GLASNO! Pravim sjajem mogu sjati

Među glazbenicima koji su ostavili traga na glazbenoj sceni svakako je Branko Črnac Tusta, o kojem je redatelj Andrej Korovljev snimio dokumentarni film „Tusta“, premijerno prikazan na Motovun Film Festivalu pa na Liburnia Film Festivalu, gdje je osvojio nagradu publike, a nedavno i u Zagrebu pred prepunim kinom SC-a. Nema sumnje da interes za film o pjevaču grupe KUD Idijoti postoji.

Ovih dana premijerno je prikazan i film „To sam ja“ o Terezi Kesoviji, u režiji Mire Brankovića; ranije ove godine Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog bila je premala za sve koji su htjeli nazočiti premijeri filma Mladena Matičevića „Nebeska tema“ o Vladi Divljanu; nekoliko godina ranije pažnju publike širom regije privukao je dokumentarni film istog redatelja „Moj zanat“ o Arsenu Dediću, kao i film Dušana Vesića „Kao da je bilo nekad“ o grupi Ekatarina Velika. S velikom pažnjom na Hrvatskoj televiziji pratila se dokumentarna serija Zvonka Varošanca „Takvim sjajem može sjati“ o zagrebačkoj školi šansone…

Riječ je o dokumentarnim filmovima koji čuvaju sjećanja na glazbenike koji su nas dotakli svojom glazbom i životima. Štoviše, igrani film „Bohemian Rhapsody“, recimo, koji govori o usponu i karijeri britanske grupe Queen, pobudio je novi interes za njihove stare pjesme. Kako publike koja je odrasla uz njihovu glazbu, tako i mlađe publike koja ih je u filmu prvi put čula. Potom je stigao film „Rocketman“ o Eltonu Johnu, a trenutno se snimaju igrani filmovi o Davidu Bowieju, Madonni, Elvisu Presleyju, Johnu Lennonu, Arethi Franklin, Amy Winehouse… Niz filmova o glazbenicima koji su obilježili popularnu kulturu 20. stoljeća.

Zahvaljujući Festivalu dokumentarnog rock filma (DORF) hrvatska publika je tijekom 12 godina imala priliku pogledati mnoge dokumentarce o važnim i manje važnim glazbenicima, a i drugi filmski festivali u Hrvatskoj sve češće posvećuju dio programa upravo glazbenim dokumentarcima, svjesni njihova značaja. Čak i Hrvatska televizija, iako u vrlo nepopularnim terminima iza ponoći, počesto prikazuje zanimljive glazbene biografije.

Međutim, vrlo rijetko i sporadično snimaju se dokumentarci o domaćim glazbenicima. „Tusta“, kao i film o Terezi Kesoviji, svijetle su točke, no zapravo je izuzetno malo hrvatskih dokumentarnih filmova ozbiljno pristupilo karijeri i značaju glazbenika. Sam film kao medij ima i veći utjecaj od glazbe pa bi takvi filmovi doista trebali služiti edukaciji novih naraštaja, bez obzira na glazbene žanrove. No kao i u mnogim segmentima našeg društva, pitanje je tko odlučuje što je dobro, odnosno o kome i čemu treba snimati dokumentarce.

Svojevremeno je, uz svesrdnu i nemalu financijsku pomoć Hrvatskog društva skladatelja, snimljen serijal „Naši dani – priča o hrvatskom rocku“ u režiji Andrije Vrdoljaka, no zbog izuzetno površnog i lošeg pristupa hrvatskoj rock baštini serija je doživjela niz kritika, čak i potpisivanje peticije brojnih eminentnih glazbenika koji nisu bili ni spomenuti u toj „priči o hrvatskom rocku“ te su tražili da se serija ne emitira. Nažalost, uglavnom se dokumentarci o glazbenim velikanima snimaju tek kad se ovi presele na drugi svijet. Nedavno prikazan dokumentarac o Oliveru Dragojeviću „OLIVERovih 70 – Mala priča o velikom glazbeniku i njegovom posljednjem koncertu“ u režiji Branka Drakulića i Lee Dekleve, zapravo je svojevrsni kolaž od materijala snimljenih uoči i tijekom slavljeničkog koncerta u Zagrebu „OLIVERovih 70“ sa Zagrebačkom filharmonijom i razgovora s Oliverom. Nije to priča o Oliveru Dragojeviću, već svojevrsni filmski posljednji pozdrav.

Dokumentarni film o hrvatskom kralju funka Dinu Dvorniku nekoliko godina snimao je Danijel Tipura, ali je film uslijed niza čudnih okolnosti ostao neprikazan. Snimanja dokumentaraca o karijeri hrvatskih glazbenih diva poput Zdenke Kovačiček, Josipe Lisac, Radojke Šverko, Gabi Novak… još uvijek se nitko nije prihvatio iako im se poželimo nakloniti kad god ih čujemo i mnoge bi zanimala njihova priča. Nisu ni Ivica Šerfezi, Ivo Robić ili Karlo Metikoš dobili svoju filmsku priču. Ni o Prljavom kazalištu nitko nije snimio dokumentarni film, kao ni o Parnom valjku, Azri, Haustoru, grupi Film, Termitima, Parafu, Letu3, Majkama, Psihomodo popu…

Ni o Miši Kovaču, a nema tko ne zna tko je Mišo Kovač jer navodno o Miši Kovaču svi sve znaju. Ni Zdenko Runjić, ni Đorđe Novković, ni Rajko Dujmić nisu dobili svoje dokumentarne biografije, a i igrani filmovi mogli bi se o njima snimati…

Zašto, na primjer, ne bi HAVC inicirao snimanje takvih dokumentaraca, ponudio početni kapital te u suradnji s HRT-om angažirao niz hrvatskih redatelja da se prime realizacije dokumentaraca o velikim i važnim hrvatskim glazbenicima? Ako može Martin Scorsese snimati filmove o Dylanu, grupi The Band i Stonesima ili Jonathan Demme trilogiju o Neilu Youngu, zašto, na primjer, Rajko Grlić ne bi snimio dokumentarac o Prljavom kazalištu? Ili na primjer Vinko Brešan o Mati Miši Kovaču? Da ne govorimo o tome da bi koprodukcije s državama na prostoru Jugoslavije za takve projekte vjerojatno bile ostvarene u roku 24 sata jer smo svi odrasli na glazbi i pjesmama tih ljudi. Osim toga, imamo i Hrvatsko društvo skladatelja koje bi se sa svojim kapitalom i logističkom podrškom moglo uključiti te pomoći edukativno – umjetničkoj inicijativi da i tako odaju priznanje svojim članovima. Ali pod uvjetom da se snime vrhunski dokumentarci koji jednako mogu biti zanimljivi žiteljima regije, dijaspori, kao i gledateljima koji se prvi put susreću s umjetničkim radom zaslužnih hrvatskih glazbenih velikana. Povrh svega, a s obzirom na evidentni interes za takvu vrstu filmova, nije za baciti ni povrat uloženih sredstava u takve filmove, pa čak i zaradu. Samo treba htjeti. Bez fige u džepu.

Komentiraj