FILIP KRENUS: ‘U Dubrovniku igram monodramu o glumcu koji dolazi iz Londona’

Sedmi festival Midsummer Scene održat će se od 29. kolovoza do 5. rujna u Dubrovniku, u palači Knežev dvor. Glumac Filip Krenus, Osječanin koji godinama radi u Londonu, producent je i osnivač festivala, a ove godine igra monodramu ‘A Poor Player’ koja će imati svjetsku praizvedbu

Nakon prošlogodišnje pauze zbog pandemije koronavirusa, sedmi festival Midsummer Scene održat će se od 29. kolovoza do 5. rujna u Dubrovniku, u Kneževu dvoru. Osnivač i producent tog festivala, glumac Filip Krenus, Osječanin koji godinama radi u Londonu, ove godine i igra monodramu „A Poor Player“ (Bijedan glumac). Osmišljena je i napisana upravo za Dubrovnik, odnosno kao imaginarna poveznica Grada i Londona, a u Dubrovniku će imati svjetsku praizvedbu. Filip Krenus tu se poigrava idejom o susretu dubrovačke publike i engleskog glumca koji je greškom završio na Mediteranu, a ne na Baltiku. Engleski glumci su u 16. i 17. stoljeću putovali sjevernom i srednjom Europom, od Danske, Baltika i Poljske, preko Njemačke i sve do Austrije. Jezične barijere premošćivali su klaunerijom i plesom, sve dok se strana publika nije do te mjere navikla na engleske glumce da su oni postali stvar prestiža među njemačkim plemstvom.

Prvi profesionalni angažman nakon završenog studija Filip Krenus imao je u „Rikardu III.“, a nakon toga je s istim redateljem radio i Macbetha. Igrao je i u „Romeu i Juliji“ u slavnom kazalištu Globe, a osim u Shakespeareu, uživa igrati u engleskim komedijama iz 17. i 18. stoljeća. Krenus je 2012. osnovao Honey-tongued Theatre Productions i jedan je od osnivača festivala Midsummer Scene, čiji je program predstavio u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Ove godine održat će se sedmi festival Midsummer Scene u Dubrovniku, na kojem izvodite monodramu „A Poor Player“, i to prvi put, dakle, riječ je o svjetskoj praizvedbi. Vi ste i autor, o čemu se radi?

Kazalište, i pogotovo glumci, navikli su na nemoguće uvjete. Zapravo, ti su uvjeti u samoj srži kazališta. Ono jest odraz svoga doba, ali da bi kazalište „držalo prirodi ogledalo“, kako kaže Hamlet, mora se nositi s nedaćama, ratovima i pandemijama. A baš kao nekoć kuga, tijekom protekle godine i pol korona je pozatvarala kazališta. Kako su se uvjeti neprestano mijenjali, planiranje bilo kakvog oblika stvarne izvedbe bilo je nalik gradnji kula od pijeska na žalu koje bi morski val svako malo brzo poklopio i istopio. Od našeg osnutka su Shakespeare i stvaranje mosta između engleskog kazališta i dubrovačkih pozornica okosnica festivala, pa sam se u izvornoj zamisli pokušao dotaknuti baš toga. Usto sam, zbog nepredvidivih uvjeta koji su gostovanje ansambla činili neizvjesnim, morao stvoriti monodramu. To je oblik koji inače izbjegavam, pogotovo kada je riječ o prilagodbi Shakespeareovih djela, jer volim kontakt i suigru s glumcima. Kako mi je stoga trebala živa komunikacija s publikom, krenuo sam od tragikomične situacije u kojoj smo se našli. Početna slika bio je bijesni glumac u kostimu čije su kazalište upravo zatvorili zbog izbijanja kuge. Monodrama je, u neku ruku, postala monofarsa. Naš festivalski ansambl uvijek okuplja gostujuće, odnosno putujuće engleske glumce, a to su pandemijska izolacija i brexitovska samoizolacija učinili još izazovnijim. Zato sam se htio dotaknuti teme koju još nisam vidio u dramskom obliku: engleskih putujućih glumaca koji su u 16. i 17. stoljeću putovali njemačkim zemljama, Poljskom, Baltikom i sezali sve do Graza. Pritom sam se oslonio na istraživanja nedavno preminulog Jerzyja Limona, utemeljitelja Shakespeareova festivala u Gdanjsku, gdje je stajalo jedno od glavnih europskih kazališta izgrađenih po uzoru na ona elizabetanska u Londonu. Upravo ti engleski putujući glumci uvelike su utjecali na oblikovanje kazališta u sjevernoj Europi. Koliko je poznato, nikada nisu došli do južne Europe, a pogotovo ne do Dubrovnika. No brodovi su iz Londona jednako isplovljavali kako za Baltik tako i za Jadran. I upravo sam glumcu koji, igrom slučaja, krene prema Dubrovniku gdje će, baš kao i prvi engleski glumci koji su izvodili Shakespearea pred njemačkim govornicima, morati naći zajednički jezik sa svojom publikom. A sve se to događa upravo u gradu koji se smatra da je poslužio kao nadahnuće za Iliriju u komediji „Na Tri kralja“.

 

‘Zbog preporuke Britancima da ne idu u kazališta, ona su se zatvarala. Britanska kazališna scena kakvu poznajemo gradila se desetljećima, a posljedice ćemo još dugo osjećati’

 

NACIONAL: U predstavi se, kako ste spomenuli, poigravate idejom o susretu dubrovačke publike i engleskoga glumca koji je greškom završio na Mediteranu, a ne na Baltiku. Otkud ta ideja, koja je poruka?

Zamisao je krenula kada sam se, u neku ruku, prepoznao u tim putujućim glumcima koji su na sve načine preskakali, zaobilazili i kršili jezične barijere. Već je ta situacija prepuna farsičnih elemenata. Kroz taj komični okvir htio sam se dotaknuti i glumačkog života. Lik koji igram dobio je ime po posve nepoznatom glumcu iz 17. stoljeća. Sve što znamo jest da je, kao mnogi dječaci koji su bili dobri pjevači, otet i prisiljen postati glumcem. A tekst se općenito bavi temama koje će svi koji se bave prolaznom izvedbenom umjetnosti znati prepoznati.

NACIONAL: Ponovno, kao i svake godine, festival ima bar nešto od Shakespearea. Ove godine vođen je riječima „Unmask her beauty to the Moon“ (Kad mjesečini čar svoju otkriva…), koje Ofeliji izgovara Laert u tragediji o Hamletu. Koliko je vama važan Shakespeare i koliko ga je važno čitati, razumjeti, igrati?

Shakespeare zahtijeva punu prisutnost glumca i kada ga izgovaram, njegov stih me potpuno ispunjava. On jest totalni teatar gdje je sve na glumcu – Shakespeare je didaskalije i scenografiju utkao u tekst i na glumcu je da to sve iznese. Znam da se arhaični izraz može činiti preprekom, ali njegove su teme i likovi bezvremenski. To je ono što me kao glumca njemu privlači. Kao producentu mi, pak, jako pogoduje što mu ne moramo plaćati autorska prava! Govoreći iz glumačke perspektive, kažem da Shakespearea treba prvenstveno gledati i čuti. To je njegov primarni medij. Tada te riječi doista zažive. Pritom nemojte misliti da iščitavanje i izučavanje njegovih djela smatram manje važnima, no govorim da ih treba doživjeti na pozornici.

NACIONAL: Kakvi su planovi s predstavom nakon Dubrovnika, planirate li je igrati u Londonu i još na nekim pozornicama?

Planiranje projekata bilo je poput gradnje pješčanih kula. Planiranje budućnosti festivalskih produkcija uvijek je bilo izazov jer svake sezone iznova gradimo financijsku konstrukciju. Ovo je monodrama koja se dotiče šekspirijanskih glumaca u Europi. Skrojena je po mjeri Dubrovnika, ali nadam se da će to ruho pristati još kojem podneblju. Predstavu prvo trebamo postaviti pa ćemo o budućnosti.

NACIONAL: Ovo je predstava o glumcu, o umjetnosti, o kulturi, ali i o krizi poput današnje zbog korone, kakva je situacija u Velikoj Britaniji po tom pitanju?

Glumci su u Britaniji mnogo više ovisni o komercijalnom uspjehu predstave nego njihovi europski kolege. A sada su bili u vrlo teškom položaju. Ja ipak želim gledati na ovo vrijeme kao mogućnost transformacije i prilagodbe.

NACIONAL: U predstavi povezujete Dubrovnik i London, a to radite i festivalom svih ovih godina. Zašto vam je važno održavati ovaj festival i kako je uopće došlo do ideje da ga pokrenete?

Dubrovnik može iznijeti festival na engleskom jeziku upravo zbog mnoštva britanskih turista koji ga svake godine pohode. Na zamisao sam zajednički došao sa suosnivačicama Darijom Mikulandrom i Jelenom Maržić, kojima sam isprva ponudio predstavu koja bi obilježila veliku Shakespeareovu godišnjicu 2014. godine. No ta se ideja brzo prometnula u kazališni događaj koji radimo svake godine oko Ivanja. U ovim vremenima, gdje smo jako izgubili na europskoj povezanosti, pogotovo s Britanijom, ova poveznica ima još snažniji značaj. Dubrovnik je oduvijek imao snažnu poveznicu s Londonom, a kroz tu smo poveznicu promovirali i radove Marina Držića.

NACIONAL: Već dugo živite u Londonu i radite kao glumac, kako je išao vaš glumački put i kako ste završili u Londonu? Zašto ste se odlučili baš za taj grad?

Kao i uvijek, išao sam onamo gdje sam nešto mogao ostvariti, stvoriti sebi prostor za igru. To mi je pošlo za rukom u Londonu pa se, eto, ovako i pretočilo u Dubrovnik. London ima tu gotovo mitsku auru kada je riječ o kazalištu, i to s pravom. Ali je, s druge strane, grad koji zahtijeva golemu energiju da se u njemu opstane.

‘A poor player’ je monodrama koja se dotiče šekspirijanskih glumaca u Europi. PHOTO: Greg Goodale

NACIONAL: Glumcu je jezik najvažniji alat, kako je igrati na jeziku koji nije materinji?

Nisam se udvospolio kao Ivica Kičmanović, ali engleski sam uspio od maske koju bih prije stavljao na sebe, spustiti duboko u izvorište, vrlo blizu svog materinskog jezika. Vaš prvi jezik uvijek je najdublje izvorište, ali ovom se jezičnom maskom bavim toliko dugo da mi je, u neku ruku, postala lice.

NACIONAL: Kažu da su London i New York dva grada u kojima je nekako najteže uspjeti kao glumac, biste li se složili? Kako je vama uspjelo, što radite, koji su vaši najveći uspjesi?

Može se reći i da je najteže uspjeti u vlastitoj sredini. Kao tuđincu, u Londonu vaš glumački put može biti ili kroz sustav umjetničke izobrazbe ili na poziv, kao već etabliranog umjetnika. Meni je svaka kazališna predstava uspjeh i velika radost. Posao je ono što prethodi kazališnom projektu i sve što moram obaviti kako bih se održao na površini. Protekle dvije godine bile su mi obilježene začetkom suradnje s kazalištem Young Vic. Sadržaj te suradnje se pandemijom izmijenio, ali u tom smjeru vidim svoju londonsku budućnost. Zadnji „predpandemični“ televizijski projekt bio je „I Hate Suzie“ (Mrzim Suzie), s Billie Piper u naslovnoj ulozi.

NACIONAL: Europa ima dva sustava kad je riječ o glumačkim ansamblima. U jednom postoje stalni glumački ansambli koji igraju za plaću i gotovo pa su ti glumci bez brige do mirovine, takav je slučaj i u Hrvatskoj. I postoji drugi sustav, kao u SAD-u i Velikoj Britaniji, u kojem ne postoje ansambli, već se za svaku predstavu održavaju audicije. Kako to funkcionira?

Glumac tu putuje od projekta do projekta. Svaki put se iznova moraš dokazati. Ansambl nudi sigurnost i mogućnost neometanog razvoja. Ili stagnacije, ovisno o tome kako se glumac postavi. Audicije vas drže na vatri. Ja se trudim ne zaljubiti u projekt dok se ne pojavim na prvom pokusu. A ako nemate prilike, morate ih stvoriti sami. Ako želite svoj prostor, napravite ga. Stoga sam i pokrenuo svoju produkcijsku kuću.

NACIONAL: Kako vam je kao glumcu bilo prošle godine, za vrijeme lockdowna, u Velikoj Britaniji kazališta su bila zatvorena, od čega ste živjeli, sigurno je bilo jako teško?

Britancima je isprva preporučeno da ne odlaze u kazališta. Samim time su se kazališta morala sama zatvarati, a to je značilo da su ostali bez osiguranja i tu je došlo do nemjerljivih gubitaka. Britanska kazališna scena kakvu poznajemo gradila se desetljećima i posljedice ćemo još dugo osjećati. Ja sam se morao prebaciti na podučavanje putem Zooma. To se prometnulo u često puno radno vrijeme, ali je omogućilo opstanak. Uspio sam i predstavu „Conundrum“ dovesti na EPK 2020 u Rijeci, i to u digitalnom obliku. Doista je bio nestvaran osjećaj dok smo lani uživo snimali predstavu u posve praznom i tihom kazalištu u kojem su se jedino čuli tihi koraci snimatelja.

NACIONAL: Nije monodrama jedini projekt festivala Midsummer. Autor scenografije i kostima predstave je hrvatski ilustrator i umjetnik Zdenko Bašić, s kojim trenutačno radite i na novom prijevodu i opremi „Priča iz davnine“ Ivane Brlić-Mažuranić, o čemu se radi?

Presretan sam što je Zdenko Bašić, umjetnik s kojim sam odavno htio raditi, osmislio cijeli vizualni identitet predstave kroz videoinstalacije, kostimografiju i scenografiju. Naš je kontakt krenuo od razgovora o novom prijevodu „Priča iz davnine“. Prvi prijevod na engleski ne obuhvaća dvije priče napisane za drugo izdanje „Priča“. Kao i prijevodu njegovih „Mjesečevih sjena“, i ovom projektu prilazimo multimedijski. Konačni cilj je da prijevod i ilustracije zažive i u digitalnom obliku.

NACIONAL: Koliko su „Priče iz davnine“ uopće poznate u Velikoj Britaniji i koliko je vama, kao Hrvatu koji radi u Velikoj Britaniji, važno prikazati dio hrvatske kulture?

Spomenuli ste igranje na stranom jeziku. Riječi iz „Priča iz davnine“ neke su od prvih kojih se sjećam. Njihov jezik mi je duboko ukorijenjen u dušu. Korijen riječi bajka je bajanje ili čaranje, a jezik autorice i način na koji ga koristi upravo su čarobni. Ivana Brlić-Mažuranić je ovdje mahom nepoznata.

 

‘Engleski jezik uspio sam od maske koju bih prije stavljao na sebe spustiti duboko u izvorište, vrlo blizu svog materinskog jezika. Naš prvi jezik uvijek je najdublje izvorište’

 

NACIONAL: Koji su planovi s „Pričama iz davnine“?

Uspostavili smo odnos s Kućom bajki u Ogulinu, Dječjom kućom u Rijeci i Muzejom priča u Oxfordu, koji su jako zainteresirani za multimedijalni pristup prijevodu. Midsummer Scene je prva prilika da najavimo projekt prijevoda koji će u cijelosti ilustrirati Zdenko Bašić.

NACIONAL: U sklopu festivala, koji ste producirali, otvorit će se i izložba „Tragom Priča iz davnina“ Zdenka Bašića?

On se već desetljećima bavi pričama i legendama sjeverozapadne Hrvatske gdje je ta jedinstvena razmeđa keltske i slavenske mitologije. Njegove knjige su plod iznimno slojevitog pristupa pričama i likovnom oblikovanju legendi i mitskih stvorenja. Ova izložba maleni je presjek njegova stvaralaštva i služi kao najava prijevoda „Mjesečevih sjena“ na kojem također radim, kao i „Priča iz davnine“.

NACIONAL: Osim svjetske praizvedbe, festival donosi i hrvatsku praizvedbu, predstavu Ivora Martinića?

Da, riječ je o predstavi „Bilo bi šteta da biljke krepaju“, ali na španjolskom jeziku. Ivor već neko vrijeme živi i radi u Barceloni i htio sam, u ovoj iznimnoj sezoni gdje se bavimo jezikom, putovanjem i nemogućnosti kontakata, dubrovačkoj publici donijeti izvorno hrvatski tekst u drukčijem ruhu.

NACIONAL: Gotovo svake godine na festivalu odaberete nekog hrvatskog autora, koliko je hrvatska kultura prepoznatljiva, što još treba učiniti da bi se moglo reći da se u tome uspjelo?

Našim autorima često sam prilazio kao prevoditelj. A prijevod ili odaberete sami ili prijevod odabere vas. Pritom mislim na Držića jer engleski prijevod „Novele od Stanca“ dovršavam ove godine. On nam je svojevrsna okosnica festivala i svake ga se godine dotičemo. Ja se autora dotičem ako su mi zanimljivi. Sustavno bavljenje promocijom hrvatskih autora u Hrvatskoj ne postoji.

NACIONAL: Kad je u pitanju kulturni, u ovom slučaju kazališni, festival, uvijek se pojavi problem financiranja; kako se financirate, tko vam pomaže?

Svake godine je muka u drugom obliku. Kada nemate stabilnost, ne možete dugoročno planirati. Te stabilnosti sada pogotovo nema. Midsummer Scene je projekt Grada Dubrovnika i Turističke zajednice Grada Dubrovnika, a u našoj produkciji. Umnogome ovisimo o sponzorima, kojima se i ovom prilikom od srca zahvaljujemo. Da bismo opstali, a ovo doista jest vrijedan projekt koji treba očuvati, trebamo još potpore.

NACIONAL: Koji su planovi za iduće ljeto, imate li ideju što biste mogli predstaviti dubrovačkoj publici?

Glavni nam je cilj vratiti se ove sezone publici, podsjetiti je na nas, vratiti se radosti kazališnog čina. Kao festival, navikli smo imati nekoliko paralelnih planova koje jednakom snagom guramo. A kako bi se u Dubrovniku reklo, a to parafraziram kao Osječanin, fortuna se smiješi onima koji se sami za sebe bore. Nadamo se da će nam se uskoro široko osmjehnuti, jer je uistinu trebamo.

Komentiraj