GOST KOLUMNIST: IVAN PADJEN: Obnova Zagreba nakon potresa

Čak ako se planira da će obnova užeg centra Zagreba nakon potresa 2020. trajati 30 godina, kao i ona od 1880., neizvediva je bez rušenja zgrada, počevši s onima ocijenjenima da su neupotrebljive

Uže je središte Zagreba, od Glavnog kolodvora do Popovog tornja i od Draškovićeve do Rudolfovih vojarni, grad u smislu jedinstva, ali odvojenosti javnog i privatnog. Štoviše, grad koji može imati budućnost i u digitalnom dobu, koje će mnoge do sada osobne javne veze među prisutnima zamijeniti virtualnima.

Većinom je privatni. Čine ga izvorno višestambene kuće, bez ijednoga poslovnog prostora te dvorišta za igru djece pod nadzorom obitelji u kući koje su, dok je djece bilo, njihovi roditelji zajednički održavali kao igrališta i vrtove. Mnoga od tih dvorišta zakrčena su radionicama i drvarnicama. Danas su izvan upotrebe, no okružene automobilima. Obnova je počela već prije potresa useljenjem ureda u prazne stanove. Ostaje da se vrate obitelji s djecom.

I nakon digitalizacije i pandemije lokali u Jurišićevoj i Ilici te Teslinoj i Masarykovoj imaju javnu budućnost kao sjedište butika, kojima je potreban ljudski dodir. Lenucijeva potkova i Rooseveltov trg su perivoji prošarani i omeđeni javnim ustanovama nenadomjestivima virtualnim: školama i kazalištima. Od Stare Vlaške do HNK osobna su a javna sastajališta grada.

Rušenje

Čak ako se planira da će obnova užeg centra Zagreba i nakon potresa 2020. trajati 30 godina, kao i ona od 1880., neizvediva je bez rušenja nemalog dijela postojećih stambenih zgrada u užem centru, počevši s onima ocijenjenima nakon potresa da su neupotrebljive. Prvo, po procjeni građevinara na HTV4 13. 4., učvršćivanje zgrada te vrste, iako ni ono ne štiti od novog potresa jačine kakav je bio najjači 22. 3., stoji oko 700 eura po m2. Čak ako je riječ o m2 tlocrta zgrade (a ne bruto razvijene površine), za zgradu od 8 stanova u ukupnoj vrijednosti 1.000.000 eura, učvršćenje stoji više od 10% te vrijednosti. Malo tko od vlasnika, pogotovo starijih, u užemu središtu može toliko platiti. Ako i može, nije li mu izdašnije zamijeniti stan za manji, uređeniji i sigurniji? Drugo, grad koji je bio nedovoljno naseljen i prije potresa moguće je naseliti, pogotovo obiteljima, samo ako se u njemu podigne niz novih interpolacija. Zato da se u njih usele novi stanari i da samim tim učine susjedne stare i sačuvane te obnovljene zgrade privlačnima za dodatne i boljestojeće stanare koji će u njihovo uzdržavanje moći primjereno ulagati. Treće, ako se najtrošnije i najoštećenije zgrade u užem centru čuvaju za obnovu u bolja vremena, pretvorit će se i one i njihovo susjedstvo u slam.

Promet

Uže središte Zagreba može biti obnovljeno samo ako udovolji prometnim uvjetima koji su naoko međusobno isključivi: prometnoj povezanosti s drugim dijelovima grada, da time središte zadrži i proširi svoje javne funkcije; smanjenju prometa u užem središtu, da se pročisti zrak potreban djeci i smanji pritisak na prometnice i parkirališta.

Prvi je uvjet moguće zadovoljiti tako da se nastavi projekt Većeslava Holjevca, a to je istovremeno uklanjanje željeznice kao prepreke unutar grada i njezino korištenje za grad. Radi prvoga je željeznička pruga već podignuta između Borongaja i Pešćenice. Treba je nastaviti dizati do Zapadnog kolodvora, da se prostorom ispod pruge višestruko poveća promet između užeg centra te Trnja i Trešnjevke, a uz to poveća prostor za parkirališta i poslove. Radi drugoga treba koristiti željeznicu za gradski promet ne samo Istok-Zapad, nego i, mnogo više nego do sada, Sjever-Jug, do Velike Gorice, s odvojcima koje tek treba izraditi od Trokuta u Novom Zagrebu južno od Sopota i Travnog do RK kod Jakuševca (početak je zacrtan za Holjevčeve uprave) te, primjerice, od Čulinca do Gornje Dubrave, od Vrapča do Španskog…˝

Ispunjenjem makar dijela prvog uvjeta moguće je ispuniti i drugi: u užem centru Zagreba dopustiti promet i parkiranje samo njegovim stanovnicima i zaposlenicima, taksijima, dostavi i automobilima na električni pogon te onemogućiti daljnju izgradnju garaža za iznajmljivanje.

Pravo

Uvjeti su gore navedenog sljedeći: promjena Zakona o vlasništvu i drugima stvarnim pravima (NN 91/96 i d.), čl. 73. st.2 i prakse primjene te odredbe, jer otežavaju etažaciju a time i upravljanje višestambenim zgradama u suvlasništvu; suvlasnici takvih zgrada dužni su snositi troškove održavanja razmjerno procijenjenoj vrijednosti zemljišta i zgrade te šteti zgrade za okoliš (nestabilnošću, neurednošću, itd.) i ugrozi zgrade od okoliša (nar. potresa); ulaganja se računaju kao ispunjenje dužnosti; razvlaštenje konzervatora od prava veta u odlučivanju o obnovi grada nakon potresa dotle dok ne stanu slijediti mjerila svoje struke i usklađivati ih s društvenim mjerilima.

Konzervacija

Na dvadesetak državnih i gradskih tijela 28. 3. 2020. upućen je zahtjev da se vlasnicima manje vrijednih zgrada u Zagrebu stradalih u potresu 22. 3. dopusti da postave inox, limene i sl. cijevi na dimnjake umjesto kapa dimnjaka srušenih potresom. Razlog je taj što su najveće štete na mnoštvu krovova u užemu središtu grada nastale pucanjem kapa dimnjaka te će takve štete nastajati i u budućim nepogodama.

Samo je Odbor za sigurnost i prevenciju urbanih rizika Grada Zagreba potvrdio da je zahtjev primio. Prenio je odgovor Gradskog zavoda za konverzaciju kulture i prirode, čiji smisao je bio negativan. Stajalište Gradskog zavoda izraz je shvaćanja raširenog među čuvarima baštine. Izrazio ga je i povjesničar umjetnosti na HTV1 3. 4. 2020. kad je, među ostalim, izjavio da i turisti a ne samo on više vole Ilicu i Gundulićevu, koje nemaju interpolacije, nego Petrinjsku, koja ih ima. Očito nije primijetio da od Nebodera do Denzlerove, današnje Elektre, ima toliko interpolacija i dogradnja koliko i u Petrinjskoj. Jedina je razlika u tom što su u Petrinjskoj tri interpolacije (br. 9, 31, 59) sagrađene za njegovog života, tj. nakon 1978. Po toj izjavi mjerilo vrijednosti građevne i grada nisu sklad, ljepota ili sl., nego vlastito vrijeme, i to tako pesimistično da je po njemu sve vrijedno nastalo prije stručnjaka koji ocjenjuje. Po tom mjerilu gradski konzervatori zabranjuju da se oštećeni dimnjaci u stambenim zgradama zamjenjuju manje opasnima te ne uvjetuju popravak dimnjaka uklanjanjem prašume antena. Jer su i one tamo stavljene 1960-ih i 1970-ih, prije nego što su se današnji konzervatori rodili.

Komentiraj

Source:Ivan Padjen