GOST KOLUMNIST: IVO JOSIPOVIĆ: Pisala mi ustaška zmija

Zaboravio je Plenković da su on i njegovi sjajno surađivali s povampirenim ultradesnim izvorima zla. Posebno u predizbornim vremenima. Zaboravio je da je i sam podržao šatoraše. Zaboravio je zadomaše, crnokošuljaše…

Dogodilo se zlo

Petak je, kiša sipi. Ulazim u zgradu Sveučilišta i Pravnog fakulteta da bih iz pisarnice preuzeo poštu koja se gomila otkad je potres praktički uništio urede i učionice u toj zgradi i udaljio nas iz nje. Putem razmišljam o terorističkom napadu na Markovu trgu i reakciji premijera Plenkovića. Da, kako kaže ona lijepa dalmatinska pjesma, dogodilo se zlo. Ali u pjesmi, Ivanu Klakaru „potopija se brod“. A Hrvatskoj se pucnjima na Markovu trgu potopila iluzija da smo sigurna zemlja, slobodna od ekstremizma i terorizma.

Plenkovićeve prve riječi nakon napada bile su ohrabrujuće. Osudio je desni radikalizam i imenovao neke vrlo eksponirane kreatore društvene klime desnog radikalizma, neke od duhovnih otaca onoga što se dogodilo. Dan prije sam za N1 pohvalio te prve premijerove riječi nadajući se da misli ozbiljno, da će se obračunati s desnim radikalizmom. Istina, nije spomenuo baš sve duhovne oce terorističkog čina. Da, među ostalim, sjetio se Bujanca, portala Dnevno.hr, nekih političara… Mogao je možda i oštrije i detaljnije, ali bila je to ipak tek prva reakcija, onako na mah.

Je li Plenković zaista zaboravio?

Da je zaista odlučio okrenuti stranicu i, nakon barem obećavajućih početnih promjena u HDZ-u, obračunati se s povampirenim desnim radikalizmom, mnogi, vjerojatno i ja, oprostili bi mu zaboravnost. Zaboravio je da su on i njegovi sjajno surađivali sa spomenutim ultradesnim izvorima zla. Posebno u predizbornim vremenima. Zaboravio je svog ministra Medveda koji je 2014. s ostalim šatorašima plinskom bocom prijetio demokraciji. Zaboravio je da je i sam podržao šatoraše. Zaboravio je zadomaše, crnokošuljaše, Juru i Bobana koji se ore po svadbama i dernecima, školske udžbenike koji su gotovo amnestirali ustaštvo, a antifašizam sveli na par rečenica ne osobito pohvalnog teksta. Zaboravio je napade, verbalne i fizičke, na Srbe i Židove, na Thompsona i njegovo urlanje „za dom“ i njegovu Gradišku Staru i Savu koja nosi leševe Srba put Srbije. Da, nije se sjetio ni Sedlarovih revizionističkih filmova financiranih javnim novcem niti HTV-ovih revizionističkih programa. Zaboravio je i biskupa Košića i njemu sličan dio svećenstva, mise za Francetića i društvo. Zaboravio je i razne ivkošiće koji čak i u mainstream medijima svako malo zaustaše i stvaraju klimu čije opore plodove danas kusamo. Zaboravio je ljude sa svoje liste, načelnike i gradonačelnike, svoje ili koalicijskih partnera, koji su ulice svojih gradova okitili imenima ustaških velikana, a na zidove zgrada pripustili ustaško znakovlje i poruke mržnje. Pa je zaboravio i negdašnjeg ministra s bistom Pavelića u svome domu. I sve bi mu to bilo oprošteno, zaboravljeno, kad bi zaista odlučio stati na kraj ultradesnom ludilu koje trese Hrvatsku. Napad na Vladu, možda i na njega samoga, a i indicije da su teroristi možda za metu imali i njega i predsjednika države, morali bi biti vrišteći alarm koji upozorava na to da će s ustaške propagande, prijetnji i govora mržnje, s riječi, ustaška zmija krenuti na djela, ona strašna i krvava kakav je bio napad na Markovu trgu.

Pohvala zlu

Danas, ustaše ustaše. Zapucaše, zatrpaše internet pohvalama zlu. Pa slave terorista, pravdaju ga i traže novog junaka. Ona ustaška zmija o kojoj sam govorio još prije desetak godina i zbog koje me desnica pokušala najprije ismijati pa uplašiti – pokušala, ne i uspjela – sada je opet, opasnije nego ikada, zapalucala svojim otrovnim jezikom i pokazala kamo bi da ide Hrvatska. Otvoreno i bez srama. Mislim, dobro, nije važno što je premijer zaboravio neke stvari, važno je što je prepoznao zlo. Kaže, raščistit će s desnim radikalizmom. Da, Plenković je europejac, trebali bismo mu vjerovati. Ta, kažu, njegov HDZ nije isti kao onaj negdašnji. Je li zaista bitno drukčiji, razlikuje li se dovoljno od nekadašnjeg? Možda bi čovjek i mogao povjerovati u neku novu narav Plenkovića i njegova HDZ-a. Ali, gdje to u korijenima ovoga zla Plenković vidi Milanovića!? Gdje Jandroković i Medved vide riječku crvenu zvijezdu kao podlogu teroru!? Jesu li ikada u slobodnoj Hrvatskoj neki hrvatski lijevi ekstremisti tukli građane, jesu li prijetili, skrivali arsenale oružja, konačno, jesu li pucali!? I izaziva li terorizam demokratska kritika oporbe, i lijeve i desne, onda kada ovu vladajuću koaliciju naziva trgovačkom!? Opet HDZ-ovci, umjesto da jasno i glasno kažu da su desni ekstremizam i ustašofilija, i nitko drugi, krivi za ovaj terorizam i već puzajuću desnu, crnu revoluciju – oni opet traže neku ravnotežu. Kao, nije samo ekstremna desnica, nisu samo ustaše. Krivi su i ljevičari, krivi su partizani! Ma, nemojte reći! Takva retorika govori da imamo posla s istim ili sličnim HDZ-om, ne nekim potpuno novim, modernim, drukčijim. Unosi sumnju da će Plenković zaista učiniti obećano.

Čitam pismo još jednom. Pucnjava na Markovu trgu daje mu uvjerljivost. Ali, mislim si, tu je premijer Plenković, stat će na kraj radikalizmu i teroristima, spasit će nas od ustaške zmije. Jer on ima političku, društvenu i institucionalnu moć

Zgodni su i komentari nekih analitičara i političara, primarno onih iz redova desne opozicije. Istina, žalosna nam je ekonomija, tužno nemoćno pravosuđe, rascvjetala korupcija. Mogli bismo o tome tko je sve za to kriv. Naravno, uvijek i svugdje za to su odgovorne vlade, a i još poneko. Ali je li to razlog da se puca i ubija, da se cilja premijer, predsjednik ili potpuno nevini ljudi, poput policajca koji je propucan u terorističkom napadu? Mogu li te činjenice imalo opravdati teror? Sva ta nemušta kvazi-opravdanja terorističkog čina društvenim nepravdama, samo zazivaju novu pušku.

Terorizam nikada i nigdje nema i ne smije imati opravdanje. Uostalom, zar je zaista počinitelj terorističkog zločina, momak iz braniteljske obitelji s dvije pristojne kuće, mladić koji ima posao u vrijeme kad ga mnogi njegovi vršnjaci mogu samo sanjati, taj koji ima opravdanja ubijati zbog jada našeg društva!? Ne, njegova nazovi legitimacija za teror i ubijanje nisu ni siromaštvo, ni nezaposlenost, ni društvena isključenost, već njegova ideologija: desni radikalizam neoustaškog profila. Dok tu ideologiju Plenković i društvo jasno ne označe kao neprijatelje hrvatske demokracije, mira i stabilnosti, u Hrvatskoj neće biti sreće.

Pismo sikće

I dok tako lamentiram, preuzimam poštu na porti. Puno je poziva za razne manifestacije, predstave i konferencije. Mahom online. Tu je i skromni ali prelijepi poklon korejskog veleposlanika Kim Dong-chana u povodu 4352. godišnjice osnutka Koreje kao države. Tu je i pismo naslovljeno na mene, s punom akademskom titulom koja se koči na kuverti. Otvaram ga. Kad tamo, iz njega sikće ona ustaška zmija. Naslov mu je: „Poglavniče, Poglavniče, gdje si više, ne treba te samo Zagreb!“ Nije prvo pismo te naravi, ustašoidi su mi znali često pisati. Najčešće slali prostačke i polupismene uratke. Jednom mi na vrata zalijepili i neki metak. Ali uz standardne uvrede, lažne optužbe i krivotvorine povijesti, ovo je pismo po nečemu ipak posebno, iznimno važno. Uobičajeno, ovaj ustašoid, ustaška zmija, kako sam sebe naziva, spominje „zločince partizane“, posebno one iz moje obitelji. Pa podsjeća na neke moje prijatelje antifašiste, posebno na Dragu Pilsela kao izdajnika hrvatstva i plemenitog ustaštva te prebjega iz ustaša u četnike i partizane, pa navodi stratišta stradalih ustaša-domoljuba kao stratišta pravednika. I iznosi sijaset drugih ustaških budalaština. Pa, zaključno, autor koji se izdaje za hrvatskog branitelja kaže: „A kao zločinac i petokolonaš, ti si legitiman cilj za likvidaciju. Koronavirus i potres stvorili su uvjete za akciju. Pad fasada sa zgrada na glavu ti ili metak u potiljak su poželjna izvedba.“ Pa se potpisuje: „Ustaška zmija koja sikće i sve više jača. Za poglavnika i dom – spremni.“

Čitam pismo još jednom. Pucnjava na Markovu trgu daje mu uvjerljivost. Ali, mislim si, tu je premijer Plenković, stat će na kraj radikalizmu i teroristima, spasit će nas od ustaške zmije. Jer on ima političku, društvenu i institucionalnu moć. Ozbiljan, pomalo uplašena lica, kaže, ima ozbiljne indicije da je on sam bio meta, aludira da je riječ o široj uroti. Istina, malo me čudi da to zna u ovoj fazi postupka protiv mogućih suradnika i poticatelja počinitelja terorističkog čina jer, čuli smo i od njega, premijer ne smije znati za izvide i ono što policija radi istražujući kriminal. Dobro, i ministar Medved je, vjerojatno slučajno, saznao o detaljima policijskih aktivnosti protiv mogućih počinitelja zločina u Vukovaru. Ptičica mu valjda rekla…

Što bih da sam na tvom mjestu…

Zapjevalo svojevremeno Bijelo dugme „Šta bi dao da si na mom mjestu“. Prelijepa pjesma koje se još uvijek sjete ne samo starije generacije. A danas, malo tko bi htio biti na Plenkovićevu mjestu. Mnoge demotivira i izraz njegova lica u prvom obraćanju nakon terorističkog čina, govori da je gorak premijerski kruh. Ali možemo se pitati što bi Plenković trebao Hrvatskoj dati sa svoga mjesta, ovog premijerskog. Mislim si, Plenković bi konačno mogao pokazati da je pravi europejac, onaj kojemu su desni ekstremizam, ustaštvo, isključivost, ultranacionalizam i nasilje neprijatelji koje će htjeti do kraja poraziti. Hm, ali, onda se sjetim onih izjava koje ovo desno nasilje i puzajuću desnu revoluciju relativiziraju, pa više nisam siguran da će Plenković zaista skršiti to zlo koje nam već dugo prijeti. A trebao bi puno toga učiniti. Prvo, dovršiti tranziciju HDZ-a u demokratsku narodnjačku stranku desnog centra, stranku u kojoj nema mjesta za ekstremiste koje i danas možemo prepoznati dok se prigodno, radi očuvanja svog političkog statusa, kriju u redovima te stranke. I koje nitko ne dira dok dižu ruke za Vladine prijedloge i na prigodnim feštama ruku drže na srcu s vizionarskim pogledom u daljinu. Svima su znani, od Plenkovića neprokazani.

Nadalje, morao bi zakonom, jer očito sadašnje zakone mnogi u pravosuđu tako ne razumiju, ustaštvo i njegovu propagandu, kako su to učinile i neke druge zemlje s nacizmom, učiniti kaznenim djelom. I to ne jednim od onih kaznenih djela zbog kojih se guli krumpir. Uz to, trebao bi uvesti građanski, rekao bih, demokratski odgoj, a u svim udžbenicima jasno reći da je ustaštvo bilo izdajnički, zločinački i protuhrvatski projekt. S obzirom na obiteljsku povijest, to mu ne bi smjelo biti teško. Iz javnog prostora Plenković bi trebao ukloniti sva obilježja koja, makar i indirektno, slave ustaštvo, imena brojnih ulica, znakovlje, pjesme… Nadalje, obvezati medije, posebice one s interneta, da uklanjaju svaki govor mržnje i svaku ustašofiliju i druge protuustavne sadržaje. Da, vlasti, državne i lokalne, trebale bi prestati financirati iz javnih izvora, direktno ili indirektno, brutalnu proustašku propagandu u pojedinim medijima, kvazi-znanstvena istraživanja, javne skupove i djelovanje udruga koje simpatiziraju poglavnika i njegovo nasljeđe… Jednom riječju, Plenković bi morao učiniti najtežu stvar: promijeniti iskrivljeni, nakaradan i neeuropski sustav vrijednosti građen tri desetljeća. I još puno toga bi Plenković mogao i morao učiniti da sutra nemamo ovakve ili još gore ispade desnog radikalizma. Ako želi biti demokratska i uspješna, Hrvatska mora ušutkati ustašku zmiju! Na potezu je Plenković.

Post scriptum: čak se i u komediji zna što treba činiti s ustaškom zmijom

Dobio sam u onoj spomenutoj pošti i pozivnicu za premijeru u Kerempuhu. Praizvest će se komedija Tarika Filipovića o bivšim predsjednicima i predsjednici. Koliko sam čuo, ima puno smijeha na naš račun, naravno, i na moj. U vrijeme prve predstave, nažalost, moram na put. Ali svakako ću na neku od repriza. Najviše mi se dopada zadnja scena. Ako sam dobro informiran, komedija završava pojavom ustaške zmije, ali i njenim zatiranjem. Iako komedija, djelo Tarika Filipovića prepoznalo je što treba s tom zmijom.

Nadam se da su Plenković i njegovi ministri dobili pozivnicu.

Komentiraj

Source:Ivo Josipović