reducirao odredbom zakona po kojoj se raspisuje javni poziv zainteresiranima na koji se, vidimo, javilo troje kandidata. Međutim, smatram, predsjednik Milanović nije vezan tim pozivom i može predložiti i osobe koje se nisu javile. Zašto? Zato što je predlaganje kandidata za predsjednika ili predsjednicu VSH njegova izvorna ovlast i zakonom se ne može derogirati.

Izborom kandidata koji će svojim dosadašnjim radom i programom (pisanim ili izrečenim u konzultacijama) jamčiti da će pravosuđe izvesti iz sadašnje močvare nepovjerenja i biti na pomoći zakonodavcu (ili čak ustavotvorcu!) da drukčije profilira pravosuđe kao visokostručno, neovisno i pravedno, odgovorno u odnosu na društvenu funkciju koju ima, predsjednik bi mogao učiniti možda zadnjih godina najvažniji reformski korak koji se tiče pravosuđa. Naravno, ako mu to vladajuća većina u Saboru dozvoli konačnom odlukom o izboru.

Komentiraj

Source:Ivo Josipović