GLAZBENE RECENZIJE: Mayales, Šiza

Mayales „Domovina“ (Aquarius Records): Kad se muzičari zaigraju

Nakon što su se prethodnim albumom „Simbol za sunce“, objavljenom 2017. godine, odmaknuli par koraka od ostatka scene svojom vizijom popularne glazbe, moglo se očekivati da će tim putem i nastaviti, prizivajući vrijeme u kojem pop glazba nije bila proizvod glazbene industrije, već je imala snažan autorski potpis talentiranih skladatelja. „Domovina“ je, s umjetničke strane gledano, doista zapanjujuće moćan, kompleksan i prije svega kvalitetan album na koji i te kako mogu biti ponosni. Ali – uvijek ima jedno „ali“ – teško će ga prodati. Petar Beluhan i ostatak ekipe pojačane producentskim tandemom Jura Ferina i Pavle Mihaljević, dali su si oduška i zaplovili psihodeličnim vodama Britpopa i eskapizma 70-ih, dodajući velikim glazbenim citatima tog vremena svoj prepoznatljiv potpis. Gotovo svaka pjesma ima izuzetno kompleksnu dramaturgiju kroz gitarističke pasaže i promjene ritma i dinamike, skladateljski i produkcijski sve je sjajno dotjerano i aranžerski kompleksno. Pritom je Mayales zadržao karakterističnu radiofoničnu notu, ali prije svega za publiku koja će prepoznati njihov naum i uživati u povratku u neku glazbenu prošlost iz koje pršte zvukovi Happy Mondaysa, The Vervea ili pak zadnje faze Beatlesa. Pjesme na novom albumu nisu za pjevušenje niti se pamte nakon samo jednog slušanja, ali se u njima i te kako može uživati unatoč izraženoj psihodeliji, sjajno napravljenoj atmosferi i glazbenim emocijama koje prate stihove Petra Beluhana. To su emotivno snažne pjesme kroz koje se vrlo pjesnički suptilno govori o ljubavi i životu. Pomalo mračno, ali iskreno i snažno. Glazbeno izuzetno sadržajan album koji vodi na putovanje u neku drugu glazbenu dimenziju, ne obazirući se previše na publiku i zakone tržišta. Nema sumnje da je ekipa iz Mayalesa uživala u stvaranju ovog albuma i svirci, jer ta se njihova strast osjeti u gotovo svim pjesmama. Koliko će se one dopasti publici, tek ćemo vidjeti jer možda su se u tom svom svijetu malo previše zaigrali.

Šiza „Pristojnost iz malog prsta izgubila se u srednjem“ (Dostava zvuka): Sirovi zvuk garažnog rocka

Bruno Antolić, glazbenik iz Koprivnice, nametnuo se unazad par godina kao autor na kojeg je trebalo obratiti pažnju. Predstavio se bendom Letarg s kojim je ostvario respektabilan uspjeh u regiji, ali je nakon albuma „Tibor“ objavljenog 2017. godine na neki način završio tu priču i započeo novu s bendom Šiza. Šiza je tandem u kojem Antolić svira bas, a Marko Kuhar bubnjeve. Dakle, provjerena formula već poznata kroz beogradski bend Stuttgart Online ili zagrebački Gatuzo, ali prije svega Disciplinu kičme. Moćno i bučno, a u slučaju Šize i vrlo garažno. Antolić je prije svega dobar pjesnik, a glazba odlično prati njegovu poetiku. Snažno, energično i moćno, kakav rock’n’roll i treba biti. Jak ritam i snažan bas koji deru iz pjesme u pjesmu. Nema se tu nešto posebno zamjeriti osim činjenice da sve pjesme previše podsjećaju jedna na drugu pa se ubrzo osjeti lagani zamor slušanja, iako je primjetan trud oko aranžmana i samih skladbi. Album su producirala dvojica vrhunskih rock producenata Leonard Klaić i Mark Mrakovčić, što se i te kako osjeti u samom zvuku. Sve u svemu, vrlo pristojan rock album i prava je šteta što ga ne možemo doživjeti uživo, kako i priliči tako fino predstavljenom sirovom rock zvuku.

 

Komentiraj