GLAZBENE RECENZIJE: Adam Semijalac

Adam Semijalac „Ode dite“ (Vlastito izdanje): Svjetsko remek-djelo
Tko god je upoznat s radom Adama Semijalca, zna da je u pitanju vrhunski pjevač iznimnih glasovnih sposobnosti koji je status na glazbenoj sceni stekao pod pseudonimom Bebe na Vole. Trima objavljenim albumima i autorskim pjesmama vrhunskog korijenskog bluesa, Semijalac je stekao ugled jednog od najboljih, ako ne i najboljeg pjevača bluesa u Hrvatskoj. Negdje pred dolazak koronavirusa počeo je sa svojom djevojkom i umjetnicom Selmom Banich istraživati korijene vlastitog bluesa i autohtonu hrvatsku glazbenu baštinu kroz dostupnu građu Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu te terenske posjete Lici, sjevernoj Dalmaciji, zadarskom zaleđu, otoku Pagu, Slavoniji i Đakovštini. Tako je 2020. godine objavio prvi album na hrvatskom jeziku pod nazivom „Tanec za crnega vraga“ pokazavši kakvi su mu i kakvi su nam glazbeni korijeni. Odlične recenzije albuma dale su mu vjetar u leđa da nastavi s istraživanjem glazbene baštine i shvaćanjem korijenske glazbe iz koje je nastao novi album „Ode dite“. Bez sumnje, novi album nije za svakoga niti će ga svatko shvatiti iako je riječ o remek-djelu u kojem je Semijalac pokazao koliko je dobro shvatio, upio i interpretirao tradicionalni način pjevanja i pristupa glazbi. Pritom je ostao vjeran bluesu, koji je spojio s hrvatskim korijenskim pjesmama svirajući uz autorske pjesme hrvatske narodne instrumente dangubicu i bugariju kao da je riječ o instrumentima stvorenima za sviranje bluesa te upravo kao da na gitari izvodi blues. Ukratko, glazbeno je spojio dva dijela svijeta kroz instrumente koji su se tom prilikom možda i prvi put susreli u bluesu. Uz svoj glas dodao je i bendžo da bi dojam bluesa bio još izraženiji.
No koliko god te pjesme glazbeno zvučale nadmoćno i jedinstveno, to je tek pedeset posto onoga što je ponudio na albumu „Ode dite“. I to zato što je tih deset pjesama pjesnički toliko dobro napisao da sama poezija i stihovi predstavljaju još jedno remek-djelo. Pjesme su zapravo nastale kao rezultat tog njegova istraživanja hrvatske autohtone glazbene baštine, u koju je proniknuo do te mjere da baš sve pjesme zvuče kao da su folklor koji je negdje pronašao i sada nam predstavlja. Njegovi su stihovi teški, opori i mračni, ali kao i većina pjesama iz naroda, govore o svakodnevnom teškom životu. Semijalac koristi najjednostavniji pučki način izražavanja koji kombinira s bluesom odsviranim na hrvatskim tradicionalnim instrumentima. Taj eksperiment nije mogao bolje uspjeti tako da je doista nastalo izvanserijsko glazbeno djelo globalnog dosega.
Dovoljno je pročitati stihove pjesme „Nije moje“ da postane jasno kako je u pitanju nevjerojatan autor i pjesnik koji je najbolje moguće spojio zvuk patnje crnih berača pamuka s teškim životom hrvatskog življa.
„Sijem žito nije moje, Žanjem žito nije moje, mogu l’ imat nešto svoje? A od muke da ne umrem? Sadim, berem, nije moje Čupam, vadim pa se čudim Zar je život tako jadan? Kad te drugi prave ludim? Teče čelik, nemam ništa. Puca zemlja, ništa nemam. Leđa lomim pa se spremam na tisući dalek put. Puna šuma, ko zna čija. Prazan stomak, bolna šija. Noću ležim posred mraka, sanjam neki bolji dan. Da zaradim ja za kuću i za ljubav i za sreću. Daj da vidim svoga rada plod da bude bolji dan, Ali neće sreća amo, niti sreća niti ljubav. Novo sunce već zamire. Ležim tužan, slomljen, sam. Sijem žito, nije moje. Nije moje sinje more. Nisu moji ni jablani. Samo teški vražji dani. Pušku nosim, ne znam zašto. Opet ginem, i za koga? Da l’ za zemlju il za narod? Il za gazdu boga svoga? Krv je moja, ko i rane. Ko i ruke izbrazdane. Da li itko misli na me? Predug bio j’ ovaj san. Moja bol i moje suze. Sve što imah život uze. Ni pameti ni hrabrosti. Puče duša ka i kosti. Ništa nemam, nemam ništa. Da je hiljadu života, ništa nemam, nemam ništa. Da je hiljadu života…“
Taj jedinstveni spoj autorske glazbe i stihova malo tko je u povijesti hrvatske glazbe uspio ostvariti i zato mu treba čestitati i duboko mu se nakloniti.