GOST KOLUMNIST: DRŽAIĆ: Dokle sežu krakovi historijskog revizionizma?

Poljski predsjednik Andrzej Duda optužio je i Zapad i Istok da su svojom popustljivošću i suradnjom s Adolfom Hitlerom omogućili Drugi svjetski rat i uzrokovali teror u Poljskoj

Osamdeset godina prošlo je od početka najvećeg i najkrvavijeg rata u ljudskoj povijesti, sukoba koji je u većini zemalja poznat kao Drugi svjetski rat. Iz tog su se razloga prvog rujna u Varšavi obljetnički okupili brojni političari, premjeri, predsjednici i vladari koji su u svojim govorima unisono osuđivali zločine, a često i hvalili povijest svojih naroda i nacija. Dok je predsjednik Savezne Republike Njemačke Frank-Walter Steinmeier državničkim potezom, tako karakterističnim za visoke njemačke dužnosnike, istaknuo da se klanja žrtvama njemačke tiranije i zamolio oprost za povijesnu krivnju svoje države, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović stavila je svoju vanjskopolitičku masku i okupljene pokušala uvjeriti u ne baš istinitu tvrdnju da je hrvatski narod razmjerno broju stanovnika najviše pridonio antifašističkoj borbi u Europi. No po svojem već ustaljenom običaju, dalje je otišla trenutno vladajuća garnitura u Poljskoj koja dolazi iz redova iznimno konzervativne stranke Pravo i pravda. Ustrajući na danas službenom i nimalo samokritičnom povijesnom narativu, poljski predsjednik Andrzej Duda optužio je i Zapad i Istok da su svojom popustljivošću i suradnjom s Adolfom Hitlerom omogućili Drugi svjetski rat i uzrokovali teror u Poljskoj, jedinoj istinskoj žrtvi ovog rata. Teror se u Poljskoj doista dogodio, a milijuni stanovnika te države stradali su u gnjusnim i masovnim zločinima koji su u preplavili Europu i svijet. No kako to često biva, povijest nije tako jednostavna koliko je politika, a posebno Pravo i pravda, obično voli prikazivati.

U Hrvatskoj osamdeseta obljetnica početka Drugog svjetskog rata nije obilježena nikakvim javnim manifestacijama, značajnim priredbama ili zamijećenim komemoracijama. Možda i nema potrebe da se ovaj događaj sada obilježava, uostalom rat je na ove prostore doista stigao kasnije, u travnju 1941. godine kada su fašističke postrojbe umarširale u Kraljevinu Jugoslaviju, a razbuktao se tek kroz otpor novouspostavljenim fašističkim vlastima. No ipak, tu i tamo, mogu se i ovdje kod nas pronaći primjeri komemoriranja ove obljetnice. Jedan od njih je i mala izložba naslovljena ‘’Borba i patnja: poljski građani tijekom Drugog svjetskog rata’’ koja je nedavno postavljena na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Na uvodnom plakatu, nakon kratkog teksta koji potpisuje Karol Nawrocki, ravnatelj Muzeja Drugog svjetskog rata u Gdanjsku, popisano je troje pokrovitelja izložbe, među kojima je i Ministarstvo vanjskih poslova Republike Poljske. Priču o borbi i patnji poljskih građana trebalo bi ispričati petnaestak tematski određenih crvenih plakata, na kojima se nalazi tekst od jedva nekoliko rečenica i nekoliko slika. Na prvi pogled, radi se o pomalo otužnom postavu, nedostojnom velikog povijesnog događaja. No ako slučajno neki student zastane, možda neki od studenata povijesti, i odluči malo proučiti ovu izložbu, mogao bi lako zaključiti kako siromaštvo sadržaja i traljavost izvedbe izložba itekako nadoknađuje historijskim revizionizmom i poljskim nacionalizmom.

Malo bolji poznavatelji prilika u današnjoj Poljskoj i historiografiji vjerojatno su i iz dosad navedenog iščitali nekoliko problema ove male izložbe. Prvi od njih je Ministarstvo vanjskih poslova Republike Poljske, države čija je vlada u posljednjih nekoliko godina postala gotovo sinonim za revizionističko prekrajanje povijesti. Ne tako davno ta je vlada donijela zakon kojim se omogućava izricanje čak i višegodišnjih zatvorskih kazni za one koji javno govore i pišu o kolaboraciji Poljaka s nacistima, o slučajevima aktivnog sudjelovanja Poljske i Poljaka u Holokaustu. Nakon oštrih kritika brojnih povjesničara i međunarodne javnosti poljska je vlada bila primorana ukinuti dio zakonskih odredbi, ali preispitivanje službenog narativa o poljskoj ulozi u Holokaustu i dalje se može karakterizirati kao prekršaj. Vlada stranke Pravo i pravda nije se zaustavila na donošenju i ukidanju pojedinih zakona, ona je shvatila da za uspješno prekrajanje povijesti mora uspostaviti čvrstu kontrolu nad institucijama koje tu povijest istražuju i o njoj brinu. Upravo to nas dovodi do već drugog problema izložbe, problema Muzeja Drugog svjetskog rata i njegova ravnatelja Nawrockog. Jedan od najvećih muzeja na svijetu, smješten u arhitektonsko čudo koje se gotovo čitavo desetljeće gradilo i pripremalo u Gdanjsku, jednom od prvih gradova u koje su nacistički vojnici umarširali prije osamdeset godina, i prije svog otvaranja 2017. našao se u središtu kontroverze zvane poljski revizionizam. Prvi ravnatelj muzeja, Paweł Machcewicz, sastavio je veoma hvaljeni postav koji je trebao prikazati cjelokupnu povijest Drugog svjetskog rata, postav koji je kritički progovarao o ideji rata i u kojem nisu prešućeni zločini fašističkih kolaboracionista, pa ni onih u Poljskoj pod nacističkom okupacijom. Ovaj pristup nije naišao na blagonaklone reakcije vladajuće stranke čiji su predstavnici tvrdili da je postav „premalo poljski“ i „previše pacifistički“. Iako postav nekog muzeja o Drugom svjetskom ratu, ratu koji je Europu i dobar dio svijeta pretvorio u jednu veliku klaonicu, može samo u glavama najagresivnijih nacionalista biti previše pacifistički, poljska je vlast uspjela u svojoj namjeri. Machcewicz, znajući za svoju sudbinu, izložbu je oglasio pod sloganom „Pogledajte prije nego zatvore“, smijenjen je s mjesta ravnatelja, a na njegovo je mjesto postavljen spomenuti Nawrocki. Zataškavajući glasove koji su progovarali o ne tako slavnim epizodama poljske povijesti, Nawrocki je muzej pretvorio u hvalospjev poljskom narodu i Poljskoj, a pacifističke elemente poput filma koji je progovarao o užasima rata zamijenio je nečime što nalikuje propagandnom spotu za poljsku vojsku. Taj Nawrocki i takav Muzej Drugog svjetskog rata, protiv kojeg su govorili i peticije potpisivali brojni povjesničari, autori su ove izložbe. Dakle, u današnjoj Republici Poljskoj na djelu je jedan od najsramotnijih i najgorih pokušaja zataškavanja i redigiranja povijesti prema direkcijama političke vlasti, a upravo je ovaj muzej jedan od najjasnijih primjera tog pokušaja. Nije li već to dovoljan razlog za potpuno distanciranje od ovih institucija i njihova djelovanja? Ne bi li se u Hrvatskoj, u kojoj se najnovija povijest propisuje saborskim deklaracijama te u kojoj su „nepodobni“ povjesničari redoviti subjekti prijetnji i vrijeđanja, akademska zajednica trebala najjasnije ograditi i osuditi djelovanje službene Poljske i dijela njenih institucija? S obzirom na to gdje je ova izložba postavljena, odgovor se očito ne nameće pa ga je nužno eksplicirati. Da, naravno da bi, nacionalistička propaganda i historijski revizionizam ne smiju imati mjesto u našem akademskom prostoru.

Izložba ‘Borba i patnja: poljski građani tijekom Drugog svjetskog rata’ samo je jedan od krakova propagande danas vladajućeg poljskog režima pa je čudno što je postavljena i na zagrebačkom FF-u

No da se vratimo na ‘’Borbu i patnju’’, na traljavost i revizionizam ove male izložbe. Gotovo da i nema ijedne rečenice koja nije namjerno tendenciozna, revizionistička ili jednostavno nepotpuna. Naravno, nema ni spomena o tome što se u Poljskoj i u Europi događalo prije tog sudbonosnog prvog rujna 1939. godine. Dok je izjednačavanje nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza kroz naglašavanje njihova pakta jedna od okosnica izložbe, autori nisu smatrali da je potrebno uopće spomenuti da je i Poljska imala pakt o nenapadanju i gradila prijateljske odnose s Trećim Reichom. No Poljska takav pakt nije potpisala u trenutcima kada je rat već bio izvjestan, nego još 1934. Kada je već ovaj pakt o nenapadanju isuviše nepodoban da bi ga pamtili, sasvim je očekivano da se ovdje ne može pronaći priča o tome kako je Poljska sudjelovala u komadanju Čehoslovačke koje je pokrenuo Treći Raich. Te informacije baš i nisu u skladu s idejom izložbe koja „pripovijeda o poljskoj borbi protiv totalitarizma, ljubavi prema slobodi, heroizmu spašavanju drugih, junaštvu vojnika i civilnog stanovništva, bratstvu po oružju i borbi za slobodu drugih zemalja“, kako ju je u njenom uvodu opisao Nawrocki. I borbe i heroizma i ljubavi prema slobodi i junaštva itekako je bilo u okupiranoj Poljskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali priča o Poljskoj u Drugom svjetskom ratu kao i priča o njemu ne počinje tek prvog rujna 1939. Ona svoj uvod, svoje korijene i uzroke ima u desetljećima prije tog dana, a njih se ne smije izbrisati iz povijesti samo zato što su nepodobni nekom režimu.

Jednako tako i priča o antisemitizmu i Holokaustu ima svoj uvod. Antisemitizam nije bila neka nacistička izmišljotina, endemska u Njemačkoj i za Nijemce. Antisemitizam je prije Drugog svjetskog rata bio itekako rasprostranjen diljem Europe, a iznimka nije bila ni Druga Poljska Republika. Dapače, od kraja Prvog pa do početka Drugog svjetskog rata Židovi su u Poljskoj podvrgnuti sistematskoj diskriminaciji i represiji. Ta je represija postala posebno intenzivna nakon 1935., kada umire neformalni poljski diktator Józef Piłsudski. U narednim se godinama nasilje nad Židovima intenziviralo, organizirano je više pogroma, a poljski je parlament donio antižidovske zakone po kojima ova država nije previše kaskala za standardom antisemitizma koji su u Nürnbergu postavili nacisti. Stoga ne treba previše čuditi činjenica da je nakon nacističke okupacije Poljske nemali broj Poljaka odlučio dati svoj obol rješavanju židovskog pitanja. Primjerice, antisemitizam koji je uzgajan u Poljskoj sasvim su dobro osjetili židovski stanovnici sela Jedwabne i sela Szczuczyn koje su 1941. njihovi susjedi ubijali sjekirama ili žive spaljivali. Spominje li izložba o patnji u okupiranoj Poljskoj neki ovakav zločin u kojem su počinitelji Poljaci? Naravno da ne. Ovdje su počinitelji gotovo uvijek Nijemci, a ponekad i Sovjeti. Ali i to je manji problem od interpretacije žrtava. Na izložbi žrtve su samo poljski građani, zapravo možda bi točnije bilo reći, samo Poljska. Istina, jedan od plakata nosi naslov „Tragedija židovskog stanovništva – Šoa“, ali on i ne spominje koliko je Židova stradalo u toj tragediji. Izložba samo govori o šest milijuna poljskih građana koji su izgubili živote. U priču koju žele ispričati autori sigurno bi se bolje uklapalo da su milijuni Židova doista ubijeni zato što su bili poljski građani, ali to nije istina. Ne, Židovi su u Poljskoj i ostatku Europe pod fašističkom okupacijom morali biti istrebljeni upravo zato što su Židovi. No to se ne uklapa toliko dobro u propagandni nacionalistički narativ prema kojem su Poljska i Poljaci istinske žrtve Drugog svjetskog rata, a istina o milijunima ubijenih nekima je očita manje važna od nacionalističkih deluzija.

Svaki od postavljenih plakata zaslužuje kritiku. Valjalo bi ispričati priču i ukrajinske manjine koja je, slično kao i ona židovska, u međuratnoj Poljskoj sistematski ugnjetavana i koja je nakon dvaju desetljeća ugnjetavanja u Drugom svjetskom ratu doista počinila brojne zločine nad poljskim stanovništvom. Valjalo bi ponešto reći i o poljskoj Domovinskoj armiji koja je uključivala i fašističke skupine, preuzimanju njemačkih teritorija nakon završetka Drugog svjetskog rata i o brojnim drugim temama koje ova izložba otvara. No to možemo ostaviti kao zadatak neke opsežnije analize od ovog komentara.

U devetnaestom stoljeću poljski romantičar Adam Mickiewicz svoju je zemlju nazvao „Kristom među nacijama“. Gotovo dvjesto godina kasnije režim stranke Pravo i pravda svim sredstvima nastoji etablirati nacionalnu mitologiju koja se upravo temelji na toj pompoznoj sintagmi. Prema njima Poljska je vječna žrtva, nacija i država koja ni kriva ni dužna vjekovima stradava zbog nasilništva svojih susjeda i stoga zavrjeđuje poseban položaj u međunarodnoj zajednici. U toj mitologiji, tom nacionalističkom narativu nema mjesta za suprotne i kritičke glasove. Izložba ‘’Borba i patnja: poljski građani tijekom Drugog svjetskog’’ rata samo je jedan od krakova propagande danas vladajućeg poljskog režima. Teško je razumjeti kako i zašto je taj krak uspio dospjeti upravo na zagrebački Filozofski fakultet, jedno od rijetkih mjesta u Hrvatskoj koja obično pružaju otpor sličnim idejama. No jednostavno je doći do zaključka da mu ondje nije mjesto. A s obzirom na to tko je i kako postavio izložbu, jednako je jednostavno zaključiti da je ona gotovo podrugljiva za sve one koji se na tom Fakultetu, a i šire, nastoje oduprijeti raznim pritiscima na svoj rad te suprotstaviti se mitomanskim i nacionalističkim interpretacijama povijesti i društva.

Komentiraj

Source:Karlo Držaić