GOST KOLUMNIST: DAMIR ZORIĆ: Kako smo izgubili godinu i pol (i koje smo prilike pritom propustili)?

Glavni direktor HUP-a za B&B piše o posljedicama odluke Ministarstva rada o prekidu rada na novom Zakonu o radu i upozorava: tko danas nije spreman mijenjati se, naprosto zaostaje i prestaje biti konkurentan

U javnosti se otvorila tema prekida rada na novom Zakonu o radu. Je li godina i pol dana, koliko smo sa socijalnim partnerima radili na novom Zakonu, bačena u vjetar?

Iako neki misle da nismo uzaludno potrošili vrijeme, uspjeh neke aktivnosti mjeri se samo rezultatima – ovisno o postignutom rezultatu možemo suditi jesu li utrošeno vrijeme i napor bili korisni ili smo ih potratili uzalud. Rezultata, očito, nema.

Nakon godinu i pol rada na pripremi novog Zakona o radu, Ministarstvo rada je, pritisnuto rokovima oko ispunjavanja reformi uvrštenih u Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO), unatoč najavama početkom godine da vremena ima dovoljno, jednostrano odlučilo da više nema vremena za cjelovito rješenje novog teksta Zakona. Time je prekinut proces donošenja novog Zakona te se umjesto toga krenulo u donošenje izmjena i dopuna postojećeg Zakona kojima bi se u zakonodavstvo tek ugradile direktive EU-a i odredbe sadržane u NPOO-u.

Današnji školarci u svom će budućem radnom okruženju promijeniti ne pet poslodavaca, nego pet zanimanja

Navedene direktive stečevina su Europske unije, pozitivne su i dodatno štite prava radnika, one načelno opisuju ciljeve i postupke, no način njihova uvođenja prepušten je državama članicama. Za Hrvatsku je nužno da se direktive uvedu tako da budu primjenjive i korisne. Primjerice, jedna od direktiva govori o tome da se očinski dopust od 10 dana nadoknadi najmanje u visini naknade za bolovanje, no zakonodavac sam mora odlučiti tko će snositi tu naknadu – poslodavac, država ili netko treći. To su stvari koje države same moraju prilagoditi svojim mogućnostima i gospodarskim okolnostima.

Međutim, svijet se ubrzano mijenja i svi moramo biti svjesni da se činom prekida rada na novom Zakonu o radu vraćamo unatrag. Koliko smo prilika time izgubili, tek ćemo vidjeti. Naime, onaj tko danas nije spreman mijenjati se naprosto zaostaje i prestaje biti konkurentan. Današnji školarci u svom će budućem radnom okruženju promijeniti ne pet poslodavaca nego pet zanimanja, a pritom vjerojatno barem desetak, možda i 15 poslodavaca. Ne zato što neće dobro raditi svoj posao, nego upravo suprotno. Oni koji će dobro raditi svoj posao imat će sve više i više prilika za učenje i napredovanje, no to će se događati kod različitih poslodavaca. A do mijenjanja zanimanja i poslodavaca doći će prije svega uslijed želje i volje zaposlenika koji žele raditi i napredovati. Napredovati profesionalno, financijski, osobno, u svakom smislu.

Hrvatska talentom svojih ljudi i bogatstvom prirodnih resursa ne zaslužuje boriti se hoće li biti druga ili treća od kraja u EU-u po svim ekonomskih pokazateljima. Mi moramo težiti tome da uđemo u skupinu prvih 15 zemalja EU-a na ljestvici ekonomske razvijenosti. Da bismo u tome kao društvo uspjeli, moramo se mijenjati i stvarati mehanizme koji omogućuju i potiču konstantno učenje i kontinuirani razvoj.

‘Svijet se ubrzano mijenja i svi moramo biti svjesni da se činom prekida rada na novom Zakonu o radu vraćamo unatrag’, smatra Damir Zorić. FOTO: Marin Tironi/PIXSELL

Obrazovni sustav je pritom nužno promatrati kao dio tržišta rada. Uz sustav obrazovanja, potreban nam je zakonski okvir koji će također omogućavati lakše i brže promjene, a ključan dio tog zakonskog okvira je upravo novi i suvremeni Zakon o radu.

Naš je trenutačni zakonski okvir u tom pogledu upravo suprotan onom što nam je potrebno već sada, a pogotovo u bliskoj budućnosti – on je krut, rigidan i ne prati kretanja na tržištu rada niti nove oblike zapošljavanja poput rada na daljinu ili platformskog rada i to iz jednostavnog razloga, jer gotovo da nisu ni postojali kada je donesen posljednji Zakon (2014. godine), a pitanje je i koji će se novi oblici rada pojaviti budućnosti. Zakon se ne mijenja svaki dan, ali se zato mijenjaju prilike.

Suvremeni Zakon o radu, kakav imaju gospodarski razvijenije države EU-a, nužan je preduvjet razvoja Hrvatske i prilagodbe gospodarstva uvjetima rada koji su se posljednjih godina znatno promijenili, usporedno s razvojem tehnologije i novih poslova. Jedino će razvoj dinamičnijeg tržišta stvoriti nova radna mjesta, kvalitetnije i konkurentnije tvrtke i čvrste osnove sigurne egzistencije za svakog pojedinca u Hrvatskoj.

Hrvatska se trenutačno nalazi pred povijesnom razinom broja zaposlenih uz sve veći nedostatak radne snage. Nažalost, još uvijek je samo dio radne snage zaposlen u privatnom sektoru. Međutim, taj dio radne snage stvara novu vrijednost od koje svi mi živimo; liječimo se, školujemo i ona nas štiti. Upravo stoga trebamo još više radnih mjesta, dinamičnije tržište rada i fleksibilniju ekonomiju koja lakše funkcionira i to upravo u privatnom sektoru. Bez snažnih poslodavaca neće biti niti plaća za zaposlene u privatnom sektoru niti doprinosa za državni proračun, posljedično niti plaća zaposlenih u državnom ili javnom sektoru. Ono za što se poslodavci danas zalažu je briga za naše zaposlene jer samo zajedno s njima možemo stvarati prihode i dobit za tvrtku. Ne postoji poslodavac koji može sam bez zaposlenika raditi i zaraditi, a uspješna ekonomija je najbolja sigurnost rada.

Hrvatska talentom ljudi i bogatstvom resursa ne zaslužuje boriti se hoće li biti druga ili treća od kraja u EU-u, već ući u prvih 15

Ono što je važno kako bi se zaposlenima, poslodavcima i ukupnoj ekonomiji omogućio rast je donijeti takav zakonski okvir koji omogućava konkurentnost i prosperitet – europska rješenja kakva postoje u uređenim zemljama Europske unije. Čini se da sada, pritisnuti rokovima iz Europe, nemamo vremena napraviti tu prilagodbu promišljeno u skladu s hrvatskim realitetom i potrebama, već se stvari pokušavaju riješiti interventno, ponekad čak i na štetu onima koje bi zakon trebao štititi. Primjerice, u trenutačnom prijedlogu izmjena o kojima se razgovara stoji prijedlog članka po kojem se kolektivnim ugovorom mogu ugovoriti posebna, odnosno dodatna prava za članove sindikata, poput božićnice i regresa. Kako je lijepo to netko opisao; da je na Titaniku postojao sindikat, samo bi članovi dobili mjesto u čamcima za spašavanje (Boris Vlašić, JL). Ovakvim se idejama izravno diskriminiraju zaposlenici po tome jesu li u sindikatu ili nisu i nije sasvim jasno što se time pokušava postići. Ne treba ni napominjati da je Ustavni sud slična zakonska rješenja prijašnjih godina već ukidao. Štoviše, ovakav prijedlog sindikata bio bi analogan tome da se dividende mogu isplaćivati samo članovima HUP-a.

Kako bi Hrvatska imala zakonska rješenja koja imaju gospodarski razvijenije države EU-a, posebice nama konkurentske zemlje, vrlo je važno što prije nastaviti razgovore o novom suvremenom Zakonu o radu.

I na kraju, treba objasniti pojam fleksibilizacije koji se pojavljuje u kontekstu promjena koje je nužno napraviti, a koji se s nekih strana koristi isključivo za plašenje javnosti. Iz perspektive zakonskog okvira, fleksibilizacija znači stvaranje mogućnosti da se lakše i brže zapošljava, a ne lakše i brže otpušta. Fleksibilizacija za poslodavca podrazumijeva određenu prilagodljivost u poslovanju, a za radnika mogućnost usklađivanja privatnog i poslovnog života. Tako predložene zakonodavne izmjene mogu koristiti i radnicima i poslodavcima, a najviše stvaranju dinamičnog tržišta rada i uspješnog gospodarstva.

Komentiraj

Source:Damir Zorić