GNJEV NARODA: Osvetnički udar na pohlepne bankare

Objavljeno u Nacionalu br. 698, 2009-03-31

IMANJE BANKARA Freda Goodwina u Edinburghu demolirano je, a šefovi američke financijske kuće AIG primaju brojne prijetnje smrću: posljedica je to bijesa građana na menadžere koji su upropastili svoje tvrtke i primili državnu pomoć, a još uvijek uživaju u velikim bonusima i mirovinama u u velikim bonusima i mirovinama

Britanska policija je u stanju posebne mobilizacije nakon neugodnog, dosad nezabilježenog incidenta u škotskom gradu Edinburghu, koji itekako dobro pokazuje promjenu atmosfere u zemlji prema bankarima, najodgovornijima za tešku ekonomsku i financijsku situaciju u zemlji. Nepoznati počinitelj ili počinitelji upali su na imanje umirovljenog bankara sir Freda Goodwina, bivšeg direktora ogromne Kraljevske banke Škotske, te ciglama razbili tri prozora u prizemlju kuće i oštetili parkirani Mercedes, no napad je bio više nego simboličan.

Posljednjih dana se o Goodwinu jako mnogo pisalo, a neki tabloidi su ga strašno napadali. On je nakon osam godina što je vodio tu banku 2008. otišao u mirovinu i po ugovoru dobio mirovinu od oko 700.000 funti godišnje, što britanski tisak smatra skandaloznim jer je njegova banka umalo propala, pa ju je država morala spasiti subvencijom od 37 milijardi funti. No dok je banka spašena od kolapsa, mnogi klijenti banke, posebno oni mali, teško su oštećeni zbog sadašnje situacije banke, a mnogi ljudi izgubili su posao. U tom kontekstu je njegova mirovina izazvala golem bijes jer, kako su pisale novine, dok mnogi klijenti teško pate zbog njegova ponašanja, on uživa u plodovima svojega katastrofalnog rada.

Danas 50-godišnjeg Goodwina dugo su smatrali jednim od najuspješnijih britanskih bankara, te neobičnom osobom u uglavnom vrlo zatvorenom, elitnom britanskom bankarskom miljeu. On je bio iz vrlo skromne obitelji, prvi njen član koji je išao na fakultet, i to ne na neki elitni, kao što su Oxford ili Cambridge, nego je sve školovanje obavio u Škotskoj. Počeo je u bankarstvu raditi na najnižoj stepenici, ali se pokazao vrlo spretnim u kompliciranim poslovima spašavanja financijskih institucija od kolapsa. Vrlo mlad, sa samo 32 godine, došao je, na primjer, na čelo velikog tima od tisuću ljudi koji je spašavao imovinu propale Bank of Credit and Commerce International, a kasnije je dobio značajno mjestu u Bank of Australia. Specijalizirao se za povećavanje efikasnosti i produktivnosti u bankarskim operacijama, što je postigao u prvom redu kresanjem troškova, pa i kroz otpuštanje zaposlenika, zbog čega je došao na loš glas te dobio nadimak “bankarski Atila”. Iako su ga u britanskom Cityju, centru britanskog bankarskog poslovanja, smatrali škotskim autsajderom, on je dobivao sve odgovornije poslove, te je 1998. došao u upravu Royal Bank of Scotland, kojoj je postao direktor 2001.

Kada je on preuzimao upravu te banka, ona je bila običan regionalni igrač, značajna u Škotskoj, ali marginalna izvan nje. Goodwin je odlučio od nje napraviti svjetsku banku, pa mu je prvi korak bio da kupi jednu od najvećih engleskih banaka NatWest, koja je bila tri puta veća od njegove banke. Potom je počeo kupovati osiguravajuća društva, razne fondove, i to ne samo u Velikoj Britaniji, nego u SAD-u, u Hong Kongu i europskim zemljama.

Tako je u roku od šest godina učetverostručio veličinu banke te je iz regionalnog pretvorio u globalnog financijskog čimbenika, i jednom od najvećih britanskih banaka. Pri tome je značajno povećavao profit banke i učinio njeno poslovanje efikasnijim, pa su dioničari banke bili zadovoljni. No ulazio je i u jako rizične poslove, pa je tako kupio i jednu nizozemsku banku, koja je bilo vrlo sumnjivog stanja, pa kad se počelo pokazivati da je riječ o iznimno rizičnoj akviziciji, odjednom se njegova zgrada počela rušiti. U roku od nekoliko mjeseci pokazalo se da je ta njegova financijska zgrada vrlo krhka, pa je 2008. Royal Bank of Scotland jednostavno propala, posebno nakon što su propale njene akvizicije u SAD-u u tamošnjem kolapsu građevinskog poslovanja. U Škotskoj je nastala panika, Goodwin je bio prisiljen na ostavku, a britanska vlada je objavila da će intervenirati. Hitno je uložila u banku 50 milijardi funti, te je tako spasila od bankrota, ali je sve to imalo katastrofalne posljedice za njeno poslovanje, jer je vrijednost njenih dionica pala, a teško su pogođeni razni dijelovi njenog poslovanja, pa tako i interesi mnogih čijim novcem je banka to činila.

No golem skandal je nastao kada je otkriveno da je relativno još mlad Goodwin svoju ostavku dogovorio s upravom zajedno s nevjerojatno izdašnim financijskim ugovorom o otpremnini, kojim će banka njemu u mirovini svake godine isplaćivati oko 700.000 funti, oko milijun dolara, i tako do kraja života. Sve je to izazvalo ogromno ogorčenje, a u njegovu iskazivanju prednjačio je najnakladniji londonski tabloid The Sun, koji je obznanio da je to sramotno, te da ljudi imaju pravo na ogorčenje. Javila se i britanska vlada koja je također obznanila kako smatra da je nedopustivo da država spašava banku, a ona ovako neopravdano izdašno nagrađuje čovjeka koji ju je upropastio. Bilo je javnih zahtjeva da se Goodwin dobrovoljno odrekne te mirovine, ali je on to odbio rekavši da je ugovor – ugovor. U radijskim i TV emisijama počeli su se javljati i ogorčeni građani, a da stvar nije više bezazlena vidjelo se po tome što su počeli doživljavati članovi njegove obitelji. Njegovu djecu su u elitnoj privatnoj školi u Edinburghu napala druga djeca, a njegova supruga je nedaleko od kuće verbalno napadnuta. To je bio jedan od razloga što je Goodwin već prije nekoliko tjedana s obitelji napustio Veliku Britaniju, te se tvrdi da se namjerava trajno preseliti u Južnoafričku Republiku.

Odgovornost za spomenuti incident s razbijanjem prozora na njegovoj kući preuzela je organizacija koja se naziva “Šefovi banaka su kriminalci”, koja za sebe kaže da je antikapitalistička, te koja je obznanila da će napadati i druge slične bankarske lopove. Neki anarhistički britanski krugovi i listovi podržali su tu akciju, a jedan od tih listova objavio je na naslovnici fotomontažu na kojoj se vidi Goodwinova glava kako su je odsjekli krvavom giljotinom, a uz to stoji naslov: “Način na koji ćete se ugrijati u ovoj recesijskoj zimi – spalite bankara na lomači”.

Britanski tisak piše da je britanska policija pojačala patrole pokraj kuća vodećih britanskih bankara, a i oni sami angažiralisu zaštitarske službe, dok su se neki sklonili u inozemstvo.

I u SAD-u sve više raste bijes protiv bankara i financijskih stručnjaka koji su upropastili velike korporacije, uništili ušteđevine milijuna Amerikanaca, čije je kompanije od bankrota spasila ogromnim financijskim subvencijama država, a sada ipak dobivaju goleme bonuse. Javnost je i u SAD-u i u Velikoj Britaniji ogorčena što ti ljudi dobivaju golem novac prema prije sklopljenim ugovorima, a bijesna je i američka vlada predsjednika Baracka Obame, koja tu nepravdu želi spriječiti, ali i istodobno spriječiti da se taj bijes ne pretvori u otvoreno nasilje protiv tih ljudi, što je realno moguće.

U središtu svega toga je vodeća američka osiguravajuća tvrtka American International Group – AIG sa sjedištem u New Yorku, ali koja djeluje globalno. Donedavno AIG je bio po veličini 18. privatna tvrtka na svijetu. AIG je osnovan 1919., u početku je kompanija najviše radila na osobnim osiguranjima, ali je poslije postala vodeći igrač u sferi korporativnog osiguranja, te je na tome ostvarivala velike profite. Kada se počela osjećati recesija, te kada su počele propadati pojedine tvrtke koje je AIG osiguravao, tako se i financijsko stanje AIG-a promijenilo, pa se tvrtka našla u ogromnim teškoćama, i to već u ljeto 2008., mnogo prije nego što je recesija izbila u svoj svojoj snazi.

Zbog veličine i značaja te tvrtke kriza AIG-a je izazvala zabrinutost na cijelom američkom financijskom tržištu, vrijednost dionica kompanije je u vrlo kratkom roku pala za 95 posto, što je upropastilo milijune ulagača na američkoj burzi. Prijetio joj je potpuni kolaps pa je u rujnu 2008. američka vlada odlučila intervenirati, kako cijeli američki financijski sustav ne bi zbog AIG-a propao. Bilo je to najveće spašavanje jedne privatne kompanije u povijesti SAD-a. Prvo je bilo predviđeno da će vlada osigurati kompaniji kreditnu liniju od 85 milijardi dolara, kasnijih mjeseci su slijedile nove državne intervencije, pa je kompanija dobila još novca jer onaj prvotni paket nije bio dovoljan. Tako je do danas AIG od američke vlade dobio ukupno 170 milijardi dolara, što je ogroman novac. Kompanija je, barem za sada, spašena, ali su brojni ulagači u kompaniju, zbog drastičnog pada njenih dionica, upropašteni.

O AIG-u se posljednjih tjedana nije mnogo govorilo, jer su na scenu izbile druge financijske drame i teškoće, koje su zasjenile AIG, to više što se činilo da se on izvlači iz krize. No AIG se ponovo našao na naslovnicama novina kada je 14. ožujka objelodanjen interni dokument kompanije iz kojeg se vidi da kompanija svojim vodećim funkcionarima namjerava isplatiti bonuse u ukupnoj vrijednosti od čak 220 milijuna dolara. Štoviše, 55 milijuna već je bilo isplaćeno u prosincu, a ostatak od 165 milijuna dolara je isplaćen do 15. ožujka. To je izazvalo ogromno ogorčenje, jer su se mnogi pitali kako da se nagrađuju ljudi koji su upropastili tako veliki broj klijenata AIG-a. Stoga se 17. ožujka javio čak i sam predsjednik Barack Obama i obznanio da je ogorčen tim bonusima. Mediji su napali AIG, što je prisililo predsjednika kompanije da pozove nagrađene bonusima da vrate barem polovinu novca koji su dobili. Budući da su neki obznanili da oni to ne namjeravaju učiniti, jer su taj bonus pošteno zaradili prema ugovorima koje su potpisali, američki Kongres je hitno u proceduru stavio zakon da se to spriječi. Njime se na sve te bonuse u tvrtkama koje je svojim subvencijama spasila država, a među koje spada i AIG, uvodi porez od 90 posto. Nakon toga je devet od deset vodećih direktora tvrtke, koji su primili bonus, odlučilo vratiti sav novac.

No to nije smirilo bijesnu javnost. Da je javnost bijesna vidjelo se i po tome što su – čim se čulo za te bonuse – AIG i njegovi direktori počeli dobivati prijetnje ogorčenih građana, od kojih se neki na te opake poruke nisu libili čak niti potpisati. Tako su šefovi AIG-a dobili ovakve poruke:

“Vas kučkine sinove treba sve strijeljati. Hvala vam što ste sj….. našu ekonomiju i uzeli sav naš novac.”

“Dragi gospodine, trebao bi imati muda, izaći iz svega ovoga čist i vratiti bonus. Znam da to nikad nećeš učiniti, zato bi te vlada trebala izvući iza kuće i tamo strijeljati sve vas kučkine sinove. Na tvojem mjestu bio bih vrlo oprezan kad izlazim iz kuće. To je samo upozorenje. Na tvojem mjestu bio bih u velikom strahu.”

“Ja se zapravo i ne nadam da će se ikome od primatelja ovih bonusa išta loše dogoditi. Ali se nadam da će se gadne stvari dogoditi njihovoj djeci i unucima. To će ih najviše zaboljeti.”

“Objavite imena tih sjevernjačkih pljačkaša koji su dobili ove bonuse da se mi južnjaci možemo pobrinuti za njih.”

“Ako se ovi bonusi ne zaustave, svakom direktoru iz AIG-a treba na leđa staviti metu.”

“Mi ćemo vas goniti do zadnjeg penija, gonit ćemo i vašu djecu i gonit ćemo vašu savjest. Učinit ćemo sve da dođemo do tih ljudi koji su dobili bonuse. Vratite taj novac i i potom počinite samoubojstvo.”

“Svi ti direktori i članovi njihovih obitelji trebali bi biti zadavljeni klavirskim žicama oko vrata – to je moja najveća želja.”

“Vi j…. pokvarenjaci, treba vas jednog po jednog ustrijeliti metkom u glavu. Za vas – smeće najobičnije – postoji posebno mjesto u paklu. Čuvajte svoja leđa, jer netko će vas već dohvatiti, u to budite sigurni.”

“Revolucija stiže. Članovi obitelji vaših direktora više nisu sigurni. Krv će poteći ulicama sljedećih mjeseci.”

Te su prijetnje prijavljene vlastima, pa je Richard Blumenthal, državni tužitelj američke savezne države Connecticut, koji se počeo baviti tim prijetnjama, započeo istragu protiv njihovih autora. Kompanija je odlučila povećati mjere sigurnosti i zaštitu svojim direktorima i vodećim ljudima, te njihovim obiteljima, ali u kompaniji vlada toliki strah da su se neki direktori smjesta javno odrekli svojih bonusa kako bi se znalo da ga oni nisu primili. Jedan od njih, izvršni potpredsjednik Jake DeSantis, izjavio je da je sva ova hajka na njega potpuno neopravdana, jer je on potpisao ugovor s kompanijom da ne prima nikakvu mjesečnu plaću, nego da mu se ono što je zaradio plati kroz godišnje bonuse, a to nisu nikakve nagrade nego obična godišnja isplata njegove plaće. On smatra da se kompanija trebala držati takvih ugovora kao što se drži i ugovora sa zaposlenicima koji su svoja primanja dobivali kroz mjesečnu plaću, što s njim nije slučaj. On je o svojoj situaciji napisao veliki članak u The New York Timesu obznanivši da se on cijelog svojeg bonusa odriče, da će ga staviti u poseban fond namijenjen za pomoć onima koji su u ovoj ekonomskoj krizi najgore prošli.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović