Dokumenti Football Leaksa otkrivaju kako izgledaju pravni trikovi portugalskog trenera. Španjolske vlasti nedavno su Mourinhu naredile da mora platiti 4,4 milijuna eura, više od tri milijuna na račun poreznog duga, a 1,1 milijun je kazna zbog neplaćanja poreza.

Veliki Jorge

Mendes zastupa vratara španjolske reprezentacije Davida de Geu i najboljeg strijelca Svjetskog prvenstva 2014. godine, Kolumbijca Jamesa Rodrígueza. Zastupa i pola portugalske reprezentacije koja je prošlog ljeta postala europski prvak, a među igračima koje zastupa su i Pepe, André Gomes i Ricardo Carvalho. Mendes zastupa i mladoga Renata Sancheza koji je prošloga ljeta potpisao za minhenski Bayern. No, najvažnije je da Mendes zastupa i Cristiana Ronalda i uglednog trenera Joséa Mourinha.

Prošle se godine u kinima počeo prikazivati dokumentarni film o životu Cristiana Ronalda koji je za pojavljivanje u njemu dobio 200 tisuća dolara i postotak od zarade na kino blagajnama. Film otkriva detalje o smrti Ronaldova oca dok je još bio dječak, a Ronaldo govori kako je Mendes njegov drugi otac te je „postao dio njegove obitelji“. Naravno, „Veliki Jorge“ je i „najbolji agent na svijetu“, titula je to kojom je Mendes i nagrađen čak šest puta zaredom od strane Globe Soccera.

Poput Ronalda, i Mendes zna kako je to biti siromašan, ali zna i kako je dobar osjećaj imati toliko novca da više ne stane u sefove koji su skriveni u kući, kako je to u dokumentarcu opisala nogometna superzvijezda. I Ronaldo i Mendes dolaze iz obitelji koje su im malo toga mogle pružiti osim neograničene ambicije potrebne da bi izgradili put do novca, uspjeha i slave. Mendes je svoj uspjeh ostvario kao talentirani prodavač. Krenuo je prodavajući filmove, a nakon toga je otvorio bar, prije nego što je dogovorio transfer jednog od svojih klijenata, golmana Nuna Espírita Santa, u Deportivo La Corunu. Ubrzo nakon toga počeo je prodavati i puno veća imena, a dijelom je za to zaslužna i činjenica da Mendes može druge natjerati da o njemu imaju visoko mišljenje, kakvo i on ima sam o sebi.

U jednoj od scena u dokumentarnom filmu, Mendes se nalazi na večeri s Ronaldovim prijateljima i obitelji. Stojeći ispred nogometne zvijezde, Mendes počinje s hvalospjevima: „Ti si čudovište. Najbolji na svijetu, najbolji nogometaš na svijetu. Ponosan sam što mogu stajati pored takvog čovjeka. Da te ne poznajem, zatražio bih od tebe autogram.“

Lako je shvatiti zašto ga nogometaši obožavaju, pogotovo jer je Mendes bolji od drugih kada su u pitanju transferi klijenata u velike klubove i potpisivanje ogromnih ugovora. Po njegovim podacima, od 2001. do 2010. Mendes je bio umiješan u više od polovice transfera najboljih portugalskih klubova, Benfice, Sportinga i FC Porta. Iz tih klubova igračima je osiguravao veliki novac u Engleskoj, Španjolskoj i Italiji. „Ništa nije nemoguće“, propovijedao je Mendes u Ronaldovom filmu, „ništa, ništa, ništa“. Mendes ne može prestati izgovarati riječ ništa te ju izgovara nekoliko desetaka puta. Ali ako ništa nije nemoguće, što je onda moguće kada je u pitanju plaćanje poreza igrača? Posebno taj dio je duže vrijeme jedan od dijelova paketa koje Mendes nudi klijentima. Porezni model koji klijentima s najvećom zaradom pomaže da izbjegnu plaćanje poreza. Legalno? Ilegalno? Ništa nije nemoguće. Ništa.

Pomoć Misteru da sakrije novac

image-1078701-galleryv9-qvzt

José Mourinho je trenerska, a ne igračka zvijezda, ali kada je u pitanju zarada i pozornost koju skreće na sebe, nema prevelike razlike. Mourinho, danas trener Manchester Uniteda, jedan je od prvih profesionalaca za koje je Mendes smislio model za izbjegavanje plaćanja poreza na Karibima. Bazirao ga je na dva identična principa koja su vodila i Mourinha do nogometnog uspjeha: poraz je potpuno neprihvatljiv i svaki trik koji rezultira pobjedom je dozvoljen. Legendarna je priča o tome kako je Mourinho na jednoj utakmici protiv minhenskog Bayerna usprkos zabrani vođenja momčadi uspio dati instrukcije trenerima na klupi. Londonski Times je nakon te utakmice izvijestio da se Mourinho sakrio u košaru za rublje kako ne bi bio otkriven dok su ga skrivećki izvodili sa stadiona nakon utakmice. Dokumenti Football Leaksa sada otkrivaju kako izgledaju pravni trikovi portugalskog trenera. Španjolske vlasti nedavno su Mourinhu naredile da mora platiti 4,4 milijuna eura, više od tri milijuna na račun poreznog duga, a 1,1 milijun je kazna zbog neplaćanja poreza.

Što se dogodilo? 2004. godine Mourinho je prešao iz Porta u Chelsea. S Portom je osvojio sve – portugalsku ligu i na veliko iznenađenje čak i Ligu prvaka. Ti uspjesi doveli su ga u situaciju da u Engleskoj dobije novac koji u Portugalu ne može zaraditi. Chelsea je klub gdje osvajanje titule europskog prvaka nije iznenađenje. To se očekuje. Ruski oligarh Roman Abramovič kupio je klub te je počeo dovoditi igrače ne obazirući se pri tome na cijenu. Nije postojao limit.

Tko na Novom Zelandu stoji iza Mourinha? Fondacija se zove Kaitaia Trust i Mourinhovo ime se ne spominje u komercijalnom registru tvrtki. Jedino ime koje se spominje je ono tvrtke iz Aucklanda koja se bavi financiranjem drugih kompanija. Potvrda o konstituiranju ove zaklade dio je dokumenata Football Leaksa koja daje najvažniji trag. Korisnici fondacije po toj potvrdi su „aktualna supruga Josea Mourinha i njegova djeca“.

I Mourinho je dobio veliku plaću. Govorilo se da portugalski trener godišnje zarađuje oko 5,3 milijuna funti. To je bila njegova ukupna plaća na koju je, sukladno velikoj zaradi, morao plaćati najveću stopu poreza. Ali Mourinho je od Chelsea dobio i dodatnih milijun i pol funti za prava na korištenje njegovog imena od 2004. do 2009. Točnije, novac nije dobio direktno već preko Kariba, odnosno offshore kompanije Koper Services SA čije se središte nalazi na Britanskim djevičanskim otocima. Tvrtka koja se sastoji samo od poštanskog sandučića sjedište ima na trgu Vanterpool u gradu Roadtown na otoku Tortola, što zvuči puno glamuroznije nego što doista i jest.

Trg se zapravo sastoji od žute jednokatnice u čijem se prizemlju nalazi ljekarna u vlasništvu gospođe Vanterpool dok je prvi kat iznajmljen pravnom uredu koji osniva offshore kompanije i koji radi iza navučenih zavjesa. Ako na tom katu netko i radi neki posao, to sigurno nisu zaposlenici tvrtke Koper Services.

Ta tvrtka zapravo je ‘kasica prasica’. Do 2013. godine, a možda i nakon toga, milijuni eura koje je Mourinho zaradio od marketinških prava slijevali su se u tu tvrtku.  Da pojasnimo, poznati trener je svoja marketinška prava prebacio na tvrtku Koper Services još 2004. nakon što je postao trener Chelsea. Tvrtka od tada upravlja njegovim marketingom i svom zaradom. Ta je zarada podložna poreznoj stopi poreza na tvrtke Britanskih Djevičanskih otoka, koja, pogađate, iznosi nula posto.

Međutim, postojao je i jedan problem. Poznati svjetski brendovi poput Adidasa nisu oduševljeni kada novac moraju uplaćivati na takve porezne oaze. Ako se kompanija nađe na udaru revizora, takve bi uplate mogle biti meta neugodnih pitanja i mogla bi se podići sumnja da tvrtka podržava poreznu evaziju ili da financira neke sumnjive poslove. Partneri poput Adidasa očekuju drugačije adrese od Roadtowna na otoku Tortoli, a u ovom slučaju adresa je pronađena u Irskoj. I prije nego što je osnovana tvrtka Koper Services, irski porezni računovođa osnovao je drugu tvrtku u Dublinu pod imenom Multi-Sports Image Management (MIM). Irska je bila zemlja unutar Europske unije, jedna vrsta tampon zone, koja je bila potrebna da bi se potpisali ugovori s Adidasom i profesionalnim klubovima poput Chelsea. Međutim, ni središte tvrtke ni porezni računovođa nisu odabrani slučajno. S niskom stopom poreza na tvrtke Irska je jedna vrsta porezne oaze unutar Europske unije, a isti računovodstveni ured u Dublinu koji je osnovao MIM radio je i za „Velikog Jorgea“ Mendesa, odnosno nudili su usluge agentovoj primarnoj kompaniji Gestifuteu.

Oni koji su bili zainteresirani za marketinške usluge Josea Mourinha, morali su novac uplatiti MIM-u u Irskoj, a što je s tim novcem bilo nakon toga, nikoga nije bilo briga. Dokumenti Football Leaksa pokazuju da je MIM uzimao malu naknadu za usluge. U početku je ta naknada iznosila 6,5 posto prije nego što je 2010. pala na četiri posto. Druga tvrtka sa sjedištem u Irskoj, Polaris, umiješala se u cijeli posao kasnije, a ta je tvrtka jedina imala zaposleno osoblje i obavljala je stvarni posao. Polaris je bio zadužen za potpisivanje marketinških ugovora za Mourinha te je dobivao 20 posto provizije.

MIM i Polaris morali su plaćati porez na tvrtke koji u Irskoj iznosi 12,5 posto. Porez su plaćale na svaki profit, ali novac koji su one zaradile samo je mali dio cijele sume. Taj je dio prebačen na račun Koper Servicesa na Britanskim Djevičanskim otocima gdje se porez uopće nije trebao platiti.

Real Madrid's coach Jose Mourinho, from Portugal, reacts during a quarterfinal, second leg, Copa del Rey soccer match against FC Barcelona at the Camp Nou stadium, in Barcelona, Spain, Wednesday, Jan. 25, 2012. (AP Photo/Manu Fernandez)

Zasada je Mourinho jako bogat. Međutim, kako poznati trener jednoga dana može izvući svoj novac iz ‘kasice prasice’ koja se nalazi u poreznoj oazi? Taj problem nije bilo jednostavno riješiti, pogotovo jer nitko nije smio povezati offshore kompaniju s Mourinhom. Dokumenti jasno pokazuju da su njegovi porezni savjetnici bili zabrinuti da bi cijela operacija porezne evazije mogla biti otkrivena ako bi se povezao Mourinhov novac s tvrtkom Koper.

Korisnici tvrtke Koper su zato bili dobro skriveni, a kao vlasnici tvrtke prikazane su lokalne osobe iza kojih je stajala fondacija s dalekog Novog Zelanda. Dokumenti pokazuju da je fondaciju osnovao Mourinho 2008. godine, ali Mourinho nije i korisnik te fondacije. Ako cijelu situaciju usporedimo s igrom skrivača, Mourinho je maestralno ostao nevidljiv. Ali tko na Novom Zelandu stoji iza Mourinha? Fondacija se zove Kaitaia Trust i Mourinhovo ime se ne spominje u komercijalnom registru tvrtki. Jedino ime koje se spominje je ono tvrtke iz Aucklanda koja se bavi financiranjem drugih kompanija.

Potvrda o konstituiranju ove zaklade dio je dokumenata Football Leaksa koja daje najvažniji trag. Korisnici fondacije po toj potvrdi su „aktualna supruga Josea Mourinha i njegova djeca“. Drugi dokument otkriva kome pripada novac koji se nalazi na računima tvrtke Koper Services. Izvadci s računa Koper Servicesa od 31. prosinca 2013. godine otkrivaju da tvrtka duguje Joseu Mourinhu 11.979.657 eura. Duguje? To je bio trik: Mourinho je prenio prihode od marketinga, više od 11 milijuna eura, na Koper Services. Službeno, novac nije pripadao njemu, ali je ostao  njegovoj obitelji, na dohvat njegove ruke, netaknut na računima Koper Servicesa u Švicarskoj.

Stvari su postale vrlo neugodne za Mourinha nakon što je 2010. prešao u Real iz Madrida, a nakon toga ponovno u Chelsea sredinom 2013. U srpnju 2014. španjolske vlasti počele su istraživati godine koje je Mourinho proveo u Madridu i aktivnosti njegovih tvrtki. Real je redovito, sukladno španjolskim poreznim zakonima, zadržavao 10 posto svake isplate za Koper Services te ih je proslijedio poreznoj upravi. No, većina Mourinhovih ostalih marketinških partnera slala je uplate u Irsku bez da su poreznoj upravi proslijedili i jedan euro. Iz Irske Mourinhov je novac, od kojeg je oduzeta provizija za MIM i Polaris, poslan u poreznu oazu na Britanskim Djevičanskim otocima.

Nogometni trener nikada nije predao izvještaj o porezu na prihode od marketinških prava. Početkom srpnja 2013. Julio Senn, partner u poreznoj tvrtci Senn Ferrero, počeo je shvaćati da stvar neće dobro završiti. Senn, bivši generalni direktor Reala, a danas najtraženiji odvjetnik za igrače na udaru španjolskih poreznika, razgovarao je s kolegom zaposlenim na slučaju Lionela Messija koji je također imao poreznih problema. Zvijezda Barcelone je osnovala svoju tvrtku za marketinška prava u Urugvaju. Senn je zatim pisao poreznom stručnjaku Carlosu Osoriju, savjetniku Jorgea Mendesa te mu je napisao da su se španjolske vlasti odlučile za specifičnu strategiju u lovu na porezne utajivače. Samo u slučaju da tvrtke koje se brinu za marketinška prava imaju prave zaposlenike i prave urede igrače se pušta na miru. U drugim slučajevima, pisao je Senn, prihodi su se smatrali kao dio igračeve normalne plaće i kao takvi su se i oporezivali. Za Mendesove klijente to je bila strašna vijest.

Senn je u početku bio zabrinut za Mourinha. Još uvijek nije registrirao njegove strane tvrtke iako je po španjolskim zakonima to bio obavezan od 2012. godine. U rujnu 2014. Senn se nadao da će Mourinho uspjeti izbjeći kazneni postupak. Mourinho je bio spreman platiti „koliko god je potrebno“ da izbjegne takav fijasko, a za takav je pristup imao i podršku odvjetnika. Vjerovao je da Mourinho ne bi bio jedini gubitnik, „svi bi izgubili“. Mendes je, napisao je Senn, bio izrazito nervozan.

To je bilo za očekivati jer je sličan porezni model, po kojem offshore tvrtke dobivaju novac od marketinških prava, ustanovio za većinu klijenata. Ako se zbroje prihodi njegovih najvažnijih klijenata koji su završili na Karibima, dolazi se do cifre od najmanje 180 milijuna eura. Interno, Senn koji je od 2014. bio zadužen za vađenje Mendesovih igrača i Mourinha iz poreznih problema, nije krio svoje mišljenje o Mendesovom modelu. U emailu Mendesovom poreznom stručnjaku Osoriju de Castru napisao je: „Ne zaboravi da struktura koju imaju Jorgeovi klijenti nije najprikladnija za osobe koje žive u Španjolskoj“. Senn je dodao da je više puta upozorio Osoria de Castra da takva porezna konstrukcija nije odgovarajuća za marketinška prava.

Senn je najdirektniji bio kada su u pitanju bili porezni problemi portugalskog reprezentativca Fábia Coentraa koji je kao Mendesov klijent imao offshore tvrtku na Karibima. „Gospodo“, napisao je Senn, „model koji ste uspostavili predstavlja veliki problem za ovog igrača“.

Osim za igrača, predstavljao je i problem za Mendesa osobno. „Nadajmo se da neće (porezni službenici op.a.) na strukturu Jorgeove tvrtke u Irskoj gledati kao na pomoć igračima u izbjegavanju plaćanja poreza u Španjolskoj“, napisao je Senn.

Nijedna od ‘kasica prasica’ nije bila puna novca kao ona pod imenom Tollin Associates u vlasništvu Cristiana Ronalda. Oni koji su je tražili prije nego što je naglo ugašena početkom 2015., mogli su prekinuti svoju potragu ispred zgrade u kojoj su bili skriveni i milijuni Josea Mourinha. Na trgu Vanterpool u gradu Roadtownu na Britanskim Djevičanskim otocima, iznad ljekarne gospođe Vanterpool.

jorge-mendesSenn je zato doživio olakšanje, a vjerojatno i iznenađenje, kada je 3. lipnja 2015. nakon pregovora s poreznicima izvijestio da se Mourinho vjerojatno vrlo jeftino izvukao. Bio je pošteđen kriminalnog procesa i javnog suđenja, te je platio samo novčanu kaznu. Koper Servicesu je čak dozvoljeno da odbije neke troškove, a smanjena mu je i kazna za 2013. godinu jer se tog ljeta preselio iz Španjolske u Englesku. Rezultat je bila manja kazna od one koju su zahtijevali poreznici. Platiti je morao, zaključio je Senn, još uvijek veliku svotu novca, ali u svjetlu zabrinjavajuće situacije na samom početku slučaja, rezultat je bio zadovoljavajući. Potvrda od španjolskih poreznih službi stigla je 30. lipnja 2015. Optužili su Mourinha za nemar i za prikrivanje prihoda od marketinških prava te mu jasno poručili da je trebao prijaviti milijune koje je zaradio od marketinga i da je na te prihode morao platiti poreze. Porezne vlasti su zaključile da je sav novac skriven na računima Koper Servicesa pripadao Mourinhu te su tražili ukupno 5,8 milijuna eura, od toga 3,3 milijuna zaostalog poreza te 1,1 milijun eura kazne. Mourinho je tih 4,4 milijuna eura platio, ali još uvijek nije platio dodatnih 880 tisuća eura zaostalog poreza i 550 tisuća kazne za drugi porezni predmet jer je za taj dio presude Senn podnio žalbu. Smatrao je da su poreznici za taj dio uzeli previše vremena za istragu. Po zakonu takve istrage smiju trajati 365 dana, a Senn je izračunao da su Mourinha istraživali 373 dana. Odvjetnici optužbe su tvrdili da je do produženja došlo zbog odugovlačenja Mourinhovog odvjetničkog tima. Mourinho je tako izbjegao veliki rat sa španjolskim vlastima, ali je bio spreman ući u puno manji sukob zbog manje svote novca. Kada je u pitanju ambicija i želja za izbjegavanjem poraza pod svaku cijenu, „Mister“, kao ga u internim mailovima zovu odvjetnici, ne može biti poražen.

Osim od jednoga.

Najbogatiji nogometaš godine

Puno je ‘kasica prasica’ na Karibima. Fabiju Coentrau pripada jedna u Panami i zove se Rodinn. Alda Ventures je u vlasništvu Ricarda Carvalha i nalazi se na Britanskim Djevičanskim otocima gdje se nalazi i Pepeov Weltex Capital kao i Kenalton Asset Jamesa Rodrigueza. Svi navedeni igrači su milijunaši, svi igraju za Real iz Madrida i svi su klijenti Jorgea Mendesa. Međutim, nijedna od navedenih ‘kasica prasica’ nije bila puna novca kao ona pod imenom Tollin Associates. Po podacima u dokumentima Tollin je u vlasništvu Cristiana Ronalda. Oni koji su je tražili prije nego što je naglo ugašena početkom 2015., mogli su prekinuti svoju potragu ispred zgrade u kojoj su bili skriveni i milijuni Josea Mourinha. Na trgu Vanterpool u gradu Roadtownu na Britanskim Djevičanskim otocima, iznad ljekarne gospođe Vanterpool.

Mendesovi savjetnici su bili u strahu od same pomisli da bi španjolski porezni istražitelji u potrazi za Ronaldovim milijunima mogli otkriti ovu tvrtku te da krenu postavljati previše pitanja. Ronaldo je bio brend koji je morao ostati neokaljan, bilo je to ime o kojem ovisi Mendesov uspjeh. Ronaldo je potpisao za Real Madrid 2009. nakon što je taj klub platio rekordan iznos za jedan transfer od 94 milijuna eura Manchester Unitedu. Ubrzo nakon toga, jednoga vrućeg dana u srpnju te godine 80 tisuća navijača napunilo je stadion Santiago Bernabéu. Ti navijači nisu došli gledati nogometnu utakmicu, nego su se došli nakloniti svom novom nogometnom bogu. Ronaldo, koji je tada imao 24 godine i približavao se vrhuncu svoje moći, obukao je bijeli dres novog kluba, nekoliko je puta udario loptu, poljubio je jedno dijete, a na kraju i grb na njegovim prsima. Bila je to velika predstava.

No, pola godine ranije, po dokumentima koji su mogli biti antidatirani, Ronaldo je već stavio svoj potpis na jedan drugi ugovor. Bez navijača i bez spektakla. Bio je to ugovor kojim je, osim što je bio i aktualni nogometaš godine, postao i najplaćeniji nogometaš godine. Dokument od šest strana garantirao je Ronaldu zaradu koja je u početku bila gotovo jednaka plaći u Realu. Međutim, većina zarade je ostala skrivena, a druga ugovorna strana bila je tvrtka Tollin Associates Ltd. Kao što je to bio standard za sve Mendesove klijente, nogometna ikona prebacila je sva marketinška prava na offshore kompaniju. U zamjenu za ta prava, Ronaldo je dobio prava na svu zaradu te tvrtke u idućih šest godina. MIM i Polaris, tvrtke sa sjedištem u Irskoj, također su bile dio dogovora, njihova uloga bila je jednaka kao i u poslu s Mourinhom. Irske tvrtke bile su zadužene za dogovaranje globalnih sponzorskih i marketinških ugovora u ime Ronalda te su uzimali sav novac od tih ugovora. Tvrtka Tollin je bila skrivena u pozadini i poznati svjetski brendovi nisu trebali poslovati s offshore tvrtkom s Britanskih Djevičanskih otoka.

Mali dio novca koji je završio u Irskoj bio je prebačen na račun Ronaldovog poslodavca, Reala iz Madrida. Madridski klub je po ugovoru imao pravo na zaradu od lika Cristiana Ronalda ako je ta zarada prelazila određenu granicu. MIM i Polaris uzeli su i proviziju koja je u nekim slučajevima bila i 30 posto, što je puno više nego kod Josea Mourinha. No, milijuni eura koji su ostali prebačeni su na račun Tollina, uključujući i višemilijunsku sumu koju je Real platio kako bi mogao dobivati dio od Ronaldove marketinške zarade.

Ukupno je više od 70 milijuna eura završilo na računu Tollina između 2009. i 2014. i godinama španjolske porezne vlasti nisu imale pojma o Ronaldovom tajnom skrovištu gotovine. Tek se u njegovom poreznom izvješću iz 2014. (te je godine istekao ugovor s Tollinom) pojavljuje dio tog novca. Ali, riječ je tek o 11,5 milijuna eura.
(kraj drugog dijela, treći objavljujemo uskoro)

SVJETSKI EKSKLUZIV: AFERA FOOTBALL LEAKS – CR7 offshore pustolovine

Komentiraj

FOTO:Der Spiegel | CEI
PODIJELI
Der Spiegel su njemačke novine čija se izdavačka kuća nalazi u Hamburgu. Prodaje se širom svijeta. Zbog svog utjecaja na formiranje javnog mijenja, često ga smatraju vodećim medijem. Spiegel kao i njegov osnivač Rudolf Augstein zauzimaju bitnu ulogu u povijesti njemačkih medija. Časopis je osnovan 1947. godine. Tokom vremena se pokazao značajnim u borbi za slobodu medija kroz razotkrivanje raznih političkih afera.