Na boksačkom EP-u za seniore do 22 godine zlatnu medalju u srednjoj kategoriji osvojio je Gabrijel Veočić, koji s ocem Perom, inače satnikom HV-a, za Tempo govori o obiteljskim treninzima i planovima u karijeri

Gabrijel Veočić (20), boksač srednje kategorije (do 75 kg), osvojio je zlatnu medalju i titulu europskog prvaka za seniore do 22 godine na EP-u održanom tijekom ožujka u Poreču. Veočiću je to prvo zlato u seniorskoj konkurenciji, a dosad je osvajao medalje u mlađim kategorijama kadeta, juniora i mlađih seniora. Prošle godine bio je najuspješniji hrvatski boksač, premda najmlađi u reprezentaciji, na Svjetskom prvenstvu u Beogradu gdje je ostvario tri pobjede i bio zaustavljen u četvrtfinalu od kasnijeg svjetskog prvaka, Kubanca Hernandeza. Za zlato na Europskom prvenstvu u Poreču morao je pobijediti četvoricu suparnika, reprezentativce BiH, Slovačke, Škotske i u finalu Bugarske. O tome što znači osvojiti europsku titulu u boksu u seniorskoj konkurenciji, govori podatak da su dosad prije Veočića u tome uspjela tek trojica Hrvata: Mate Parlov (1971. i 1973. godine), Marijan Beneš (1973.) i Filip Hrgović (2015.). Uz četiri medalje s europskih i svjetskih prvenstava, Veočić premda još nije navršio 21. godinu, već je 11 puta bio državni prvak u svim dobnim kategorijama.

„To je bio jedan od naših ciljeva – europsko zlato, pa onda svjetsko zlato i olimpijske igre. Prvi sam ispunio, slijede svjetsko i olimpijsko“, kaže Gabrijel Veočić koji pod terminom „naših ciljeva“ podrazumijeva tandem s ocem i trenerom Perom Veočićem. Oni su pravi obiteljski projekt – Veočići su na određeni način „boksački Kostelići“ ili model kako je sportska obitelj Vlašić iznjedrila visašicu Blanku i nogometaša Nikolu.

„Europska zlatna medalja nam je samo stepenica više u razvoju. Glavni cilj je olimpijska medalja, po mogućnosti najsjajnija. Zlato iz Poreča znači nam puno kao potvrda našeg dobrog rada, jer mi jesmo pravi obiteljski projekt. Znali smo prošle godine da smo na dobrom putu osvajanjem petog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Beogradu, gdje je Gabrijel bio naš najmlađi reprezentativac. Znali smo to i kad je Gabrijel sa samo 18 godina na Grand Prix turniru u Zagrebu 2020. godine pobijedio tada aktualnog svjetskog prvaka Rusa Gleba Bakshija“, prisnažuje Pero Veočić, otac i trener, bivši boksački reprezentativac i satnik Hrvatske vojske, instruktor za tjelesnu spremu i obrambene tehnike u oružanim snagama.

Pero Veočić ima četvero djece, a nakon što je Gabrijel osvojio zlatnu medalju, braća i sestre došli su mu čestitati. FOTO: Saša Halambek/HBS

Boks je, svi kažu, vrlo opasan sport. Ipak, otac je odlučio sina poslati u ring. „Ranijih godina i desetljeća, još u moje vrijeme, boks je bio opasniji. Borilo se s rukavicama od konjske dlake, a kad bi se one natukle, stvrdnule, bile su tvrđe od cigle. Danas su rukavice sigurnije, od kvalitetnih materijala, štite više šake i tijelo, pa su najveće ozljede zapravo kad se boksači sudare glavama. Velika je i razlika između olimpijskog boksa i profesionalnog, u kojem su rukavice tvrđe što nanosi veću štetu glavi i tijelu. U olimpijskom boksu velika većina mečeva završava na bodove, bez nokauta. Na nedavnom Europskom prvenstvu u Poreču ukupno su možda bila jedan ili dva nokauta, a sudjelovalo je gotovo 400 boksačica i boksača iz 39 država“, pojašnjava trener Pero Veočić, na što se nadovezuje sin Gabrijel: „Primio sam udaraca, naravno, ali ništa prestrašno. Puknute arkade, ozljede šake, to je sve normalno u boksu. U drugim sportovima ima puno ozbiljnijih ozljeda.“

Kako je zapravo krenuo „projekt Veočić“? „Dok sam još aktivno boksao, Gabrijel je odmalena sa mnom htio ići na treninge. Imao sam i jednu prostoriju u kući koju sam adaptirao za individualne dodatne treninge. Gabrijel je stalno išao sa mnom, a još je doslovno nosio pelene. Navlačio bi onako malen rukavice i udarao po vreći. Htio je samo boks“, kaže tata Pero koji je sa sinom započeo trenersku karijeru. „Treneri s mladim boksačima rade grešku što stavljaju naglasak na snagu. Ja sam s Gabrijelom radio na tehnici udaraca, kretanja, savladao je i kontragard pa je danas od rijetkih boksača u svijetu koji može ravnopravno boksati u gardu i kontragardu. Dok još nije imao pravo nastupa u mečevima, s osam-devet godina, vodio sam ga sa sobom na turnire po Mađarskoj, Srbiji, Bosni… Tu je imao uvodne sparing mečeve pa je stekao iskustvo kroz desetak takvih uvodnih sparinga prije nego što se službeno počeo natjecati. Čim je ušao u mlađe kadete, odmah je postao državni prvak. Pa onda redom u svim kategorijama: kadetima, juniorima, mlađim seniorima i na kraju seniorima. Ukupno 11 titula državnog prvaka.“

‘Čim je ušao u mlađe kadete, postao je državni prvak. Pa onda u svim kategorijama: kadetima, juniorima, mlađim seniorima i na kraju seniorima’

Skepse i otpora u obiteljskom krugu nije bilo, Pero Veočić kaže da je i suprugu upoznao kao boksač pa joj to nije bilo strano: „Gabrijel je pravi obiteljski projekt, bez podrške svih ne bismo mogli uspjeti. Za prvo europsko kadetsko prvenstvo i put u Mađarsku morali smo uštedjeti i sami platiti 10 tisuća kuna. Podrška Saveza i Grada došla je tek s rezultatima. Otvorio sam 2010. godine i Boksački klub Brod, ulagao naš novac u klub. Bio sam i izbornik mlađih seniora, a mladi boksači Broda najbolji su u Hrvatskoj boksačkoj ligi. Dvorana nam je puna, mladih je sve više, a tome su sigurno pridonijeli Gabrijelovi rezultati.“

Pero Veočić bio je četverostruki državni prvak, natjecao se kao reprezentativac Hrvatske na europskim i svjetskim prvenstvima, diplomirani je kineziolog, završio je vojne škole i satnik je Hrvatske vojske, ima visoku trenersku licenciju Svjetske boksačke federacije, a završio je i olimpijsku trenersku akademiju. Kaže, sve je ulagao u svoje znanje, a sve što je naučio u Gabrijelov napredak. Gabrijel Veočić smatra da je to što mu je otac trener velika prednost. „Puno je primjera gdje takav odnos odlično funkcionira u ostalim sportovima, Kostelići u skijanju, Vlašići u atletici, pa u tenisu i ostalim sportovima. Najbitniji su apsolutno povjerenje i komunikacija, ne može to biti klasični odnos otac-sin ili trener-sportaš. Mi smo i prijatelji, moramo sve uskladiti. Nije nam boks stalno tema, ali normalno da o onome što se događa u ringu i na treningu razgovaramo i analiziramo kod kuće i to nam je samo prednost.“

Na putu do zlatne medalje na europskom prvenstvu Gabrijel Veočić pobijedio je protivnike iz BiH, Slovačke, Škotske i Bugarske. FOTO: Saša Halambek/HBS

Otac Pero slaže se s njim: „Objektivno, velika je prednost biti otac i trener. Možda je teže utoliko što od sina uvijek očekuješ sve najbolje i najteže. Trener u individualnom sportu mora biti i motivator, psiholog, znati sve jasno objasniti, prepoznati osjećaje, raspoloženja… U vojsci sam kroz temeljnu školu boksa obučio stotine vojnika, a u našim jedinicama pokrenuli smo i otvorena prvenstva za one koji su prošli napredne škole i treninge boksa.“ Kao bivši boksač, u sinu je odmah prepoznao potencijal za vrhunskog borca: „Imao je odlične tjelesne predispozicije, urođenu eksplozivnost i brzinu, koordinaciju. Odskakao je visinom i dugim rukama. Zato sam ga drilao boksačkim tehnikama i taktikama, jer sam znao da će snaga doći s godinama rada.“

Sportski nadareni dječaci svugdje hrle u nogomet. U odabiru između tih dvaju sportova Gabrijelu su presudile ozljede. „Bio sam dobar u nogometu, ali boks je uvijek bio prvi izbor. Od nogometa su me odmaknule i ozljede zglobova. U ekipnim sportovima ovisiš o drugima, kako ti je raspoložen suigrač, kako igraju ostali. U boksu ovisiš samo o sebi, ne može ti nitko pomoći u ringu i to sam radije prihvaćao. Kad je došla prva kadetska medalja, dvojbi više nije bilo, samo boks“, govori Gabrijel. Mladi nogometaši, a ne moraju biti ni prvoligaši, voze atraktivne automobile, imaju i stanove, zarađuju puno iznad prosjeka, dok su boksači sretni ako imaju sredstva za putovanja. „Pa mi u Brodu imamo manji klupski proračun od nogometnog kluba koji je u trećoj županijskoj ligi, dakle, nije ni među 120 klubova u Hrvatskoj. Meni je najbitnije da mogu normalno živjeti i trenirati, nisam se opterećivao nekim zaradama. U amaterskom boksu su oni koji to vole, a ja najviše volim boks“, ističe Gabrijel Veočić.

‘U vojsci sam kroz temeljnu školu boksa obučio stotine vojnika, a u jedinicama smo pokrenuli otvorena prvenstva za one koji su prošli napredne škole’

Veočići žive u paklenom ritmu, otac Pero svakoga dana putuje iz Slavonskog Broda na posao u vojarnu u Vinkovcima, nakon povratka kreće u klub i na treninge. Za odlaske na natjecanja i pripreme štedi dane godišnjeg odmora, slobodne dane, dežurstva… Sve godišnje odmore troši na boks i tako 25 godina. „Jedno vrijeme budili smo se u 4.10 kako bismo Gabrijel i ja odradili prvi trening do 5.45 sati, prije mog odlaska na autobus za Vinkovce. Kad bih se vratio, imali bismo drugi trening od 19 sati. Dok mene ne bi bilo, Gabrijel bi sam odradio treći trening na fokusere ili na snazi“, prisjeća se otac Pero. Je li limitirajući faktor to što otac zbog obveza u Hrvatskoj vojsci ne može biti na svim treninzima? „S 25 godina staža u vojsci imam uvjete za mirovinu. Kad bih uspio dobiti plaću trenera prema kriterijima Hrvatskog olimpijskog odbora, posvetio bih se samo Gabrijelovom pohodu na svjetski i olimpijski vrh. Tu bi bilo prostora za napredak. Dobili smo ponudu da odemo na pripreme u Las Vegas, a imamo mogućnost i za pripreme na Kubi s njihovim najboljim boksačima. Trebali smo već otići ranije, no ja nisam mogao zbog obveza na poslu“, objasnio je Pero Veočić.

Novac Veočićima nikad nije bio glavni motiv za sport, a peteročlana obitelj (uz Gabrijela su još dva brata) živi od jedne, Perine plaće. Gabrijel je odnedavno ročnik Hrvatske vojske. Student je i sportskog menadžmenta na Visokom učilištu Aspiri. Boksači obično govore da je glavni cilj prelazak u profesionalni ring gdje se može ostvariti opipljivija zarada. „Jednog dana možda, a dotad ću biti posvećen svjetskom i olimpijskom zlatu. Za mene su olimpijske igre vrh. U profesionalnom boksu verzija i prvaka ima mali milijun, teško ih je sve i zapamtiti, a olimpijski pobjednik pamti se zauvijek. Boks je preveliki sport da bi izgubio status olimpijskog sporta, sigurno će biti u Parizu 2024. godine i vjerujem da ću biti tamo“, najavljuje Gabrijel Veočić. Mate Parlov osvojio je sve amaterske i profesionalne titule, o čemu je svojedobno rekao: „Zahtjevnije mi je bilo postati svjetski ili olimpijski prvak nego profesionalni prvak svijeta!“ Gabrijel se s time složio. „Teže se pripremiti za prvenstvo s barem četiri ili pet različitih protivnika u nizu, nego za jedan meč i suparnika za kojeg se pripremaš mjesecima. Gledao sam sve što je dostupno o Mati Parlovu, rijetko je tko u svijetu ostvario to što je on. Nadam se da ću biti barem blizu njegovih uspjeha“, zaključio je Gabrijel Veočić.