Australski književnik Richard Flanagan, dobitnik najvažnije svjetske književne nagrade Man Booker i jedan od najcjenjenijih suvremenih glasova engleskog literarnog kanona, boravio je u ponedjeljak u Zagrebu, gdje se u sklopu programa 6. Festivala svjetske književnosti (FSK) susreo sa svojim hrvatskim čitateljima i predstavio svoju nagrađenu knjigu “Uskim putom duboko na sjever”.

Knjigu je u prijevodu na hrvatski Dražena Čulića objavio nakladnik Fraktura, a razgovor s autorom u Dvorani Mueller Kina Europe vodila je prevoditeljica i voditeljica splitske Bookvice Patricija Horvat.

Rekla je kako je riječ o jednome od najznačajnijih australskih i najboljih suvremenih svjetskih pisaca, dobitniku brojnih nagrada. Središnja tema njegove knjige “Uskim putom duboko na sjever” patnje su australskih ratnih zarobljenika na burmanskoj “Pruzi smrti” u Drugome svjetskom ratu.

“No, to nije samo priča o ratu, ona ima puno širi i sadržaj i kontekst i postavlja mnoga pitanja: tu je i ljubavna priča, ona sadržava i fragmente životnih priča ne samo Australaca već i Koreanaca i Japanaca koji su bili ‘s druge strane’. Autor u njoj postavlja pitanja što je dobro i loše u čovjeku, što je to što nekoga potiče da se pretvori u čudovište, koliko podliježemo višim silama, koliko na nas utječu društvene konvencije, a to je ujedno i knjiga koja postavlja pitanje o tome kao preživjeti nakon takvoga iskustva”, kazala je Horvat.

Pisac je kazao kako je tu knjigu na neki način napisao pokušavaju naći odgovore na sva ta pitanja: “Potrošio sam 12 godina na to. I na kraju sam shvatio da ništa ne znam i da ništa nisam naučio”, rekao je.

“Ali ipak sam u knjizi definirao neka pitanja: da onaj rat koji nikada ne staje, onaj rat koji postoji u nama – a tiče se naših težnji da imamo svoje korijene – da nas on često prisiljava da prihvatimo neke ideje koje nisu naše. Istodobno u nama postoji i potreba da naša duša nađe svoj vlastiti izričaj, koji zovemo sloboda”, napomenuo je.

Te dvije sile neprestano su konfliktu – težnja da nešto prihvatimo i potreba za slobodom: “Čitav naš život je bojno polje na kojemu neprekidno pokušavamo dokučiti koja je ispravna linija koja razdvaja te dvije sile, a koja nam omogućuje da zadrimo integritet i ne padnemo na stranu zla”.

Rođen 1961. u malom rudarskom mjestu na Tasmaniji, Flanagan (1961.) je  pozornost čitatelja i kritike privukao svojom knjigom “The Sound of One Hand Clapping” (1997.) o sudbinama slovenskih imigranata u Australiji. Knjiga je odmah postala bestseler a istoimeni film za koji je Flanagan napisao scenarij i režirao ga nominiran je 1998. na Berlinaleu za Zlatnog medvjeda. Napisao je još romane “Death of a River Guide” (1994.) i “First Person” (2017.), te šest publicističkih djela; piše kritičke članke i eseje za australski i međunarodni tisak, bio je jedan od scenarista filma “Australija” Baza Luhrmanna, a može se pohvaliti i iskustvom ghostwritera: napisao je autobiografiju ‘najvećeg australskog prevaranta’ Johna Friedricha.

Njegova djela “Gouldova knjiga riba: roman u dvanaest riba” (2001.), “The Unknown Terrorist” (2006.) i “Wanting” (2008.) uz izvrsne kritike, dobila su i niz nagrada. “Uskim putom duboko na sjever” (The Narrow Road to the Deep North) njegov je šesti roman, objavljen 2013. i dobitnik nagrade Booker 2014. Živi u Hobartu u Tasmaniji sa suprugom Majdom Smolej i tri kćeri.

Knjiga “Uskim putom duboko na sjever”, posveta je piščevu ocu, ratnom zarobljeniku po imenu ‘san byaku san ju go’ koji je preživio užase ‘pruge smrti’ – Burmanske željeznice na čijoj je gradnji od 1942.-1943. živote na mučan način izgubilo više od 100 tisuća ljudi.

Autentična priča o paklu rata iznikla iz istinite ljubavne priče

“Moje je odrastanje bilo oblikovano činjenicom da je moj otac preživio ‘prugu smrti'”, rekao je Flanagan. “Nije puno pričao o tome, ali odrastali smo uz čudne šutnje. Bio je opsjednut lokotima, imao je golemo suosjećanje prema slabima i duboko vjerovao da je najveća vrijednost društva sposobnost najjačih da se bave najslabijima”, rekao je.

No, tu knjigu nikada nije želio napisati – bio je praktički prisiljen na to, nakon što ga je iznenada počeo proganjati osjećaj da, ukoliko je ne napiše, nikada više neće ništa moći napisati i neće više moći biti pisac. “Također, kako je moj otac bio sve stariji i bolesniji, postao sam obuzet mišlju da, ne napišem li je prije nego umre, neću nikada uspjeti u tome”, dodao je autor.

Iako je to knjiga o ratnim patnjama, ona je zapravo ljubavna priča, napomenuo je, i to priča inspirirana istinitom pričom koju su mu pričali roditelji: pričom o jednom Latvijcu koji je prije rata emigrirao u Australiju i koji, kad se poslije rata vratio u rodno selo, više nigdje nije mogao naći svoju suprugu. Nakon dvogodišnjeg traženja uzduž i poprijeko Europe, morao se naprosto pomiriti s time da je mrtva. Vratio se u Australiju, oženio, dobio djecu. Godinama kasnije, posjetio je Sydney i tamo, prelazeći most, vidio je kao mu ususret dolazi njegova latvijska žena, vodeći za ruku dvoje djece.

“Imao je samo djelić sekunde u kojemu je morao odlučiti da li da joj se javi ili ne – samo djelić sekunde da donese sud o čitavom svojem životu, o svojim osjećajima prema njoj onda i sad. Odrastajući, mislio sam da je to bila najljepša priča o ljubavi koju sam ikad čuo, jer ona u sebi sadrži način na koji ljubav postoji na mjestu koje je izvan dobra i zla. Jer mi smo ljudi nade, a za mene je ljubav najveći izraz nade”, rekao je pisac. Oko te je priče sagradio je čitavu svoju knjigu.

Jedna važna stvar kojom se u knjizi bavi je pitanje mogućnosti života nakon rata – kako se netko tko je u ratu počinio strašne stvari, kriminalne stvari, s time poslije može nositi.

“Otac mi je rekao jednu važnu stvar – da je on imao sreće, jer su oni u logorima morali samo patiti. Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim što je time mislio – a mislio je da, kad ste vojnik i prisiljeni ste izazivati patnju drugima, ako ne poginete i preživite, kući se morate vratiti sa spoznajom da ste bili u stanju počiniti strašne stvari. Moj otac, budući da je bio u logoru, nije bio prisiljen izazivati patnju – on ju je samo morao preživjeti”, pojasnio je.

Za knjigu je puno istraživao, čak se i vratio na mjesto gdje je nekada bio logor na pruzi smrti u kojemu je bio zatočen njegov otac, te je otišao u Japan, gdje se susreo s jednim od najgorih zapovjednika toga logora.

Pojasnio je da mu je u knjizi bilo izuzetno bitno prikazati i drugu stranu, jer “veliki zločini poput pruge smrti, Auschwitza, gulaga ili velikih genocida ne počinju s prvim pucnjem: oni počinju desetljećima prije toga, kada intelektualci, pisci, duhovni vođe, novinari i političari počnu govoriti da su neka ljudska bića manje vrijedna od drugih”.

“Jednom kada takve ideje dobiju maha, one otvaraju put za velike zločine. Bilo mi je važno da i Japanci dobiju priliku u knjizi, jer da sam priču napisao samo s australskog gledišta, da sam samo jednu stranu prikazao kao žrtvu, na taj bih se način i sam svrstao uz ideju koja je i dovela do pruge smrti”, istaknuo je Flanagan. Knjiga je upravo objavljena i na japanskom, uz jako doba prijam i kritike što mu je, kako je napomenuo, posebno drago.

U izuzetno zanimljivom susretu sa svojim hrvatskim čitateljima, Flanagan je među ostalim otkrio kako je nagrada Man Booker za njega bila “katastrofalno dobra sreća” nakon što je u životu imao dosta nesreća, i već je bio gotovo odustao od pisanja, a nagrada mu je omogućila da se potpuno posveti pisanju.

Trenutno piše novi roman: “Došao sam negdje do polovice. Zapravo imam pet romana trenutno u glavi i pokušavam što manje putovati i što više pitati”, kazao je.

Flanagan je jedan od gostiju 6. Festivala svjetske književnosti, koji se održava u Zagrebu i Splitu od 2. do 8. rujna, a okuplja stotinjak autora iz 17 zemalja svijeta.

Komentiraj