GOST KOLUMNIST: IVAN PADJEN: RH i Ustav BiH: Diplomacija u granicama prava

Vanjska politika RH u pogledu Ustava Bih legalistički ustrajava na provedbi jedva mogućega, a to je odredba Ustava BiH po kojoj su Hrvati, uz Bošnjake i Srbe, jedan od konstitutivnih naroda BiH

Zoran Milanović je, neposredno nakon izbora za predsjednika RH, s turskim predsjednikom Erdoğanom telefonom razgovarao o reviziji Daytonskog sporazuma.

Razlog: sprječavanje daljnje radikalizacije BiH (Nacional, 19. 1. 2020.). Nakon pokušaja predsjednice Grabar-Kitarović i premijera Plenkovića na tom pravcu, taj bi razgovor mogao biti korak naprijed. Ponajprije u tom da Milanović i Plenković, kao kohabitanti u registriranom partnerstvu (makar tvrdom) a ne u braku a la wild, napokon potaknu vanjsku politiku RH u pogledu Ustava BiH da bude državna.

Da takve politike nema, pokazuje Deklaracija o položaju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini koju je Hrvatski sabor donio 14. prosinca 2018. godine. Od ukupno 151 zastupnika, samo 81 (53,6 %) glasalo je za, 11 protiv, a četvero je suzdržano. Vesna Pusić, ministrica vanjskih i europskih poslova RH 2011. do 2016., obrazložila je svoj glas protiv: “Ovaj tekst Deklaracije nije o položaju Hrvata u BiH. On ništa ne govori o Hrvatima u Republici Srpskoj, Sarajevu, čak ni u Hercegovini.“ Ivo Josipović, predsjednik RH 2011. do 2015., objasnio je: “Ako postoji neka suvisla politika Republike Hrvatske prema BiH, onda je ona dobro čuvana tajna” (Nacional 11. 8. 2019.).

Narodnjačka matica

Glavni je tok vanjske politike RH u pogledu Ustava BiH – ukratko: matica – narodnjački. Nije politika države nego naroda prema drugom dijelu tog istog naroda. Zanemaruje da su odnosi RH i BiH, čak kad se svedu na one među Hrvatima, odnosi pripadnika istog naroda, ali u dvije države, od kojih samo oni u RH mogu biti pripadnici hrvatske nacije. Oni u BiH mogu biti pripadnici samo BH nacije – koja nije nastala. Samo ugroženost Hrvata BiH 1990-ih opravdava to što su BH Hrvati lako mogli steći – i lako stječu – državljanstvo RH. No po tome RH nije država koja ima granice, nego carstvo. Narodnjaštvo je dovedeno do krajnosti izborom Željane Zovko za zastupnicu RH u Europskom parlamentu 2016. i 2019. Zovko je bila veleposlanica BiH u Francuskoj od 2004. do 2008., Španjolskoj od 2008. do 2011. i Italiji 2015. do 2016., dakle, organ vanjskog zastupanja BiH.

Vanjska politika RH u pogledu Ustava BiH legalistički ustrajava na provedbi pravno pa stoga i državno jedva mogućega, a to je odredba Ustava BiH po kojemu su Hrvati, uz Bošnjake i Srbe, jedan od konstitutivnih naroda BiH. Nastojanje da se BiH uredi kao konsocijacija triju konstitutivnih naroda po uzoru na europske pluralne države kakve su (ili su do prije nekoliko desetljeća bile) Švicarska, Belgija, Nizozemska i Austrija, ne može samo po sebi u dovoljnoj mjeri uravnotežiti vrijednosti prema kojima je država prostorna zajednica jednakih i vrijednosti konstitutivnosti triju naroda BiH, a ne može zato što tri naroda u BiH nisu dovoljno stvarno ili pravno različita.

Za razliku od Švicarske i Belgije, stanovnici BiH razlikuju se jezikom uglavnom pravno, naime, kad neki od njih zatraži da se s njim službeno opći jezikom jednoga od konstitutivnih naroda, koji se stvarno neznatno razlikuje od jezika preostalih dvaju konstitutivnih naroda. Za razliku od Nizozemaca i Austrijanaca, čiji stanovnici se još uvijek pravno razlikuju po tome što su pripadnici Katoličke Crkve ili neke od protestantskih zajednica (u Austriji evangeličke, u Nizozemskoj reformirane ili ortodoksne) ili (u novije vrijeme sve veći broj) nisu pripadnici nijedne vjerske zajednice, stanovnici BiH razlikuju se po narodnosti, koja za većinu stvarno postoji, ali je u odnosu na pripadnost vjerskoj zajednici pravno slaba.

Narod nije crkva

Po internacionalnom pravu, svatko ima pravo izabrati, promijeniti ili napustiti religiju ili narodnost. Dakle, svatko se može proglasiti katolikom, muslimanom ili agnostikom te Bošnjakom, Srbinom ili Hrvatom te slično. Njegov proglas može biti zabilježen u državnim ispravama te biti temelj za određena prava i dužnosti (npr. za posebno pravo glasa pripadnika manjinskog naroda, za plaćanje poreza u korist određene vjerske zajednice). No da bi netko postao pripadnikom određene vjerske zajednice, u pravilu je potrebno da od nje po njezinom pravu bude prihvaćen. Zajednica ga po svom pravu može i isključiti. Za razliku od toga, da bi netko u BiH postao Bošnjakom, Hrvatom ili Srbinom, nije potrebno da je od naroda čijim se pripadnikom proglasio prihvaćen po pravu tog naroda. Niti je moguće da ga taj narod isključi. Jer nema prava naroda. Posljedice je pokazala Borjana Krišto, koja je izgubila izbore za člana Predsjedništva BiH od Željka Komšića: „Danas imamo situaciju u kojoj jedan narod drugom narodu bira političke predstavnike, kao i situaciju da za potrebe ovoga pojedinci mijenjaju nacionalnost od izbora do izbora.“

Odredba o konstitutivnosti naroda teško je spojiva s pravom na jednakost drugih naroda BiH i njihovih pripadnika. Poteškoću je pokazala presuda Europskog suda za čovjekova prava u slučaju Sejdić i Finci protiv BiH (2009.). Odredba o konstitutivnosti naroda teško je provediva u teritorijalnim jedinicama BiH u kojima živi neznatan broj pripadnika jednog ili čak dvaju od tri konstitutivna naroda. Poteškoću je pokazala Odluka Ustavnog suda BiH o zahtjevu Bože Ljubića (2016).

Nepravna alternativa

Ni alternativna vanjska politika RH u pogledu Ustava BiH nije državna politika, jer ne izvršava internacionalna prava i dužnosti koje RH ima u pogledu Ustava BiH i stoga izgleda kao strana politika koju RH samo provodi.

Vesna Pusić čestitala je 8. 10. 2018. Željku Komšiću na izboru za člana Predsjedništva BiH, koji je po Ustavu BiH hrvatski član, a za kojega su, po procjeni hrvatskih političara u BiH (koje bošnjački političari ne osporavaju), glasali prvenstveno birači koji su po narodnosti Bošnjaci. Upravo taj izbor (kakav se već zbio dvaput ranije) bio je povod Hrvatskom saboru da donese Deklaraciju o položaju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini (14. 12. 2018). Pusić je u Hrvatskom saboru glasala protiv Deklaracije, s obrazloženjem da je Deklaracija, među ostalim, miješanje u unutarnje poslove druge države te je Deklaraciju nazvala sramnom.

Po internacionalnom pravu, ocjena da je Deklaracija miješanje u unutarnje poslove druge države nije ispravna. Kako ju je dala donedavna ministrica vanjskih poslova, takvu ocjenu ne opravdava nepoznavanje internacionalnog prava. Po samom pojmu ugovora svaka ugovorna strana ima pravo voditi računa o njegovoj provedbi. Pojam uključuje istovrsno opće načelo prava, za koje je samorazumljivo da je i izvor internacionalnog prava. RH je jedna od stranaka Daytonskog mirovnog sporazuma, čiji je dio i Ustav BH. Stoga RH kao stranka ugovora ima pravo brinuti se za njegovu provedbu pa upozorenje RH da ga BH ne provodi ne može biti miješanje u unutarnje poslove BiH. Štoviše, RH kao organ internacionalne zajednice (Scelle, Cassese i dr.), ima internacionalnopravnu dužnost brinuti se za provedbu Daytonskoga mirovnog sporazuma.

Opstanak BiH i RH

Posljedica je činjenice da vanjska politika RH u pogledu Ustava BiH nije državna to da ni glavni niti alternativni tijek te politike ne vode računa o glavnoj zadaći države, a to je opstanak RH. Najtješnje je povezan s opstankom BiH kao države, jer RH okružuje BiH s dviju od njezinih triju strana te je od ukupnih kopnenih granica RH u duljini 2028 km ona s BiH duga 1011 km, i to takva da odvaja (kod Neuma) najveći dio teritorija RH od južnog teritorija RH. Stoga je opstanak RH ne samo sigurnošću, nego prometom i gospodarstvom te, ponajviše, stanovništvom najtješnje povezan s opstankom BiH.

RH nije ugrožena od BH time što su ugroženi Hrvati BiH (iako su i oni), nego time što je ugrožen opstanak BiH. Dovoljno je spomenuti nestanak stanovništva BiH (u tisućama): stalnog (1991.: 4377; 2013.: 3531; danas manje od 3000), zaposlenog (2016.: 480; 2017.: 487; 2018.: 472) i mlađeg od 15 godina ( 2016: 238; 2017: 214; 2018: 197).

Udio Hrvata u BiH bio je 1961. 21,7 %, 1991. 17,45 %, 2013. 15,43 %. Zakon o državljanstvu RH nenamjeravano ugrožava opstanak Hrvata u BiH, a time i političku stabilnost BiH te sigurnost i u nepovoljnim okolnostima opstanak RH. Razlog je taj što svaki državljanin BiH koji ima i državljanstvo RH time stječe i državljanstvo EU-a, a zahvaljujući potonjemu i znatno povećanu mogućnost da se iseli u bilo koju državu EU-a – pa to i čini.

RH i Ustav BiH

Vanjska politika RH u pogledu Ustava BiH dopustiva je samo u granicama internacionalnog prava. Unutar njih RH smije i treba, prvo, poticati provedbu Ustava BiH i, drugo, suglasiti se s njegovom promjenom. Ta promjena treba uključivati dogovor konstitutivnih naroda i državljana BiH koji ustavno uređuje BiH unutar sljedećih okvira: (a) BiH je funkcionalno ujedinjena, tj. ima uz jedinstvenu vojsku i diplomaciju te Ustavni sud također zajedničko pravosuđe i zajedničko upravljanje policijom, fiskom, okolišem, tržištem, radom, prometom, a uz to usklađeno i dijelom ujedinjeno školstvo, zdravstvo i mirovine.

(b) BiH je sastavljen od federalnih jedinica ili regija, od kojih je svaka prvenstveno prometna i gospodarska te društvena, a tek u drugom redu narodna cjelina, s određenim nadležnostima u javnom redu, prometu, uređenju prostora ili sl.

(c) BiH se sastoji od manjeg broja privredno snažnijih općina. U pravilu većinu stanovnika općine sačinjavaju pripadnici jednoga od naroda BiH. Pripadnici naroda koji čine značajnu manjinu u općini imaju zajamčeno pravo sudjelovanja u općinskim organima i ustanovama te pravo na vlastite ustanove.

(d) Općine u kojima većinu stanovništva čine pripadnici jednoga od konstitutivnih naroda povezuju se u zajednicu koja uređuje djelatnosti od vitalnog interesa za opstanak tog naroda u BiH (suglasnost na Ustav BiH; obrazovanje u jeziku i kulturi naroda; istraživanje povijesti i kulture naroda; javni mediji na jeziku naroda; suglasnost na uređenje obrazovnih, kulturnih i informativnih medija BH i sl.).

(e) BiH je neovisna u internacionalnoj zajednici, tj. bez internacionalnih protektora.

Promjena RH

Uvjet vanjske politike RH u pogledu Ustava BiH u skladu s netom navedenim načelima jest taj da RH prepozna kao svoj vlastiti dugoročni interes sljedeće vrijednosti: domoljublje, tj. zaokupljenost prvenstveno dobrom puka (stanovnika) RH, a ne hrvatskog naroda, te RH u tu svrhu mijenja Ustav RH tako da je RH država puka a ne naroda; opstanak Hrvata u BiH, koji i radi sigurnosti RH više ne smiju biti žrtvovani interesima RH (kao što je, navodno nenamjeravano, koincidiralo iseljavanje mnoštva Hrvata iz Bosne i Srba iz Hrvatske; „Tuđman zbog cjelovite Hrvatske ukinuo Herceg-Bosnu, Mate Boban se tome protivio“, Večernji list, 3. XII. 2017., str. 14-15).

RH može omogućiti ostvarenje navedenih vrijednosti ako unaprijedi postojeće uvjete u sljedećim pravcima:

(a) ubrzani privredni razvoj RH, zato da RH poveća svoju vjerodostojnost i uzvrat državama od kojih očekuje potporu za ustavni razvoj BiH;

(b) mirno i prijateljsko rješenje sporova između RH i država od kojih RH očekuje potporu za ustavni razvoj BiH;

(c) povezivanje s državama EU-a koje imaju veći interes za BiH kao čimbenik sigurnosti i stabilnosti u jugoistočnoj Europi;

(d) poticanje svih triju konstitutivnih naroda BiH i drugih naroda BiH da zajednički razviju djelatnosti i ustanove za izgradnju bosanskohercegovačke nacije koju čine svi državljani BiH, uz to što su pripadnici postojećih naroda BiH, po prilici po M. Jergović, „Može li čovjek biti Bosanac?“, Ajfelov most, 2018 (nar. javni mediji, nacionalna sveučilišta, nacionalne kulturne ustanove, javne škole koje njeguju nacionalne vrijednosti uz one svih naroda BH);

(e) uvjetovanje pristupa Republike Srbije Europskoj uniji prihvatom uređenja BiH u gornjim granicama.

Komentiraj

Source:Ivan Padjen