GOST KOLUMNIST: IVO JOSIPOVIĆ: Hrvatsko pravosuđe – neuspio socijalni eksperiment

Ustavni sud je servisirao zajednički interes HDZ-a i pravosudne vrhuške da u pravosuđu ostane status quo, da se tamo ne uvuče uljez koji bi mogao unijeti dašak promjena u okoštalu i dijelom korumpiranu strukturu koja je najveći problem RH

Jedva čekam…

Jedva čekam da Ustavni sud objavi svoju odluku o tome kako je Zakon o sudovima, u svojim odredbama o načinu izbora predsjednika Vrhovnog suda, sukladan Ustavu. Vratolomija kojom je došao do tog zaključka može biti ravna samo onoj koju je izveo onomad kada je de facto ustavne odredbe (pazite, ustavne!) o nezastarijevanju ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala proglasio neustavnim. Ako ne i veća, atraktivnija i inventivnija. Sigurno, opet ćemo vidjeti „falše“ citate presuda Europskog suda za ljudska prava, naramak reinterpretiranih stavova Venecijanske komisije i drugih međunarodnih gremija te hrpu logički nekorektnih zaključaka. Jer kako drukčije zaključiti da, ako Ustav kaže kako se predsjednik Vrhovnog suda bira u proceduri koju, slikovito, možemo izraziti formulom A (prijedlog predsjednika Republike jednog kandidata koji on šalje Saboru) – B (mišljenje Odbora za pravosuđe i Opće sjednice VSH o tome kandidatu) – C (odluka Sabora o predloženom kandidatu predsjednika Republike), a Zakon propisuje formulu D (DSV raspisuje poziv) – E (DSV šalje sve prijave predsjedniku) – F (predsjednik a ne Sabor traži mišljenje saborskog Odbora za pravosuđe i opće sjednice o svim osobama koje su se prijavile) – C (Sabor donosi odluku o predloženiku), takav Zakon jest u suglasju s Ustavom. Pri čemu je odredba Zakona u izričitoj suprotnosti i s Ustavom i s prijašnjim odlukama Ustavnog suda o tome kako se predsjedniku Republike a i DSV-u nove nadležnosti ne mogu uspostavljati zakonima, izvan okvira koje je za to postavio Ustav. I izričito kaže da DSV ne sudjeluje u postupku izbora predsjednika Vrhovnog suda. Osim toga, famozni je Zakon i suprotan sam sebi jer zapravo propisuje dvije procedure: onu koju je prepisao iz Ustava (članak 44.) i novu, sasvim suprotnu (članak 44.a).

Kaže premijer Andrej Plenković, a i drugi vladi bliski pravnici i mediji, odluka je očekivana. Naravno da je očekivana. Ali ne zbog stručnih razloga, već zbog višekratno izražene sklonosti Ustavnoga suda HDZ-u i njegovoj vladi. Kad se sukob o proceduri izbora predsjednika Vrhovnog suda ogoli od međusobnih uvreda, pitoresknih pošalica i komentara, ostaje bit. Ustavni sud je servisirao zajednički interes HDZ-a i pravosudne vrhuške da u pravosuđu ostane status quo, da se u sada već ozbiljno kompromitirano pravosuđe slučajno ne uvuče neki uljez koji bi mogao unijeti dašak promjena u okoštalu, neefikasnu i dijelom korumpiranu strukturu koja je danas vjerojatno ponajveći institucionalni problem hrvatske države i hrvatskog društva.

A kako je sve počelo?

Opet treba podsjetiti da je sve počelo ambicijom vlasti u novostvorenoj državi da etnički očisti pravosuđe, da ga očisti od komunjara i da, koliko je moguće, pravosuđe popuni ljudima od svog povjerenja. Tzv. Potrebičin DSV je u tome poprilično uspio.

Ali to je tek početak. Onda je došla Europska unija. Europejci su vidjeli kakvo se pravosuđe gradi i kako ono radi. Pa su krenuli, i kod nas, i u drugim tzv. bivšim komunističkim zemljama u postupku pristupa Europskoj uniji, forsirati novi, navodno europski model neovisnosti pravosuđa. Model koji uglavnom ne postoji ni u jednoj „staroj“ europskoj demokraciji, već je pod pritiskom EU-a sagrađen kao model za nove demokracije koje trebaju pristupiti EU-u, model bez kojega neće biti članstva u EU-u. Zapravo, riječ je o svojevrsnom socijalnom eksperimentu koji, ne samo u Hrvatskoj, očito nije uspio. Model polazi od teze kako je pravosuđe sazdano od sudaca i drugih pridruženih djelatnika koji su stručni, pravični, neovisni i pošteni. S druge strane je zločesta politika koja ih tlači i sili da donose odluke koje suci inače ne bi donosili. I da politika bira sebi bliske suce da bi ovi servisirali njihove interese.

Zato je osmišljen model po kojemu suci biraju sami sebe, sami odlučuju o svojoj odgovornosti, sudjeluju u pisanju zakona i izuzeti su gotovo od svake eksterne kontrole. Do mjere da su uspjeli isforsirati da se jedva uvedena sigurnosna provjera sudaca radi, ne periodično, već pri njihovu prvom izboru, dakle u vrijeme kad još ni teoretski nisu mogli pasti pod iskušenja korupcije i drugih zala. Pravosuđe je jedina od triju vlasti koje ima takvu poziciju. Jedino koje bira samo sebe, nadzire samo sebe i sankcionira samo sebe. Kao da temeljno načelo demokracije, ono o podjeli vlasti i međusobnoj kontroli, ne postoji.

Naravno, teza o tome kako su suci stručni, dobri i pošteni, a da su druge dvije grane vlasti gomila opasnih razbojnika koji zlorabe vlast, nije točna. Ljudi u sve tri grane vlasti u nekom društvu, pa i našemu, slični su, izrasli iz ovdašnje politike, kulture, povijesti. U svim granama vlasti ima poštenih i stručnih ljudi, ali i onih drugih. I zato, kad se pravosuđu otvorila mogućnost da se profilira kao država u državi, ono je to zaista i učinilo.

EU i razni stručnjaci u CARDS-u i drugim programima mogli su forsirati da se naše pravosuđe i pravosuđe drugih tranzicijskih zemalja, izbor, položaj i odgovornost sudaca uredi kao u etabliranim demokracijama. Recimo, kao u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj… Ali ne, izabran je potpuno nov model, proveden je svojevrsni socijalni eksperiment čiji rezultat vidimo i mi, i Rumunji, i Slovaci, i mnogi drugi. Imamo pravosuđe koje se odmetnulo od društva i predstavlja mu jednu od najvećih kočnica.

Što može Plenković, što može Milanović, što mogu Vlada i Sabor?

U sadašnjem sustavu i uređenju pravosuđa, ne mogu sucima ništa. Varaju se oni koji misle da politika dirigira pravosuđem. Danas su politika (primarno vladajuća) i pravosuđe ravnopravni partneri i njihova sprega ne proizlazi iz moći politike nad pravosuđem, već iz zajedničkih interesa i osobnih veza.

Brojne afere u pravosuđu, skandalozne presude, zastare, beskrajni postupci gotovo nikada nisu imali neku ozbiljniju posljedicu za ikojeg istaknutijeg suca. Noli turbare circulos meos, slavnu Arhimedovu sentencu, pravosuđe je transformiralo u ‘’ne dirajte našu sudačku neovisnost’’. Kao da je uopće riječ o sudačkoj neovisnosti. Ona mora u suđenju biti neupitna. Ali neupitna mora biti i odgovornost za ispunjavanje društvene funkcije pravosuđa da u razumnom roku na zakonit način rješava različite društvene sporove. Da postupci ne traju desetljeća, da rodbinska, prijateljska i druga povezanost ne bude jedan od važnih kriterija za izbor sudaca, da suci, kao i drugi dužnosnici prolaze periodične sigurnosne provjere i da se njihova čestitost, kao i ona političara, mjeri i polaganjem računa za imovinu koju posjeduju.

Ako dobrohotno pođemo od pretpostavke da Plenković, Milanović, Vlada i Sabor zaista žele pravnu državu, stručno, pošteno i neovisno pravosuđe te Ustavni sud koji neće biti svojevrsni stranački ogranak, predlažem im da razmisle o promjenama (Ustava i zakona) koje uključuju:

– Napuštanje modela i prakse po kojemu se suci Ustavnog suda biraju dominantno iz redova isluženih političara. Za suce ne bi trebalo birati osobe koje su članovi stranaka ili su to bili barem zadnjih pet (možda i više) godina. Stručni standard sudaca Ustavnog suda bi, u odnosu na dosadašnju praksu, znatno trebalo podići, a mandat od 8 ili čak 10 godina nikako se ne bi smio moći ponoviti.

Državno sudbeno vijeće i Državnoodvjetničko vijeće u svome sastavu trebaju imati većinu uglednih nestranačkih osoba izvan pravosuđa, nikako većinu sudaca i državnih odvjetnika.

– Za suce i državne odvjetnike treba, mutatis mutandis, propisati periodične sigurnosne provjere i isti režim sprječavanja sukoba interesa i transparentnosti imovine kao i za druge dužnosnike.

– Postupak za izbor najviših pravosudnih i tužilačkih dužnosnika treba uključivati mehanizme koji jamče ostvarenje međusobne podjele i kontrole vlasti, kako je to predviđeno sadašnjim ustavnim odredbama o izboru predsjednika Vrhovnog suda.

– I još puno toga, glavni mi urednik ne daje više prostora…

Ili naprosto, ako nismo u stanju donijeti kvalitetne zakone o pravosuđu, prepišimo njemačke ili austrijske propise o pravosuđu i odustanimo od socijalnog eksperimenta koji očito nije donio dobro ni nama ni drugim tranzicijskim zemljama.

Komentiraj

Source:Ivo Josipović