Objavljeno u Nacionalu br. 403, 2003-08-05

Veliki skandal prijeti odnosima Francuske s Brazilom i Kolumbijom, a ministar vanjskih poslova Dominique Villepin će vjerojatno morati dati ostavku: on je na svoju ruku u tajnosti organizirao obavještajnu akciju na teritoriju Brazila i Kolumbije koja je razotkrivena u medijima

Manaus, milijunski grad u središtu Amazonije, na ušću rijeke Negro u Amazonu, ekonomsko je središte golemog i još neistraženog sjeverozapada Brazila. Budući da se nalazi usred najveće prašume na svijetu, taj velegrad održava veze s drugim dijelovima Brazila i svijeta, ali i s okolnom gradovima u amazonskom bazenu, osim rijekom, uglavnom samo zračnim putem pa ima veliki aerodrom.

Francuski ministar vanjskih poslova pokušao je spasiti otetu prijateljicu Ingrid Betancourt doturivši kolumbijskim pobunjenicima oružje preko Brazila. Zračna kompanija Rico Linhas Aereas ima sjedište na manauskom aerodromu “Edoardo Gomes” a nudi usluge avionskog taksija i malim avionima po narudžbi prevozi pojedince ili manje skupine do okolnih gradova. U četvrtak 10. srpnja 30-godišnji pilot Cleiton de Abreu dobio je nalog da preveze četvoricu putnika 1000 km na istok dop udaljenog naselja Sao Paulo de Olivenca. Putnike je do njegova aviona doveo počasni francuski konzul u Manausu Daniel Rozenthal, koji je za najam aviona platio 5500 dolara a za putnike rekao da su turisti. Četvorica muškaraca, opremljeni kao turisti, ukrcali su se u brazilski jednomotorac “Caraja” proizvodnje koji je poletio. Putnici su vrlo malo razgovarali na francuskom, a s pilotom je slabim španjolskim komunicirao autoritativni sijedi muškarac. Pilot je zamijetio da turiste ne zanima prašumski krajolik, a bilo mu je čudno i što putuju u zabačeno naselje Sao Paulo de Olivenca, koje nije turističko mjesto. Abreu je već imao neugodnih incidenata, prije tri godine dva putnika unajmila su avion jer tobože idu po neko bolesno dijete, pokušali su ga oteti u zraku, ali je Abreuov kopilot pucao i jednoga ubio a drugog ranio. Sao Paulo de Olivenca, blizu granice s Peruom i Kolumbijom, središte je krijumčarenja i drugih ilegalnih prekograničnih poslova. Abreu je od sijedog čovjeka doznao da će oni u tom gradiću ostati tri dana, pričekati četiri osobe koje bi onamo trebale doći čamcem niz rijeku i s njima se avionom vratiti u Manaus.

Kad su sletjeli, četvorica turista taksijem su se odvezli do jedinog hotela “Flamengo” gdje je odsjeo i Abreu. Razgovarajući s vozačem mototaksija Abreu je doznao da su ga unajmili da ih već istog popodneva ponovno vrati na aerodrom. Stoga se vratio na aerodrom i doznao da su neki od njegovih putnika na aerodromu pregledavali njegov avion. Prisjetio se da se u srijedu, 9. srpnja, na aerodromu u Manausu među pilotima pričalo kako se tamo spustio avion kakav ondje rijetko viđaju, veliki vojni transportni avion “C-130 Hercules” francuskog ratnog zrakoplovstva. Abreu je zaključio da su njegovi putnici u Manaus stigli tim avionom za prijevoz trupa i da su do kolumbijske granice krenuli u misiju koja ne može biti turistička.

Abreu je iz aviona poslao svojim putnicima u hotel poruku da je morao otići iz tehničkih razloga, ali će se brzo vratiti. Odletio je u obližnji grad Tabatinga na samoj tromeđi gdje je sjedište brazilske federalne policije. Inspektorima iznio svoje sumnje da se njegovi putnici bave ilegalnom aktivnošću. Na policiji su mu rekli da se vrati u Sao Paulo de Olivenca i obrati se lokalnoj policiji koja će se pobrinuti za ostalo. U petak ujutro bio je spreman vratiti svoje putnike u Manaus kad oni to zatraže.

Policija iz Tabatinge alarmirala je centralu brazilske federalne policije. Policija u Manausu provjerila je da li se u Manaus u srijedu spustio veliki francuski vojni transportni avion. Doista, taj avion ušao je u brazilski zračni prostor, navodno leteći u Francusku Gvajanu, te tražio dozvolu za slijetanje kako bi se u Manausu opskrbio gorivom. Bilo je to čudno, jer je Manaus oko 1000 kilometara izvan linije između Francuske i Francuske Gvajane, a sa gorivom koje mu je bilo potrebno za let do Manausa mogao je bez slijetanja doći i do Gvajane. Policajci su na aerodromu htjeli pregledati sumnjivi avion, kojim je navodno u Manaus stiglo 19 osoba, ali su im Francuzi to zabranili pozivajući se na diplomatski imunitet.

U Sao Paulo de Olivenci četvoricu Francuza počela je pratiti lokalna policija. Zamijećeno je da se najstariji sastao sa župnikom Pedrom iz obližnjeg grada Santo Antonio do Ica. Nakon tog razgovora Francuzi su se vratili u Manaus kako bi sačekali onu četvoricu koji su trebali u Sao Paulo de Olivenca stići čamcem niz rijeku. U petak 12. srpnja predvečer Abreu je poletio natrag za Manaus, a u njegovu avionu je uz četvoricu Francuza bio i naoružani inspektor brazilske policije, koji je putnicima rekao da su sada po njegovom kontrolom.

U Manausu su četvorica Francuza u policiji podvrgnuti ispitivanju. Pokazali su diplomatske putovnice, pozvali se na diplomatski imunitet i odbili odgovarati na pitanja. Natezanje je trajalo četiri sata a onda su ih brazilski policajci pustili. No uspjeli su identificirati putnika koji je “Herculesom” stigao u Manaus, a Abreuovim malim avionom putovao u Sao Paulo de Olivenca: sijedi muškarac, koji je očito vodio operaciju, bio je Pierre-Henri Guignard, zamjenik šefa kabineta francuskog ministra vanjskih poslova Dominiquea de Villepina! Jedini način da se nešto više dozna bio je da se ispita brazilski svećenik Pedro s kojim se Guignard sastao blizu brazilsko-kolumbijske granice. On je ispričao da u tim zabačenim amazonskim područjima, gdje se ljudi bave raznim sumnjivim poslovima, ali gdje ipak svi poštuju Crkvu, svećenici imaju posebno mjesto jer kontaktiraju s ljudima s obje strane zakona. A u Kolumbiji već godinama bjesni građanski rat u kojem vlada koja pokušava uspostaviti kontrolu nad cijelom zemljom, a protiv nje se bori nekoliko gerilskih ljevičarskih grupa koje drže zabačene dijelove zemlje. U Kolumbiji djeluju i moćne desničarske paravojne grupacije koje predbacuju vladi da je mlitava u borbi protiv lijevih gerilaca pa njihovi “eskadroni smrti” ubijaju gerilske simpatizere. A i moćni i bogati kokainski karteli preuzimaju dijelove zemlje surađujući i s ljevičarima i s desničarima.

Najjača ljevičarska organizacija u Kolumbiji su Revolucionarne oružane snage Kolumbije (FARC), koje su članovi KP Kolumbije osnovali 1966. Kontroliraju 42.000 četvornih kilometara u središnjem i južnom dijelu zemlje, pa i neka područja uz brazilsku granicu. Oko 17.000 boraca ima iskusno vodstvo vično gerilskoj taktici, ali i političkoj strategiji. Nekoliko vođeni su važni pregovori između vlade i FARC-a, bilo je i duljih primirja. Jedno je trajalo do veljače prošle godine.

FARC je s vremenom promijenio strategiju. Kako bi financirao svoju djelatnost, počeo je pljačkati banke i poduzimati otmice, od kojih su neke počinjene zbog tih novčanih, druge zbog političkih ucjena. FARC je otete i razmjenjivao za svoje ljude koje drži vlada. U zatvorima ima oko 900 pripadnika FARC-a. FARC drži oko 3000 talaca koje će pustiti samo ako vlada pusti zarobljene pripadnike FARC-a. FARC je shvatio da od zamjene neće biti ništa sve dok ne uhvati kakvu krupnu zvjerku.

Za svibanj 2002. bili su raspisani predsjednički izbori, za koje se kandidirala i senatorica Ingrid Betancourt, koja je stekla reputaciju energičnome političkom borbom protiv korupcije, za prava siromašnih i za očuvanje prirode. Nije pripadala najvećim kolumbijskim strankama, koje su se izmjenjivale na vlasti, ali ni tradicionalnoj ljevici, koju je kritizirala kao i gerilce koji su uveli Kolumbiju u građanski rat.

Ingrid Betancourt rodila se 1961. u Bogoti. Otac joj je bio političar a majka Yolanda Pulacio bivša Miss Kolumbije. Otac je 60-ih bio ministar obrazovanja a poslije dugogodišnji kolumbijski ambasador pri Unescu tako da su Ingrid Betancourt i njezina sestra Astrid mladost provele u Parizu. Ingrid Betancourt studirala je politologiju na pariškom Institut d’etudes politiques (IEP), gdje je početkom 80-ih upoznala i mladog nastavnika – Dominiquea de Villepina.

Nakon studija udala se za francuskog diplomata Fabricea Delloyea s kojim je imala dvoje djece. Iako je dobila francusko državljanstvo, 1990. se vratila u Kolumbiju kako bi se bavila politikom. Razvela se i udala za kolumbijskog političara Juana Carlosa Lecomptea, svog političkog istomišljenika. Kandidirala se 1994. na izborima za parlament i postala zastupnicom a dvije godine poslije ušla je i u moćan kolumbijski Senat. Nezadovoljna politikom vladajućih stranaka osnovala je vlastitu, Oxigeno verde (Zeleni kisik). U nekim mjestima u unutrašnjosti članovi njene stranke čak su obnašali vlast.

Kandidirala se 2002. i na predsjedničkim izborima zakazanima. Kad je počela predizborna kampanja, mnogo je putovala po unutrašnjosti vjerujući da je važno da stekne pristaše u ruralnim područjima. Nekoliko dana nakon što su u veljači 2002. propali pregovori između FARC-a i vlade pa su se obnovile borbe, otišla je agitirati u područje koje je tih dana od pobunjenika oslobodila vojska. Iz grada Florencije, unatoč savjetima vojske da ne putuje, krenula je 23. veljače 2002. prema San Vicente de Caguanu koji su dan prije oslobodili vladini vojnici. Željela je u gradu održati politički zbor i sastati se s gradonačelnikom, članom svoje stranke. Tražila je od vojske da joj osigura prijevoz u grad helikopterom, a kad je vojska to odbila, krenula je na put sa savjetnicom Clarom Rojas i tri novinara. Pobunjenici iz FARC-a zaustavili su ih na cesti, trojicu novinara pustili, a Ingrid Betancourt i njenu pomoćnicu poveli sa sobom. Vlada je odbacila njihove uvjete za oslobađanje tvrdeći da uopće ne zna je li živa. U srpnju 2002. FARC je objavio videosnimku na kojoj se vidjelo da je lošeg zdravlja. Ali novi predsjednik Alvaro Uribe zaoštrio je politiku prema gerilskim grupacijama i odbijao pregovora s njima. U sklopu “Plana Kolumbija” SAD je financijski i vojno pomagao kolumbijskoj vladi u borbi protiv krijumčara droge i lijevih gerilaca.

Astrid Betancourt tražila je neslužbene načine kako da stupi u kontakt s FARC-om. U studenom 2002. u službeni posjet Kolumbiji stigao je novi francuski ministar vanjskih poslova Dominique Villepin. Budući da je Ingrid Betancourt bila i francuska državljanka i da su znali da je bila Villepinova prijateljica sa studija, francuski se ministar na molbu članova njezine obitelji sastao s njima u Bogoti 29. studenoga 2002. Očito su se dogovorili da Astrid Betancourt nastavi svoje neformalne kontakte s FARC-om, a francuska će vlada pomoći da se oslobodi Ingrid Betancourt. Komunikacija Astrid Betancourt s FARC-om išla je preko Brazila, preko svećenika Pedra na brazilskom pograničnom području. Navodno je Astrid Betancourt dobila obavijest da je FARC sklon osloboditi njezinu sestru jer joj se zdravlje pogoršalo. Prema tvrdnjama tog svećenika obavijest o njenom oslobađanju sljedećih dana stigla je 2. srpnja. Njega su tog dana obavijestili da treba očekivati da će FARC prebaciti Ingrid Betancourt rijekom Putemayo preko granice u Brazil i osloboditi je u brazilskom mjestu Santo Antonio do Ica na ušću rijeke Putemayo u Amazonu. Astrid Betancourt hitno je tamo otputovala da dočeka sestru. Primila je, navodno, još jednu obavijest da joj je sestra u jako lošem zdravstvenom stanju. Poslala je poruku Villepinu da u Brazil hitno pošalje medicinsku ekipu koja će pomoći njezinoj sestri i avionom je prebaciti u francusku bolnicu na liječenje.

To je priča koju je čula brazilska policija i koja je jako uzrujala brazilsku vladu, ogorčenu što joj francuska vlada ništa nije rekla o toj operaciji, u kojoj je i brazilska vlada mogla pomoći. Zatraženo je hitno službeno objašnjenje od Francuske pa je francuski veleposlanik Alain Rouquié dvaput bio pozvan u brazilsko ministarstvo vanjskih poslova, gdje je potvrdio da je to bila medicinska humanitarna operacija pripremljena ako Ingrid Betancourt bude oslobođena. No, unatoč uvjeravanjima francuske strane, brazilska vlast ostala je sumnjičava, jer Francuzi nisu dali da se pregleda avion, odbijali su razgovarati s brazilskom vlašću, a posebno im je bilo sumnjivo što je u Brazil potajno u “humanitarnu misiju” došao visoki član francuske vlade kao što je Pierre-Henri Guignard. Bilo je mnogo nelogičnosti. Zašto bi FARC, koji nikada nije pokazivao mnogo obzira prema sudbinama svojih talaca, pustio Ingrid Betancourt samo iz zdravstvenih razloga, a da ništa ne dobije zauzvrat? Zašto je Francuska poslala potajno tako veliki vojni transportni avion? Zašto su se francuski “turisti” zanimali za mogući daljnji let onog aviotaksija u Amazoniji? Bilo je i drugih nejasnoća. Zbog sumnji u francusko objašnjenje Brazil je zatražio da avion “Hercules” smjesta odleti iz Manausa pa je to i učinjeno 13. srpnja.

O svemu tome javnost nije ništa znala pa je bila prava senzacija kad je nekoliko dana poslije brazilski tjednik Carta Capital objavio članak u kojem je na sasvim drukčiji način objasnio dolazak aviona u Manaus i pozadinu operacije. Na temelju pisanja tog tjednika, a sljedećih dana i drugih brazilskih i francuskih listova rekonstruirana je mnogo zanimljivija i logičnija priča.

FARC je bio spreman osloboditi Ingrid Betancourt iz zdravstvenih razloga, ali zato što je bolestan bio netko drugi. Na čelu FARC-a i danas su ljudi koji su ga kao mladi komunisti osnovali 1966., sada već postariji ljudi. Na čelu FARC-a je 72-godišnji Manuel Marulanda, dok je njegov zamjenik i glavni pregovarač neznatno mlađi Raul Reyes, koji je obolio od raka prostate, a ta se bolest može uspješno liječiti samo u bolnici, a ne u gerilskim uvjetima. U vodstvu FARC-a smišljen je plan da se oslobođenje Ingrid Betancourt iskoristi za Reyesovo prebacivanje u bolnicu u Francusku i francusku isporuku oružja FARC-u.

Villepin je vođenje operacije prepustio francuskoj inozemnoj tajnoj službi DGSE. Ona je dogovorila prebacivanje preko brazilsko-kolumbijske granice. Iz svoje vojne baze u Evreuxu poslala je u Manaus veliki transportni avion “C-130 Hercules” u kojem su bili agenti DGSE-a, liječnik specijalist za rak prostate i Pierre-Henri Guignard da rukovodi akcijom. U avionu je bilo oružje za FARC koje je trebalo biti isporučeno FARC-u tek kada Ingrid Betancourt bude oslobođena. Budući da taj veliki avion nije mogao otići do granice s Kolumbijom, gdje bi bio posebno sumnjiv, kao tobožnji turisti s pilotom Abreuom u Sao Pualo de Olivencu krenuli su Guignard, dva agenta DGSE-a i liječnik. Bile su dvije varijante: da FARC rijekom prebaci Ingrid Betancourt, njenu savjetnicu Claru Rojas i Reyesa u Brazil, pa da oni Amazonom, zajedno s njenom sestrom Astrid Betancourt, dođu u Sao Paulo de Olivencu, ali i da mali avion iz tog mjesta preleti u Kolumbiju i ondje pokupi te putnike. No nastao je neki problem pa je FARC otkazao operaciju. Zato su se četvorica Francuza vratili u Manaus bez suputnika koje su očekivali.

Kad je to objavljeno, nastao je ogroman skandal s obje strane Atlantika. Kolumbijska vlada bila je uvrijeđena što Francuska iza njenih leđa pregovara sa kolumbijskim pobunjenicima, možda čak i da im da oružje za borbu protiv kolumbijske vlade. Brazilska vlada bila je ogorčena što je Francuska pokrenula tajnu operaciju na njenom tlu, a da je o tome nije obavijestila. Zbog afere je u Pariz stigao brazilski ministar vanjskih poslova Celso Amorim. Nakon razgovora Amorima i Villepina francusko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je da je Villepin rekao svom brazilskom kolegi Amorimu da žali zbog neprilika izazvanih tajnom francuskom misijom u Amazoniji zbog koje je nastao diplomatski spor. U priopćenju se izričito kaže kako Villepin “žali što nije mogao, kao što je želio, ranije izvijestiti Amorima o operaciji i žali zbog neugodnosti koje su zbog toga pretrpjele brazilske vlasti”. Francuska je odgovarajuća objašnjenja dala i kolumbijskoj vladi. Tajna operacija je u međuvremenu otkazana. Rijetko se vlada velike sile ispričava drugoj vladi, pa se za Villepina to pretvorilo u neugodan, čak i unutarnjopolitički debakl.

Nitko ni u francuskom vodstvu pojma nije imao o Villepinovoj operaciji. On o tome nije obavijestio ni predsjednika Jacquesa Chiraca, ni premijera Jean-Pierrea Raffarina, čak ni ministra unutarnjih poslova Nicholasa Sarkozyja, iako je Sarkozy od 20. do 22. srpnja, nakon što je operacija već bila propala, a istraga u Brazilu pokrenuta, bio u posjetu Kolumbiji. Raffarin je izrazio ogorčenje zbog Villepinove akcije, a Chirac je u Novoj Kaledoniji rekao da je “nedopustivo da o takvoj operaciji on nije obaviješten”. U političkim krugovima se tvrdi da je položaj ministra Villepina jako uzdrman, a u novinama se uvelike spekulira zašto se uopće upustio u tako nespretnu operaciju. U francuskim tabloidima čak se počelo pisati da je njegov glavni motiv bilo “veliko prijateljstvo s Ingrid Betancourt iz studentskih dana”.