FOOTBALL LEAKS 2016: Tajna isplata Doyen Sportsa: Pola milijuna eura na račun Ćorićeva oca u BiH

Objavljeno u Nacionalu br. 973, 20. prosinac 2016.

Ugovor između Ante Ćorića i Doyen Sportsa postao je valjan tek u trenutku kada je ta tvrtka isplatila 500 tisuća eura na račun Miljenka Ćorića u Sarajevu

Ante Ćorić, jedna od najvećih mladih zvijezda hrvatskog nogometa i zagrebačkog Dinama, potpisao je 9. studenog 2015. godine ugovor o zastupanju s tvrtkom Doyen Sports Investment, koja je za potpis tog ugovora isplatila 500 tisuća eura Ćorićevu ocu Miljenku na račun u sarajevskoj podružnici Raiffeisen banke. Ugovor između Ćorića i Doyen Sportsa nalazi se u dokumentima Football Leaksa koji su Nacionalu ustupljeni putem novinarske zajednice European Investigative Collaborations (EIC). Isti dokumenti opovrgavaju navode u nekim hrvatskim medijima da je Doyen Sports ujedno i vlasnik ekonomskih prava na Ćorića, odnosno da je od Nogometnog kluba Dinama otkupio 70 posto prava na Antu Ćorića za 2,8 milijuna eura.

U ugovoru koji je Ćorić potpisao sa šefom tvrtke Doyen Sports Neliom Lucasom, stoji da je hrvatski nogometaš ovlastio Doyen Sports da pregovara oko njegovih budućih transfera, a ujedno je i ustupio toj tvrtki 50 posto svojih komercijalnih prava. Nacionalu je dostupan sadržaj prepiske putem elektronske pošte između odvjetnika obitelji Ćorić Davora Radića s vodećim ljudima tvrtke Doyen Sports, u kojoj su pregovarali oko detalja ugovora, ali i oko ugovora koji je s tvrtkom Doyen Sports potpisao Ćorićev otac Miljenko Ćorić 8. studenog 2015., dan prije nego što je ugovor s tom agencijom potpisao i Ante Ćorić. Miljenko Ćorić je s Doyen Sportsom potpisao ugovor kojim se obvezao da će konzultirati i savjetovati svog sina u poslovima koji su vezani uz Doyen Sports i to na razdoblje od šest godina. Za te usluge Doyen je obećao isplatiti Miljenku Ćoriću 500 tisuća eura i to na račun u sarajevskoj podružnici austrijske Raiffeisen banke. Među dokumentima nalazi se i potvrda uplate od Doyen Sportsa na račun u Sarajevu, a uplata je izvršena preko španjolske Caixa banke u Barceloni. Nejasno je zašto je Miljenku Ćoriću novac uplaćen na račun u Bosni i Hercegovini, kada on ima prijavljeno prebivalište u Zagrebu na adresi Novoselečki put 93A, što je i navedeno u ugovoru s Doyen Sportsom. Jedan od razloga mogao bi biti i pokušaj izbjegavanja plaćanja poreza u Hrvatskoj. Naime, iako Miljenko Ćorić ima i adresu u Bosni i Hercegovini, ako osoba više od pola godine boravi u jednoj državi, ta država ga automatski smatra svojim rezidentom te on ima obvezu toj državi plaćati poreze. Osim toga, Bosna i Hercegovina je na listi najriskantnijih zemalja za pranje novca, koju je sastavio FATF (The Financial Action Task Force), najvažnija međunarodna organizacija za donošenje standarda po pitanju sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma. BiH je tako u društvu Afganistana, Iraka, Irana, Jemena, Laosa, Sirije, Sjeverne Koreje, Ugande i Vanuatua.

Do zaključenja ovoga broja Miljenko Ćorić nije odgovorio na pitanja gdje prebiva većinu godine i je li na navedeni iznos platio porez u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Osim što je postao bogatiji za pola milijuna eura, Miljenko Ćorić je ugovorom dobio pravo na zaradu od budućih provizija od transfera svog sina. U ugovoru stoji da će Doyen Sports i Miljenko Ćorić dijeliti na pola provizije za zastupanje Ante Ćorića, ali i da će prvi novac Miljenku Ćoriću biti isplaćen tek nakon što njegov dio provizija prijeđe 500 tisuća eura, odnosno iznos koji mu je uplaćen na račun u Bosni i Hercegovini.

Ugovor između Doyen Sportsa i Ante Ćorića postao je valjan tek kada je Doyen isplatio navedeni iznos na račun Ćorićeva oca, a tim ugovorom Doyen je postao ekskluzivni zastupnik i vlasnik komercijalnih prava Ante Ćorića. To znači da Doyen nije vlasnik ekonomskih prava na Ćorića, odnosno da nema udjela u pravima na igrača i da ne može zarađivati od transfera. Novac od budućeg Ćorićeva transfera u cijelosti će ići Dinamu, dok će Doyen Sports uzeti proviziju kao posrednik u tom transferu.

 

Ugovor između Ante Ćorića i Doyen Sportsa postao je valjan tek u trenutku kada je ta tvrtka isplatila 500 tisuća eura na račun Miljenka Ćorića u Sarajevu

 

U 3. članku ugovora između Doyena i Ante Ćorića točno je opisan način na koji će Doyen Sports uzimati proviziju od transfera. Doyen će kao nagradu za posredovanje dobiti bilo koju naknadu ili proviziju koju Ćoriću za transfer isplati novi klub ili pet posto godišnje bruto plaće koja uključuje bonuse, a računat će se ona opcija koja donosi više novca Doyenu. No pravi izvor zarade Doyenu će u budućnosti biti prava na imidž, odnosno komercijalna prava na lik Ante Ćorića. Doyen će do 2021. s Ćorićem, odnosno njegovim ocem, po pola dijeliti zaradu za svaki komercijalni ugovor koji će potpisati hrvatski nogometaš.

Taj ugovor pokazuje da neki izvještaji u hrvatskim medijima koji su se pozivali na Football Leaks, a koji su vezani uz Antu Ćorića i Doyen Sports, nisu bili u potpunosti točni. Naime, prije dvadesetak dana objavljena je informacija da je Doyen Sports u studenom 2015. otkupio 70 posto prava na Antu Ćorića za iznos od 2.863.290 eura, uz garanciju da će natrag dobiti dodatna dva milijuna eura. Tvrdilo se da dokumentacija otkriva da je Doyen Sports ugovorom od 20. veljače 2016. navodno Dinamu na 36 mjeseci posudio i 4.550.000 eura, uz garanciju da će Dinamo vratiti dva milijuna više. Isto tako, u tim napisima tvrdilo se da je Ćorićev odnos s Doyen Sportsom primjer u nogometu zabranjenog “vlasništva treće strane”. Pravilo zabrane TPO (Third party ownership) nametnula je FIFA kako bi smanjila utjecaj raznih investitora koji su kupovali postotke vlasništva nad igračima i sudjelovali u njihovim transferima. Međutim, iz ugovora koji su dostupni putem Football Leaksa nije vidljivo da je Ćorić s Doyen Sportsom potpisao takav ugovor te se postavlja pitanje otkud su i zašto u javnost plasirane te informacije. Točno je da je Doyen Sports jedan od najvećih zagovornika institucije “vlasništva treće strane” i da zbog toga vodi nekoliko sporova s FIFA-om, ali ne postoji ni jedan dokument koji bi potvrdio da je Ćorić u TPO odnosu s Doyen Sportsom.

Predstavnik tvrtke Doyen Sports u Hrvatskoj je Andy Bara, koji je odgovorio na pitanja koja su vezana uz poslovni odnos Doyen Sportsa i obitelji Ćorić. Bara je u odgovorima na pitanja potvrdio da je Doyen Sports zastupnik Ante Ćorića, Marcela Brozovića i još nekolicine mladih igrača te je demantirao tvrdnje da Doyen ima udjela u ekonomskim pravima Ante Ćorića.

“Koliko je meni poznato, 100-postotni vlasnik ekonomskih prava na Antu Ćorića je Dinamo. S Antom Ćorićem imamo potpisan jednostavan ugovor o zastupanju i nismo upoznati s nikakvim drugim ugovorima po kojima bi njegova ekonomska prava bila u vlasništvu neke treće strane”, izjavio je Bara koji je bio nešto tajanstveniji kada je u pitanju iznos koji je Doyen Sports isplatio na račun Miljenka Ćorića.

“To su povjerljivi podaci koje vam ne mogu otkriti, ali vam mogu garantirati da je sve bilo po zakonu i da su plaćeni svi porezi”, rekao je Bara. Hrvatski zaposlenik u tvrtki poznatog agenta Nelia Lucasa nije otkrio puno ni o odnosu koji ta agencija ima sa Zdravkom Mamićem. Bara tvrdi da njegov šef Nelio Lucas nema nikakve odnose s obitelji Mamić i da nikada nisu surađivali s agencijom ASA International koja se povezuje s Mamićevim sinom Marijem Mamićem. “Sigurno nismo u partnerskim odnosima s tom agencijom, a suparnici jesmo kada želimo osigurati usluge istim igračima”, tvrdi Bara te dodaje da nije upoznat s navodnim ugovorom koji je Ante Ćorić 2014. potpisao s tvrtkom Digisport iz Dubaija u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Prije godinu dana u hrvatskim medijima pisalo se da je Ćorić s tom tvrtkom 2014. potpisao ugovor o prodaji ekonomskih prava. Tvrdilo se da iza te tvrtke stoji obitelj Mamić te da se preko nje izvlači novac iz Dinama.

Nacional je putem Football Leaksa prvi stigao do tog spornog ugovora koji pokazuje da je obitelj Ćorić za svega 30 tisuća eura prodala ekonomska prava trećoj strani, tvrtki Digisport. Tim spornim ugovorom, po pisanju hrvatskih medija, bavio se i Uskok koji je sumnjao da prema sadržajima tih ugovora od svih transfera u idućih sedam godina Ćorić, ali i Dinamo, ne bi dobio ni kunu, dok bi tvrtka DigiSport Limited iz Dubaija, s kojom neki hrvatski mediji povezuju Maria Mamića, te tvrtka Rasport Management iz Švicarske dobile sav novac.

Prema sumnjama USKOK-a, sve je počelo 29. lipnja 2013., kada je tada maloljetni Ćorić iz salzburškoga Red Bulla prešao u Dinamo i potpisao ugovor o profesionalnom igranju. Međutim, već šest mjeseci poslije, 8. siječnja 2014., obitelj Ćorić u ime Ante Ćorića potpisuje dokument kojim Ćorić traži da DigiSport iz Dubaija postane njegov jedini menadžer, a da će on u zamjenu za te usluge DigiSportu prepustiti sve svoje zarade koje će dobiti u transferima u idućih sedam godina. Ugovor koji se našao među dokumentima Football Leaksa potvrđuje sve sumnje USKOK-a, iako Andy Bara tvrdi da za takav ugovor nije čuo.

“Ne znamo ni za kakve druge aranžmane Ante Ćorića. Mi s njim imamo ugovor o zastupanju i nemamo saznanja o drugim ugovorima”, izjavio je Andy Bara koji je potvrdio da je već duže vrijeme u prijateljskim odnosima s kontroverznim Neliom Lucasom, šefom Doyen Sportsa čije se ime vrlo često spominje u kontekstu afere Football Leaks i zbog čijeg se sumnjivog poslovanja ta tvrtka našla na crnoj listi FIFA-e. Na pitanje poznaje li gospođicu Sheetal Kirankumar Patel, direktoricu Digisport Limited iz Dubaja, i jesu li na bilo koji način on ili njegova obitelj, sin Marijo ili brat Zoran, povezani s tvrtkom Digitel Limited, Zdravko Mamić nije odgovorio. Na pitanja Nacionala oko odnosa Doyena s obitelji Zdravka Mamića ili vezama s tvrtkom Digisport Limited, nije odgovorio ni Neilo Lucas. I mnoga pitanja Anti Ćoriću, Miljenku Ćoriću i njihovu odvjetniku Davoru Radiću, ostala su bez odgovora.

 

Miljenko Ćorić je s Doyen Sportsom potpisao ugovor kojim se obvezao da će konzultirati i savjetovati svog sina u poslovima koji su vezani uz Doyen Sports

 

Jedan od razloga što je ta tvrtka došla na crnu listu je i činjenica da su vlasnici tvrtke četvorica braće kazahstanskog porijekla, blisko povezana s turskim predsjednikom Erdoğanom, novoizabranim američkim predsjednikom Trumpom i ruskom mafijom. Braća Arif s Trumpom su se pojavljivala na glamuroznim zabavama te na otvorenju nekih Trumpovih hotela i poslovnih zgrada. Doyen Sports je osnovan prije samo pet godina i u tom razdoblju uloženo je na desetke milijuna eura u brojne nogometaše. Doyen je na tim nogometašima zarađivao veliki novac i to prije svega preko tzv. vlasništva treće strane (TPO). Taj oblik vlasništva nad nogometašima FIFA je zabranila prošle godine, a poslovanje Doyena bilo je jako dobro prikriveno sve dok da nisu razotkrili dokumenti Football Leaksa. Jedini zastupnik Doyena koji se pojavljuje u javnosti je 36-godišnji Portugalac Nelio Lucas koji u poslovanju ne upotrebljava samo sporne metode kao što su vlasništvo treće strane i izbjegavanje plaćanja poreza, već je za nogometnu elitu priređivao zabave s prostitutkama kako bi lakše dogovorio transfere igrača u vlasništvu Doyen Sportsa. Prije nego što je FIFA zabranila TPO transfere, vlasnici Doyen Sportsa uložili su 100 milijuna eura u kupovinu igrača, a posao je iz londonske centrale i offshore tvrtke na Malti vodio upravo Lucas.

Od Lucasovih spornih metoda još su zanimljiviji vlasnička struktura i poslovne i političke veze pravih vlasnika Doyen Sportsa. Većinski vlasnik te tvrtke je obitelj Arif koja u Kazahstanu ima jednu od najvećih tvornica u kojoj se proizvode kemikalije na bazi kroma. Obitelj Arif ima u vlasništvu i turski hotelski lanac Rixos. Većina obitelji se zbog loše situacije u Kazahstanu i autokratskog režima koji vlada tom državom, preselila u Istanbul, otkuda upravljaju svojim poslovima te pritom putem poreznih oaza redovito izbjegavaju plaćanje poreza koji ponekad iznose i preko sto milijuna eura. Zato ne treba čuditi što su slični poslovni model prebacili i u svijet nogometa, gdje su uz pomoć Nelia Lucasa stvorili jednu od najmoćnijih tvrtki koja se “brine” o najpoznatijim svjetskim nogometašima. O načinu rada te tvrtke u kontekstu afere Football Leaks, proteklog tjedna pisali su francuski Mediapart i njemački Der Spiegel, čije je tekstove u okviru suradnje unutar European Investigative Collaboration istodobno prenijela i web stranica Nacionala (www.nacional.hr).

Nelio Lucas je 20. siječnja 2014. godine organizirao raskošnu zabavu za svoj 35. rođendan. U blizini njegova ureda u centru Londona, u staroj crkvi iz 19. stoljeća, Lucas je ugostio 118 gostiju na večeri i plesnoj zabavi koja je potrajala do ranih jutarnjih sati. Cijena te zabave iznosila je 195 tisuća eura, a Lucas je taj iznos platio sa svog računa u Luksemburgu. Zabava na koju su bili pozvani prijatelji i poslovni partneri, bila je više demonstracija moći nego proslava rođendana. Među gostima su bili i predsjednik Reala iz Madrida Florentino Perez i Miguel Angel Gil, šef Atletico Madrida. Predsjednici madridskih klubova te su večeri zaboravili na međusobno sportsko rivalstvo te su nazdravili Lucasovu dobrom zdravlju. Na zabavi je bio i potpredsjednik AC Milana Adriano Galliani i njegova kći, koja je nekoliko dana ranije dobila posao u Lucasovoj tvrtki Doyen Sports. Među uzvanicima su bili i sportski direktor milanskog Intera, direktori engleskog kluba Fulhama, portugalskog Sportinga i španjolske Seville te sin predsjednika portugalskog kluba Porta.

Članovi svjetske nogometne elite sjedili su pored oligarha iz bivših sovjetskih republika (među kojima su i vlasnici tvrtke Doyen Sports), švicarskih odvjetnika specijaliziranih za rad offshore kompanija i posrednika poput bivšeg agenta Luciana d’Onofrija, s kriminalnim dosjeima za korupciju. Na zabavi su bili i nogometaši koji su klijenti Lucasove tvrtke, među kojima su napadač Barcelone Neymar, njegov tadašnji suigrač Xavi Hernández i branič Chelseaja David Luiz.

Portugalac Nelio Lucas imao je razloga biti zadovoljan. U razdoblju kraćem od tri godine taj široj javnosti slabo poznati poslovni čovjek od tvrtke Doyen Sports Investment napravio je jedan od najvećih investicijskih fondova u europskom nogometu. Mediji su ga počeli uspoređivati s jednim od vodećih svjetskih nogometnih agenata, Lucasovim sunarodnjakom Jorgeom Mendesom. Kao savjetnik raznih klubova, koji je uz to bio i agent i posrednik, Lucas se brinuo o marketinškim aktivnostima nogometnih superzvijezda poput Davida Beckhama i Neymara, jamajčanskog sprintera Usaina Bolta i nogometnog kluba AS Monaca. Međutim, specijalnost Doyen Sportsa bila je sudjelovanje kao treća strana (TPO) u transferima igrača. U tom spornom sistemu transfera igrača, prava nogometaša u vlasništvu su investitora, a ne klubova.

Dokumenti u sklopu Football Leaksa prvi put otkrivaju tamnu stranu Doyen Sportsa u koju su uključene offshore kompanije na Malti i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, razne tajne isplate, krivotvorene naplate i antidatirani ugovori koje je potpisao Nelio Lucas. Tvrtka je napredovala zbog takvih metoda i postala je simbol stvarnosti koja je potpuno suprotna onome što se događa na terenu. Ta stvarnost sastoji se od tržišta transfera igrača koje sve više podsjeća na tržište stoke, osim što njegova godišnja vrijednost dostiže četiri milijarde eura. Riječ je o tržištu na kojem su bilo kakve moralne skrupule odavno izgubile bitku s utrkom za zaradom.

Priča Doyen Sportsa počinje s nevjerojatnim susretom Nelia Lucasa, odraslog u siromašnoj portugalskoj obitelji, i sina jednog kazahstanskog poslovnog čovjeka. Lucas je studirao komunikaciju u marketingu i međunarodnu politiku u Kaliforniji, kada se pridružio agenciji koja se brinula o zvijezdama američkog šoubiznisa. “Brinuo sam se o Mariah Carey te sam radio kao menadžer na turneji Brucea Springsteena”, izjavio je Lucas za francuski dnevnik Libération u listopadu 2015. Početkom 21. stoljeća vratio se u Europu gdje se našao u problemu sa zakonom jer je izbjegavao poreze, vozio bez dozvole te je izdavao čekove bez pokrića. U Londonu je počeo raditi za uspješnog izraelskog nogometnog agenta Pinija Zahavija od kojega je naučio zanat te su se sukobili i razišli. Prije nego što je dobio zadatak da pokrene tvrtku Doyen Sports, Lucas je vodio i jednu agenciju za modele.

 

‘Doyen Sports ima s Antom Ćorićem ugovor o zastupanju i nemamo saznanja o njegovim drugim ugovorima’, izjavio je za Nacional Andy Bara

 

Vlasnici tvrtke Doyen Sports Investment su spomenuta četvorica braće iz Kazahstana s trenutnom adresom u turskom gradu Istanbulu, koja su bogatstvo stekla trgovinom sirovinama. Braća Arif su 2011. u Londonu osnovala ogranak Doyen grupe, uključujući i njezin sportski odjel. Arif Arif, tada 25-godišnji sin Tevfika Arifa, jednog od četvorice braće Arif, dobio je zadatak voditi londonsku podružnicu i novoosnovani Doyen Sports s Neliom Lucasom.

Lucas i Arif su od samog početka dobro surađivali jer su obojica bili ambiciozni i gladni zarade. “Zamisli nas za 10 godina. Uz Alahovu volju bit ćemo kraljevi”, napisao je Arif Lucasu. “Ne zaboravi našu mantru: Uvijek zajedno u dobru i zlu. Uspjet ćemo i bit ćemo milijarderi”, bio je Lucasov odgovor Arifu. Na putu prema tom cilju Lucas je kupio Bentley za 72 tisuće eura i jahtu za 3,5 milijuna eura. Dvojica mladića putovala su zajedno na nogometne utakmice, u otmjene londonske restorane te uživala u putovanjima na Ibizu, Italiju i Francusku rivijeru, gdje su spavali u luksuznoj vili Arifove obitelji u Antibesu. Arif Arif je 2013. krenuo u potragu za kućom u Londonu. “Našao sam jednu stvarno lijepu kuću. Želim ti je pokazati. Kao stvorena je za orgije”, napisao je Arif, a Lucas je odgovorio: “O, da!!!”

Njihova razmjena poruka na WhatsAppu otkriva da su Arifu i Lucasu nogometaši bili samo “krave muzare” za njihovu zaradu. U ljeto 2014. Arif je Lucasu nabrojao klijente koji će nastupiti na Svjetskom prvenstvu u Brazilu: “Mangala, Promes, Defour, Januzaj, Xavi, Falcao, Rojo, Negredo, De Gea… Crnje iz Doyen Sportsa odlaze na Svjetsko prvenstvo!” Nekoliko dana kasnije, kada je Brazil ušao u polufinale, Arif je napisao Lucasu: “Neymar, kurvin sin. Crnjo će nam donijeti puno novca.”

Komentari o igračima bili su pogotovo ružni ako bi pojedini igrač svoje interese stavio ispred interesa Doyen Sportsa. Jedan takav primjer je i slučaj marokanskog igrača Abdela Barrade, koji je putem TPO-a bio u 60-postotnom vlasništvu Doyen Sportsa. Taj vezni igrač je 2013. napustio klub iz madridskog predgrađa Getafe te je prešao u momčad Al-Jaziru iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Čini se da je cifra od 3,35 milijuna eura, koliko je Doyen dobio iz tog transfera, za Lucasa bila razočaravajuća, iako je dvostruko veća od svote koju je Doyen dvije godine ranije platio za 60 posto udjela u pravima za tog igrača. “Nismo ga više mogli kontrolirati. Da me je želio slušati, zaradio bi još više, ali… jebeni musliman.”

Čini se da je za tvrtku Doyen Sports Investment porez najneugodnija riječ. Sjedište tvrtke je na Malti, koja pruža respektabilnu bazu unutar Europske unije, ali istovremeno pruža i kompromise zbog blagog poreznog sustava i čuvanja poslovnih tajni. Nelio Lucas je vlasnik dviju offshore kompanija sa sjedištem na Malti. Jedna od njih je WGP, koja je zabilježena i kao vlasnik 20 posto udjela u Doyen Sportsu koje je Lucasu ponudila obitelj Arif. Druga tvrtka, Vela, ima bankovni račun u Luksemburgu i svake godine s 900 tisuća eura nagrađuje Lucasa i njegove kolege. Portugalac ima i račun u banci Crédit Suisse u Zürichu koji je otvorio, po njegovim riječima, jer “ne želi da netko otkrije bilo kakav detalj o njihovu poslovanju”. Neliu Lucasu ponuđeno je i 20 posto udjela u tvrtki Doyen Natural Resources, jednoj od panamskih tvrtki koje su u Doyenovu vlasništvu preko offshore kompanije na Britanskim Djevičanskim Otocima. Lucasova specijalnost bili su TPO poslovi. Doyen Sports je u nogometnom svijetu imao ulogu lihvara jer je od klubova u financijskoj krizi koji su bili primorani prodavati svoje igrače, za mali novac kupovao udjele tih igrača. Po tom sistemu, Doyen Sports je od kluba kupovao udio u vlasništvu pojedinog igrača te se nadao da će taj igrač uskoro biti prodan po puno većoj cijeni te da će Doyen Sports imati veliku zaradu. Službeno, Doyen Sports nije imao utjecaja na odluku oko transfera jer bi to bilo suprotno pravilima FIFA-e. Međutim, u praksi su stvari izgledale nešto drugačije.

Doyen Sports nije birao sredstva kako bi realizirao određeni posao ili transfer. U kolovozu 2013. Lucas je u Miamiju organizirao zabavu uz seks kako bi uvjerio predsjednika Reala iz Madrida, Florentina Pereza da kupi Geoffreyja Kondogbiju, francuskog reprezentativca koji je djelomično bio i u vlasništvu Doyen Sportsa. U 14 slučajeva između ožujka 2014. i rujna 2015. Lucas je prebacivao lijepe mlade žene iz Minska, Moskve i Sankt Peterburga kako bi mu pomogle u potpisivanju poslovnih ugovora. Avionske karte plaćala je njegova offshore tvrtka Vela. Neke od djevojaka bile su modeli, a jedna od njih, imena Kateryna, na Twitteru se hvali da je “lijepa žena – raj za oči, pakao za um i čistilište za novčanik”.

Osim u slučaju dviju žena koje je doveo na Ibizu za dva dana “partijanja”, Lucas je žensko društvo koristio samo na poslovnim putovanjima. Neke su mu se pridružile na utakmicama Lige prvaka, poput polufinalne utakmice u travnju 2014. koju su na madridskom stadionu Santiago Bernabeu odigrali Real i minhenski Bayern. Žene su ga pratile i na poslovnim putovanjima u Madrid, Barcelonu, Bruxelles i Atenu. Jedno od tih putovanja, ono u kasno ljeto 2015., bilo je posebno profitabilno. Lucas je 26. kolovoza te godine otputovao u Madrid u društvu plavokose Sabine kako bi sudjelovali u potpisivanju ugovora španjolskog veznog igrača Asiera Illarramendija koji je u madridski Real prešao iz Reala Sociedada. Pet dana kasnije Sabina je putovala u Marseille s Lucasom i napadačem iz Kostarike Rolandom Fonsecom koji je u taj francuski klub prešao iz portugalskog kluba Porta. Je li Lucas bio u društvu tih žena iz osobnih interesa? Jesu li mu one pomogle da si pojača status prilikom pregovora ili su one na dispoziciji njegovim poslovnim partnerima kao što je to bio slučaj s predsjednikom madridskog Reala?

I dok Nelio Lucas nema problema u pronalaženju žena, Arif Arif je kompulzivni klijent prostitutki, uključujući i jednu koju je opisao kao “mekanu i svježu 18-godišnju plavušu”. U jednoj od poruka zaposleniku Doyen Sportsa, Arif je napisao: “Kupi milijun onih pilula za dan poslije. Ne prodaju ih u Londonu osim ako dođeš s djevojkom.” O prostitutkama su otvoreno raspravljale i dvije vodeće osobe Doyen Sportsa: “Bilo bi odlično kada bi mi mogao srediti onih 2500 funti, platio sam kurvama!!!” napisao je Lucas Arifu u srpnju 2013.

Čini se da je Arif Arif bio i vrlo energičan kada je u pitanju dovođenje prostitutki iz istočne Europe, i to preko dvojice posrednika, od kojih je jedan njegov rođak. U razgovorima o toj temi Arif oprezno koristi riječi kao što su “nogometaši” i “igrači”, kao što je to slučaj u sljedećoj poruci: “Organiziraj nogometaše odmah. Ne gubi jebeno vrijeme jer ćemo, kao i sinoć, ostati bez ičega!!!” Tri sata kasnije stigao je i odgovor s fotografijom jedne žene. Posrednik ga je obavijestio da će sudjelovati “u velikom odabiru sljedećeg vikenda” u organizaciji ruskog naftnog diva Gazproma. Postavlja se pitanje: je li Arif koristio svoju mrežu kako bi nabavljao žene koje je Lucas koristio u svojim poslovima?

 

Vlasnici tvrtke Doyen Sports Investment su četvorica braće iz Kazahstana s trenutnom adresom u Istanbulu koja su bogatstvo stekla trgovinom sirovinama

 

U jesen 2013. Nelio Lucas je odlučio koristiti sredstva skrivena u trima tvrtkama čije je sjedište u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, odnosno u Abu Dhabiju i Ras al Khaimahu. Doyen Sports je trebao ubrizgati 10,8 milijuna eura tajnih provizija u tvrtke Denos, Rixos i PMCI. Dokumenti koji su dio dosjea Football Leaksa ne otkrivaju točno tko je na kraju lanca tijeka tog novca, ali daju neke zanimljive tragove. Prvi u nizu velikih poslova za koje su isplaćene navedene provizije jest posao u koji je uključen belgijski reprezentativac i krilo Manchester Uniteda Adnan Januzaj. U veljači 2014. godine Doyen Sports je kupio 50 posto udjela u tvrtki koja je upravljala komercijalnim pravima Adnana Januzaja. Doyen je isplatu izvršio u dvije rate, u prvoj je plaćeno 1,5 milijuna eura, a u drugoj 500 tisuća eura. Uplate su izvršene preko tvrtke Denos, a na ime lažiranog “konzultantskog” ugovora. U jednom emailu Lucas je cijelu operaciju nazvao “Plati Januzaju”, a na kraju svega nogometašu je isplaćen i bonus preko offshore struktura. Januzajev odvjetnik poslao je 22. svibnja 2014. email kolegici Nelia Lucasa u kojem se požalio: “Isplata još nije primljena. Otac postaje vrlo nervozan.”

U ljeto 2014. takav način poslovanja je postajao sve češći. Lucas je tražio da 10 posto profita od svakog transfera bude uplaćeno na račun tvrtke Denos u Dubaiju. Prva uplata tajne provizije dogodila se u ljeto 2013. kada je iz transfera Geoffreyja Kondogbije i Radamela Falcaa u Monaco uplaćeno 1,3 milijuna eura. Lucas je objasnio da će novcem iz transfera platiti “ljude kojima se duguje novac” i one koji “ne mogu ili ne žele sređivati birokratske probleme”. Lucas je dodao i da je tim osobama obećao novac i da one polako gube strpljenje. “Ne možemo više odgađati. Zbog neisplate gubimo druge poslove i uništavamo svoj ugled”, napisao je Lucas. Arif Arif je želio znati više o ljudima kojima se isplaćuje novac, ali njegov otac Tevfik Arif, jedan od četvorice braće koja kontroliraju Doyen grupu, poručio mu je da se ne miješa u Lucasove poslove. Tevfik Arif naredio je svojim računovođama da isplate novac, iako su oni izrazili zabrinutost jer nisu postojali nikakvi ugovori.

Mjesec dana kasnije novac iz tajnih fondova upotrijebljen je kako bi “podmazao” veliku operaciju. U kolovozu 2014. engleski klub Manchester City kupio je francuskog centralnog braniča Eliaquima Mangalu iz portugalskog kluba Porta za 45 milijuna eura. U to vrijeme je to bila najveća suma ikada isplaćena za jednog braniča u povijesti. Također, to je bio i najprofitabilniji posao Doyen Sportsa kada su u pitanju investicije putem TPO-a. Doyen Sports bio je vlasnik 33 posto prava na Mangalu i na tom transferu je zaradio 10 milijuna eura, što je bilo četiri puta više nego što su platili za ta prava.

Nedugo nakon toga, 2. rujna, samo pet dana nakon što je primio novac, Lucas je od Doyenova bankara zatražio da se dva milijuna eura prebaci na kompaniju PMCI u Abu Dhabiju. To je bilo 20 posto od ukupne zarade na transferu Eliaquima Mangale, odnosno dvostruko više od uobičajenih 10 posto koliko se slalo na inozemne račune nakon svakog transfera. Kao objašnjenje ove transakcije, Lucas je bankaru poslao ugovor po kojem je PMCI obavio konzultantske usluge za Mangalin transfer. Korisnik te isplate, još jednom, ostaje nepoznat.

Vezni igrač francusko-alžirskog porijekla Yacine Brahimi odrastao je u Francuskoj, gdje je i počeo svoju seniorsku karijeru u Rennesu prije nego što je posuđen španjolskom klubu Granadi 2012. Godinu dana kasnije Brahimi je potpisao trajni ugovor sa španjolskim klubom, a već u ljeto 2014. portugalski klub Porto je objavio da je kupio tog igrača za 6,5 milijuna eura. Međutim, stvarna cijena transfera bila je 9,5 milijuna eura, od kojih je osam milijuna platio Doyen Sports u zamjenu za 80 posto prava na Brahimija. Doyen Sports je u tajnosti otkupio prava na Brahimija od drugog investitora te je tako izbjegnuto plaćanje provizije Rennesu koji je, po Lucasovim riječima, imao “prava na udio od sljedećeg transfera”. Porto je uplatio proviziju od 500 tisuća eura na račun offshore tvrtke Doyen Sportsa, tvrtke Denos u Dubaiju. Potpis na ugovor je stavio Juan Manuel Lopez, kolega Nelia Lucasa, jer Lucas nije imao licencu za nogometnog agenta.

Sljedeće godine, 29. srpnja 2015., Lucas je preko Denosa organizirao tajnu isplatu od 1,5 milijuna eura za Brahimija. “Brahimi je naš prioritet, iako bi ovog ljeta moglo doći do novog ugovora!” napisao je Lucas. O kakvom je ugovoru govorio, nije bilo potpuno jasno. Nekoliko dana kasnije, 4. kolovoza, Lucas je bio zabrinut jer je proces isplate trajao predugo. “Je li ovo plaćeno? Igrač želi razgovarati s klubom i to će biti sramotno za mene”, napisao je Lucas. Novac je napokon prebačen 10. kolovoza. Mjesec dana kasnije Brahimi je uspješno završio pregovore oko novog ugovora s Portom koji je po tom ugovoru kupio i komercijalna prava na Brahimija za 4 milijuna eura. Lucas je za taj posao od Porta primio proviziju od 500 tisuća eura, koja je uplaćena na račun Lucasove malteške tvrtke Vela preko njezina računa u jednoj banci u Lihtenštajnu. Tvrtka Vela je dobila i prava na pregovore o budućim transferima Brahimija te bi za to dobila 10 posto od ukupne vrijednosti tog transfera. Bila je to doista nevjerojatna situacija, budući da je Lucas bio i šef Doyen Sportsa koji je bio vlasnik 80 posto udjela u Brahimiju.

 

U kolovozu 2013. Lucas je u Miamiju organizirao zabavu uz seks kako bi uvjerio predsjednika Reala iz Madrida, Florentina Pereza da kupi Geoffreyja Kondogbiju

 

No to nije bio jedini primjer Lucasova poslovanja u svoje ime, ali i u ime Doyen Sportsa, putem tvrtke Vela u kojoj se njegovo ime nikada ne spominje. Budući da Lucas nije imao FIFA-inu licencu za agenta, koja je bila potrebna do 2015. godine, za poslove je koristio troje poslovnih partnera koji su paralelno radili i kao nogometni agenti. Maltežanin Kevin Caruana bio je licencirani agent koji je radio u financijskom sektoru na Malti. On je 20. kolovoza 2014. Doyen Sportsu poslao prijedlog u kojem nudi svoje profesionalne usluge nakon što je vidio da je tvrtka registrirana na Malti. Taj prijedlog stigao je u pravo vrijeme za Lucasa koji je trebao dobiti 1,6 milijuna eura provizije za svoju ulogu u transferu španjolskog braniča Alberta Morena iz Seville u engleski Liverpool. Lucas je trebao licenciranog agenta da potpiše ugovor u ime tvrtke Vela. Međutim, Lucasov odvjetnik bio je zabrinut zbog uplitanja Caruana u cijeli posao. “Mi ne znamo tko je ta osoba. On nije sudjelovao u cijeloj operaciji i ne želimo imati razumijevanja za sudjelovanje još jedne osobe osim Nelija”, napisao je odvjetnik. Lucas je bio pod pritiskom da sam potpiše ugovor. U međuvremenu je Sevilla odbila uplatiti proviziju na račun tvrtke Vela u Lihtenštajnu jer su španjolske porezne vlasti stavile banke u toj kneževini na crnu listu.

Lucas je odlučio da će koristiti švicarski račun u banci Crédit Suisse, ali je i oko toga bio dosta zabrinut. “Kakve će to za mene imati porezne posljedice? Isto tako nisam siguran je li najpametnije otkriti taj moj račun u Švicarskoj”, napisao je Lucas svom švicarskom financijskom savjetniku koji se brinuo o njegovim offshore tvrtkama. “Dok god ne koristiš svoj račun u Velikoj Britaniji, ne bi trebalo biti problema. Naravno, ako iskoristiš novac s računa, bit će vrlo teško dokazati poreznicima da taj novac nije tvoj”, odgovorio je Lucasov financijski savjetnik.

Inicijativa FIFA-e kojom je željela zabraniti TPO transfere, što je na kraju i usvojeno u svibnju 2015., očekivano nije dočekana s oduševljenjem u Doyen Sportsu. Zabranom se propisuje da samo klubovi mogu biti vlasnici ekonomskih prava na igrače. “Ovi kurvini sinovi konstantno udaraju po vlasništvu treće strane”, komentirao je kritičko pisanje novinara o TPO sistemu Arif Arif. U studenom 2014., mjesec dana prije nego što su delegati FIFA-e glasali o prijedlogu zabrane TPO transfera, u uredima Doyen Sportsa bila je prilično burna atmosfera. Lucas je zaposlenicima tvrtke poslao dopis u kojem insistira da se prije nego što zabrana stupi na snagu, hitno sklopi što je moguće više ugovora. Lucas je naveo i trojicu nogometaša, jednog Brazilca i dvojicu Španjolaca, čije udjele je želio kupiti.

“Dolazi trenutak koji će loše utjecati na naše poslovanje jer će ugovori kakve smo do sada potpisivali biti zabranjeni. Zato se sada moramo fokusirati na potpisivanje novih ugovora, koliko god možemo”, napisao je Lucas.

 

Doyen Sports podnio je nekoliko tužbi protiv FIFA-e kojima pokušava osporiti zabranu TPO ugovora, ali dosad ni jedna tužba nije bila uspješna

 

Nakon što je u svibnju 2015. FIFA-ina zabrana, koja je počela s tranzicijskim razdobljem, stupila na snagu, Lucas je uzaludno pokušavao na vlastiti račun kupiti 25 posto udjela francuskog veznog igrača Gilberta Imbuleza za vrijeme njegova transfera iz Marseillea u Porto. Istovremeno je Doyen Sports pokušavao kupiti udjele igrača u nižim ligama. U studenom 2015., šest mjeseci nakon što je zabrana stupila na snagu, Cadiz je kupio udjele dvojice igrača španjolskog drugoligaša Cadiza za 1,5 milijuna eura. Partneri u tom poslu dogovorili su klauzulu po kojoj bi prodaja udjela postala valjana samo ako bi FIFA-ina zabrana bila ukinuta.

Budući da su, po novim pravilima, samo klubovi mogli biti vlasnici igrača, Lucas se okrenuo kupovini udjela u klubovima s ciljem da u konačnici ponovno uzima dio od transfera igrača kada se klubovi odluče na prodaju. U srpnju 2015. Lucas je pokušao kupiti udio u španjolskom klubu Granadi preko jedne od nizozemskih tvrtki s kojima je bio u dobrim poslovnim odnosima. “Trebam hitno zatvoriti posao s Granadom i treba mi poslovni model”, napisao je Lucas svojim odvjetnicima 15. srpnja 2015. Na kraju je španjolski klub odlučio sklopiti posao s kineskim investitorima. Lucas je bio umiješan i u dugotrajne pokušaje tajlandskog financijera Bee Taechaubola da uloži novac u AC Milan. Nakon višemjesečnih pregovora, činilo se da je Taechaubol u svibnju 2015. na rubu kupnje 48 posto dionica koje su bile u vlasništvu kompanije Fininvest bivšeg talijanskog premijera Silvija Berlusconija.

Taechaubol je angažirao Doyen Sports kao savjetnike u tom procesu, a vrlo je vjerojatno da je sudjelovanje Doyen Sportsa rezultiralo prijateljstvom između Lucasa i potpredsjednika Milana Adriana Gallianija, čija je kći zaposlena u Doyen Sportsu. Taechaubol je 10. lipnja 2015. objavio fotografiju na svom Instagram profilu na kojoj se Lucas i Galliani rukuju u privatnom zrakoplovu. Uz fotografiju je bio i sljedeći status: “Gradimo zajedništvo pod vodstvom predsjednika.” Međutim, cijeli posao je na koncu propao. Iako Bee Taechaubol i dalje tvrdi da je u igri za kupnju dionica Milana, Silvio Berlusconi je u ljeto ove godine objavio da je sve dogovorio s jednom kineskom investicijskom skupinom, ali ugovor još uvijek nije službeno potpisan.

U studenom 2015. Football Leaks je objavio detalje TPO ugovora koji je Doyen Sports potpisao s nizozemskim klubom Twenteom. Objavljivanje tajnog dogovora rezultiralo je trogodišnjom zabranom igranja u europskim kupovima koju je Twenteu izrekao Nizozemski nogometni savez i kaznom od 170 tisuća eura od FIFA-e. U međuvremenu je Doyen Sports podnio nekoliko tužbi kojima pokušava osporiti zabranu TPO ugovora, ali do sada ni jedna tužba nije bila uspješna.

Komentiraj

Source:Blaž Zgaga i Boris Bilas