GOST KOLUMNIST: ANTO NOBILO: Lažni svjedoci i špijunske igre BND-a za presudu bez dokaza

Sud nije zanimalo tko su ubojice. U tom smislu dali smo im više nego dovoljno dokaza. Kada bi utvrdili ubojice, znali bi tko je organizirao ubojstvo. Ubojice su radili za Saveznu SDB. To je gotovo općepoznato. Imali smo svjedoka insidera

Teško je pisati samo o presudi Višeg suda u Münchenu Josipu Perkoviću, jer bez povijesno – političkog, špijunskog i pravnog konteksta ta presuda jednostavno ne daje prave odgovore na pitanje kako je u Njemačkoj moguće osuditi čovjeka bez dokaza.

Stjepan Đureković ubijen je 28. srpnja 1983. hicima iz pištolja i udarcima tupo-tvrdog predmeta u garaži u vlasništvu tajnika HNO-a Krunoslava Pratesa u Wolfratshausenu. Prates je istovremeno bio suradnik Josipa Perkovića iz Službe državne sigurnosti u Hrvatskoj. Ta garaža je Đurekoviću i Pratesu služila kao tiskara za Đurekovićevu novu knjigu. Njemačka policija okarakterizirala je to ubojstvo kao nelegalnu akciju jugoslavenske tajne službe. Slučaj je ostao neriješen do 2005. godine. Policijski istražitelji su se 2005. predstavljali kao izdavači knjiga da bi motivirali Krunoslava Pratesa da s njima započne seriju razgovora iz kojih će proizaći uzbudljiva špijunska knjiga. Glavni moto bio je „špijuni umiru siromašni“, a knjiga bi Pratesa trebala obogatiti, pod uvjetom da bude napeta, da ima „krvi“.

„Lektorske“ sjednice trajale su sve dok Prates nije rekao da je Perkoviću dva, tri mjeseca prije ubojstva predao ključ garaže.

Ubrzo, 2006. godine, dolazi do suđenja Pratesu, a onda 2014. godine i Josipu Perkoviću pred sudom u Münchenu.

Presuda njemačkog suda Perkoviću napisana je kombinacijom indicija i sudačkog uvjerenja. Čak ni predsjedavajući sudac Dauster u presudi ne tvrdi da ima dokaze da je Perković (i Mustač) sudjelovao u organizaciji ubojstva.

Indicij (lat. indicium, znak koji na nešto upućuje) i nije pravno relevantan, ali se na temelju jednog ili više indicija logičkim zaključivanjem može utvrditi postojanje pravno relevantnih činjenica. Slobodno sudačko uvjerenje ili načelo slobodne ocjene dokaza znači da sud kod ocjene o postojanju ili nepostojanju činjenica nije ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima. Sud je dužan jasno izložiti razloge za odluke koje donosi. Sud mora nastojati donijeti razboritu odluku. Ocjena dokaza je, prema tom gledanju, uvijek vezana pravilima logičkog mišljenja. Rezultat slobodne ocjene dokaza mora biti interpersonalno prihvatljiv.

Jedini kakav-takav dokaz bila je izjava Pratesa da je Perkoviću dao ključ svoje garaže u Luxembourgu koji mjesec ranije. Ali ključ, sam za sebe, nije dokaz o ubojstvu. Međutim, Prates je od početka tvrdio da je ključ dao kao izraz lojalnosti SDS-u i mogućnost da SDS-ovi agenti u Njemačkoj diskretno u garaži preuzimaju dokumente koje bi im u tu svrhu Prates ostavljao. Tako bi izbjegli rizik osobnog kontakta.

Glavna teza presude je da su ubojice direktno ili indirektno od Perkovića dobile ključ od garaže i da su Đurekovića sačekali u dubini relativno duge garaže i ubili ga.

Ovdje je važno napomenuti da je u sudskom vijeću koje je osudilo Pratesa bio sudac Manfred Dauster koji u suđenju Perkoviću postaje predsjednik sudskog vijeća. U presudi Pratesu sud je jasno napisao da sudsko vijeće tijekom suđenja Pratesu nije moglo utvrditi jesu li prilikom ubojstva Đurekovića ubojice upotrijebile ključ da bi ušli u garažu ili su prateći Đurekovića ušli za njim u garažu i ubili ga.

Sudsko vijeće je u slučaju Prates moglo donijeti ovaj ispravan zaključak jer je imalo „krunskog svjedoka“ Vinka Sindičića, koji je ustvrdio da je on kao pripadnik „prave tajne službe“ pri CK SKH saslušavao rukovodioca SDS Hrvatske Zdravka Mustača i šefa odjela za emigraciju Josipa Perkovića, koji su mu priznali da su oni organizirali ubojstvo Stjepana Đurekovića. Na osnovu te tvrdnje sud proglašava Pratesa krivim i osuđuje ga na doživotnu kaznu zatvora.

U odnosu na Perkovića dokaza nije bilo, a u odnosu na Mustača i manje od toga. Nitko od svjedoka nije čak ni spomenuo Mustača. Tijekom suđenja o Mustaču nije bilo ni riječi. Suđeno mu je jer je hijerarhijski bio nadređen Perkoviću i to je sve

U suđenju Perkoviću i Mustaču sud nije više bio u takvoj „komotnoj“ situaciji. Vinka Sindičića smo u potpunosti razotkrili kao lažnog svjedoka, suradnika njemačke tajne službe. Sindičić je izmislio postojanje super tajne službe unutar Saveza komunista Hrvatske. Takva služba nikada nije postojala niti je za time bilo potrebe. SK-om je, kao i cijelom državom, upravljao SDS putem svojih kadrova koje je sam birao. Vinko Sindičić je bio običan doušnik SDS-a Rijeka, a kasnije očito i „Udbin killer“, barem u jednom slučaju osuđen je za pokušaj ubojstva emigranta, a za više drugih ubojstava je sumnjičen od više policija europskih država. Takav čovjek nikada ne bi mogao doći u priliku da saslušava šefove tajnih službi u bilo kojoj zemlji.

Nakon što smo ga uništili kao vjerodostojnog svjedoka, sudu je ostala samo priča o ključu.

Da bi ključ garaže u kojoj je ubijen Đureković postao relevantan kao dokaz o sudjelovanju u ubojstvu, treba dokazati da su ubojice kod počinjenja djela koristile taj ključ.

Glavna prepreka takvom mogućem zaključku je tvrdnja Krunoslava Pratesa koju je dao prikrivenim policijskim istražiteljima i sudu – da je neposredno prije ubojstva promijenio bravu na vratima garaže. Taj njegov iskaz potkrijepljen je i materijalnim tragovima strugotina cilindra brave kao posljedica bušenja pronađenih u utoru drvenih vrata, gdje je brava bila smještena, i na podu ispod vrata. Vještak za brave potvrdio je te naše tvrdnje. Naročito su važni tragovi na podu ispod vrata jer govore da je brava promijenjena kratko prije ubojstva, jer bi se u suprotnom, zbog hodanja ljudi, tragovi raznijeli i učinili nevidljivima.

Forenzička analiza tragova ubojstva u garaži nije mogla utvrditi jesu li ubojice čekale u dubini garaže ili su ušli iza žrtve.

Međutim, jedna kapljica krvi pronađena na prikolici sasvim u dubini garaže ukazuje na to da je Đureković išao do kraja garaže, a ne stao negdje na pola, kako se tvrdi u presudi. Ako je išao do kraja garaže, onda znači da se pokušao sakriti od ubojica koji su za njim ušli u garažu.

Kako je ključ očito „tanak“ indicij, sud pokušava naći neke druge nevažne indicije i onda im daje svoje tumačenje.

U vrijeme ubojstva Đurekovića Prates je radio u drugom gradu kao prevoditelj u imigrantskom uredu. Navečer, nakon povratka kući, kada još ubojstvo nije bilo otkriveno, Prates zove Perkovića kako bi se dogovorili oko susreta u Španjolskoj. Tu za ubojstvo neutralnu činjenicu sud pokušava podvesti u kontekst ubojstva.

Druga indicija. Kada sekretar (ministar) unutrašnjih poslova SFRJ Stane Dolanc prima informaciju da je Đureković ubijen, zove ključnog čovjeka Savezne službe državne bezbednosti (SSDB) Stanka Čolaka da pita „što je s ekipom“. Kada mu čovjek odgovara da se ekipa sigurno vratila, on kaže „idem obavijestiti Perkovića“. Tu rečenicu sud u presudi uzima kao indicij da je Perković organizirao ubojstvo.

Naravno, sasvim pogrešno. Da je Perković organizirao ubojstvo, onda njega ne bi o ubojstvu trebalo obavještavati, već bi on šefove savezne policije i tajne službe obavještavao o učinjenom.

Perkovića se moralo obavijestiti, jer se hrvatski SDS (uz BiH) najviše bavio hrvatskom emigracijom, a to ubojstvo je očito moralo izazvati reakciju emigracije. SDS Hrvatske takvu činjenicu jednostavno mora doznati što ranije.

Usput, dokazali smo da je Josip Perković, nakon što je dobio informaciju da su beogradski kriminalci ubili Đurekovića, pisao Saveznoj SDB prosvjedno pismo.

da bismo osudili Josipa Perkovića za sudjelovanje u ubojstvu, samo priča o ključu nije dovoljna. Perković treba imati vlast nad djelom. Mora više biti umiješan u pripreme. Zato tužilac, prvi put nakon 31 godinu, uvodi novog svjedoka. To je Petar Kegalj, tjelohranitelj dr. Jelića, Pratesova šefa. Kegelj tvrdi da je u nedjelju (Đureković je ubijen u četvrtak) bio u gostionici Kod Majića i da je čuo kako Đureković glasno pred dr. Jelićem i Pratesom govori da će doći u njegovu garažu (štampariju) u četvrtak. Sud tvrdi da je tu informaciju Prates prenio Perkoviću, a ovaj direktno ili indirektno ubojicama, premda za tu tvrdnju nema dokaza. Međutim, radi se o lažnom svjedoku. To smo višestruko dokazali putem nespornih činjenica. Vrlo interesantno je obrazloženje suda. Sud priznaje da postoji serija dokaza koji su u suprotnosti s iskazom svjedoka Kegalja. On nabraja te naše pobijajuće dokaze, ne dovodi u pitanje njihovu vjerodostojnost, ali unatoč tome sud formira svoje slobodno uvjerenje po kome je Kegelj istinito svjedočio da je Prates od Đurekovića saznao kada će ovaj doći u njegovu garažu. Takvu bahatost sud si može dopustiti jer se u Njemačkoj ne mogu ulagati žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Od niza dokaza koji pobijaju Kegalja citirat ću nekrolog dr. Jelića objavljen u njegovim novinama u povodu ubojstva Đurekovića: „Nitko od nas nije znao da će Đureković na dan svog ubojstva doći u garažu u Wolfratshausenu“ (Radi se o Pratesovoj garaži). Sam Kegalj je tada 1983. godine, neposredno iza ubojstva, rekao njemačkoj policiji da ne zna ništa o ubojstvu Đurekovića.

Opisano predstavlja bit presude. Sud nije zanimalo tko su ubojice. U tom smislu dali smo im više nego dovoljno dokaza. Kada bi utvrdili ubojice, onda bi znali tko je organizirao ubojstvo. Ubojice su radili za Saveznu SDB. To je bilo gotovo opće poznato.

Ne samo to. Imali smo svjedoka insidera SDB-a u Beogradu koji je imao neposredna saznanja o tome kako je SDB angažirala svoje suradnike u kriminalnom miljeu Beograda da otmu Đurekovića kako bi mu se u Jugoslaviji sudilo za izdaju. Naime, dokazali smo da je Đureković bio visoko plaćeni špijun Njemačke tajne službe (BND) i da je tijekom sedam godina rada počinio veliku štetu prije svega interesima JNA. Zato je vrh SFRJ donio odluku o otmici. Niz materijalnih tragova i dokaza potvrđuju da je pokušana otmica, ali kako su je izvodili neobučeni kriminalci, pošla je po zlu i završila ubojstvom.

Unatoč cijelom setu kvalitetnih dokaza, sud sve to zanemaruje i na temelju prethodno u presudi Pratesu „oborene“ teorije o ključu i jednog lažnog svjedoka koji se nakon 31 godine „sjetio“ ključne rečenice koja je sudu bila potrebna, osuđuje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača na doživotne kazne zatvora.

Sve izloženo ne čudi ako znamo da je Pratesovo sudsko vijeće prekinulo suđenje Pratesu i pustilo ga na slobodu jer nije bilo dokaza. Čekali su 18 mjeseci. Tada se pojavljuju dva nova čovjeka. Lažni svjedok Vinko Sindičić, inače suradnik njemačke tajne službe, i novi sudac Manfred Dauster. Nakon toga osuđuje se Pratesa. U presudi Pratesu 180 puta se spominje ime Josipa Perkovića. Sudac Dauster je u procesu Pratesu očito zauzeo čvrsti stav o krivnji Josipa Perkovića. S takvim preduvjerenjem o Perkovićevoj krivici, Dauster ulazi u suđenje samom Josipu Perkoviću i naravno da nastoji presudom Perkoviću i Mustaču sačuvati svoju presudu izrečenu Pratesu. To je čista povreda prava na pošteno suđenje.

Zato je Perković morao biti kriv, pa čak i kada smo uništili iskaz lažnog svjedoka Vinka Sindičića, na kojem je bazirana presuda Pratesu. Sudac Dauster zanemaruje Sindičića, uvodi Kegalja i njegovu jednu jedinu rečenicu te se vraća na teoriju o ključu, od koje je izrijekom odustao u presudi Pratesu.

U odnosu na Perkovića dokaza nije bilo, a u odnosu na Mustača i manje od toga. Nitko od svjedoka nije čak ni spomenuo Mustača. Tijekom suđenja o Mustaču nije bilo ni riječi. Suđeno mu je jer je hijerarhijski bio nadređen Perkoviću i to je sve.

I sada bismo mi trebali smatrati da su Josip Perković i Zdravko Mustač u Njemačkoj imali pošteno suđenje i da je njihova osuđujuća presuda pravedna.

Ja osobno ne mogu je nikada prihvatiti, premda to nije ni bitno jer je 74-godišnji Josip Perković na odsluženju 30-godišnje kazne zatvora, a Zdravko Mustač služi 40-godišnju kaznu.

Komentiraj