GLINENI BIZNIS: ‘U blatu sam do grla, ali glina mi je i terapija, i umjetnost, i biznis’

Kako bi se riješila stresa zbog poslova u televizijskim kućama, Zagrepčanka Viktorija Bartolović počela je prije dvije godine, uz jogu, iz hobija izrađivati keramičke posude koje danas pod vlastitim brendom hAndEarth pottery prodaje restoranima, a kreće i na tržište Amsterdama

Viktorija Bartolović počela je izrađivati predmete od keramike shvativši da joj glina pomaže da se riješi stresa, ali i da su mogućnosti rada s glinom beskrajne. Ubrzo je shvatila da taj hobi, koji je čini sretnom, može postati i ozbiljan posao pa je tako nastao brend hAndEarth pottery.

Nakon gotovo 15 godina poslova pri izradi TV programa, na raznim pozicijama u više televizijskih kuća, a često u funkciji pomoćnice redatelja ili voditeljice snimanja, Viktorija Bartolović shvatila je da je nedostaje kreativno izražavanje. Profesionalna i predana poslu koji je nerijetko trajao i po 15 sati dnevno, više dana za redom, shvatila je da njezina anksioznost nije slučajna, kao ni sve češće izgaranje na poslu pa je zbog potrebnog životnog balansa odlučila potražiti hobi. Ubrzo je shvatila da je uz jogu, izrada keramike upravo taj balans koji joj je bio potreban. Bilo je to prije dvije godine, 2020. kada nas je koronavirus prisilio na lockdown. Danas Viktorija prodaje svoju keramiku ugostiteljskim objektima i privatnim naručiteljima i potpuno se posvetila svom poslu, odnosno brendu hAndEarth pottery.

Viktorija Bartolović kupila si je prije dvije godine za rođendan lončarsko kolo i od nule i potpuno sama krenula u avanturu s proizvodnjom posuda od gline. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Prije dvije godine kad je krenuo lockdown i kad sam tog prosinca ostala bez posla, iz peći u Raviteri, gdje sam pekla keramiku dok nisam kupila svoju peć, izašle su najljepše šalice i zdjelice koje su me potpuno iznenadile. Sjećam se da sam sjedila za punim stolom i prvi put pomislila da sam zapravo ja to izradila i bila sam sretna i zadovoljna. Kako sam tada bila više slobodna i bez posla, postala sam na Instagram fotografije tih keramičkih proizvoda. Bližio se Božić i prijatelji su me u velikom broju kontaktirali i sve pokupovali kao poklone najbližima. Taj trenutak mi je bio poput malog božićnog čuda jer sam shvatila da su ti moji mali keramički predmeti nekoga razveselili, poslužili i da su traženi“, ispričala je Viktorija kako je krenula s prodajom koja joj svakim danom ide sve bolje. No put do kvalitetne keramike i učenje zahtijevali su puno truda. Kako je u pitanju bila svojevrsna terapija i spas od stresa, zaključila je brzo da je rad s glinom meditativna tehnika koja nudi bezbroj mogućnosti.

Pitali smo je kako je odabrala koji tečaj će upisati, po kojim kriterijima i koliko je trajao: „Prvo sam tražila nešto što mi je blizu, zatim se obično mora proći početni tečaj gdje se upoznaju osnove gline, a zatim se polako grade i dalje uče razne tehnike. Prošla sam više tečajeva na više lokacija u različitim razdobljima s prekidima zbog svog primarnog posla.“ Prve predmete je počela raditi sama nakon što je završila osnovni tečaj na lončarskom kolu. „To sam si dugo priželjkivala i dugo tražila isto takvo lončarsko kolo te sam ga kupila za 32. rođendan i krenula u čitavu tu avanturu potpuno sama. Bilo je to prije dvije godine“, kaže.

Prvi veći naručitelj i kupac bio je jedan cocktail bar iz Splita koji ju je otkrio još u ranoj fazi, i to na Instagramu. Danas su to većinom ugostiteljski objekti

Zamolili smo je da nekome tko ne zna baš ništa o proizvodnji predmeta od keramike, pokuša objasniti koliko je to zahtjevno i komplicirano. „Većina ljudi misli da je to lijep i lagan posao koji se radi doma u svom studiju i ne ovisi se ni o čemu. Rad na kolu koji najviše koristim pri izradi je prljav. Obično sam u blatu do grla, pognuta na kolu, s bolovima u leđima i rukama, ovisim o materijalima i dobavljačima. Većinom radim po narudžbi i imam rokove pa je izrada malo kompliciranija jer se radi o većem broju predmeta. Osnove su te da se prvo mora uložiti vrijeme u naručivanje materijala i glazura, zatim izrada ponude i dogovor oko broja i oblika pa izrada predmeta koji se nakon toga suši 10-15 dana, peče biskvitno 10 sati, peć se hladi dva dana, zatim se predmet glazira i ponovo peče na 1230-1250 stupnjeva Celzija i ponovo se peć hladi minimalno tri dana prije novog otvaranja“, objašnjava.

Viktorija je, kako je to najčešće slučaj s osobama koje se posvete izradi predmeta od keramike, prvo počela raditi šalice ili male zdjelice. Sistemom pokušaja i pogrešaka, za koje kaže da ih i danas još uvijek ima, ušla je u svijet keramike. Jer kako je istaknula: „Sve je to dio same proizvodnje, učenja i testiranja a varijabli za greške koje vode da predmet ne ostane čitav na kraju čitavog procesa je mnogo i događa se i iskusnijim od mene. Moja šalica je izgledala debelo, nahero i neugledna. Vidjela sam potencijal, ali me mučilo što mi ponuđeni materijali na radionici nisu odgovarali pa sam istraživala, čitala, pitala, učila. Potom sam upisala individualno tečaj na kojem sam otkrila divlju glinu, organske oblike i polako prihvatila nesavršenosti u kojima je zapravo ljepota. Naučila sam biti strpljivija, možda manje kritična, ali i spremna na to da nikada neću potpuno biti zadovoljna s izrađenim predmetom zato što tako ostavljam prostora za rast i učenje.“

‘Obično sam u blatu do grla, pognuta na kolu, s bolovima u leđima i rukama, ovisim o materijalima i dobavljačima, a većinom radim po narudžbi i imam rokove pa je izrada malo kompliciranija’, opisuje Viktorija Bartolović manje sjajnu stranu posla. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Osim bliskih prijatelja koji su bili prvi kupci njezinih predmeta od keramike, prvi veći naručitelj i kupac je bio jedan cocktail bar iz Splita koji ju je otkrio još u ranoj fazi i to na Instagramu. Potom joj je vlasnik tog cocktail bara iznio svoju ideju koju je potom rado ostvarila. Danas su to većinom ugostiteljski objekti u kojima gosti vide njezinu keramiku pa je potom kontaktiraju i žele kupiti. Ponosna ali skromna, ovim putem se ispričava svima kojima još nije stigla napraviti obećane predmete od keramike. Dizajn predmeta od keramike prilagođava interijeru, odnosno usklađuje se sa željama naručitelja i ambijentom koji će krasiti njezino keramičko posuđe. „Sve je stvar dogovora s klijentom i njihovih želja a mojih mogućnosti, na kraju“, veli. Pri tom je naglasila da je vremenski rok od narudžbe do isporuke prilično dug: „Ovisno o broju naručenih predmeta i dostupnom materijalu, ali minimalno je to dva mjeseca koja ću produžiti na tri i na predbilježbe radi velike potražnje.“

Najčešće radi po noći jer kada jednom krene ne može stati, pa se posao izrade protegne do kasno u noć, a nerijetko i do jutra. Po danu obično odgovara na upite naručitelja, radi narudžbe materijala, šalje ponude, radi pripremu i plan izrade, fotografira gotove predmete i objavljuje ih na Instagramu. Ima svoju peć u studiju gdje izrađuje predmete od keramike i tamo peče većinu predmeta, osim ako nema velike narudžbe za restorane pa tad nosi na pečenje kod kolegice Katarine koja joj pomaže i peče u svojim velikim pećima. Pitali smo je i kako je saznala koja vrste gline joj najbolje odgovaraju za to što izrađuje. „Isprobavanjem svih trenutno dostupnih u Hrvatskoj. Najviše volim raditi s njemačkim šamotiranim glinama za visoke temperature koje dolaze iz westerwaldske regije“, objasnila je.

‘Prihvatila sam nesavršenosti u kojima je zapravo ljepota. Naučila sam biti strpljivija, ali i spremna na to da nikada neću biti potpuno zadovoljna’

Još je jedan moment pri izradi predmeta od keramike na koji nam je ukazala jako važan, radni prostor. Mjesto koje ne bi smjelo biti skučeno i koje je često puno blata, odnosno prljavštine od gline i rada na kolu. „Studio u kojem sam trenutno je u kući u kojoj živim. Imam vrt u kojem odmaram i koji mi daje inspiraciju pa mi je to veliki plus, ali prostor mi je sve manji i potreban mi je veći. Već neko vrijeme tražim adekvatan običan roh bau prostor s trofaznom strujom, no bezuspješno. U Hrvatskoj se na umjetnost i na kulturu ne gleda dobronamjerno i naklono kao u drugim zemljama, pogotovo ako uzmemo u obzirom to da je lončarstvo zanat koji izumire. Većina mladih dizajnera i umjetnika također vodi istu borbu s pronalaskom prostora za rad koji na mnogim poljima doprinosi i zajednici i zemlji u kojoj živimo“, smatra.

Na žalost, ima sve manje vremena za eksperimentiranje zbog sve većeg broja narudžbi i žao joj je jer ima dosta toga u planu: „Sama sam i jedva stižem sve s obzirom na potražnju. Uskoro ću se posvetiti isključivo dizajniranju novih predmeta koje imam u pripremi i ideji.“ Najveća podrška u izradi predmeta od keramike daje joj njezin partner, ali je naglasila da je i dosta onih koji su joj se na početku smijali: „Postoji i određeni krug poznanika koji su se smijali, ali to je valjda u našem mentalitetu da se radije sumnja u ljude i ne podržava ih se jer nije dobro ako netko postane uspješan.“ O konkurenciji ne razmišlja niti je upoznata s njom jer joj je prvenstveno stalo da je proizvod koji ona nudi kvalitetan i dobar. „Mogućnosti rada s glinom su beskrajne, postoje kopiranja, postoji manja ili veća kvaliteta izrade i mislim da je to ključno; koliko se netko da i razumije u proizvodni proces te kakva je ponuda koja se nudi i traži“, kaže. Naručitelja je sve više i gotovo da mora početi odbijati narudžbe jer ne stigne izraditi i isporučiti dogovorene predmete od keramike. Da joj ide doista dobro govori i činjenica da će se proizvodi hAndEarth potteryja uskoro prodavati i u Amsterdamu.

Komentiraj