Nacional, verzija Spieglove priče na osnovi dokumenata Football Leaksa, koje je primio njemački tjednik Der Spiegel i podijelio s Nacionalom i drugim partnerima u Europskoj Istraživačkoj Suradnji (www.eic.network)

Prije uvođenja novih financijskih pravila Manchester City činio je sve što je mogao kako bi izbjegao pravila o trošenju, a pred UEFA-om je ustrajavao u tvrdnjama o svojoj nevinosti. 

Put prema nogometnoj besmrtnosti ove je godine loše započeo, hladne i kišne rujanske noći u istočnom Manchesteru. Stadion Man Cityja nije bio rasprodan i mnoge su VIP lože bile prazne, što je bilo neobično jer se igrala prva ligaška utakmica Lige prvaka protiv Olympiquea iz Lyona. Završila je frustracijama i iznenađujućim rezultatom 2:1 u korist francuskog tima. Navijači Cityja počeli su napuštati stadion već u 80. minuti. 

U prošloj sezoni slavni trener Pep Guardiola i njegova momčad oborili su mnoge rekorde Premier lige. Nikada tim nije zabio toliko golova, skupio toliko bodova ili pobijedio u toliko utakmica. Ali u Ligi prvaka prošloga proljeća iz turnira ih je u četvrtfinalu izbacio FC Liverpool. Zapravo, City nikada nije stigao do finala Lige prvaka i to je posljednji naslov koji klub mora osvojiti kako bi zauzeo svoje mjesto u panteonu nogometne izvrsnosti. Guardiolin ugovor uključuje čak i bonus od dva milijuna funti ako ostvari uspjeh.

Ali ta želja za priznanjem – i velikim nagradnim fondom koji s time dolazi – ovisi o tom ukletom turniru koji organizira UEFA. A Manchester City ne voli previše UEFA-u. Njegovi navijači, inače prilično tiha skupina, strastveno će svaki put izviždali himnu Lige prvaka. Smatraju da su i oni i njihov tim žrtve UEFA-e, a kaznu koju je City bio prisiljen platiti 2014. zbog kršenja UEFA-ina Financijskog fair playa, smatrali su nepravednom. 

Međutim, dokumenti zviždačke platforme Football Leaks otkrivaju da je UEFA zapravo bila preblaga prema Manchester Cityju. Europska nogometna organizacija znala je da je progledala Cityju kroz prste i pustila ga da se izvuče uz smiješno nisku kaznu, unatoč klupskoj velikoj prevari. Ali nije bila svjesna ogromnih razmjera Manchesterova laganja koje je započelo u trenutku kada je šeik Mansour kupio klub. 

Šefovi iz Abu Dhabija kupili su 2008. klub koji je bio u lošem stanju. Nije osvojio Premier ligu 40 godina i neprestano je morao svirati drugu violinu svojim gradskim rivalima Manchester Unitedu. Odmah su počeli primjenjivati novu strategiju: upumpavanje što više novca u klub sve dok ne postane ozbiljan konkurent koji može nametnuti vlastitu volju u natjecanju. U prve dvije godine nakon promjene vlasnika, Manchester City potrošio je preko 300 milijuna eura na nove igrače. Menadžeri šeika Mansoura katapultirali su ekipu na potpuno novu razinu, počevši s prvim igračkim transferima. 

No pojavio se problem: UEFA-ina FFP pravila, koja su klubovima branila da troše više novca nego što donose. U najgorem slučaju, klubovima koji su prekršili odredbe FFP-a moglo bi se zabraniti da sudjeluju u europskim natjecanjima, uključujući Ligu prvaka. UEFA-in predsjednik Michel Platini bio je neumoljiv: ‘Ako se klub ne pridržava pravila, nećemo činiti ustupke.’

Nije čudo da su šefovi Man Uniteda bili uznemireni. Njihova cjelokupna strategija ovisila je novčanim injekcijama čovjeka koji posjeduje jahtu vrijednu 500 milijuna eura s dvije piste za helikoptere i jedan od najbržih i najskupljih automobila na svijetu, Bugatti Veyron. I to pet komada. Prema povjerljivim klupskim izračunima, upumpao je oko 1,1 milijardu funti u klub samo u prve četiri godine vlasništva nad Man Cityjem. 

Klupski šefovi shvatili su već u siječnju 2010. da će nova FFP pravila, koja su trebala stupiti na snagu 2013., potopiti njihove poslovne planove. Naime, planirali su nastaviti upumpavati novac i u sljedećim godinama. Mogli su na pravila FFP-a odgovoriti prilično jednostavno: City će uspostaviti nove izvore prihoda koji nisu povezani sa šeikom, srezati troškove i sniziti svoja očekivanja. Ali ne: ako kupuješ kartu za nogometni raj, ne možeš dopustiti da ti tamo neka pravila poremete planove. 

U ljeto 2010. Man City potrošio je preko 140 milijuna eura na nove igrače, a sljedeće godine investirano je dodatnih 90 milijuna. Prije prodaje tima novom vlasniku iz Abu Dhabija, igrači poput Martina Petrova, Rolanda Bianchija and Georgiosa Samarasa bili su na Cityjevoj listi, ali uskoro su morali osloboditi mjesta za imena poput Sergija Agüera, Marija Balotellija and Carlosa Téveza. Godinu dana prije nego što su pravila FFP-a stupila na snagu, dakle 2012., knjigovođe Man Cityja digle su uzbunu. ‘Bez značajnih dodatnih prihoda … neće se postići usklađenost s UEFA-inim FPP-om’, zaključili su. Načini izbjegavanja neusklađenosti ‘moraju se agresivno provoditi’. 

Vodstvo kluba počelo je tražiti nove saveznike kako bi spriječilo katastrofu. Cityjev generalni direktor Ferran Soriano prenio je ostalim šefovima detalje sastanka Europske udruge klubova (ECA), koja predstavlja interese profesionalnih europskih timova. Pritom jedva da je mogao sakriti svoj prezir prema onima koji su podržavali FFP. ‘Svi oni trude se oko FFP-a na sramotan način’, ustvrdio je i dodao da se neki klubovi tajno protive FFP-u, ali se boje to otvoreno reći. Što dodatno otežava stvari. ‘Morat ćemo se boriti protiv toga’, zaključio je Soriano u svom dopisu, ‘ali tako da to ne bude vidljivo jer će nas inače proglasiti neprijateljima nogometa’. 

Iza zatvorenih vrata počeli su tragati za ‘kreativnim rješenjima’ kako bi zaobišli pravila, što je rezultiralo lansiranjem tajnog projekta prilično militarizirana imena ‘projekt Longbow’ (engleski tradicionalni dugi luk). Objašnjavajući takav naziv, glavni pravni savjetnik kluba Simon Cliff napomenuo je u jednom internom e-mailu da je luk bio ‘oružje kojim su Englezi pobijedili Francuze u Crécyju i Agincourtu’. Neprijateljem su očigledno smatrali Michela Platinija i njegov projekt Financijskog fair playa. Pod Sorianovim vodstvom Man City uspostavio je ‘centralni model’ koji ‘dopušta da mnogi operativni troškovi budu premješteni, potpuno ili djelomice, iz kluba’.

U tome planu ogleda se pristup kluba: veliki troškovi i gubici su u redu sve dok se mogu sakriti od UEFA-e. Kako bi se to provelo, Man City osnovao je podružnicu koja se trebala brinuti o udjelu – i troškovima – nekih standardnih poslovnih aktivnosti.

Na primjer, klub je prebacio marketinška prava svojih igrača na vanjske tvrtke. Uobičajeno je da profesionalni timovi plaćaju svojim sportašima pravo da ih koriste u marketinške svrhe. Ali City se genijalno dosjetio izmisliti kupce tih marketinških prava. Odjednom klub više nije morao plaćati troškove marketinga, nego novi kupci, što je rezultiralo smanjenjem troškova kluba. Nadalje, prodaja marketinških prava generirala je dodatne prihode koje je klub mogao predstaviti UEFA-inim istražiteljima: u ovom slučaju riječ je bila o gotovo 30 milijuna eura. Marketinška tvrtka dobila je ime Fordham Sports i bila je ‘ključna za njihove dugoročne ciljeve’, kako je istaknuo glavni financijski službenik kluba Jorge Chumillas.

Poslovni sporazum bio je previše dobar da bi bio istinit. Uskoro je klub doveo dvojicu stručnjaka za izgradnju kula od laži: Jonathana Rowlanda i njegova oca Davida. Stariji Rowland, kao investicijski stručnjak s dobrim vezama, prethodnih godina pojavljivao se u medijima zahvaljujući milijunima funti koje je donirao Konzervativnoj stranci prije nego što su ga imenovali blagajnikom stranke. Međutim, nikad nije preuzeo tu dužnost jer se morao povući kada je otkriveno da jedva da je platio nešto poreza u Velikoj Britaniji tijekom proteklih desetljeća. Smatra se da je bliski prijatelj krunskog princa Abu Dhabija. 

David Rowland i njegov sin Jonathan pokupili su ostatke islandskog Kaupthing Banka nakon njegova kolapsa tijekom financijske krize i osnovali Banque Havilland, a lista njenih podružnica čita se kao vodič za investitore koji žele izbjeći dosadna pitanja i porezne obveze: Luksemburg, Lihtenštajn, Bahami, Švicarska. Vlasnici Fordhama, tvrtke koja je kupila marketinška prava igrača Man Cityja, također su dobro skriveni: trag prvo vodi do britanske privremene tvrtke, preko Britanskih Djevičanskih otoka i konačno do obiteljske zaklade Rowlandovih. 

Čemu tolika tajnovitost?

Interni dokumenti Manchester Cityja otkrivaju istinsku prirodu tog poslovnog sporazuma. Konceptni dokument pokazuje da je Fordham Sports Management samo jedan element u zatvorenom krugu plaćanja: Abu Dhabi United Group, šeikova holding tvrtka, prebacila je novac Rowlandima za kupnju marketinških prava i isplate igračima za korištenje njihova imena u marketinške svrhe. Novčane transfere koordinirao je sam Manchester City. Fordham je, drugim riječima, bio samo sredstvo za skrivene injekcije kapitala iz Abu Dhabija. 

Jonathan Rowland tražio je za to dodatnu potvrdu. ‘Moramo znati stoji li AD u potpunosti iza toga, to je najvažnija stvar’, napisao je 4. travnja 2013. Simonu Pierceu, izvršnom direktoru kluba i savjetniku vladajuće obitelji Abu Dhabija. U odgovoru je Pearce pokušao umiriti Rowlanda i uputiti ga u planove: ‘Što se tiče tekućih operativnih troškova, svake godine slat ćemo akontaciju od oko 11 milijuna.’ ‘Mi’ u ovom slučaju znači Abu Dhabi United Group (ADUG), šeikova tvrtka koja je kupila City. ‘Završio sam kao de facto izvršni direktor ADUG-a’, šalio se Pierce u jednom e-mailu kolegama. 

Bila je to farsa: klupski direktor kontrolirao je troškove holding tvrtke klupskog vlasnika, novac koji će proputovati svijet prije nego što završi u blagajni kluba. Njegov šef, predsjednik Man Cityja Khaldoon Al Mubarak iz Abu Dhabija, dao je svoj blagoslov za isplate. 

Ni David ni Jonathan Rowland nisu željeli komentirati poslovanje Fordham Sportsa kada ih je kontaktirala istraživačka mreža EIC. 

U prvoj godini provedbe novih pravila, UEFA-ina istražna komora proučila je brojke Man Cityja i ustanovila da krši pravila FFP-a. Klub je odgovorio s indignacijom i zaprijetio je da će tužiti UEFA-u, revizore i ostale uključene u nalaz. Na kraju su uspjeli postići dogovor s UEFA-inim glavnim tajnikom Giannijem Infantinom kojim je postignut primarni cilj: izbjegavanje bilo čega što bi moglo naškoditi Man Cityju. 

Međutim, pregovori UEFA-e i Cityja nisu se uopće ticali Fordhama. Naprotiv, fokus je bio na vrijednosti timskih sponzorskih ugovora i ostalih ‘autsorsanih’ subjekata. Drugim riječima, timsko kršenje FFP-a bilo je daleko skandaloznije nego što se mislilo. 

Tek su sljedeće godine revizori PricewaterhouseCoopersa pobliže proučili Fordham u ime UEFA-e. ‘To je bio jako dobar posao za MCFC’, rekao je analitičar PwC-a, koristeći kraticu za Manchester City Football Club, kako je zabilježeno u konferencijskom pozivu s timskim dužnosnicima. Dodao je da mu ‘nije jasno kako je Fordham očekivao povrat sredstava’. Odgovor klupskog odvjetnika Simona Cliffa predstavlja vrhunce cinizma. Rekao je da ne zna jer Fordham nije Cityju pokazao svoj poslovni plan. 

U jednoj drugoj situaciji jedan od Cliffovih suradnika tvrdio je da je City sklopio sporazum s  Fordhamom zato što je ‘cijena bila dobra’. Naravno da je bila, pa klub ju je sam odredio!

Istraživačka mreža EIC zatražila je komentar Manchester Cityja, koji je odbio tu mogućnost. ‘Pokušaj da se našteti ugledu kluba organiziran je i jasan’, napisao je glasnogovornik. 

Epizoda s Fordhamom otkriva kako su klupski vlasnici zaobišli UEFA-ina pravila, kao i da vodstvo Manchester Cityja slijedi upitnu logiku superbogatih. To ide toliko daleko da su Cityjevi zaposlenici pokušavali minirati organizacije za ljudska prava i kontrolirati medije. O odnosu nogometa i politike više u sljedećem poglavlju. 

U suradnji sa:

O Projektu Football Leaks

 

Komentiraj