Istaknuti hrvatski književnik, scenarist i novinar Ivica Đikić predstavio je u petak u Zagrebu svoj novi roman “Ukazanje”, te kao gost 6. Festivala svjetske književnosti (FSK) u razgovoru s novinarom Borisom Rašetom govorio o temama svoje knjige u čijem je središtu demokracija i njezine slabosti, te o nužnosti beskompromisnosti novinarstva u njihovu razotkrivanju.

“Kad se čovjek dohvati romana ‘Ukazanje’, očekuje da će nakon nekih dvadesetak stranica uspjeti napraviti ‘šifrarnik’, da će naći ključ pomoću kojega će moći odgonetnuti o čemu se u toj velikoj alegoriji radi, te da će naći poveznice. Ali, od početka do kraja, te jednosmjerne veze nije moguće uspostaviti”, rekao je Rašeta na tribini u dvorani Mueller Kina Europe.

“Radnju romana Đikić je izložio jezikom koji je, posmatran u estetskom i sadržajnom smislu, izbrušen do krajnjih granica. Dakle, riječ je o jednom stilski savršenom romanu, romanu jedinstvene ljepote”, dodao je.

Naslov se odnosi na fenomen koji se događa u zabitom dijelu neimenovane države gdje se na brdo G., naizgled bez povoda, odjednom počinju penjati domaće i divlje životinje koje spokojno gledaju u nebo kao da im se zbiva ukazanje.

Đikić je istaknuo kako time što se u romanu životinjama netko ili nešto ukazuje nije želio derogirati ili prezreti ukazanja koja se događaju ljudima, već je samo pokušao taj fenomen sagledati na jednoj drugoj razini.

“Nisam htio parodirati ili satirizirati pojavu ili fenomen ukazanja koji traje i događa se na našim prostorima, već sam išao prema tome kao prema nečemu autentičnome, nečemu što poštujem i što ne treba olako shvatiti”, rekao je pisac.

“Teško je rekonstruirati iz koje se točke taj roman počeo razvijati, a ako bih to baš morao locirati, onda je to slika životinja koje na nekom brdu smjerno i poslušno gledaju u nešto što im se ukazuje. Ta slika životinja koje na brdu gledaju u nebo i doživljavaju nešto nalik ukazanju bila je prva slika iz koje se počelo odmotavati klupko romana”, pojasnio je.

Priča se kasnije “razvila na drugačiji način, pa tako samo ukazanje predstavlja relativno manji dio romana”: “Na to se ‘nakalemila’ priča o politici, jer to je prije svega jedna politička knjiga. Volim politiku, politika me zanima, smatram da je politika najkompleksnija ljudska djelatnost koja zahtijeva čitav niz talenata – politika je dobro vrelo za književnost”.

Bivši urednik i novinar Feral Tribunea, nekadašnji glavni urednik riječkog Novog lista i zagrebačkog tjednika Novosti, čiji je sada redoviti kolumnist, Ivica Đikić (1977.) napisao je još romane “Cirkus Columbia” (2003.), za koji je 2005 dobio nagradu Meša Selimović za najbolji roman na području Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore i koji je pretočen u uspješan istoimeni igrani film redatelja Danisa Tanovića; “Sanjao sam slonove” (2011., nagrada Tportala za roman godine), “Ponavljanje” (2014., Kočićevo pero) i “Beara” (2016.).

Ranije ove godine, američka streaming platforma Netflix otkupila je prava na prikazivanje dramske serije “Novine” koju je po Đikićevu scenariju režirao Dalibor Matanić. Objavio je i tri publicističke knjige, te zbirku priča i pjesama. Knjige su mu prevedene na španjolski, njemački, talijanski, norveški i slovenski jezik. Živi u Zagrebu.

Roman “Ukazanje” objavljen je u izdanju nakladnika Frakture i najavljen kao roman o demokraciji i njezinim slabostima, o Crkvi, diktaturi i slobodi u kojemu kroz sudbinu jednoga čovjeka i njegove obitelji Ivica Đikić briljantno prikazuje ne samo prevrtljivost politike i sreće nego se i usredotočuje na pitanja moralnosti, lojalnosti, vjere i ljubavi.

“To nije jednodimenzionalan roman, ta knjiga ima i fikcije, elemente krimića, prisutan je i element misterije”, rekao je Rašeta, no iako ona sadrži i elemente političke proze, “u njoj se Đikić na neki način izdigao iznad dnevnopolitičke perspektive”.

Đikić je kazao kako u tome romanu ne bježi od politike, od svojeg stava, mišljenja i od toga da to izrazi, ali u njoj mu je bilo važnije nešto drugo: “Bio mi je važniji način izražavanja, stil ili način na koji ću neke probleme iznijeti pred ljude”.

“Generalna ideja bila je da to izgleda kao roman s ključem ali zapravo to nije. U knjizi sam se više bavio time kako da ispričam tu priču, istražujući novi način a da izrazim svoj stav ili kritiku prema nekim pojavama iz našeg društva, stvarnosti ili povijesti. To mi nije bio primarni motiv – htio sam probati naći neki drugi, spisateljski način da pred ljude iznesem neke probleme ne zauzimajući pritom nekakav komentatorski stav”, a jedan od motiva priče je i “pokušaj da samokritiku apliciram u politiku”, dodao je.

Govoreći o temama i likovima svoje knjige, Đikić je istaknuo kako u svim njegovim likovima i knjigama ima puno njega, jer “teško je uvjerljivo pisati o nečemu što ne možete naći u sebi, što ne možete iskopati u samome sebi, u svojoj utrobi”. “Tako da u cijeloj toj knjizi mene ima na svakome koraku, ali to nije fotokopiranje mene ili donošenje faksimila stvarnosti, nego je propušteno kroz puno fikcijskih i filtera mašte”, napomenuo je.

Književnost je za njega, kako je rekao, način izlaženja na kraj s onim s čim se rodio, sa specifičnim društvenim, kulturološkim, vjerskim, političkim nasljeđem u kojemu se rođenjem našao, a na pitanje je li on sam pobožan kazao je: “Ja sam nisam pobožan, ali ne mogu reći da sam potpuno lišen religioznosti, da me to ne zanima i da o tome ne razmišljam jer osjećam da je negdje duboko u meni”.

Književnost je uvijek borba, sa samim sobom, sa svojim vremenom, sa svojim životom – pisci u svoju literaturu trebaju donijeti i svoju muku, svoj neki život, istaknuo je nadalje, a “smisao književnosti je da proživite živote koje niste proživjeli, da se naučite nositi s nekim situacijama kroz to kako su se prema tome odnosili neki likovi s kojima ste se vi susretali čitajući različitu literaturu”.

U vrlo zanimljivom susretu koji se na trenutke razvio u raspravu u kojoj su aktivno sudjelovali i okupljeni čitatelji, Đikić je s Rašetom razgovarao o svojim idejama demokracije, smislu idejnih sukoba, novinarstvu, filmovima, suvremenoj hrvatskoj književnosti te nizu aktualnih društveno-političkih tema koje ih obojicu kao novinare okupiraju.

Ivica Đikić jedan je od stotinjak istaknutih gostiju ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti, čije se šesto izdanje održava od 2. do 8. rujna u Zagrebu i Splitu. Posljednji dan festivalskog programa donosi, u subotu, dva programa ‘Dvostruki portret’, u kojima će kao strani gosti sudjelovati talijanski književnik Antonio Scurati i Meksikanac Antonio Ortuno, a kao domaći Alida Bremer i Jurica Pavičić. Održat će se i dva okrugla stola, na teme “Zašto iznova prevoditi klasike?” i “Riječ i svijet”, te projekcija filma “Ubojstvo u noćnom vlaku” Lordana Zafranovića iz 1972.

Program će svečano zaključiti gostovanje u Zagrebu enfant terriblea francuske književnosti Federica Beigbedera, uz prateći nastup glazbene skupine Sleepyheads.

Komentiraj