‘Filosofija palanke’ prva je žrtva Ministarstva koje više ne otkupljuje knjige na srpskom

Ministarstvo kulture i medija odbilo je za knjižnice otkupiti prvo hrvatsko izdanje ‘Filosofije palanke’ Radomira Konstantinovića, važan prikaz suvremenog srpskog društva, uz obrazloženje da se otkupljuju ‘samo knjige na hrvatskom jeziku’ i ‘prijevodi djela svjetske književnosti na hrvatski’. Dogovor izdavača je da se djela postjugoslavenskih zemalja ne prevode

Kulturni skandal: “Filosofija palanke”, kapitalna filozofska studija o zatvorenoj kulturi srpskog pisca i filozofa Radomira Konstantinovića, doživjela je prošle godine prvo hrvatsko izdanje, ali ju je Ministarstvo kulture i medija odbilo otkupiti za knjižnice jer otkupljuje samo knjige na hrvatskome, ili prijevode na hrvatski. Taj podatak, sablažnjiv sam po sebi, razotkrio je još dublji, strukturni skandal otkupa za knjižnice: da po sadašnjim kriterijima ne može biti otkupljena nijedna knjiga na srpskome, crnogorskom ili bosanskom jeziku, jer Ministarstvo otkupljuje “samo knjige na hrvatskom jeziku” te “prijevode djela suvremene svjetske književnosti” – na hrvatski, dakako.

Pripovijest o “izgnanstvu” hrvatskog izdanja “Filosofije palanke” počinje polovinom kolovoza prošle godine, nakon što je Dražen Katunarić, vlasnik izdavačke kuće Litteris koja je objavila knjigu, Ministarstvu kulture i medija te nadležnom Kulturnom vijeću za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost poslao pismo prosvjedujući protiv odbijanja da otkupe “Filosofiju”. Šokiran potezom Vijeća i Ministarstva, Katunarić ga je u pismu nazvao “previdom” i “pukom omaškom”, “duboko vjerujući da nije intencionalan”, pa dodao kako se nada da će Ministarstvo ponovno razmotriti odluku Vijeća. Pokazat će se, međutim, da odbijanje nije bilo ni “previd” ni “omaška”; štoviše – bilo je izraz promišljene odluke i strateške politike.

Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija, kaže da narodne knjižnice mogu nabavljati knjige koje su od interesa za njihove korisnike neovisno o otkupu knjiga koji obavlja Ministarstvo. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

Valja, međutim, objasniti što je “Filosofija palanke”. Riječ je o filozofskom eseju o razlici otvorene i zatvorene kulture koji je autor Radomir Konstantinović čitao u nastavcima 1969. na Trećem programu Radio Beograda koji ju je iste godine objavio i kao knjigu. Od tada neprestano raste ugled i aktualnost toga eseja, naročito zato što je postao temeljnim tekstom za razumijevanje zatvorenosti, samodostatnosti, provincijalizma i “palanačkog iskustva” srpske kulture koji su kulminirali u agresivnim ratovima devedesetih. “Filosofija palanke” postala je, sukladno tome, i referentni manifest “Druge Srbije” – Srbije, kako je to formulirao sam Konstantinović, “koja se ne miri sa zločinom”. No značenje i dohvat “Filosofije palanke” nipošto se ne iscrpljuje u analizi mentaliteta srpskog društva; štoviše, takvo čitanje značilo bi krivotvorenje samog smisla poruke koju je Konstantinović “Filosofijom” htio poslati: duh palanke, provincije, zatvorenosti i samodovoljnosti postoji neovisno o državi, naciji, zemlji i društvu – on vreba u svakome od nas, poruka je te knjige. Srpska antinacionalistička povjesničarka Latinka Perović tu je knjigu opisala tvrdnjom kako je riječ o “ključnoj knjizi srpske kulture”, dok je zagrebački profesor književnosti Tomislav Brlek, predstavljajući na HTV-u Litterisovo izdanje, upozorio kako je “Filosofija palanke”, u vremenu Donalda Trumpa i današnje intelektualne i civilizacijske degradacije, postala i globalno aktualna. O važnosti te knjige dobro je govorio i Dražen Katunarić u pismu Ministarstvu kulture i medija od kolovoza prošle godine: ističući, gotovo s nelagodom, kako bi trebalo biti “posve suvišno tumačiti i obrazlagati njezinu vrijednost”, Katunarić je podsjetio da se “Filosofija palanke” “smatra najvažnijom esejističkom knjigom ikada napisanom” u bivšoj Jugoslaviji. “Njezina sintagma iz naslova ušla je u kolokvijalni govor među obrazovanim ljudima, a “prevedena je na mnoge svjetske jezike”. Jednom riječju, “Filosofija palanke” nezaobilazno je i referentno filozofsko-esejističko djelo, ništa manje nego što su to i spisi udžbeničke hrestomatije svjetskih filozofa, i nema nikakve sumnje da joj je mjesto u svim knjižnicama, u najmanju ruku, zapadnoga kulturnog kruga – a u postjugoslavenskim naročito.

I zato je odluka da ne bude otkupljena za hrvatske knjižnice šokirala njezinog izdavača. “O razlozima odbijanja otkupa ove knjige možemo nagađati, ali je jedno sigurno: da oni ni u kojem slučaju ne mogu biti stručne, literarne niti aksiološke prirode”, napisao je Katunarić u pismu Ministarstvu i nadležnome Vijeću. “Ni jedan benigni čin izbora knjiga za otkup ne može tako nadići tvrdnju koja kaže: ‘Sve je političko.’ Da vas podsjetimo: svojedobno su se hrvatske knjižnice ‘čistile’ od srpskih knjiga, a ovim činom najbolja djela srpske književnosti nemaju niti priliku biti poredana na njihovim policama”, napisao je Katunarić, podsjećajući na još jednu ironičnu okolnost: “Paradoksalno je što je ta odluka u potpunom raskoraku i nesukladnosti s duhom otvaranja i pomirbe koju trenutno vodi hrvatska vlada; dakle duhom inkluzije, a ne isključenja.”

 

‘U slučaju ove knjige nisu zadovoljena čak dva formalna kriterija za otkup: riječ je o ponovljenom izdanju koje nije na hrvatskom jeziku’, navelo je Ministarstvo kulture

 

Nakon Katunarićeva pisma Ministarstvu, uslijedila je interna rasprava, zanimljiva zbog toga što sažima dva suprotstavljena koncepta shvaćanja nacionalne kulture: Katunarićev, koji hrvatsku kulturu shvaća kao otvorenu i inkluzivnu te onaj Ministarstva kulture i medija Vlade Andreja Plenkovića, u kojemu nema mjesta za to da država otkupljuje knjige koje nisu na hrvatskom jeziku. Katunarić je tako, u toj prepisci, inzistirao kako je riječ o “prekrupnom problemu da bi ga se moglo preskočiti”, dok su činovnici Vlade ustrajali u tome da su “kriteriji nedvosmisleni”, pa “knjiga nije razmatrana jer je na srpskom jeziku”. Katunarić je na to otklonio pomisao na mogućnost prevođenja “Filosofije” na hrvatski, podsjetivši na uvriježene kriterije izdavanja knjiga na postjugoslavenskom književnom području, na kojemu “od raspada Jugoslavije vrijedi pravilo da se poštuje originalan jezik i da se literarni tekstovi ne prevode”. “Tako su hrvatski pisci izdani u Beogradu na hrvatskom, a srpski pisci u Zagrebu na srpskom, što mislim da je pošteno”, napisao je Katunarić, dodajući i to da je udovica i vlasnica autorskih prava autora “Filosofije palanke” Milica Konstantinović “izričito tražila” da se u knjizi “ne smije mijenjati nijedna riječ”, što je razumljivo. Katunarić je argumentirao i tvrdnjom da “nijedna knjiga srpskog autora ne bi bila otkupljena za hrvatske knjižnice” kada bi se pravila o otkupu doslovno primjenjivala. Otkupljivali bi se, zato, prijevodi inozemne književnosti, a to bi, prema Katunariću, bio “jedan oblik diskriminacije sa suptilnim izgovorom” i “neka vrsta čišćenja knjižnica od srpskih knjiga”. “U drastičnom primjeru tako bi ispalo da se i djela Hrvata Ive Andrića ne bi smjela otkupljivati jer su mnoga najvažnija napisana na srpskom jeziku”, zaključivao je Katunarić, podsjećajući kako je Ministarstvo kulture, u mandatima prethodnih vlada, otkupljivalo srpske i crnogorske autore, poput Bore Ćosića, Dragana Velikića, Marka Vidojkovića, Aleksandra Bečanovića, Dragane Radulović, Dragane Tripković… “Mislim da svako pravilo ima iznimke, a pogotovu ako je riječ o tako nezaobilaznoj knjizi kao što je ‘Filozofija palanke’. Ona se smatra Konstantinovićevim remek-djelom u ocrtavanju srpskog proto-fašističkog mentaliteta i zato je autor u Srbiji za života bio prokazivan od srpskih nacionalista”, argumentirao je Katunarić, iznoseći zaključak koji sažima kontroverzu: odlukom da se ne otkupi Konstantinovićevo djelo, Ministarstvo “iznevjerava duh hrvatske kulture koji je opstao na temeljnom konceptu – otvorenosti. A baš o tom problemu govori ‘Filozofija palanke” koja ustrajava na otvorenosti”, argumentirao je Katunarić.

Uzalud. “Kulturno vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost još je jednom razmotrilo Vašu molbu, uzevši pritom u obzir argumente koje ste naveli u dopisu te je, prvenstveno zbog formalnih kriterija, ostalo pri svojem prvotnom prijedlogu koji je ministrica prihvatila”, stoji u dopisu koje je Vijeće 15. prosinca prošle godine dostavilo Litterisu i Draženu Katunariću. I time je, što se države tiče, stvar zaključena. Nacional je, pak, pokušao doznati što o takvoj odluci misle sami članovi Vijeća: predsjednica Lahorka Plejić Poje, Iva Grgić Maroević, Katja Matković Mikulčić, Ivica Matičević i Nikola Petković. Lahorka Plejić Poje, profesorica kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nije odgovorila na našu poruku elektroničke pošte, u kojoj smo je, među ostalim, pitali smatra li Vijeće, i ona osobno, da knjige na srpskom i ostalim srodnim jezicima nisu vrijedne otkupa za hrvatske knjižnice te što misli o kriteriju otkupa koji uvažava samo knjige na hrvatskom jeziku. Što, naime, taj kriterij može značiti za otkup knjiga koje su ekavicom pisali, na primjer, Antun Branko Šimić ili Tin Ujević, ili neki pisci iz BiH, kao i tko je uopće taj koji određuje tko piše, a tko ne piše hrvatskim jezikom?

Dražen Katunarić, vlasnik hrvatske izdavačke kuće Litteris koja je objavila knjigu ‘filosofija palanke’, važan filozofski esej o zatvorenoj kulturi Srbije. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

Doznali smo, međutim, i to da su svi članovi Kulturnog vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost potpisali “izjavu o diskreciji” koja im, pod prijetnjom sankcija, zabranjuje da o odlukama javno govore. Tom je metodom, kao da je korporacija, Ministarstvo osiguralo javni dojam o jednodušnosti u odlukama, premda te jednodušnosti u stvarnosti nema. Sigurno je, naime, kako su neki članovi Vijeća skandalizirani odlukom tijela u kojemu i sami sjede: da ministrici koja donosi konačnu odluku, preporuči neka Ministarstvo ne otkupi Konstantinovićevu “Filosofije palanke”. “Pa ta je knjiga krucijalna za globalnu kulturu! Aktualna je uvijek, danas naročito. Odluka da je se ne otkupi je potencijalna ‘win-win situacija’ pretvorena u ‘lose-lose situaciju’. Jer, problem je, naravno, tretmana srpskog jezika i pitanja je li on strani jezik ili nije. Pa umjesto da se knjiga otkupi, bio ili ne bio strani jezik – jer je u svakom slučaju razumljiv – ona se ne otkupljuje, s nesuvislim implicitnim objašnjenjem da je srpski nerazumljiv strani jezik”, kazao je za Nacional jedan od članova koji nije htio biti imenovan.

Nacional je objašnjenje zatražio i od Ministarstva kulture i medija. Pitali smo zašto Ministarstvo više ne otkupljuje knjige na srpskome i ostalim srodnim jezicima, premda je to činilo ranije. Zanimalo nas je i mišljenje Ministarstva o tome da kriterij koji otkup ograničava samo knjige na hrvatskom onemogućava da hrvatske knjižnice dobiju knjige koje su ekavicom pisali, na primjer, Šimić ili Ujević, ali i knjige autora iz Bosne i Hercegovine koji pišu različitim, bogatijim jezikom od hrvatskog standarda. Podsjetili smo, također, kako u službenim uputama za prijavitelje otkupa stoji i to da se otkupljuju i djela od “temeljne vrijednosti za nacionalnu kulturu i umjetnost”, kao i “temeljna djela iz društveno-humanističkog područja”, pa smo pitali zašto Vijeće otkup nije odobrilo vodeći računa o činjenici da “Filosofija palanke” svakako jest “temeljno djelo iz društveno-humanističkog područja”, a ništa manje i “djelo od temeljne vrijednosti za nacionalnu kulturu i umjetnost”. Naposljetku, željeli smo doznati smatra li Ministarstvo kulture da knjige na srpskom i ostalim srodnim jezicima nisu vrijedne otkupa za hrvatske knjižnice te je li takav stav posljedica političke volje sadašnje HDZ-ove vlade da knjige na srpskom jeziku nisu vrijedne hrvatskih knjižnica.

 

‘Svojedobno su se hrvatske knjižnice ‘čistile’ od srpskih knjiga, a ovim činom najbolja djela srpske književnosti nemaju ni priliku biti na njihovim policama’, kaže Dražen Katunarić

 

Odgovor Ministarstva citiramo u cijelosti: “Temeljni cilj poticajnih mjera Ministarstva kulture i medija namijenjenih svim dionicima u lancu knjige očuvanje je hrvatske književne i kulturne baštine te poticanje suvremene hrvatske književne i kulturne produkcije. Potiču se autori koji pripadaju hrvatskom književnom korpusu, neovisno o lokalnim idiomima koje koriste, etnicitetu ili eventualnoj višestrukoj književnoj pripadnosti. Potiču se i otkupljuju prijevodi na hrvatski jezik djela od temeljne vrijednosti za nacionalnu kulturu i umjetnost. U slučaju ‘Filosofija palanke’ nisu zadovoljena čak dva formalna kriterija za otkup: riječ je o ponovljenom izdanju koje nije na hrvatskom jeziku”, navelo je Ministarstvo, i dodalo: “Osim otkupa knjiga, Ministarstvo kulture i medija te jedinice lokalne i regionalne samouprave kao osnivači narodnim knjižnicama osiguravaju i sredstva za nabavu knjiga u znatno višem iznosu, koje knjižnice koriste za nabavu u skladu s potrebama i interesima korisnika, odnosno knjižničnim smjernicama za nabavu.

U skladu s tim narodne knjižnice slobodne su nabavljati sve knjige koje su od interesa za njihove korisnike neovisno o otkupu knjiga koji obavlja Ministarstvo kulture i medija, a to znači knjige na drugim jezicima ili ponovljena izdanja ili veći broj primjeraka pojedine knjige za koju postoji veći interes korisnika. Kulturno vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost je savjetodavno stručno tijelo, čiji prijedlozi moraju zadovoljiti i formalne i sadržajne kriterije natječaja, a konačnu odluku donosi ministrica na temelju njihovog prijedloga.”

F’ilosofija palanke’ smatra se remek-djelom u ocrtavanju srpskog proto-fašističkog mentaliteta’, pojasnio je izdavač Katunarić.

Taj je odgovor za Nacional komentirao Dražen Katunarić: “Odgovor je očekivano birokratski i uopće ne odgovara na postavljena pitanja: to je ‘kopipejst’ pripremljenih formulacija odbijenice bez obzira na sadržaj pitanja. Pogotovu su prvi i drugi dio odgovora izašli iz Gogoljeve ‘Kabanice’ i sročeni u stilu njegovih sitnih činovnika. Jedina formulacija koja se tiče same knjige jest ona da u njezinu slučaju ‘nisu zadovoljena čak dva formalna kriterija za otkup’. Ta je tvrdnja neistinita. Bila bi riječ o ponovljenom izdanju, da je knjiga tiskana u Srbiji, gdje je bilo više izdanja. Međutim, riječ je o prvom hrvatskom izdanju te knjige, a kako ne živimo više u Jugoslaviji, to nema nikakve veze s ponovljenim izdanjima koja se tiču Srbije. Litteris je napravio prvo hrvatsko izdanje, a ne ponovljeno izdanje. Što se tiče izjave da knjiga nije na hrvatskom jeziku, pa to je glavni predmet spora. Ministarstvo kulture otkupljuje prevedene knjige na hrvatski jezik sa svih stranih jezika, ali ne dopušta mogućnost da se otkupe knjige s jezika za koje ne treba prijevod. Prema tomu, knjiga napisana na srpskom jeziku je u podređenom položaju u odnosu na druge jezike, i ni u kojem slučaju se ne otkupljuje osim ako se ne prevede, što je nemoguće. A izdavač koji ju je tiskao preuzeo je svjesni rizik da bude kažnjen što ju je tiskao. To da će knjižnice same otkupiti knjige srpskog autora je isto tako floskula jer osim onih glavnih koje moraju imati tiskane knjige, druge je neće otkupiti iz istih, diskriminatornih razloga, ali i zato što naprosto nisu dovoljno tražene i čitane. Ministarstvo zapravo samo ‘uvija u celofan’ negativnu selekciju po ideološkom i nacionalističkom ključu. Na žalost, takva je odluka po duhu puno bliskija garnituri Ministarstva kulture kada ga je vodio Zlatko Hasanbegović. Ispada da se i danas nastavlja radikalno smanjenje novca, što je bila Hasanbegovićeva osveta za to što smo njegov mandat mi u Litterisu vatreno osporavali. I danas, očito, nastavljamo snositi posljedice tih čina. Postoji stanovit kontinuitet u načinu djelovanja ova dva ministarstva, što se vidi u ovom slučaju, a i inače jer su mnoge restrikcije dodijeljenih sredstava knjigama i časopisima i organizacijama, odlučene u prethodnom mandatu, zapravo ostale iste u ovome”. Tako će, s Litterisom, “posljedice tih čina” snositi i hrvatske knjižnice te svi njihovi čitatelji jer su, eto, ostali uskraćeni za povijesno, prvo hrvatsko izdanje djela koje iznova sustiže usud ovdašnje palanke, taj duh uskogrudnosti i jalove samodovoljnosti, usprkos tome što ga je samo to djelo raskrinkalo s toliko pregnantne prodornosti. Ili – baš zato što ga je raskrinkalo.


Josip Mlakić: ”Filosofija palanke’ svakako je zaslužila otkup za hrvatske knjižnice’

Josip Mlakić bosanskohercegovački je romanopisac, scenarist, pisac priča i pjesnik, autor četrnaest romana, više scenarija te nekoliko zbirki priča i poezije, a nedavno je u hrvatskim novinama predstavio Litterisovo izdanje “Filosofije palanke”. Zato smo ga zamolili da za Nacional odgovori smatra li da je “Filosofija palanke” zaslužila da bude otkupljena za hrvatske knjižnice i zašto?

“Mislim svakako da je zaslužila. Radi se o temeljnoj knjizi koja je obilježila jednu epohu, knjizi koja je usprkos svemu i danas aktualna, gotovo kao u vrijeme kada je napisana. Naravno, to ne znači da svaku knjigu ne treba kritički preispitati, pa i ‘Filosofiju palanke’, ali isključivo po kriterijima onoga što se nalazi između korica knjige, a nikako po jeziku kojim je napisana. Kada bih htio biti malo ciničan, rekao bih kako je odluka Ministarstva kulture ‘ispravna’ samo u jednom slučaju: ovu bi knjigu, naime, svatko tko drži do pisane riječi trebao imati na policama svoje kućne biblioteke, da mu je uvijek pri ruci, da ne mora svaki čas trčati do knjižnice.

NACIONAL. Kako ocjenjujete kriterije koji isključuju otkup knjiga na srpskom, bosanskom i crnogorskom jeziku?

Mislim da se tu ne radi o sistemu, da tu nisu u pitanju nikakvi jasni i čvrsti kriteriji. Da se, dakle, tu ne radi o isključivosti. Barem kada su u pitanju knjige na bosanskom jeziku jer ne treba zanemariti činjenicu da popriličan broj pisaca iz BiH objavljuje svoje knjige u Hrvatskoj. Nakon što sam dobio vaša pitanja, malo sam istražio otkup knjiga Ministarstva kulture u prošloj godini koji govori u prilog ovome što sam rekao. Uzeo sam primjer dviju sjajnih knjiga napisanih na bosanskom jeziku, zbirku priča Almina Kaplana “Dubravske priče” i proznu knjigu Semezdina Mehmedinovića “Ovo vrijeme sada”. Jednu od tih knjiga, Kaplanovu, Ministarstvo je otkupilo za hrvatske knjižnice, dok onu Mehmedinovićevu nije. Bez obzira na to što ja mislim da su obje ove knjige trebale završiti u hrvatskim knjižnicama, povjerenstvo Ministarstva kulture je odlučilo drugačije, što ne bi trebao predstavljati problem jer je vrednovanje književnih djela poprilično subjektivna kategorija. Tu, naravno, mislim i na vlastiti sud. Sad, ne znam kakva je praksa pri otkupu knjiga srpskih pisca koji objave svoje knjige kod hrvatskih izdavača, kao što je slučaj s “Filosofijom palanke”. Ili, primjerice, s piscima poput Dragana Velikića koji imaju svoje hrvatske izdavače, s piscima čije bi knjige, po mojemu mišljenju, svakako trebale naći svoje mjesto u hrvatskim knjižnicama. Isto to vrijedi i za knjige crnogorskih pisaca, poput Andreja Nikolaidisa, Milorada Popovića ili Ognjena Spahića. Ja sam nedavno, nakon izlaska svog posljednjeg romana “O zlatu, ljudima i psima” koji je objavljen i u Srbiji, dao intervju za list Hrvatska riječ iz Subotice, list hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. Tom prilikom mi je novinar tog lista dao podatak da su knjižnice Srbije otkupile određeni broj primjeraka nekoliko mojih knjiga koje su objavljene isključivo u Hrvatskoj. Naravno da taj podatak veseli. Slično bi se, po mojemu mišljenju, trebalo postaviti i hrvatsko Ministarstvo kulture, ako ništa, a ono zbog srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

NACIONAL: Kojim vi jezikom pišete: hrvatskim ili bosanskim? Što bi se dogodilo kad biste se, primjerice, izjasnili da pišete bosanskim? Bi li to značilo da vaše knjige, premda se ni zarez u njima ne bi promijenio, više ne bi mogle biti otkupljene za hrvatske knjižnice?

Ja, naravno, pišem na hrvatskom jeziku. Teško mi je odgovoriti na slično pitanje, što bi se dogodilo da sam se izjasnio da pišem na bosanskom. Ne vjerujem da bi čak i u tom slučaju moje knjige bez jasnih kriterija bile isključene iz hrvatskih knjižnica. Kažem, teško mi je odgovoriti na slično pitanje.

PHOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Komentiraj