GLAZBENE RECENZIJE: Ive, Valentino Bošković

Ive „Žena i bol“ (Sipa Music): Bez prave podloge za uspjeh

Ivan Vranković je glazbenik iz Drniša kojega mnogi znaju po nadimku Ive, a tako se i sam voli predstavljati, pa je i njegov drugi album „Žena i bol“ potpisan samo nadimkom Ive. Album čine ne tako česte forme ogoljenih pjesama u kojima caruju glas i akustična gitara. Deset autorskih pjesama, odnosno balada, pokazuju da Ive želi biti kantautor snažnog poetskog izraza i stihova kojima je dovoljna samo lagana akustična pratnja. Međutim, za takav tip glazbenog izraza stihovi doista moraju biti snažni, glas i način izražavanja i pjevanja moćni i upečatljivi, a gitaristička pratnja maštovita. Nažalost, „Žena i bol“ ne nudi ništa od navedenog. Vranković ima lijep i ugodan glas, ali stihovi su više uljepšane priče o ženama i boli s tek ponekom naznakom dobrog pjesnika i uz neskrivenu pretencioznost. Pritom akustična gitara zvuči tako ujednačeno dosadno da nakon nekog vremena i album postaje dosadan. Vranković se na momente približio nekim talijanskim i francuskim šansonijerima, ali uz naglašeno pretjerani utjecaj hrvatske zabavne glazbe njegovi dobronamjerni pokušaju padaju u vodu. Iako valja pohvaliti odličnu produkciju, moram zaključiti da je cjelokupni dojam prilično loš. Vranković se trebao više usmjeriti pojedinim pjesmama i tesati stihove do savršenstva te uz nečiju aranžersku i kreativnu podršku objaviti EP koji bi ga predstavio kao respektabilnog pjesnika i kantautora. Ovako je ovo album samo s naznakama ideja jednog poete i kantautora, nedovoljno artikuliranog – iako, nema sumnje da će naići na odobravanje onih žena sklonih šaputanju slatkastih stihova.

Valentino Bošković „Velika Praska“ (Nimavode): Odličan nastavak bračke glazbene sage

Branko Radičević i Josip Radić koji stoje iza projekta Valentino Bošković uspjeli su maksimalno razmaziti publiku naviknutu na to da od tog neobično kreativnog glazbenog tandema dobije neko novo glazbeno iznenađenje. Najveće iznenađenje dogodilo se samim njihovim pojavljivanjem i nastupnim albumom „VSSR“ 2014. godine, kada su svi ostali frapirani nevjerojatno kvalitetnim aranžmanima, maštovitim skladbama i njihovim posprdnim poigravanjem glazbenim žanrovima, a sve uz tekstove na bračkom dijalektu i nevjerojatno maštovitu i uvrnutu priču o odlasku na Mars. Uslijedio je jednako atraktivan, čak i bolji nastavak na albumu „Marsovska Listina“ dvije godine kasnije odnosno 2016. godine. Nema tko nije čuo za Valentina Boškovića i njegove putešestvije, a s time i za ovu dvojicu pomaknutih kreativnih glazbenika. Trebale su pune četiri godine da objave novi album, najavljen kroz četiri pjesme koje su tijekom protekle dvije godine već obećale nastavak fenomenalne zezancije i vrhunske glazbe. „Adio Trafikonte“, koja zatvara ovaj album, fenomenalna je suradnja s ekipom iz TBF-a i možda čak najveći hit ovog albuma, ali je ipak ostao iza njih jer su ga izbacili prije pune dvije godine. Na albumu „Velika Praska“ su i „Milde Sorte“, „Bobovišćica“ i „Brian May“ posvećena grupi Queen, sve tri pjesme koje su se već donekle izvrtjele u eteru. Drugim riječima, spomenuti tandem gotovo da je ispucao najbolje što je snimio u protekle dvije godine pa se tako jedino iznenađenje moglo očekivati od preostalih šest pjesama. Još uvijek je to aranžerski fenomenalno i skladateljski maštovito, uz primjetnu naslušanost popularne glazbe kroz povijest koju su doista elegantno i ponovo ironično iskoristili za svoje žanrovske ideje i glazbene zahvate. „Velika Praska“ sadrži čak i daleko više poigravanja u studiju od prvih dvaju albuma, s produkcijom i dodatnim zvukovima, što mu daje posebnu čar i na neki način pomalo zatvara tu priču o Valentinu Boškoviću ma koliko ona bila zamišljena kao beskonačna. Nije da su se ispucali, nije da su postali predvidivi, ali nakon prvih dvaju albuma od Radića i Dragičevića ipak se nekako očekivalo da će ponuditi nešto više. Jer sve su nas razmazili svojim maštovitim glazbenim idejama i uvrnutim stihovima. Svejedno, „Velika Praska“ dostojan je nasljednik njihovih dosadašnjih albuma – možda se od njega više očekivalo, ali to ne znači i da se premalo dobilo. Problem je samo u tome što smo već znali što nas čeka.

Komentiraj