Objavljeno u Nacionalu br. 853, 2012-03-20

Rusija, jedna od vodećih svjetskih sila, tek je na 17. mjestu po ulaganjima u našu zemlju, a među investicijama najpoznatije su one koje su propale; zna li hrvatska vlada što činiti u takvoj situaciji

Tresla se brda, rodio se miš. Ta narodna izreka vjerojatno je najbolji opis hrvatsko-ruskih gospodarskih odnosa u proteklih 20-ak godina. U stalnoj sjeni ćudljivih političkih odnosa i megalomanskih najava o višemilijunskim poslovima i projektima, nekoć golema gospodarska razmjena hrvatskih i ruskih poduzeća iz godine u godinu je kopnjela. Od stotina hrvatskih poduzeća, kojima je za vrijeme Jugoslavije tržište Sovjetskog Saveza bilo jedno od glavnih izvoznih tržišta, danas su u Rusiji opstali tek rijetki, i to uz bitno manje prihode nego nekoć. S druge strane, silan razvoj ruske ekonomije Hrvatska, za razliku od, primjerice, Srbije, nije iskoristila da privuče investicije tamošnjih velikih tvrtki. Taj golem propust očit je u statistici.

Prema podacima Hrvatske narodne banke, u punih 17 godina, od 1993. do kraja 2010., ruski investitori u Hrvatsku su uložili 153,7 milijuna eura. Rusija se tako nalazi na 17. mjestu među stranim ulaganjima u Hrvatsku. Ipak, i od toga znatna količina otpada na ulaganja u kupnju nekretnina – neproduktivni sektor. Da stvar bude gora, više od pojedinih uspješnih ruskih investicija u Hrvatsku u ovdašnjoj javnosti poznatije su one koje nisu završile dobro – povlačenje ruskih tvrtki Mečelj i Truboimpex iz vlasništva Željezare Sisak, dok se s ruske strane stalno tražilo rješenje za zaustavljene ruke projekte kao što je obnova hotelskog kompleksa Haludovo na Krku i pravne probleme tamošnjeg tajkuna Jevtušenkova koji je kupio golemo zemljište na Mljetu. U tim okolnostima uzajamno nepovjerenje je raslo, a spasonosno rješenje tražilo se u realizaciji velikih projekata koju je trebalo dogovoriti na političkoj razini. Tako se razgovaralo o naftovodu DružbAdria, dogovarala suradnja na plinovodu Južni tok, najavljivalo kako će se ruska trgovačka flota obnavljati u hrvatskim brodogradilištima, planirala gradnja golemih lječilišta za ruske građane na Jadranu. Ipak, kako su se u Hrvatskoj mijenjale vlade, mijenjao se i odnos prema Rusiji, a velike projekte koje dogovarala jedna sljedeća bi potpuno stopirala. Ni jedan od tih velikih projekata nije realiziran, ali u njihovoj sjeni potpuno je zanemaren cijeli golemi segment privatnih poduzetnika i kompanija koji su pokušavali uspostaviti gospodarske odnose.

Tim ljudima i tvrtkama, i s ruske i s hrvatske strane, za uspjeh nisu bili potrebni bučno najavljivani međudržavni sporazumi, sastanci na političkom vrhu i megaprojekti dogovarani u vrhu diplomacije, nego jednostavne, ali konkretne mjere na uklanjanju prepreka poslovanju. Takvi potezi i mjere zapravo bi trebali biti okosnica razvoja rusko-hrvatskih gospodarskih odnosa. Primjerice, kad je hrvatska vlada u veljači 2010. odlučila da se u ljetnoj sezoni ukidaju vize za ruske državljane, rezultat je bio odmah vidljiv. Prema podacima Ministarstva turizma, te godine Hrvatsku je posjetilo oko 165.000 ruskih turista, što je 35,3 posto više nego u istom razdoblju 2009. Ostvareno je i 30,8 posto više noćenja.

Tom jednom mjerom Vlada je učinila više za unapređenje međudržavnih gospodarskih odnosa nego svim ranijim strategijama i potezima u čiju je provedbu uložen ogroman novac. Slično je i s hrvatskim izvoznicima u Rusiju. Tržišne pozicije koje su hrvatske tvrtke nekad u Rusiji držale na temelju izvoznih kontingenata dogovorenih u političkim okvirima, izgubljene su 90-ih. U međuvremenu te su pozicije zauzele velike zapadne kompanije, a svoje mjesto na ruskom tržištu hrvatske tvrtke sada moraju graditi ispočetka. A to je jako skupo. Prema podacima Ministarstva vanjskih poslova, cijena godišnjeg održavanje predstavništva u Moskvi procjenjuje se na 100 do 150 tisuća američkih dolara, a procjena obuhvaća troškove predstavništva u kojem je zaposlena osoba na rukovodećem položaju iz Hrvatske, osoba za tajničke poslove, troškovi automobila za potrebe predstavništva, najam poslovnog prostora i računovodstvene usluge. Visoke su cijene oglašavanja u medijima, osobito na televiziji. Solidna nacionalna televizijska reklama u trajanju od šest tjedana košta oko 3 milijuna američkih dolara. Jasno je da malo koja hrvatska tvrtka ima financijske snage za takav iskorak, pa se oni koji pokušavaju poslovati u Rusiji snalaze na razne načine.

Josip Boljar, vlasnik dugoreške tvornice obuće Mr. Joseph, vjerojatno spada među najiskusnije hrvatske poduzetnike kad se razgovara o poslovanju u Rusiji. Njegova tvrtka tamo izvozi i danas, ali i sam Boljar priznaje da je samostalni izlazak na rusko tržište za hrvatske tvrtke iznimno težak: “Mi nismo htjeli ući u neki postojeći distribucijski kanal, nego sve držati u svojim rukama. Osnovali smo vlastitu tvrtku i organizirali skladište i distribuciju. To je dugoročno bolji, ali skuplji i puno teži put. Rusija se promijenila. Kod nas se još uvijek smatra da je dovoljno doći na neki sajam u Rusiju jednom godišnje i poslovi će krenuti. To tako ne funkcionira. Morate tamo biti stalno prisutni i u potrazi za partnerima. Problem je što to jako puno košta. Ako želi potaknuti izvoz robe široke potrošnje u Rusiju, država bi trebala potaknuti i subvencionirati otvaranje zajedničkog distribucijskog centra i showrooma koji bismo dijelili svi mi koji ondje poslujemo. Niz troškova koje trenutačno imamo tako bi se smanjio, a bili bismo stalno prisutni. Moramo zaboraviti na koji smo način nekoć izvozili u Rusiju.

Za hrvatske tvrtke danas je jedini put do uspjeha na tom tržištu udruživanje, a država bi to trebala potaknuti i organizirati.”
Ako su, kako Boljar kaže, prilike potrošene u izvozu robe široke potrošnje, što reći tek za proizvođače energetske i industrijske opreme. Hrvatske tvrtke poput “Končara”, “Đure Đakovića”, “Jugoturbine” i “Prvomajske” u Rusiji su ostvarivale stotine milijuna dolara vrijedne poslove, a tradicionalno aktivni bili su i građevinari. Sredinom 80-ih, uglavnom temeljen na proizvodima tih tvrtki, hrvatski izvoz u Rusiju iznosio je oko milijardu i pol dolara. Prema današnjim vrijednostima, to je između 5 i 7 milijardi dolara. Tu razinu gospodarske aktivnosti u Rusiji hrvatske tvrtke teško će ikada više dosegnuti, ali postoji niz industrijskih i energetskih postrojenja te infrastrukture koja je dijelom, a nekad čak i u cijelosti, opremljena uređajima hrvatskih proizvođača. Obnova tih postrojenja mogla bi biti prilika za domaće tvrtke, no kako tvrdi nekadašnji šef predstavništva karlovačke Jugoturbine u Moskvi Rusmir Akšamija, nemoguće je to postići bez organiziranog nastupa: “Činjenica je da niz tvrtki koje su nekoć bile jake na ruskom tržištu, poput Prvomajske, ne postoje, dok neke poput Jugoturbine posluju u bitno smanjenom opsegu. Ipak, brojni ljudi koji su u tim tvrtkama radili i danas su aktivni. Oni imaju poznanstva i renome na tamošnjem tržištu. Država bi to trebala iskoristiti i okupiti ih u nekoj organizaciji, zajedno s predstavnicima tvrtki koje žele izvoziti u Rusiju. To bi trebala biti osnova za veći iskorak na tamošnjem tržištu, pogotovo zato što su proizvodni asortimani tih tvrtki uvelike komplementarni, pa mogu nastupati u konzorcijima i tako konkurirati za dobivanje većih poslova.”

Akšamijin prijedlog svakako je jedna od mogućih mjera koje bi Vlada trebala razmotriti, ako želi, dok je to još moguće, iskoristiti reference iz prošlosti. Njihova snaga danas je znatno manja nego nekoć, no da još uvijek imaju određenu vrijednost, svjedoči i primjer karlovačke tvornice dizel-motora Adriadiesel, dijela nekadašnje Jugoturbine, koja je velike poslove u Rusiji dobila tek nakon što su tamošnje naručitelje informirali da se radi o tvrtki-sljednici Jugoturbine – čije su motore htjeli kupiti. Država bi trebala pronaći način da iskoristi tu vrijednost, ali da je organizacija nužni preduvjet toga. Primjerice, ako zadarska tvornica alatnih strojeva SAS 80 posto svoje proizvodnje izvozi u Rusiju, logično je pretpostaviti da bi lista kupaca i kontakti te tvrtke mogli poslužiti i kao osnova za ulazak na rusko tržište nekih drugih tvrtki koje proizvode komplementarne proizvode. Sličnih primjera ima dosta. Splitska tvrtka Adria Winch koja proizvodi sidrena vitla i palubnu opremu od 2004. ima predstavništvo u Moskvi i cijelu mrežu poslovnih suradnika među ruskim brodarima. Logično bi bilo da država iskoristi svoje resurse i uz pomoć Adria Wincha pokuša stvoriti uvjete za plasman domaćih proizvođača nekih drugih dijelova brodske opreme. Na žalost, potezi države upravo su suprotni pa je zbog štednje prošle godine nakon gotovo 40 godina rada zatvoren moskovski ured Jadranbroda – krovne udruge hrvatskih brodogradilišta. Ipak, bolja organizacija nije samo nužnost za hrvatske investitore u Rusiji, nego i za Ruse koji žele investirati u Hrvatskoj. Problemi s kojima se susreću u radu, kao što je rigidno radno zakonodavstvo, nemogućnost kupnje nekretnina i problemi s viznim režimom uistinu nisu specifični za ruske investitore, ali bi vjerojatno bili lakše rješivi uz njihovo zajedničko djelovanje – kroz nekakvu udrugu ili ulagački forum.

Porastu ruskih investicija u Hrvatskoj trebao bi pridonijeti dolazak ruskih banaka u regiju. Najveća ruska banka Sberbank nedavno je objavila da je kupila međunarodno poslovanje ruskog Volksbanka, koji ima podružnicu i u Hrvatskoj. Samo nekoliko dana nakon toga ruska investicijska banka VTB Capital otvorila je svoj regionalni ured u Sofiji i objavila da u regiji idućih godina planira uložiti 200 do 300 milijuna eura i da je među ostalim zainteresirana za sudjelovanje u hrvatskim privatizacijskim poslovima. Sudeći prema iskustvima s dolaskom austrijskih i talijanskih banaka, početak poslovanja ruskih financijskih institucija u Hrvatskoj sigurno će rezultirati i povećanjem investicijske aktivnosti, a da bi porasta bilo i s druge strane, Vlada bi i svojim izvoznicima u Rusiju trebala osigurati povoljno financiranje putem izvozne banke. Kako je Vlada već najavila preobrazbu HBOR-a u takvu banku, treba vjerovati da će dio bančinih programa biti orijentiran i na poticanje poslovanja na ruskom tržištu. S tim na umu, a s obzirom na najave o poboljšanju političkih odnosa između dviju država, postoje ozbiljne naznake i poboljšanja gospodarskih odnosa. Ipak, da bi do njih i došlo, Hrvatska i Rusija morat će izbjeći greške iz prošlosti i pokušati uspostaviti otvorenu suradnju, uz iskreni angažman i najveći mogući stupanj transparentnosti. Svaki aranžman koji u javnosti ne bude doživljen tako, kao što je nedavni primjer suradnje Janafa i ruskog Zarubježnjefta preko sumnjivih off-shore kompanija, u budućnosti bi mogao izbrisati sav trud uložen u napredak rusko-hrvatskih odnosa.