Potpredsjednik HGK-a za industriju i održivi razvoj analizira kako se Hrvatska treba postaviti u situaciji stalnih šokova zbog rasta cijena sirovina i energije uslijed rata u Ukrajini te kako sve možemo diversificirati izvore sirovina iz primarnih i sekundarnih izvora i tako povećati otpornost
Snažan oporavak nakon otvaranja gospodarstva u mnogim državama usporava zbog poremećaja u dobavnim lancima koje karakteriziraju nedostatak određenih sirovina i značajno dulje vrijeme isporuke. Rast potražnje utjecao je na rast cijena sirovina i energije. Ta kretanja već su se vidjela u rastu potrošačkih cijena prošle godine. Rat u Ukrajini donio je nove neizvjesnosti te su tvrtke pod još većim troškovnim pritiskom, a raste inflacija. I posljednji podaci za industrijsku proizvodnju, za zalihe gotovih industrijskih proizvoda i ukupan broj zaposlenih, bilježe pad.
U tom smislu istovremeno trebamo gurati kratkoročne mjere i reakcije na svakodnevne izazove, ali moramo imati u vidu širu sliku strateškog pozicioniranja na dugi rok. Može se čak reći da će industrijska politika biti u stvari kolektivna vještina upravljanja krizama koje se nastavljaju jedna na drugu.
Trenutno Hrvatska, kao i druge zemlje koje su ovisne o uvozu, traži da na nacionalnoj razini diversificiramo izvore sirovina iz primarnih i sekundarnih izvora te tako povećamo otpornost lanaca.
Mnogi su očekivali da će se cijene energenata u 2022. godini stabilizirati, no ruski napad na Ukrajinu stvorio je nove šokove te su cijene fosilnih goriva rekordno rasle. Smanjenje ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima neće biti jednostavno i zahtijevat će vrijeme. Europska komisija je već predložila kombinaciju kratkoročnih i srednjoročnih mjera. Između ostalog, već sada se treba pripremati za sljedeću zimu, a cilj je napuniti najmanje 90 posto skladišnih kapaciteta plina do 1. listopada. Ipak treba imati na umu da diversifikacija dobavnih pravaca plina povećava potražnju kod alternativnih dobavljača, a to nosi rizik dodatnog rasta cijena s njihove strane, što bi se prelilo na cijene električne energije.
Nova industrijska strategija treba biti putokaz za repozicioniranje naše industrije sa začelja europskih ljestvica
Sve dok traje ova krizna situacija, bit će važno kontinuirano prilagođavati politike i mehanizme kako bi se dionicima na tržištu omogućilo da prežive uz što manje štete. To je ta agilnost iz dana u dan koju sad moramo pokazati.
Hrvatska gospodarska komora se u komunikaciji s Vladom zalagala za to da se donesu mjere pomoći svim tvrtkama, bez obzira na veličinu poduzeća, te da se subvencioniraju troškovi, ne samo za prirodni plin nego i za UNP i za toplinsku i električnu energiju. Zagovaramo donošenje privremene porezne potpore u obliku oslobođenja od poreza na dobit.
Brojne tvrtke već sada su u velikim problemima, a nekima rast cijena ozbiljno ugrožava likvidnost te bi im trebalo pomoći produljenjem rokova plaćanja za energente, odnosno kreditima za obrtna sredstva.
Nadalje, sigurna opskrba održivom energijom za Europu moguća je isključivo nastavkom zelene tranzicije. U ovoj godini ne divljaju samo cijene energenata, već i cijene metala i drugih sirovina te moramo biti svjesni da ćemo trebati investirati značajno veća financijska sredstva u obnovljive izvore energije od planiranih – i to i na nacionalnoj i na razini EU-a. Tu već dolazimo do naznaka kako se dugoročno postaviti.
EK uočava da će brzina investiranja u obnovljive izvore ovisiti i o administrativnim procedurama koje treba pojednostaviti i ubrzati. Na tom tragu HGK je u razgovorima s Vladom već isticao da administrativne procedure trebaju razlikovati investitore koji energiju proizvode za vlastite potrebe od onih koji to rade u komercijalne svrhe te da se čim prije moraju donijeti podzakonski akti zbog kojih su određeni projekti na čekanju. HGK zagovara i da se čim prije donesu novi podzakonski akti u skladu s novim Zakonom o tržištu električne energije koji će omogućiti realizaciju novih projekata. Za projekte koji su predali zahtjeve za energetsko odobrenje do 19. siječnja ove godine, nužno je ubrzati završetak procedure.
Hrvatska treba i energetske politike koje će osigurati energiju po pristupačnim cijenama i tako pridonijeti razvoju cjelokupnog gospodarstva i društva. Odgovornost u kreiranju energetskog sektora je velika, jer osim zelene komponente, danas više nego ikad imamo zahtjev i potrebu gospodarstva i društva da to bude po cijenama koje poduzetnici mogu podnijeti.
Osim energetskih politika, sada smo u razdoblju novog nacionalnog strateškog ciklusa koji uključuje i industrijski razvoj. Prošlo je gotovo puno desetljeće od donošenja industrijske strategije RH 2014. – 2020., ako uzmemo u obzir pripremu i početnu dijagnostiku stanja. Krajem ove ili početkom iduće godine očekuju se nova industrijska strategija u obliku Nacionalnog plana industrijskog razvoja i poduzetništva za razdoblje 2021. – 2027., kao i revizija Strategije pametne specijalizacije za razdoblje do 2029. godine te Planovi za industrijsku tranziciju Panonske, Jadranske i Sjeverne Hrvatske. Te bi strategije trebale biti jasan putokaz i podrška za brže kretanje i konkretnije repozicioniranje hrvatske industrije sa začelja raznih europskih ljestvica kojima se prati gospodarska uspješnost zemalja članica, što je vrlo često pozicija na kojoj se nađemo.
Prije nešto više od godine dana donesena je Nacionalna razvojna strategija do 2030. kao krovni strateški dokument s četiri razvojna smjera, trinaest strateških ciljeva i 47 prioritetnih područja javnih politika. Ako prvi razvojni cilj sa svojim strateškim ciljevima koji su vezani na industriju usporedimo s glavnim strateškim ciljem i pod-ciljevima dosadašnje Industrijske strategije, vidimo da se u strateškom smislu nije gotovo ništa promijenilo u deset godina. Stremimo boljem repozicioniranju u lancima vrijednosti s fokusom na nekoliko po nama potentnih industrija kroz tehnološko obnavljanje i povećanje kronično niske produktivnosti. Time i pružamo izvozu realne šanse za rast. Tu je i nezaobilazno usklađivanje obrazovnog sustava s potrebama tržišta rada za visokoobrazovanim i kvalitetnim kadrovima, no ta dinamika je daleko iza one koju traži gospodarstvo. Što to zaista znači? Da su nam ciljevi manje strateški, a više generički i da uvijek dobro posluže svrsi u planiranju ili možda da nismo ništa bitno i strateški promijenili jer pomičemo gotovo jednake ciljeve za narednih deset godina. No situacija u kojoj hrvatska industrija treba djelovati u idućih deset godina bitno je drugačija.
Hrvatska treba i energetske politike koje će osigurati energiju po pristupačnim cijenama i pridonijeti razvoju
Ono što se realno događa u globalnom kontekstu jest da se industrije više ne promatraju sektorski zatvoreno, već u širem kontekstu tzv. ekosustava i lanaca vrijednosti gdje se prostor za rast pronalazi u suradnji među industrijama. Kroz suradnju se inovira, jer inovacije ne nastaju u sektorskoj izolaciji. Kroz suradnju moramo strateški doći do ispravnog balansa između efikasnosti, koja se tražila u globalnim lancima vrijednosti prije pandemije i rata u Ukrajini, i otpornosti, koja pretpostavlja sposobnost uspostave što samodostatnijih regionalnih i lokalnih lanaca kao odgovor na poremećaje u lancima opskrbe. Uspješno uvođenje promjena i uspostava učinkovite suradnje u gospodarstvu možda je strateški zahtjevnije od samog tehnološkog razvoja, a uspjeh procesa strateškoga planiranja ovisi o kvaliteti posljednjega koraka – provedbe.
Koje su to ključne aktivnosti koje bismo na nacionalnom nivou trebali usavršiti i kojima bismo se trebali više posvetiti u provedbi strateških ciljeva? Prvo je uspostava kontinuiranog mapiranja i motiviranja za ulazak tvrtki i dionika u strateška tematska područja i lance vrijednosti u kojima želimo igrati, za razliku od dosadašnjeg sektorskog pristupa. Drugo je uspostaviti podršku u koordinaciji, pripremi i korištenju svih dostupnih financijskih alata, javnih i privatnih, za usmjerenu transformaciju i tranziciju za odabrana prioritetna područja hrvatske industrije koje nazivamo strateškim. Treće je organizirati podršku kroz razne tržišne analitičke alate kao pomoć za upotpunjavanje nedostajućih resursa i praznina u tim lancima vrijednosti i područjima od interesa, i to kroz internacionalizaciju i ciljane prije svega privatne direktne investicije. Samo takvom organizacijom i upravljanjem orkestracijom našeg industrijskog ekosustava kroz međusektorsku, ali i međuresornu suradnju javnog sektora, možemo parirati ostalima. Možda bih rekao da je to čak ključni faktor srednjoročne opstojnosti industrije.
Komentari