Goran Božičević hrvatski je mirovni aktivist koji će sljedeće godine obilježiti trideset godina kontinuiranog mirovnog aktivizma i zauzimanja za ljudska prava. S drugim je aktivistima 1993. pokrenuo Volonterski projekt Pakrac, jednu od najzapaženijih mirovnih inicijativa u ratu u Hrvatskoj, u kojemu su inozemni volonteri u ratom podijeljenom Pakracu pomagali ljudima s obje strane crte razdvajanja. Božičević je jedan od osnivača danas uglednog Centra za mirovne studije (CMS) koji je utemeljen 1997. godine, a i danas predaje na Mirovnim studijima CMS-a. Godine 1995. pokrenuo je projekt MIRamiDA, prve treninge izgradnje mira u zemljama bivše Jugoslavije. Među pionirima je rada na uključivanju branitelja i ratnih veterana u procese izgradnje mira. Od 2013. do 2020. često je boravio u Ukrajini, gdje mu je 2020. prevedena knjiga “Gradnja dijaloga – Izabrani primjeri rada na pomirenju u Hrvatskoj”. Sa skupinom hrvatskim mirovnih aktivista, među kojima su Ana i Otto Raffai, Katarina Kruhonja, Sonja Kersten i Julijana Mladenovska Tešija, nedavno je u Osijeku sudjelovao u osnivanju Ustanove za mirovno obrazovanje i djelovanje. Intelektualno blizak pacifističkim protestantskim pokretima, poput menonitskog i kvekerskog, piše i aktivno zagovara mirna, umjesto nasilnih rješenja. Za Nacional je iznio iskustva mirovnih aktivista o ruskom napadu na Ukrajinu i usporedio ih sa svojim iskustvima iz rata u Hrvatskoj.

NACIONAL: Održavate li kontakte s kolegama i prijateljima iz Ukrajine s kojima ste provodili mirovne inicijative?

Održavam. Uvijek postoji osjećaj da je to nedovoljno i da bih trebao više. Jedan prijatelj, teolog i mirovni aktivist, nedavno mi je rekao: ”Tek sad vidimo o čemu si govorio kada si nam u Ukrajini pripovijedao o ratu u bivšoj Jugoslaviji.” To je satisfakcija, koliko god ja želio da nitko ne dobije takvu satisfakciju i da nitko ne upozna kako je to živjeti u ratu. To je naše iskustvo s Balkana: mi izgradnju mira doživljavamo drugačije od ljudi koji to nisu iskusili na svojoj koži. Ne zamaramo se teoretskim modelima, nego naprosto u datom trenutku radiš ono što osjećaš da treba. Ja sam u Ukrajini ljude podržavao, premda sam nekad bio izložen i kritikama da mirovnjacima smatram i ljude koji nose uniforme. Ljude ne dijelim tako. Dok god osjećam da čovjek ne mrzi i da dijelimo temeljne vrijednosti, mogu ga smatrati mirovnjakom, pa i ako je odlučio braniti svoju zemlju.

NACIONAL: Gdje ste sve u Ukrajini radili i s kolikim brojem ljudi ste održali kontakte?

Prvi put sam otišao 2013., s još dvoje kolega, iz Amerike i Egipta. U Ukrajini smo provodili mirovni program menonita, protestantske pacifističke vjerske zajednice. Bio je to vrlo kvalitetan program, jer je uključio dvadeset ili trideset partnerskih organizacija, u isto toliko sela i gradova. Radili smo u istočnom dijelu Ukrajine. Ured nam je bio u Zaporižju. Taj sam put otišao i na Krim. Ta linija, dakle: istočno dio od Krima do Zaporižja. Išao sam i u Kijev. To je bio prije pet, šest godina. Imam uvid u rad mirovnih grupa u Ukrajini. Uglavnom su to vjerski utemeljeni ljudi, vezani za menonitski protestantizam, ali su radili i s ruskom i s ukrajinskom pravoslavnom crkvom, ali i s ukrajinskim muslimanima. Radio sam s ljudima s cijele socijalne ljestvice, iz civilnog društva, s ratnim veteranima i žrtvama, s mirovnim trenerima i vjerskim vođama. Radio sam sa stotinjak, dvjestotinjak ljudi, a na ukrajinski mi je prevedena i knjiga o iskustvima mirovnog rada u Hrvatskoj.

‘Imam uvid u rad mirovnih grupa u Ukrajini. Uglavnom su to vjerski utemeljeni ljudi, vezani za menonitski protestantizam, ali su radili i s ruskom i s ukrajinskom pravoslavnom crkvom, ali i s ukrajinskim muslimanima’, kaže Goran Božičević. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Gdje su danas ljudi s kojima ste surađivali?

Dio ih je ostao, dio otišao u druge dijelove Ukrajine, neki su u Kijevu, dio po Europi: u Rumunjskoj, Njemačkoj… Jedna je kolegica u Zagrebu. Susreli smo se. Svugdje su, rekao bih.

NACIONAL: Kako su oni reagirali na rat? Je li ih iznenadio?

U stanovitoj mjeri sigurno jest, premda je moj dojam istodobno da su nekako bili spremni… Sjećam se da su nas, u ratu devedesetih, stranci obasipali pitanjima, pa sam ja to izbjegavao. Bilo mi je važno da ljudima dam do znanja da sam tu, za njih, pa to i jest razlog zbog kojega danas ističem ukrajinsku zastavu: ne zato što volim zastave, nego je to moj signal tim ljudima: ”Tu sam, s vama, i nimalo ne odobravam to da najveća zemlja na svijetu napada bilo koga.” Nijednog od njih nisam čuo da kuka. Ukrajinski mirotvorci vrlo su spremno reagirali: uključili su se u humanitarnu pomoć, u svaku vrstu pomaganja i podrške onima koji su morali otići. Neki su se uključili i u obranu. Ne dijelim Ukrajince na ove i one, mirotvorce i vojnike. Oni su, što se mene tiče, ondje za svoju zemlju i za svoju zajednicu. Nemam rezervu prema ljudima koje znam. Kod njih nisam nikad primijetio mržnju ili bilo što od čega bih se htio distancirati.

NACIONAL: U Europi su se kristalizirala dva pristupa ratu u Ukrajini: prvi, nedvosmislena podrška vojnoj obrani zemlje koja je ujedinila većinu zemalja EU-a i SAD, te drugi, koji u Hrvatskoj zagovara predsjednik Milanović, a prilično je prisutan u Italiji i Mađarskoj, a i u njemačkome društvu, a znači pokušaj da se rat što prije zaustavi, bez obzira na njegov ishod i opravdanost ruskog napada te da se konflikt okonča mirno, ako treba i po cijenu gubitka ukrajinskog teritorija. Što vi mislite o oba ta pristupa? I što misle ukrajinski mirotvorci: treba li ovo riješiti vojnim oslobađanjem Ukrajine ili ne?

Ne bih htio biti glasnogovornik tih ljudi. Govorit ću o svojim dojmovima. Čini mi se da bi svatko od njih htio da rat prestane što prije, ali, s druge strane, svjesni su i pitanja da, ako rat danas i prestane, je li to ikakvo jamstvo da ga opet neće biti sutra? Rusija je nesrazmjerno velika. U Ukrajini su mi znali govoriti da žive u “maloj zemlji”, na što bih ja odgovorio da je moja deset puta manja. No oni žive u uvjerenju da su maleni, jer žive u sjeni goleme Rusije, a to proizvodi uvjerenje da su mala zemlja. A kada mi odemo u Ukrajinu, sve moramo množiti s deset da bismo njihovo iskustvo mogli prilagoditi našemu. Rusija je ogromno carstvo koje Ukrajincima, vrlo diplomatski rečeno, ne ulijeva sigurnost. Prisjetimo se, na primjer, samo strašne kolektivne traume Holodomora, masovnog umiranja od Velike gladi 1932. i 1933., u kojoj je od gladi umrlo nekoliko milijuna Ukrajinaca, što je bila posljedica Staljinovih političkih odluka. Posljedice te traume osjećaju se do dana današnjeg. Usprkos svemu, rekao bih da i među Ukrajincima postoji spektar mišljenja o tome kako zaustaviti i prekinuti rusku agresiju. Jurij Ševčenko, ugledni ukrajinski pacifist, zauzima se za mirno rješenje. Ja osjećam da nemam ljudima pravo reći neka ne idu braniti svoju grad ili svoju zemlju. Nemam se pravo tako postavljati iznad njih, pa im govoriti što da rade, a ne dijelim njihovo iskustvo. Nisu vjerodostojni ljudi koji su prepuni savjeta za druge. Ne zagovaram nasilje, ali mislim da iz datih uvjeta treba nastojati izvući najbolje za mir. Moj bi ideal, primjerice, općenito bio da svaka vojna jedinica ima osobu koja će brinuti za to da se ratni zločini ne dogode.

‘Ružan je osjećaj biti na istoj strani s Plenkovićem, HDZ-om, jastrebovima iz Amerike, NATO-a i raznim drugima, ali u povijesti se i to zna dogoditi, da smo u nekim trenucima na istoj strani’

NACIONAL: To je konkretan savjet koji ne zvuči neprovedivo. Znate li za ijedan takav primjer?

Ne. S druge strane, nisam prevelik pesimist. U ratu devedesetih u bivšoj Jugoslaviji, primjerice, znam ljude koji su u vojsci tako djelovali i bez zapovijedi i formalnog imenovanja. Uvijek ima ljudi koji se suprotstavljaju zločinima. Druga je stvar koliko je to institucionalizirano. Ne bih to, iskreno rečeno, od vojski ni očekivao. U svakom slučaju, svaki ratni zločin opterećenje je za sve strane, pa i za onu koja ga je počinila. Pritom, sudove treba što bolje opremiti i osposobiti da temeljito i pravedno procesuiraju zločine.

NACIONAL: Kako komentirate tvrdnje da je i Zapad suodgovoran za ruski napad na Ukrajinu?

Svjestan sam da NATO, na neki način, vodi neobjavljeni rat prema Rusiji. NATO sudjeluje u razmjeni obavještajnih podataka, članice NATO-a naoružavaju Ukrajinu… Tu bismo situaciju mogli usporediti s američkom prešutnom podrškom Hrvatskoj u Oluji, samo što je u Ukrajini pomoć višestruko veća i otvorena. Mislim da i ne znamo što se sve događa. Ali režim u Rusiji i način na koji razmišlja nije dobar ni za Rusiju, a kamoli za male zemlje oko nje. Ružan je osjećaj biti na istoj strani s Plenkovićem, HDZ-om, jastrebovima iz Amerike, NATO-a i raznim drugima, ali u povijesti se i to zna dogoditi, da smo u nekim trenucima na istoj strani. To ne znači da ću odmah pretrčati na drugu stranu, ako se u nekom trenutku, stjecajem okolnosti, slažem s onima koji su mi inače politički neistomišljenici. Ako si neutralan, uvijek si na strani jačega. Mi smo u Ukrajini govorili o važnosti poštovanja manjina. Pripovijedao sam naše ovdašnje iskustvo, koliko je devedesetih bilo važno poštovati Srbe u Hrvatskoj. Govorili smo da nas zanima etičko, ne etničko.

NACIONAL: Je li istinita tvrdnja da su Ukrajinci ugnjetavali Ruse?

Boravio sam u dijelu zemlje koji je bio jako proruski. Pripovijedali su mi kada je gradonačelnik Zaporižja 2015., na pitanje što ako Rusi uđu u Zaporižje, odgovorio: ”Počastit ćemo ih pićem.” Značajan dio te zemlje, dakle, bio je, neću reći rusofilski, nego im je naprosto bilo prirodno živjeti u ruskom okruženju: govorili su ruski, čitali ruske novine, imali rodbinu u Rusiji, ali su i prihvatili da su Ukrajina i Rusija različite zemlje. No sada, Ukrajina se homogenizira.

‘Za vrijeme rata u Jugoslaviji ni Mađari ni Austrijanci nisu strahovali da će vojska druge zemlje prijeći na njihov teritorij. Sada, strah je u mnogim zemljama. U Europi se događa jako nasilno i jako bezobrazno preslagivanje’

NACIONAL: Govorilo se da je Ukrajina dramatično podijeljena na istočni, rusofilski, i zapadni, ukrajinski dio.

Moje iskustvo nije sasvim takvo. Sudjelovao sam jednom u dijalogu protestantskih vjerskih vođa iz istočnog i zapadnog dijela zemlje. Očekivalo se da bi se sudionici mogli posvađati, ali to se nije dogodilo. Dapače, uopće nisu imali tu vrstu problema. Naravno, nije mi drago kada sada vidim da u Ukrajini slijede hrvatski primjer, pa iz knjižnica “čiste” ruske pisce. Posljednji put bio sam u Ukrajini 2020. i nikako nisam imao dojam proturuske atmosfere. Nikako Ukrajinu ne bih nazvao proturuskom, a naročito mi je problematična cijela ta priča o nacizmu. Nacizma, da se razumijemo, ima u svakoj zemlji. Ali da je on u Ukrajini i blizu mainstreama, to nije točno. Znam mnogo mirovnih organizacija i sigurno bih znao da je to ikakav ozbiljniji problem.

NACIONAL: Putin je Ukrajinu napao očekujući da će se njezina vlast raspasti i da se Ukrajinci neće braniti.

Taj je napad golema povijesna i politička pogreška. Velik dio Ukrajine jest gajio simpatije prema Rusiji. Ali u trenutku kad ih proglasiš zaraženima virusom nacizma, pa ih ideš “oslobađati” – pa to još ne radiš, da tako kažem, “pažljivo”, nego kreneš na glavni grad – istog trena gubiš sve simpatije. Zanemarimo na tren realne žrtve, pa pogledajmo napad na Kijev: simbolički, napasti takav grad… Iskreno, u Kijevu sam ostao zapanjen: to je bila prijestolnica, grad na nekoliko brda… Kad dođeš, vidiš da je bio centar carstva. Fascinantan, svjetski grad. Napasti takav grad, to je šokantno, prestrašno. Zato baš i ne volim paralele s našim ratovima. I danas, rekao bih, Ukrajinci se naprosto žele osloboditi napadača: žele da vojska koja ih je napala ode iz njihove zemlje.

NACIONAL: Rekli ste da niste skloni paralelama s ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Zašto?

Prije svega, Jugoslavija se raspadala. U slučaju ruskog napada na Ukrajinu, imamo dvije suverene države. Sovjetski Savez raspao se prije trideset godina. S druge strane, Rusija je nuklearna sila; JNA to nije bila. Napad Rusije na Ukrajinu, koji izgleda kao da mačka ide lupiti miša, urušavanje je svakog međunarodnog poretka, koliko god on bio nesavršen. Ljudi znaju reći, nije ovo prvi rat u Europi, bilo ih je i prije. Istina je to, ali ovo je naprosto drugačija situacija, pri čemu nipošto ne umanjujem strahote ratova devedesetih. Međutim, za vrijeme rata u Jugoslaviji, ni Mađari, ni Austrijanci nisu strahovali da će vojska druge zemlje prijeći na njihov teritorij. Sada, strah je u mnogim zemljama. U Europi se događa jako nasilno i jako bezobrazno preslagivanje. Netko bi možda rekao da riječ “bezobrazno” ne spada u političke analize, ali što je drugo arogancija kojom je Putin objasnio svoj napad na Ukrajinu, ako nije bezobrazluk? A kad to tvrdim, ne umanjujem nikakve druge moguće razloge za ovu krizu, ali i napominjem, za one koji Rusiju i Zapad uporno nastoje izjednačiti: Rusija i SSSR, za razliku od Zapada, nikada nisu uspjeli izgraditi društvo u koje bi se ljudi htjeli useljavati. Na Zapad bi htjelo pola kugle zemaljske; s Rusijom baš nije tako. To može biti razlog za razmišljanje. Nakon ovog rata, mnogi su Rusi napustili zemlju. To je, na neki način, dobar znak: očito je Rusija u proteklih trideset godina uspjela izgraditi građansku klasu koja želi biti dio svijeta.

‘Nikako Ukrajinu ne bih nazvao proturuskom, a naročito mi je problematična cijela ta priča o nacizmu. Nacizma, da se razumijemo, ima u svakoj zemlji. Ali da je on u Ukrajini i blizu mainstreama, to nije točno’, smatra Goran Božičević. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Koje još razloge navodite za tvrdnju da rat u Ukrajini nije opravdano uspoređivati s bivšom Jugoslavijom?

Postojala je analiza prema kojoj bi, za mirnu reintegraciju Donjecka i Luhanska po uzoru na istočnu Slavoniju – pod uvjetom, naravno, da se takav dogovor postigne – trebalo oko četrdeset tisuća vojnika UN-a. To nije realno, toliku misiju nitko neće platiti. Pritom, koliko god mirna reintegracija istočne Slavonije uspjela u one dvije godine koliko je trajala, nakon toga je prestala i proglašena završenom, što je njezin najveći problem. Reintegracija nije bila završena i trebalo je nastaviti raditi, a to bi, dakako, trebalo i u Ukrajini. Neke sličnosti tih dvaju ratova postoje, ali razlike su, po mom sudu, mnogo veće. Primjerice, glavni uzrok ratova u bivšoj Jugoslaviji bio je srpski nacionalizam, a ne čini mi se da Putin ima ikakve veze s ruskim nacionalizmom; možda s imperijalnim sindromom koji želi po svojoj mjeri uređivati dio svijeta koji smatra svojim.

NACIONAL: Postoji još jedna, nezaobilazna okolnost: danas, prvi put u povijesti ovoliko ozbiljno, na djelu je opipljiva prijetnja nuklearnom kataklizmom. Ne mora li se i ta okolnost uzeti u obzir kada se raspravlja o okončanju rata u Ukrajini?

Možda sam naivan, ali vjerujem da postoji komunikacija, o kojoj ne znamo ništa, u kojoj se pazi na to da se ne dogodi veća šteta. Ne tvrdim da to radi masa izuzetno sposobnih ljudi, pa da možemo mirno spavati, ali mi se čini da je sukob takvih razmjera, da naprosto mora postojati komunikacija na najvišim razinama. I poslije rata u Hrvatskoj doznalo se da su Tuđman i Milošević imali ”crveni telefon”. Mislim da ćemo tek naknadno doznavati što se događa. Mnogo toga ne znamo. Ali, s druge strane, vraćam se na to da mi je naprosto nemoguće biti neutralan: ovo nije ravnopravan sukob. Ovo je presedan: jedna je zemlja puno veća i jača i njezin režim ne pokazuje ništa što bih mogao simpatizirati. Mislim da je i izraz “rat u Ukrajini” eufemizam: to je ruski napad na Ukrajinu.

NACIONAL: Jesu li ukrajinski mirotvorci bili u kontaktu s protivnicima rata u Rusiji?

To mi je uvijek nedostajalo i uvijek sam to sugerirao. Činilo mi se da su pravi saveznici ukrajinskih mirotvoraca njihovi istomišljenici u Rusiji. Bilo je to u vrijeme kada su Donjeck, Luhansk i Krim već bili pod ruskom kontrolom. Veza baš nije bilo. Nikad nisam dobro razumio zašto. Procjenjivao sam da veza možda ne bi bilo ni za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji, da nam nisu pomagale međunarodne organizacije. Premda, danas možda precjenjujem opseg i važnost onodobnih veza mirovnih aktivista u ratovima na području bivše Jugoslavije. Možda su one bile rjeđe, slabije i manje utjecajne nego što nam se danas čini. U Ukrajini, pak, nisam siguran koliko se uopće može govoriti o mirovnom pokretu. Više je riječ o ljudima, o pojedincima.

‘Ne razumijem politiku Zorana Milanovića. Prestao sam ga pratiti. Ne sviđa mi se kako djeluje. Ne mora imati nikakve ovlasti, ali u zemlji s ovako skromnom političkom kulturom, on je simbolički najvažnija osoba’

Govorimo manje-više o demokratskim pokretima. Možda je to nešto što njima tek treba doći. Valja imati na umu i to da je riječ o golemim udaljenostima: na naše treninge u Ukrajini ljudi su znali putovati i po osamnaest sati. Za usporedbu, Beograd je od Zagreba udaljen četiri sata. U svakom slučaju, ljudi koje ja podržavam žele živjeti u miru i ne žele njegovati mržnju. Sjećam se susreta s majkom koja je izgubila sina. Razgovarali smo u Zaporižju. Kada sam joj iskazao sućut zbog gubitka, odgovorila mi je rečenicom koju nikada nisam čuo: “I u miru ljudi gube sinove. Neka je majka sina izgubila u miru, ja sam ga izgubila u ratu. Gubitak je gubitak. Ja radim sve da rata ne bude.” To nije govor žrtve, nego nekoga tko želi da se takve tragedije ubuduće spriječe. U nas je, nažalost, drugačije – pri čemu ne optužujem nikoga, nego govorim o obrascima. Ta je žena govorila kako je govorila, između ostalog, i zato što živi u okruženju koje ne dijeli jednodušno ratne ciljeve zbog kojih je poginuo njezin sin. Ljudi su nam znali reći da žive u proruskom okruženju. Do ove agresije, stvari su često bile fluidne. Rekao bih da sada postaju crno-bijele. I to je jedan od razloga zbog kojih nisam sklon usporedbama s bivšom Jugoslavijom.

NACIONAL: Kakav ste dojam o razini građanske kulture u Ukrajini stekli? U nas su tvrdokorni stereotipi o zaostaloj zemlji bez demokratskih i građanskih vrlina, a u krugovima koji napad na Ukrajinu tretiraju kao ravnopravnu odgovornost Zapada i Rusije sugerira se da su Ukrajinci plemenska i nacionalistička nacija.

Kad sam došao i vidio kako je, postalo me sram. Došao sam sa sličnom prtljagom, s uvjerenjem da smo mi daleko ispred i iznad Ukrajine. Mi smo, eto, bili Jugoslavija, a oni su tamo neki Ukrajinci. Ovdje su se ljudi, grubo rečeno, nekada sprdali s Ukrajincima. Otišao sam u Zaporižje koje, prema ukrajinskim kriterijima, jest provincija. Ali to je grad od milijun ljudi. Imaju jednu od najvećih brana hidroelektrane. Dnjepar je moćna, golema rijeka, s otocima u sredini. Turistički brodovi posred grada smjenjuju se na kanalu s trideset metara visinske razlike. Nekada smo se rugali automobilu Zaporošcu, ali u vrijeme kad sam ja bio ondje u tim se tvornicama proizvodio Daewoo. Kad sam došao u Kijev, ljudi ne govore engleski, jer govore francuski i njemački. Danas se često nagađa o tome tko je organizirao prosvjede na Majdanu. Meni su ljudi rekli da u Ukrajini postoji kultura otpora prema režimima, da ljudi ondje svakome daju sto dana, ali ga onda itekako “protresu” na ulicama. Možda se to odnosi na veće gradove, Lavov, Kijev, Harkov, ali je činjenica da mi takvo nešto u bivšoj Jugoslaviji nismo imali. Dakle, govoriti o Ukrajini kao o nižerangiranoj zemlji, sramotno je, tolika je to količina nagomilanih predrasuda. Istina, u istočnom dijelu zemlje mnogo je siromaštva i korupcije. Ali golema je predrasuda o Ukrajini govoriti kao o kulturno i građanski zaostaloj zemlji. Uostalom, sada, kad u Hrvatsku dolaze mnoge ukrajinske izbjeglice, bliskost mentaliteta i iskustava očita je.

NACIONAL: Kada je o napadu na Ukrajinu riječ, Vlada vodi vrlo jasnu politiku. Predsjednik Milanović provodi nešto drugo. Kako vi procjenjujete te dvije politike?

Ne razumijem politiku Zorana Milanovića. Prestao sam ga pratiti. Ne sviđa mi se način na koji djeluje. Ne mora imati nikakve ovlasti, ali u zemlji s ovako skromnom političkom kulturom, on je simbolički najvažnija osoba. Ljudi prate kako se ponaša. Njegovo je ponašanje dodatna proizvodnja kaosa. Nismo, rekao bih, usrećeni ni s Vladom, ni s predsjednikom.