FILIP ŠOVAGOVIĆ: ‘Oduvijek traje borba za ITD, taj teatar ima svoj put’

Premijera predstave „Žena popularnog pokojnika“ autora i redatelja Filipa Šovagovića održat će se 7. prosinca na trima lokacijama Studentskoga centra u Zagrebu. Fokus ove drame je na analizi uspona i pada jedne zagrebačke obitelji između triju ratova. U središtu radnje su Ivica Klimoje, slavni kompozitor eksperimentalne glazbe, Nada Klimoje, njegova supruga i stvarna autorica njegova kompletna opusa, te njihov sin Milan Klimoje, svećenik. Idilu njihova odnosa narušava nezgodna navika maestra Klimoja da u početku povremeno, a zatim sve češće noću nestaje iz obiteljskog doma. Glumci i glumice Ivana Roščić, Nina Violić, Hrvojka Begović, Bernard Tomić, Damir Klemenić i Pavle Vrkljan vode publiku kroz tri prostora − Kino SC, Veliku dvoranu &TD-a i Francuski paviljon − kroz više desetljeća, bezbrojne likove, kroz film, glazbu, krize, odrastanja, pelene za odrasle, žuti prah u kutijama za filmske role, upaljače, opuške, zgarišta, sakristije, kroz krhotine života iz kojih nastaje jedan posve novi mozaik. Glumcima se na sceni muzički pridružuju Šimun Matešić, Fadil Abdulov, Fran Krsto Šercar i Filip Šovagović, koji je dao kratki intervju Nacionalu.

NACIONAL: Predstava „Žena popularnog pokojnika“ premijerno će biti prikazana u Teatru ITD. Kad je nastao tekst i što je bila inspiracija?

Samo da dodam da će predstava biti odigrana prvo u Kinu SC-a, zatim u Velikoj dvorani Teatra ITD, a potom u Francuskom paviljonu unutar SC-a. Generalno gledano, mislim da se radi o trima različitim formatima. Dugo sam imao ideju da završim ovaj tekst, ali nikako nisam uspijevao. Ekipa je bila nevjerojatna i kada mi je postalo jasno da će se vrlo aktivno uključiti u proces, i ideja i sadržaj postali su mi jasniji. Mada ne znam zaista što smo sve htjeli reći, što smo uspjeli, a što nismo. Ponekad su fakat dovoljne tri riječi.

NACIONAL: Pretpostavljam da postoji neka poveznica teksta s trenutačnom situacijom u kojoj prevladavaju osjećaj nemoći, bespomoćnost, depresija, autodestrukcija?

Ne znam je li ovo neki suvremeni tekst. Mislim da nije. Nemojte da ispadne da laskam sam sebi, ali pokušao sam napisati neki klasičan tekst, ne znam kako bih to rekao. Kao da klasik preživi svoju fizičku smrt, tako nekako. Poveznice i nema i ima. Povezati se može apsolutno sve i apsolutno ništa. Ovisi iz kojeg kuta gledate i, naravno, još više o tome što želite vidjeti ili čuti. Realno, predstava se događa u vremenu između triju ratova, to je prošlo tisućljeće. Ne bih rekao da danas prevladava osjećaj bespomoćnosti. Doduše, situacija je zamršena, ali uvijek je neka frka, ako se ne varam. Ali ja sam optimist. Ako nije rat, onda je poraće. Kad završi recesija, počne histerija. U toj histeriji stradaju mnogi. Ispravite me ako griješim, ali čini mi se da se momentalno događa neka utrka u naoružanju. I globalno i lokalno. Volio bih da griješim.

NACIONAL: Priča je to, kako se navodi u predgovoru, o usponima i padovima jedne zagrebačke obitelji između triju ratova, to je zapravo obiteljska saga koja će publiku, kao što ste rekli, voditi kroz različite lokacije. Kako je to zamišljeno i zašto je SC za to dobar?

SC je prostor moje mladosti, tu smo se uglavnom okupljali jer smo osjetili da se tu događa svašta, ne mislim tu na kazalište ili kino ili galeriju. Mi smo tu kao klinci uglavnom sjedili po klupama unutar SC-a. Mislim da sam imao negdje oko 10, 11 godina, noćima sam se smucao tuda. Znači, opereš zube, napišeš zadaću, složiš torbu, obučeš pidžamu, daš pusu mami i tati i legneš u krevet, praviš se da spavaš i kad skužiš da su svi zaspali, brišeš van. Nekad su to bili zaista kasni sati. Evo, sad prvi put shvaćam da se predstava događa zapravo u vrijeme „Juge“. A ovo s usponom i padom je šablona. Nema tu ni uspona ni pada. Vidjet ćete.

NACIONAL: Što mislite o Teatru ITD i SC-u? Ponovno im se, čini se, vraća onaj stari sjaj, rade mladi, ali i etablirani umjetnici.

Već sam rekao, meni je tu genijalno, prostor je human do krajnjih granica. Oduvijek traje borba za ITD, ali tu su i MM, i Galerija, i kino, i tu su se mnogi i digli i pali. U posljednje vrijeme tu sam susreo Gorana Trbuljaka, Ivora Martinića, Kapeca, Igreca, Indoša, Rajnu Ratz, Marinu Redžepović, Planinića, Maju Posavec, Klifa, Natašu Kanceljak, Klemu i ekipu, Bernarda Tomića, Pavla Vrkljana, Hrvojku Begović, Ivanu Rošćić, Ninu Violić, Barbaru Bourek, Sisu, Pusu, malog Čaplju, Sašu Dracha… Mislim da ITD ima svoj put.

Komentiraj