GOST KOLUMNIST: IVO JOSIPOVIĆ: Dan crvenih kravata: Drugoplastika ili Jugoplastika

SDP ne smije dopustiti da opet bude drugi. Biti drugi znači nemati vlast, nemati mogućnost mijenjanja društva, znači gubiti povjerenje ljudi

Crvena kravata

Kad sam početkom 2009. godine bio u emisiji “Nedjeljom u 2”, da najavim buduću predsjedničku kandidaturu, legendarni Milorad Bibić Mosor pripremio je o meni prilog. Kaže Mosor, znam ga, pojavit će se u tamnoplavom odijelu, s bijelom košuljom i crvenom kravatom, kao što se gotovo svi ljevičari pojavljuju u javnosti. Sjedio sam ispred voditelja Stankovića i gledao prilog upravo onakav kakvog me Mosor očekivao. S naglaskom na crvenu kravatu. Da, ta nam je crvena kravata nekako kao znak raspoznavanja, a i poruka javnosti o vrijednostima koje zastupamo. Danas, na Iblerovu trgu Dan crvenih kravata. Svečana sjednica povodom 30 godina SDP-a bila je prilika da se velika većina muških koji su nosili kravatu okite upravo onom crvene boje. Osim predsjednika Milanovića koji je tamnom kravatom valjda želio naglasiti svoj ustavni položaj izvanstranačke osobe. Kažu mi, prečesto se u svojim kolumnama referiraš na muziku, a i na Zagreb. Danas ću na sport i na Split, grad koji je dugo slovio kao “najsportskiji”, ali i “najcrveniji” grad u nas. Nekada bilo. Ovakvi skupovi crvenih kravata podsjećaju me na utakmicu u kojoj je Hajduk pobjedom nad Sarajevom osvojio prvi od svojih petnaest kupova. Cijeli je stadion bio u bijelim košuljama, atmosfera svečana i pobjednička. I crvena kravata trebala bi imati istu, pobjedničku simboliku. Čak je svojevremeno za Račana stranka dala izraditi seriju vrlo lijepih crvenih kravata koje su nosili ne samo članovi stranke, nego i oni koji su se crveno osjećali. Mnogima se nakon povratka HDZ-a na vlast crvena kravata izgubila u bespućima kućnih garderoba.

Prekretnica

Iako skromno i vrlo kratak, ne samo zbog korone, skup je bio simpatičan, a ograničeni broj uzvanika na svečanoj sjednici predsjedništva stranke osjećao se ugodno, među prijateljima. Stranka se sjetila svoje povijesti u kratkim, ali sadržajnim govorima Gordane Sobol i Željke Antunović. O sadašnjosti i budućnosti govorio je novi predsjednik stranke Peđa Grbin. Realistično. Unatoč svečarskom ozračju, spomenuo je i uspjehe i pogreške, pobjede i poraze stranke. Njegov govor, smiren i uvjerljiv, mogao je pobuditi optimizam da SDP može iz ozbiljne, možda najozbiljnije krize ikada, ponovo postati stranka koja će voditi državu. Ali da se ne zavaravamo, potrebno je puno, zaista puno rada, animacije novih članova, pameti i vizionarstva da se to postigne. SDP-ov problem nije samo poraz na izborima. Svi to znamo, zna i novo vodstvo stranke na čelu s Grbinom. Valja, prije svega, okončati stranački građanski rat. Govor Grbina, pa i sama proslava, poručuju: on to može. Može i mora SDP ojačati članstvo i rad na terenu. Može i mora vratiti brojne istaknute intelektualce koji su od SDP-a digli ruke. Može i mora obnoviti svoj interes za radnike i sve ljude koji žive od svoga rada. Može i mora, ne samo osmisliti nego i efikasno provoditi platformu moderne ljevice XXI. stoljeća, spojiti crveno i zeleno. I, može i mora biti politička opcija spremna poraziti korupciju, promijeniti birokraciju, učiniti pravosuđe bitno drukčijim no što je danas. Grbin je uvjerljivo dobio stranačke izbore, ima maksimalni legitimitet, mora dobiti podršku i onih koji su glasali za Željka Kolara. Zauzvrat, Grbin stranci mora ponuditi odlučnost, demokratsko čelništvo, viziju drukčije Hrvatske i beskrajno uporan rad.

Drugoplastika ili Jugoplastika

O tome ovisi hoće li SDP ostati Drugoplastika, ili će ponovo biti Jugoplastika. O čemu govorim? U drugoj polovini prošlog stoljeća, prelijepi i nadasve duhoviti Split imao je sjajan košarkaški klub. Zvao se Jugoplastika, po tvrtki europske vrijednosti, kasnije uništenoj u legendarno kriminalnoj pretvorbi i privatizaciji. Nekada moćna tvrtka bila je sponzor košarkaškog kluba, pandana najvećoj nogometnoj ljubavi Splićana, Hajduku. Ali uvijek je nekako Jugoplastika završavala na drugome mjestu, kako u Jugi, tako i u Europi. Pa je najduhovitiji grad na svijetu, Split, svog košarkaškog miljenika, i dalje obožavajući ga, zvao Drugoplastika. A onda, sjajna generacija košarkaša i sposobna uprava učinili su čudo. Ne samo da je njihov miljenik višekratno postao prvak države, nego je i tri puta bio prvak Europe. Drugoplastika je brzo ponovo postala Jugoplastika. Može li SDP od Drugoplastike ponovo postati Jugoplastika? U politici, kao u sportu, nije važno samo sudjelovati, važno je i pobijediti. SDP ne smije dopustiti da opet bude drugi. Biti drugi znači nemati vlast, nemati mogućnost mijenjanja društva, znači gubiti povjerenje ljudi. SDP mora biti prvi, ako to ne bude, lako bi mogao postati treći, pa četvrti, pa…

Zli će jezici s desnice, pa SDP je oduvijek bio jugo-nešto. Laž! SDP-ovci su uvijek voljeli Hrvatsku, i oni su je stvarali, ne kao imovinu koju se može iz javne kase premjestiti u svoj džep. Nisu SDP-ovci ni zadrte komunjare, one su od devedesetih mahom u HDZ-u. Možda je sa žetončićima prema HDZ-u otplovila i kritična masa konvertita. Sadašnja je kriza prilika za veliku transformaciju posustale stranke u modernu, efikasnu i uspješnu, transformacija koja mora biti velika kao ona kad je SDP odlučio učiniti povijesni iskorak i od stranke navikle na jednopartijski monopol postati jedna od ravnopravnih koje se u demokratskoj utakmici bore za povjerenje birača. Samo tako moguće je očekivati da će SDP dobiti novu priliku. Da će njegovi simpatizeri, kao onomad davno kad je Hajduk osvojio jedno od hrvatskih prvenstava, moći izvaliti pošalicu kakvu su lansirali Hajdukovi navijači tom prilikom: Hajduk prvi, Ivan Pavao Drugi! I da im se ne desi ono što se dogodilo hajdukovcima. Da im HDZ opet brzo ne preuzme kormilo države i ne smisli nešto slično onome što su dinamovci već u sljedećem prvenstvu poručili hajdukovcima: Benedikt Šesnaesti, Hajduk sedamnaesti!

Komentiraj

Source:Ivo Josipović