GIUSEPPE DICARO 2016. O IZBJEGLIČKOM VALU: ‘U trenucima krize hrvatske političke stranke rade zajedno’

Objavljeno u Nacionalu br. 962, 06. listopad 2016.

Moguće novo otvaranje balkanske rute za Nacional je prokomentirao predstavnik UNCHR-a u Hrvatskoj koji kao najbolji primjer europske integracije ističe crkvu Capella Palatina iz 12. stoljeća u svojoj rodnoj Siciliji, čiji je svod oslikan tekstom iz Kurana

Predstavnik Ureda Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) u Hrvatskoj Giuseppe DiCaro, Talijan je koji ponosno ističe svoje sicilijansko porijeklo. Master iz arapskog i turskog jezika i islamske književnosti, prava i umjetnosti stekao je na L’Università degli Studi di Napoli L’Orientale, a karijeru je, početkom osamdesetih, započeo u talijanskom ministarstvu vanjskih poslova. Prije nego što je imenovan predstavnikom UNHCR-a u Hrvatskoj, radio je za UNHCR u Bosni i Hercegovini, Istočnom Timoru, Mjanmaru, Afganistanu, Srbiji, Gruziji i Iranu.

Ističe kako je upravo Capella Palatina, crkva u Palermu na njegovoj rodnoj Siciliji iz 12. stoljeća, najbolji primjer europske integracije koja seže u rani srednji vijek. Svod njene kapele oslikan je tekstom iz Kurana, što dokazuje međusobno uvažavanje dviju vjera, kršćanstva i islama, Katoličke crkve i muslimanskog svetog teksta, Božje riječi pisane na arapskom jer je Sicilija tri stoljeća bila pod arapskom dominacijom. UNHCR je agencija Ujedinjenih naroda osnovana 1950. kako bi pružila humanitarnu pomoć i zaštitu izbjeglicama u svijetu. Nastala nakon Drugog svjetskog rata, prvenstveno se bavila problemima milijuna prisilno raseljenih ljudi diljem Europe, a nakon potpisivanja Konvencije o statusu izbjeglica 1951., postalo je jasno da problem izbjeglica nije ograničen samo na europski kontinent. Tijekom sljedećih desetljeća, nakon dekolonizacije, nastali su veliki izbjeglički valovi u Africi i Aziji, osobito u Kini, s brojnim izbjeglicama u Hong Kongu. Svaki novi ratni sukob izazivao je i nova velika kretanja ljudi koja su vrhunac doživjela posljednjih godina.

Povodom samita “Migracije preko balkanske rute” u Beču, na kojem su lideri europskih država raspravljali o mogućem novom otvaranju balkanske rute, kao i povodom neuspjelog mađarskog referenduma o izbjegličkim kvotama, Giuseppe DiCaro razgovarao je za tjednik Nacional.

NACIONAL: Očekujete li ponovo otvaranje balkanske rute zato što se, prema procjenama, opet sprema novi val izbjeglica?

Mi stalno naglašavamo da su nam potrebni legalni načini dolaska izbjeglica u države Europske unije. To su prije svega preseljenje, relokacija, sustav sponzorstava, stipendija i spajanje obitelji. Bez njih, nastavit će se ilegalna kretanja izbjeglica. Nažalost, izgrađeni su „zidovi“ između Hrvatske i Mađarske, Hrvatske i Slovenije, u kojoj je postavljena žilet-žica, što je strašno. Je li to vaša i moja Europa? Nije. Treba konačno senzibilizirati građane u tim zemljama i potaknuti ih na više solidarnosti. Mnoge te države dobivaju veliku financijsku pomoć od Europske unije. Mi smo članovi iste obitelji. Europa bi se konačno trebala fokusirati na jednu zajedničku politiku.

NACIONAL: Turska je ponijela veliki teret prihvativši gotovo tri milijuna izbjeglica. Je li EU fer prema Turskoj i pridržava li se preuzetih obveza, prije svega onih financijskih, kako bi Turska i dalje sprečavala masovni odlazak izbjeglica u europske zemlje?

Europska unija je poštena u tom odnosu prema Turskoj i s obzirom na veliki broj izbjeglica koji je primila, Turska dobiva mnogo novca. Možda im to nije još uvijek dovoljno, ali znam da im se novac šalje mjesečno. Naravno, postoje neki drugi problemi koji utječu na pregovarački proces Turske za članstvo u EU, ali oni se tiču njihove unutarnje političke situacije. To nema veze s izbjeglicama i dogovorom o njihovu zbrinjavanju.

 

‘Susjedne zemlje pokušale su kopirati model vašeg tranzitnog centra u Slavonskom Brodu. Trebate biti ponosni na svoju zemlju koja je pokazala da može upravljati situacijom s tisućama izbjeglica’

 

NACIONAL: Kako ocjenjujete dosadašnje ponašanje Hrvatske u izbjegličkoj krizi?

Stigao sam u vašu zemlju početkom siječnja ove godine, usred izbjegličke krize. Brifirali su me moje kolege prije dolaska pa sam se već dan nakon dolaska mogao uključiti u operacije. Pomoglo mi je i to što sam otprije poznavao Hrvatsku. Hrvatska je dokazala kako je sposobna otvoriti tranzitni centar u Opatovcu u samo dva dana. Kroz Hrvatsku je od prošlog rujna do sredine ožujka prošlo preko 658 tisuća izbjeglica, što je ogromna brojka. Trebate biti ponosni na svoju zemlju. Iako su ti ljudi bili samo u tranzitu, Hrvatska ih je prihvatila, pomogla im, osigurala smještaj, hranu, higijenu i zdravstvenu pomoć. Prosjek je iznosio oko 2500 ljudi dnevno. Ali prije mog dolaska bilo je dana kada je ta brojka dosezala i 11 tisuća dnevno. Prihvatiti toliko mnogo ljudi doista nije lako. A vaša zemlja pokazala je da može upravljati takvom situacijom. Nekoliko mjeseci kasnije sve je preseljeno u Slavonski Brod. Bio sam tamo i mogu samo reći da su susjedne zemlje pokušavali kopirati vaš model. Možete biti ponosni na ono što su vaša vlast i službe učinile, kao što možete biti ponosni i na vaše građane. Naravno, to se prije svega dogodilo zbog onoga što se i vama događalo u prošlosti. Početkom devedesetih, pa sve do 1995., s trećinom okupirana teritorija, kao vrlo mala zemlja prihvatili se preko milijun izbjeglica i raseljenih ljudi koji su dolazili iz Bosne i Hercegovine i okupiranih dijelova Hrvatske. Primijetio sam i to da je u trenucima krize i kada je potrebno pomoći, vaša zemlja ujedinjena, kao i to da sve političke stranke rade zajedno.

NACIONAL: Hrvatski ministar vanjskih poslova i ministar policije različito gledaju na rješavanje moguće buduće izbjegličke krize. Ali svi se slažu u tome da Hrvatska ne smije postati Hot Spot. Ima li opasnosti da ona to postane?

Nitko ne želi postati Hot Spot, ali zato trebamo osigurati pravednu raspodjelu izbjeglica koja je određena kvotama, a one su određene veličinom teritorija, brojem stanovnika i ekonomskom snagom zemalja članica EU-a.

NACIONAL: Ali sustav kvota nije zaživio, s jedne strane zato što ga neke zemlje ne prihvaćaju, a s druge što izbjeglice ne žele zatražiti azil u zemljama koje su ih voljne primiti. Mađarska i Slovačka tužile su EU Europskom sudu pravde, ali Orbanov referendum o neprihvaćanju kvota ipak nije uspio. Kako to komentirate?

Tijekom najvećeg vala izbjeglica veliki broj ljudi želio je u što kraćem roku pridružiti se članovima svojih obitelji koji su već bili u nekoj europskoj zemlji, poput Njemačke, Austrije i Nizozemske i teško ih je u tome spriječiti. A kad već spominjete Mađarsku, podsjetit ću vas na 1956. godinu, kada je, nakon neuspjele revolucije, iz te zemlje pobjeglo stotine tisuća ljudi. Te izbjeglice su se prvo sklonile u Jugoslaviji, zatim u Austriji, iz koje su najviše emigrirali u Kanadu i SAD. Što bi bilo s njima da ih te zemlje nisu htjele primiti?

NACIONAL: U Hrvatskoj vrlo malo ljudi traži azil uglavnom zbog visoke nezaposlenosti i loše ekonomske situacije. Ima li onda sustav kvota uopće smisla?

Što se tiče stope nezaposlenosti u Hrvatskoj, ona ide gore-dolje, na što utječe turistička sezona. Ali sada je situacija drugačija. Vjerujem da će ljudi u budućnosti željeti ostajati jer vi ste sigurna zemlja, a to je najvažnije. A vjerujem i da će vaše vlade shvatiti da broj stanovnika u Hrvatskoj pada i da vam može dobro doći pomlađivanje kroz prihvaćanje određenog broja izbjeglica. Vaši su građani tolerantni i solidarni. U to sam se sam uvjerio.

NACIONAL: Kako s pozicije UNCHR-a procjenjujete trenutačnu situaciju s izbjeglicama i prisilno raseljenim osobama u svijetu?

Kao predstavnik UNHCR-a, čiji je glavni zadatak štititi i pružati pomoć izbjeglicama diljem svijeta, izrazito sam zabrinut zbog trenutačne globalne situacije. Pridružio sam se humanitarnim misijama još davne 1983. u Libanonu, u Sabri i Shatili, izbjegličkim kampovima u kojima sam radio kao prevoditelj. Nakon toga odradio sam nekoliko godina u ministarstvu vanjskih poslova Italije. Početkom devedesetih, točnije 1992. bio sam i u Hrvatskoj, boravio sam u Zagrebu i Splitu i vrlo dobro znam što se tih godina događalo na ovim prostorima. Nešto kasnije, tijekom 1994. pridružio sam se UNHCR-u. Ali u to doba u svijetu smo imali jedno ili dva krizna žarišta i mogli smo se kretati između jednog i drugog te ih pokušavati riješiti. Prva velika izbjeglička kriza u to doba izbila je u Jugoslaviji, a onda je vrlo brzo nastupila ona u Ruandi. Danas ih istovremeno imamo preko deset. Pokušao sam ih izbrojati s mojim kolegama i shvatili smo da je situacija doista kritična. Sirija, Irak, Afganistan, Somalija, Južni Sudan, Jemen, Srednjoafrička Republika, Nigerija, Libija… Teško ih je nabrojati u jednom dahu. Krajnji je trenutak da države svijeta počnu surađivati kako bi zaustavile ratove i uzroke zbog kojih sve više ljudi odlazi u izbjeglištvo. Samo u Siriji rat traje preko pet i pol godina, ta zemlja je nekad bila razvijena i uređena kao i naše europske zemlje, a danas su tamo samo ruševine. Iz nje su pobjegli milijuni ljudi. Ono što se dogodilo Siriji može se dogoditi bilo kojoj zemlji na svijetu. Irak je isto tako uništena zemlja. Sigurnost je veliko pitanje i veliki problem. Boravio sam u Afganistanu od 2005. do 2007. U to doba kretao sam se u blindiranim vozilima, uz vojnu zaštitu. Neki moji prijatelji koji tamo još uvijek žive kažu da je situacija danas stoput gora. Pa kako onda ljudi ne bi bježali iz takve zemlje? Mi smo vrlo zabrinuti zbog te situacije, kao i zbog one u Jemenu, o kojoj se manje zna, a i iz mnogih drugih država ljudi svakodnevno bježe spašavajući živu glavu.

 

‘Podsjetit ću vas na 1956. kada je iz Mađarske pobjeglo stotine tisuća ljudi koji su se prvo sklonili u Jugoslaviji, zatim u Austriji, a potom emigrirali u Kanadu i SAD. Što da ih te zemlje nisu primile?’

 

NACIONAL: Na vašim stranicama može se pročitati kako raseljavanje dostiže rekordan broj i pogađa jednu od 113 osoba. Možete li otkriti konkretne brojke? Jesu li one najveće otkad postoji UNHCR?

Ako se to pretoči u brojke, to znači da su danas 65,3 milijuna ljudi u svijetu ili izbjeglice ili interno raseljene osobe. Toliko stanovnika imaju zemlje poput Francuske, Velike Britanije ili Italije. Izbjeglice danas sačinjavaju jednu prilično veliku državu. To je najviše izbjeglica od Drugog svjetskog rata. Agencija je tada i osnovana da bi nadzirala globalna kretanja ljudi i ovo je otada najveći globalni priljev izbjeglica. Zato moramo pružiti podršku lokalnom stanovništvu i osigurati zaštitu tim ljudima. Čak ako uspijemo zaustaviti barem jedan oblik zlostavljanja, kao što je silovanje, već smo učinili veliki pomak.

NACIONAL: Kao stručnjak za islam i arapski jezik, smatrate li da je isključivo Zapad kriv zbog pogrešne politike koju je vodio prema tim zemljama?

Ne mislim da je samo Zapad kriv zbog sadašnje situacije, iako svakako snosi dio odgovornosti. Ali za to su postojali različiti unutarnji razlozi u svakoj toj zemlji. Sjetite se, na primjer, Somalije. Ili da spomenem narod Rohingya koji živi u zapadnom dijelu Mjanmara. U njemu stoljećima živi ta muslimanska manjina, ima ih 1,3 milijuna, a zbog eskalacije sukoba posljednjih nekoliko godina pobijeno ih je stotine tisuća. O tome jedva da se išta i zna. Ima mnogo takvih tragičnih događaja u svijetu s kojima Zapad nema nikakve veze. Ali slažem se s mišljenjem da je bilo intervencija u nekim zemljama koje uopće nisu bile potrebne. Demokraciju ne možete izvoziti, to je proces koji se gradi dugo i nikada nije do kraja završen.

NACIONAL: Iz triju zemalja dolazi polovica svjetskih izbjeglica. Koje su to zemlje i ima li nade da se globalnom akcijom situacija u njima smiri kako bi ljudi prestali bježati od rata, nasilja, gladi i siromaštva?

Točno, to su Sirija, Afganistan i Somalija. Radio sam u svima njima i mogao bih pojedinačno opisati svaku situaciju. U Afganistanu rat zapravo traje preko 35 godina, iako tu zemlju danas smatraju postratnom zonom. I što sad može učiniti međunarodna zajednica ? Potpuno napustiti ta područja i dopustiti da djeca rastu u krajnjoj nesigurnosti, izložena nasilju, bez obrazovanja, zdravstvene skrbi, budućnosti? Ili da ipak pokuša pružiti pomoć u ponovnoj izgradnji tih društava? Zato smatram da je međunarodna prisutnost u njima i dalje izuzetno važna. Velike svjetske sile moraju postići dogovor o prestanku rata i fokusirati se na obnovu tih zemalja i njihovih institucija. U Europi već sedamdeset godina vlada mir, s izuzetkom rata koji ste vi iskusili. Kao što znate, prije Drugog svjetskog rata među europskim zemljama neprestano su se vodili ratovi. Ali dogovorom i stvaranjem Europske unije uspjeli smo ih trajno zaustaviti. Zato ponavljam to da zemlje moraju raditi zajedno kako bi u ratne zone donijele mir i sačuvale dostojanstvo tih ljudi. Jer oni ne odlaze svojevoljno iz svojih domova, nego bježe zato što su prisiljeni. Nitko od njih nije sretan zbog toga, ti ljudi su potpuno očajni jer ne vide nikakvu budućnost niti za sebe, ni za svoju djecu.

NACIONAL: Koje zemlje primaju najviše izbjeglica i kakve su procjene za 2016. i 2017. godinu? Pretpostavljam da je mnogo više zahtjeva za preseljenjem, ali mogućnosti i volje država da prime te ljude.

Turska, Pakistan, Libanon, Iran, Etiopija, Jordan, Kina i Uganda prihvatile su najviše izbjeglica i nisu se zbog toga žalile. Međunarodna zajednica pruža im pomoć, iako ona nikada nije dovoljna. U Turskoj ima preko tri milijuna izbjeglica, uglavnom iz Sirije. Iran, na koji se uvijek gleda s negativnim predznakom, primio je preko milijun Afganistanaca. O tome ne možete čitati nigdje u novinama. Libanon je mala zemlja s 4,2 milijuna stanovnika, a prihvatio je preko 1,3 milijuna izbjeglica. Jedna četvrtina stanovnika u toj zemlji danas su izbjeglice. I zbog toga se nitko uopće ne buni. Doduše, oni primaju i adekvatnu međunarodnu pomoć. Kada bi se te brojke usporedile s Europom, njenim stanovništvom i teritorijem, u istom omjeru, to bi značilo da bi Europska unija trebala primiti preko 140 milijuna izbjeglica. Naravno, kada bi to željela. Mi na izbjeglice ne smijemo gledati kao na teret, nego prije svega kao na ljude kojima treba pomoći, a onda i kao na dugoročnu investiciju. Jer Europa stari. U nekim zemljama natalitet je ispod nule. I moja zemlja, Italija, ima negativnu stopu demografskog rasta, a isto je i u Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj. Toga je svjesna i Angela Merkel. Svi se trebamo zabrinuti za ekonomiju naših zemalja i zapitati se tko će raditi za dvadeset godina kako bi se isplaćivale mirovine? Kao što znate, sve do ožujka bio je osiguran koliko-toliko legalan prolazak kroz europske zemlje i ostanak u nekima od njih. Sada ti ljudi, na žalost, nalaze svoje vlastite putove koji su uglavnom ilegalni i na kojima ih iskorištavaju kriminalci, šverceri i trgovci ljudima. To je strašno. Kako to možemo zaustaviti? Tako da pružimo pomoć zemljama primateljicama i primijenimo principe relokacije prema kvotama koje su dogovorene. Ono čega moramo biti svjesni je i to da će se dio ljudi koji je došao u Europu vratiti u svoju domovinu, čim se stvore uvjeti za život i prestane rat.

 

‘Izbjeglice danas sačinjavaju jednu prilično veliku državu. Bez legalnih načina njihova dolaska u države EU-a, a to su relokacija, sustav sponzorstava, stipendija i spajanje obitelji, bit će ilegalnih’

 

NACIONAL: Europska unija muku muči s definiranjem zajedničke politike prema izbjegličkoj krizi. O tom se razgovaralo i u Bratislavi, na neformalnom samitu šefova država i vlada EU-a održanom polovicom rujna, kao i u Beču prošloga tjedna, kada je tema bila opasnost od ponovnog otvaranja balkanske rute. Složili su se jedino oko toga da treba bolje zaštiti vanjske granice EU-a. Jesu li europski političari pokazali dovoljno solidarnosti?

Mislim da je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker negdje polovicom kolovoza izjavio kako su granice najgori izum do kojeg su ikada došli političari. Europa je vrlo podijeljena. Postoje zemlje koje velikodušno primaju izbjeglice i imaju vlastitu integracijsku politiku. Postoje neke zemlje koje se toga očito boje. A upravo one bi se trebale prisjetiti njihove povijesti. Lako se zaboravljaju neke stvari iz prošlosti. Oni koji sada grade zidove svojedobno su sami imali izbjeglice. Znate bolje od mene da se svi zidovi prije ili kasnije sruše, a mostovi ponovo izgrade. Jedini zid koji još stoji je Kineski zid, a njegov cilj nije bio podijeliti kineski narod ili spriječiti dolazak izbjeglica, nego se obraniti od rata. Kad smo kod mostova – i onaj u Mostaru i onaj u Mitrovici ponovo su izgrađeni. I malo pomalo ljudi su počeli prelaziti s jedne na drugu stranu. To ne možete zaustaviti, samo je potrebno vrijeme.

NACIONAL: Italija je, uz Grčku, prva na udaru izbjegličkog vala i već godinama dnevno u nju stižu ljudi iz Afrike, a mnogi na putovanju poginu na Sredozemnom moru. Je li EU spreman pomoći Italiji u prihvatu i zbrinjavanju izbjeglica?

Italija prima dovoljno međunarodne pomoći, ali moramo se fokusirati na to da uvjerimo ostale europske zemlje da se ponašaju isto tako. Angela Merkel je odličan primjer, ona je sada morala malo reterirati pod pritiskom njemačke unutarnje politike kako bi učinila svoju naciju sretnom. Ali ona je velika političarka i odlična diplomatkinja. Dosad je već jako puno dala. Moramo zahvaliti ne samo njoj, nego i njemačkom narodu, na velikodušnosti. Kao i talijanskom i grčkom narodu koji su također podnijeli veliki teret.

Komentiraj