GLAZBENE RECENZIJE Mangroove, Embassy 516, Stidnice

01. MANGROOVE ‘SRCE’ (AQUARIUS RECORDS): Jedan od najboljih ovogodišnjih albuma

Nakon što su tijekom proteklih dviju godina svakih nekoliko mjeseci objavili novi singl („Ljeto bez nas“, „Nada“ „Sanjala sam ljubav“, „Ljubavi ni za lijek“, „Laka sam“), podsjećajući publiku da su tu i da stalno rade, Toni Starešinić i Željka Veverec, okosnica grupe Mangroove, završili su uz pomoć odabranih suradnika četvrti studijski album. Ako su se kojim slučajem na proteklim trima albumima možda tražili, nema sumnje da su se na novom albumu definitivno i našli. Toni Starešinić kao da je lupio šakom u stol i rekao da ga baš briga što će ljudi reći i prepustio se stvaranju glazbe uz idealni spoj sa Željkom Veverec, koja na momente podsjeća na najbolje dane Gabi Novak. Soul s takvim grooveom kakav su stvorili njih dvoje, još nitko u Hrvatskoj nije uspio skladati pa im se zbog toga treba pokloniti i čestitati im. Pitak i milozvučan spoj soula 60-ih i 70-ih, uz dodir funka i jazza, ali u odličnoj suvremenoj produkciji Zvonimira Duspera Dusa i grupe Mangroove. Starešinić je pažljivo probranim sintetičkim zvukovima i sjajnim skladateljskim zahvatima uspio dati potrebnu plesnu notu, dok je Željka svojim glasom udahnula dušu pjesmama. Treba izdvojiti aktualni singl „Laka sam“ zbog fantastičnog ritma i sintetičke bas dionice koja savršeno rola pjesmu koje se ne bi posramio ni Jamiroquai i pjesmu „Nešto veće od nas“ koja sadržava fenomenalan funk groove kakav se još nije čuo u domaćoj glazbenoj produkciji. Valja spomenuti i odlična četiri remixa koja potpisuju Andrea Ljekaj, Cortex Team, Yakka i Dus. Jedan od najboljih albuma iz ovogodišnje produkcije koji dokazuje da Mangroove spada u gornji dom hrvatske glazbe.

02. EMBASSY 516 ‘CORRELATION’ (GEENGER RECORDS): Dobro zamišljeno, loše finalizirano

Ova zanimljiva dubrovačka ekipa prvi put predstavila se debi albumom „Surveillance Of The Environment“ prije punih šest godina. Drugim riječima, novi album „Correlation“ nastajao je punih šest godina tijekom koji su neke stvari sjele na svoje mjesto, ali neke i nisu. Kao što je svojevremeno vrlo kvalitetna grupa The Orange Strips stvarala svoje pjesme čudeći se zašto se ne emitiraju u hrvatskom eteru, tako se i ovi dubrovački rokeri zanose uspjehom. Pjevaju na engleskom i za nježne uši glazbenih urednika na radijski stanicama definitivno su prežestoki, koliko god bili u glazbenom trendu. Njihova glazba vrlo je ujednačena i odlično balansira između post rocka s naglašenim energičnim gitarističkim rifovima, fino nijansirane elektronike i melankoličnih melodija, ali uz odmah primjetan loš glavni vokal, odnosno vokale Žarka Dragojevića i Ivice Glunčića. Umjesto da su pronašli pjevača iznimno snažnog glasa i odličnog izgovora engleskog jezika, njihovo nemušto izgovaranje stihova na engleskom zvuči loše. Upravo taj gotovo ključan moment za svaki bend umanjuje i cjelokupan dojam ovog albuma koji nije loš, izuzme li se pretencioznost i loš engleski izgovor. Odlični instrumentalisti koji znaju što hoće, ali nisu to baš uspjeli do kraja ostvariti.

03. STIDNICE ‘ZAŠTO MUCAŠ PIŠUĆI’ (VLASTITO IZDANJE NA BANDCAMPU): Aljkavo i nezrelo

Kao što su internet i razne digitalne platforme za distribuciju i promociju glazbe omogućili mnogim talentiranim glazbenicima da izađu iz anonimnosti, tako su omogućili da iz anonimnosti izađu i mnogi glazbenici bez talenta, ali željni promocije. U tu skupinu ovih dana upisali su se momci koji su se prozvali Stidnice, valjda da bi privukli pažnju nazivom grupe jer pjesmama koje su predstavili sigurno neće. Loše odsvirano, loše otpjevano i nimalo originalno. Pritom je loše snimljeno i loše producirano. Aljkavo, pubertetski i nezrelo. Iako se nazivaju prljavim lo-fi punk bendom, što je najprecizniji opis Stidnica, njihov debitantski EP „Zašto mucaš pišući“ promašeno je ostvarenje. Jedini plus ide njihovu odlučnom stavu da se s tim pjesmama trebaju predstaviti publici.

Komentiraj