Marin Blažević, intendant Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, doživio je težak udarac – tužio ga je njegov najbliži suradnik, i to za mobing. Filip Fak, ravnatelj Opere, za Nacional kaže da je razlog za tužbu Blaževićevo višemjesečno maltretiranje i sustavna opstrukcija njegova rada kao ravnatelja. Iako nesuglasice traju već mjesecima, sve je “eksplodiralo”zbog činjenice da je Marin Blažević jedan od autora novog Nacrta prijedloga Zakona o kazalištima, koji predviđa ukidanje nekih povlastica za umjetnike, a posebno su “nadrapali”balerine i baletani koji neće imati mogućnost rada na neodređeno vrijeme. Fak se kao predsjednik Hrvatskog društva glazbenih umjetnika usprotivio tom prijedlogu Zakona i, po svemu sudeći, kod šefa izazvao ljutnju.

Filip Fak je 39-godišnji pijanist i skladatelj iz Rijeke. Od 2009. zaposlen je na riječkom područnom odsjeku Muzičke akademije Zagreb, isprva kao umjetnički suradnik na pjevačkom, a zatim i kao profesor na klavirskom odsjeku. Od 2014. godine predaje na matičnoj instituciji Akademije u Zagrebu, gdje je nedavno izabran u zvanje docenta na katedri za klavir, orgulje i čembalo te je stalni pijanist u Zagrebačkoj filharmoniji.

NACIONAL: Od ožujka 2021. bili ste ravnatelj Opere HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, najbliži suradnik Marina Blaževića, intendanta, a 1. lipnja ove godine tužili ste ga za mobing. Zašto, što se dogodilo?

Preduga je to priča da bi se ispričala u nekoliko rečenica, ali ukratko – 1. lipnja ove godine prekinuo sam s radom smatrajući kako sam doveden u okolnosti u kojima više ne mogu normalno nastaviti s radom, a tužbu radi zaštite dostojanstva i naknade štete uputio sam Općinskom sudu u Rijeci 8. lipnja. Razlozi za tužbu su brojni, ali općenito govoreći svode se na višemjesečno maltretiranje i sustavnu opstrukciju moga rada kao ravnatelja Opere, s očiglednom namjerom da me se ili prisili na ostavku ili da se konstruiraju razlozi kojima bi se stekli uvjeti za otkaz mog ugovora o radu. Konkretnije detalje same tužbe i predmeta vam jednostavno ne mogu otkriti zbog sudskog postupka koji je u tijeku.

NACIONAL: Mobing je inače teško dokaziv, imate li dokaze?

S obzirom na to da poslodavci najčešće vrlo suptilno koriste alate koji su im na raspolaganju, mobing je svakako vrlo teško dokazati. Potencijalno inkriminirajuće stvari kazuju se isključivo na sastancima u četiri oka, a svi pisani tragovi su obično artikulirani tako da otkrivaju malo toga, ili čak tako da namjerno izazovu potpuno lažnu sliku o situaciji. Srećom, ja ipak imam niz pisanih dokaza – e-mail korespondencija i ponešto službene dokumentacije – kao i nekolicinu svjedoka koji mogu potkrijepiti moje tvrdnje. Dakako, računam i na to da ću tijekom sudskog procesa dokazati kako postoji ustaljeni obrazac po kojem se u Zajcu postupa s nepodobnim kadrovima, s obzirom na zapanjujuće sličnosti mog slučaja s nekim primjerima iz recentne prošlosti.

NACIONAL: Kao odgovor na vašu tužbu Blažević vam planira uručiti otkaz, može li on to napraviti i kako se vi zbog toga osjećate?

Zapravo, uručen mi je poziv na iznošenje obrane zbog mogućnosti otkazivanja ugovora o radu, još ne otkaz. Također, formalno govoreći, moja tužba nije službeni razlog za otkaz jer to po Zakonu o radu i ne smije biti, već su za otkaz “otkriveni”neki drugi razlozi koje namjeravam pobiti sudskim putem. Ipak, dvije stvari su u mom slučaju osobito zanimljive: prvo, meni su istovremeno upućena dva različita poziva za iznošenje obrane – valjda za slučaj da jedan od njih ne prođe – za što mi pravnici u čudu govore da još nisu sreli u svojoj dosadašnjoj praksi.

Drugo, za razliku od nekoliko recentnih slučajeva poziva na iznošenje obrane pred otkaz, koje su određeni kolege u proteklim tjednima dobili na temelju također veoma upitnih argumenata, u mom slučaju se odstupilo od uobičajene procedure priopćavanja takve vijesti. Za razliku od njih, osobno nisam obaviješten ni telefonskim putem, niti putem e-maila, već mi je poziv upućen poštom, unatoč poprilično izvjesnom znanju poslodavca da trenutačno ne boravim na svojoj kućnoj adresi zbog liječenja moje 5-mjesečne kćerkice. Ne tvrdim da je to učinjeno namjerno, ali svakako mi je to vrlo zanimljiva okolnost.

Kako se osjećam u svezi potencijalnog otkaza? Pa, svakako sam u prvi mah bio pomalo šokiran, ali nije da to nisam na neki način i očekivao. Međutim, sada mogu reći da mi je to čak kompliment, jer dokazuje da se borim na pravoj strani i za prave stvari. Ali iskreno, ne vjerujem da intendant ima dovoljno hrabrosti da mi otkaže ugovor o radu, već mislim da je to samo jedan već dobro prokušani recept zastrašivanja i obračuna s neistomišljenicima.

NACIONAL: Poznata je činjenica da je vaš mandat ravnatelja Opere vezan uz Blaževićev dok je intendant, pa zapravo nije za vas dobro ukazivati na nepravilnosti u poslovanju, u smislu mogućnosti da i sami – u slučaju njegove smjene – budete smijenjeni ili čak budete osumnjičeni za suradnju ili prikrivanje nepravilnosti. Je li to jedan od razloga zbog kojih ste se upustili u sve ovo?

Dakle, moja smjena u slučaju smjene intendanta nije samo potencijalna, već apsolutno sigurna; kako ste i sami rekli, ugovorom sam izravno vezan za njegov mandat, kao i svi ostali ravnatelji. Dakako, to je vrlo nezgodna okolnost, jer je svaki ravnatelj stavljen u bitno podređenu i donekle ucijenjenu poziciju. Osim što ljudi općenito nerado poduzimaju nešto što bi išlo u korist njihove štete, mislim da to nikako ne može dobro utjecati na njihovu radnu etiku, ili na ono što ste i sami dobro primijetili – na volju za ukazivanjem na nepravilnosti. Ipak, bez obzira na to, osobno nisam želio sudjelovati u stvarima za koje sam smatrao da su nečasne ili potencijalno protuzakonite, kao što nisam htio biti ni smokvin list za ičiju samovolju i loše odluke.

Fak je od ožujka 2021. ravnatelj Opere HNK u Rijeci, najbliži suradnik intendanta Blaževića. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ono što je znakovito jest otvoreno pismo vaših kolega, drugih ravnatelja i šefa-dirigenta, kojim pružaju punu podršku Blaževiću i u pismu upućenom vama prozivaju vas za razne propuste. Kako komentirate njihovu podršku intendantu?

Dovoljno je reći da se to pismo dogodilo dan nakon moje najave tužbe, kao i da nije poslano samo meni osobno, već “urbi et orbi”svim kazališnim umjetnicima. Svaka razumna osoba morala se u tom trenutku zapitati – kome je i zašto bilo toliko važno da me se napadne i ocrni pred auditorijem od kakvih 200-tinjak ljudi, i to u osvit moje tužbe za mobing? Osobno uopće ne vjerujem da su ravnatelji sami napisali to pismo, ali mogu razumjeti njihove motive. Također, mislim da je njihov istup više “podrška samima sebi”negoli nekakva iskrena podrška intendantu.

NACIONAL: Što vam kolege najviše zamjeraju? Jer prije toga je otvoreno pismo medijima poslao Blažević, pa ste vi na to odgovorili na konferenciji za medije, da bi sad ponovno bilo poslano otvoreno pismo. Zašto se komunicira na ovakav način?

Kolege mi navodno zamjeraju za stvari koje oni sami, s obzirom na odvojenost naših radnih procesa, zapravo većinom ne mogu ni znati. Zbog toga nemam ni najmanje sumnje u to da su instruirani i instrumentalizirani za potrebe ove konkretne situacije i da su im zapravo riječi stavljene u usta, odnosno u pero. Normalnu komunikaciju u HNK Zajcu, nažalost, trenutačno nije moguće uspostaviti. Da jest, vjerojatno nikada ne bi ni došlo do ovakvih situacija.

NACIONAL: Mislite li da se krenulo u osvetnički lov na vašu glavu, kako ste rekli u pismu? Koji bi bili razlozi za to?

U tom navodu sam zapravo citirao intendanta, koji je baš u Nacionalu preventivno ustvrdio da je zbog njegova sudjelovanja u izradi nacrta prijedloga Zakona o kazalištima “krenuo osvetnički lov na njegovu glavu’’, iako osobno nisam primijetio da se išta slično tome događa. Nasuprot tome, razlozi za moj progon u Zajcu su posve jasni, a prema nedavnom razvoju događaja je evidentno da je takav progon već započeo: prvo, moje protivljenje određenim odlukama u Operi, na koje nisam mogao utjecati kao ravnatelj Opere i drugo, moje protivljenje nacrtu prijedloga Zakona o kazalištima, na kojemu je intendant radio kao član radne skupine.

NACIONAL: Mnogo je napisa bilo oko nepravilnosti u poslovanju HNK Ivana pl. Zajca, Marina Blaževića i drugih zaposlenika. Koje su, prema vašemu mišljenju, najgore? Na neke je reagirao i sindikat i oni su najavili sudske tužbe zbog kršenja prava radnika.

Teško bi bilo i pobrojati samo ono što je u posljednjih nekoliko tjedana izašlo u medijima, ali meni osobno su daleko najgore situacije u kojima se zaposlenici Kazališta dovode “pred zid’’. Ne želim, ne mogu i nikada neću pristati na to da se kolege umjetnike dovodi u situacije u kojima su oni de facto prisiljeni na biranje između ponižavanja u matičnom kazalištu ili odlaska iz njega. Žalosna posljedica takvog postupanja je, dakako, odlazak brojnih umjetnika iz kazališta, uz dodatne najave budućih odlazaka. Međutim, još je žalosnija rečenica, koju sam posljednjih tjedana čuo od mnogih kolega umjetnika, koja govori da se oni u ovakvim uvjetima uopće više nemaju volje baviti tim poslom.

NACIONAL: Jedna od nepravilnosti u poslovanju bila je još jedna tužba za mobing, kostimografkinja je tužila Blaževića, a čini mi se i bivši ravnatelj Opere, koji za svoj rad nije isplaćen. Postoji li još zaposlenika ili bivših zaposlenika koji su voljni stati na vašu stranu, kakva je sad situacija? Jer uglavnom se ljudi ne odlučuju na tužbe za mobing jer nemaju dokaze ili iz straha. Dosta zaposlenika nema hrvatsko državljanstvo pa je zapravo prisiljeno šutjeti i ne prigovarati. Kakva je atmosfera?

U pravu ste, takvih situacija je u našem Kazalištu bilo već dosta, a prema svemu sudeći uskoro će ih biti još. No većinu podignutih tužbi intendant je završio nagodbama na pripremnim ročištima, tako da većina sudskih procesa po tim predmetima nikada nije ni započela. Naravno da je velika većina zaposlenika u strahu od gubitka radnog mjesta, pa im ne pada ni na pamet pobuniti se, ali zanimljivo je da ipak postoji nekolicina ljudi koji su se odvažili na tužbe jer su dovedeni do upravo neizdrživih situacija, odnosno u stanje u kojemu više nemaju što izgubiti, osim posljednjih atoma osobnog dostojanstva. Ono što mene najviše zabrinjava je činjenica da postoji više slučajeva gdje je modus operandi zastrašujuće sličan, uključujući i tretman prethodnog ravnatelja Opere, koji je otišao u vrlo čudnim okolnostima. Inače, po dolasku na svoju ravnateljsku funkciju u Zajcu, upozoren sam za svoga prethodnika kako se radi o “psihopatu i alkoholičaru’’, ali nekako sad polako počinjem sumnjati u tu službenu verziju priče, osobito nakon što sam s čovjekom stupio u komunikaciju. Prije bih rekao da se o njemu sada “mora tako govoriti”nakon što je prethodno u Zajcu bio prevaren i izigran, o čemu uostalom on sam tako svjedoči. U posljednjih nekoliko dana dobio sam više od dvije stotine poruka podrške, čestitki i zahvala, što od zaposlenika Zajca, a što od brojnih drugih umjetnika iz Hrvatske i inozemstva. Iskreno, mogu reći da sam zapravo zaprepašten količinom podrške i sadržajem tih poruka, ali upravo kroz te reakcije sam prepoznao i važnost svojih postupaka u trenutačnoj situaciji.

‘Mobing je teško dokaziv, ali računam na to da ću tijekom sudskog procesa dokazati kako postoji ustaljeni obrazac po kojem se u Zajcu postupa s nepodobnim kadrovima’

NACIONAL: O tim se nepravilnostima i mobingu Blaževića prema zaposlenicima piše već godinama, zašto je tek sada netko ozbiljno pristupio ovome? Je li jedan od razloga taj što je Blažević, kao što ste spomenuli, jedan od autora novog prijedloga Zakona o kazalištu, koji prema mišljenju umjetnika i zaposlenika ima vrlo kontroverzne odredbe, najgora je ona za baletne umjetnike koji se ne mogu zaposliti na neodređeno, i protiv čega se sindikati cijelo vrijeme bune i najavljuju prosvjede i štrajk u slučaju da takav zakon prođe u Sabor?

Zapravo je ova situacija započela otvorenim sukobom intendanta sa Sindikatom koji se digao na vrlo visoku razinu, u koji su naknadno uvučeni i članovi Kazališnog vijeća, gradonačelnik, bivši gradonačelnik, pročelnik za kulturu te određeni članovi Gradskog vijeća. Čini mi se da su u ovoj situaciji sindikati uvidjeli u kakvim uvjetima u Zajcu rade njihovi članovi, pa su odlučili otvoreno reagirati i jasno stati na njihovu stranu, što je probudilo i veliki dio zaposlenika.

Ipak, svakako je i prijedlog novog Zakona o kazalištima bio jedan od velikih katalizatora kako nezadovoljstva, tako i hrabrosti zaposlenika da se konačno odupru i upuste u borbu protiv bilo kakve vrste podjarmljivanja ili gubitka prava koji bi ih preko noći učinio građanima četvrtog reda.

NACIONAL: U isto vrijeme dok u zakonu za baletane predviđa nemogućnost zapošljavanja na neodređeno, Blaževiću su mnogi “spočitnuli”ugovor koji sadrži odredbi o obavezi zapošljavanja na radno mjesto dramaturga u slučaju da iz bilo kojeg razloga prestane njegov mandat intendanta. Kako to komentirate?

Ne znam je li to uopće potrebno posebno komentirati – osobno mi je taj nesrazmjer nepojmljiv, ali s druge strane u obranu intendantova ugovora javno istupa čak i riječki gradonačelnik, govoreći kako tu nema ništa sporno. No takvih primjera dvostrukih kriterija je mnogo; primjerice, što reći na situaciju u kojoj intendant radeći bez suglasnosti Kazališnog vijeća izvan Kazališta uprihodi preko 128.000 kuna, a onda potom zbog neimanja iste takve suglasnosti jednom umjetniku koji je prije tri godine, tijekom svog godišnjeg odmora, odigrao ulogu na filmu prijeti otkazom ugovora o radu? Ili, prema vlastitom svjedočenju ranije spomenute kostimografkinje, njoj raznim smicalicama sa suglasnošću za rad izvan Kazališta u više navrata pokušava smjestiti otkaz?

NACIONAL: Zanimljiva je i situacija s Kazališnim vijećem HNK u Rijeci. Gradska skupština je u svibnju odbila prihvatiti intendantovo financijsko izvješće, što je izravan razlog za prijedlog o razrješenju intendanta. No to se nije dogodilo, a u međuvremenu je troje članova Kazališnog vijeća dalo ostavke i čeka se novi sastav. Zašto Vijeće nije Skupštini predložilo razrješenje dužnosti Marina Blaževića i kad se očekuje novi sastav Vijeća? Tko o njemu odlučuje, zašto se toliko čeka?

Gradsko vijeće je odbilo financijsko izvješće te je slijedom toga moglo i samo izravno zatražiti razrješenje intendanta, s obzirom na to da Zakon o kazalištima to predviđa kao mogućnost. Prema mom shvaćanju situacije, pretpostavljam da Gradsko vijeće to vjerojatno nije učinilo jer nije htjelo da čitava situacija dobije političku konotaciju, pa je poprilično izvjesno da čekaju na potez Kazališnog vijeća. Međutim, Kazališno vijeće je u međuvremenu nizom nevjerojatnih manevara ostalo bez čak trojice članova, pa je time zapravo stavljeno izvan pogona i nije moglo donositi nikakve odluke, a ostavljam vam da sami zaključite ima li to ikakve veze s potencijalnom opasnošću od toga da se kao točka dnevnog reda na sjednicu Kazališnog vijeća uvrsti i točka razrješenja intendanta. Zašto se toliko dugo čeka na izbor novih članova Vijeća zaista ne znam, ali od zaposlenika kontinuirano dobivam informacije da poslodavac s tom procedurom namjerno odugovlači.

NACIONAL: Znači li to da Blažević ima svoje ljude u Vijeću?

Takvo što bi bilo teško tvrditi, a kamoli dokazati, ali postoje ozbiljne indicije da neki članovi Vijeća nisu svom radu pristupali posve nepristrano, odnosno da nisu zastupali interese tijela koje ih je u Vijeće izabralo.

Nacional: Očekuje li se, dakle, da Kazališno vijeće zatraži smjenu Blaževića i što bi to značilo za HNK i Rijeku?

Kad se Kazališno vijeće uspije ponovno oformiti, vjerujem da postoji velika vjerojatnost da će zatražiti razrješenje intendanta. Ako se to dogodi, i ako političke instance to potvrde, onda HNK Ivana pl. Zajca i grad Rijeka neminovno okreću jednu potpunu novu stranicu u svom radu i svojoj povijesti.

‘Ne mogu ne pomisliti da je Blažević toliko režirao zbog financijske koristi. Upitno je i koliko je neka suradnja bila u interesu HNK, a koliko njegove redateljske karijere’

NACIONAL: Kakvo je vaše mišljenje o Blaževiću? Kako ste surađivali i gdje je krenulo nizbrdo?

Osobno sam čitavo vrijeme imao visoko mišljenje o njemu i ne mogu reći da određeni dio svog poštovanja nisam sačuvao i za ubuduće. Jedan dio vremena smo se čak i relativno dobro slagali, ali bilo je to na početku dok sam se tek uhodavao u posao i kada još mnoge stvari nisam ni znao ni shvaćao. Između nas je “puklo”zbog toga što sam u njega izgubio povjerenje, prije svega povjerenje u njegovu dobronamjernost kad je vođenje kazališta u pitanju.

S vremenom mi je počelo sve više smetati njegovo uplitanje u pitanja u Operi o kojima sam ipak trebao više odlučivati ja, ali iz današnje perspektive shvaćam da to nikada nije ni bilo u planu – nije slučajno da sam ja već treći ravnatelj Opere koji je na izlaznim vratima. Ispočetka sam vjerovao da je njegovo forsiranje određenih predstava, izvođača i agencija bilo isključivo na bazi osobnog ukusa ili nekakvih privatnih simpatija i antipatija – za što sam se nadao da ću s vremenom promijeniti nabolje – ali sad baš nisam više toliko siguran kakvi su zapravo sve interesi tu u pitanju.

Evo, samo jedan primjer – čitavo vrijeme sam smatrao korisnim što intendant režira ili je u autorskom timu brojnih predstava, jer to za Kazalište predstavlja određene uštede. Međutim, u kontekstu novootkrivene situacije s njegovim ugovorom o radu, gdje je utvrđeno da mu na te predstave pripadaju buduća materijalna prava, ne mogu ne pomisliti da je možda ipak toliki broj predstava režirao s predumišljajem buduće financijske koristi. Istu stvar prepoznajem i u određenim poslovnim odnosima, prvenstveno sa stranim umjetnicima i agencijama, gdje je upitno koliko je neka suradnja bila u interesu samog Kazališta, a koliko u interesu intendantove buduće redateljske karijere.

Nadalje, potpuno su mi neshvatljivi njegovi brojni sukobi sa zaposlenicima, jer smatram da bi Uprava i zaposlenici svakako trebali raditi za iste ciljeve. Takvo ponašanje ulijeva strah, nepovjerenje i uvelike ruši konstruktivnu radnu atmosferu u našem Kazalištu, a ne pomaže ni trenutna situacija na tržištu rada, koje je preplavljeno brojnim sjajnim mladim umjetnicima, pa su onda svi skupa itekako svjesni da lako mogu doći u situaciju da ih se tretira kao potrošnu robu. Što je još gore, prema određenim zaposlenicima i gostima Kazališta intendant se ponaša izrazito zaštitnički nastrojeno i upravo ih obasipa privilegijama, više ili manje zasluženim, a to onda u očima onih koji se osjećaju zakinutima rađa još više gnjeva i očaja, jer je svima očigledno da se ljude ne tretira na jednak način i to iz posve pogrešnih razloga.

NACIONAL: Je li točka “pucanja”bila činjenica da ste kao predstavnik glazbenih umjetnika u pregovorima oko spomenutog novog zakona, čiji je Blažević jedan od autora, odbili sve sporne prijedloge i tako se izložili kao njegov protivnik?

To je bila tek završna “točka pucanja”u nizu “točaka pucanja’’. Dakako, tome je prethodio niz neslaganja oko odluka u Operi, načinu rada, raspodjeli poslova i zadataka, tretmanu zaposlenika… ali za mene je zapravo prva prava, ako ne i jedina, točka pucanja bila u trenutku kad sam konačno shvatio da mi intendant neke situacije namjerno podmeće i da mu jednostavno više ne mogu vjerovati.

NACIONAL: Vratimo se na tužbu koju ste uputili protiv Blaževića, kakva je procedura?

Tužba je uložena, a sad čekam na prvo ročište.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi kad je u pitanju HNK u Rijeci?

To mi je trenutačno zaista teško reći, osobito s obzirom na to da je ova situacija i dalje aktualna. Ali ja na HNK Ivana pl. Zajca ne gledam kroz prizmu svoje trenutačne ili eventualne buduće funkcije u njemu, već ga gledam kao kazalište u kojem sam čuo prvi simfonijski koncert u životu, pogledao prvu operu, prvu dramu… Meni je prije svega stalo do tih tristotinjak ljudi koji predano rade da bi Rijeka imala jednu uistinu respektabilnu kazališnu kuću, koja je ujedno središte kulturnih događanja čitave regije i u kojoj se definitivno radi na vrlo visokoj umjetničkoj razini. Kako god ova priča završila, uvijek ću se rado vraćati u svoje Kazalište, pa makar i samo kao publika. Čak i da mi zabrane ulazak, nitko mi neće moći oduzeti moju iskrenu ljubav spram Zajca i ljudi koji to kazalište čine.