Fijasko najzdravijeg zakona

Objavljeno u Nacionalu br. 819, 2011-07-26

Dvije i pol godine nakon što je donesen bučno najavljivani zakon pušenje je dopušteno u više od 40 posto kafića, a prodaja cigareta raste, čime se pokazalo da je on zapravo besmislen

Ovaj zakon spasit će živote 3000 nepušača i 10.000 pušača koji godišnje umiru od posljedica pušenja, rekao je ministar zdravstva Darko Milinović u listopadu 2008. kad se usvajao Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda. Najvažniji dio zakona – potpuna zabrana pušenja na javnim mjestima – trebala je biti ključna mjera pritiska na 30 posto hrvatskih građana koji puše ne bi li promijenili svoje navike, te zaštitita nepušača od posljedica pasivnog pušenja, no najvažnije, i glavna formulacija društvenog stava prema pušenju kao štetnoj i neprihvatljivoj pojavi.

Danas, dvije i pol godine nakon donošenja Zakona, u Hrvatskoj je pušenje dopušteno u više od 40 posto ugostiteljskih objekata, a prodaja cigareta – uračunaju li se procjene s crnog tržišta – raste, i ne postoje nikakvi statistički podaci koji bi pokazivali da je smanjen broj pušača u Hrvatskoj, niti da je smanjen broj oboljelih od bolesti izazvanih konzumacijom duhanskih proizvoda. Bučno najavljivani “zakon koji će spašavati živote” tako se pokazao poprilično besmislenim, a velika nacionalna antipušačka kampanja ugušena je pokušajima Vlade da kompromisima ublaži kritike interesnih skupina kojima Zakon nije odgovarao. Utoliko, sudbina Zakona o nepušenju izvrsna je metafora nacionalne paradigme o tome kako hrvatske političke elite nisu sposobne zadržati principijelan stav čak ni onda kad je on, kao u ovom slučaju, donesen konsenzusom vladajućih i oporbe.

Protiv donošenja Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda u Saboru je 2008. glasalo tek troje zastupnika, no nakon manje od pet mjeseci njegove primjene isti ga je Sabor izmijenio, ponovo dopustivši pušenje u kafićima, samo “uz uvođenje jake ventilacije ili posebnih komora za pušenje”, a Milinović nije propustio priliku medijima i javnosti poručiti da za promjene “zahvale premijerki”.

Nakon gotovo godinu dana jasno je da je zakon o nepušenju izgubio smisao. Prema službenim podacima, Ministarstvo zdravstva u tom je razdoblju zaprimilo 7490 zahtjeva za izdavanjem rješenja za prostor za pušenje, a izdano je oko 7200 pozitivnih rješenja. Odnosno, danas je u Hrvatskoj pušenje dopušteno u 7200 ugostiteljskih objekata, od čega je najveći dio njih – gotovo 7000 – manji od 55 metara četvornih. Prema procjenama, riječ je o 40 posto ukupnog broja ugostiteljskih objekata u Hrvatskoj, a doda li se tomu da je pušenje dopušteno na svim ljetnim terasama i ugostiteljskim objektima na otvorenom, kao što su diskoteke i klubovi, te ispred javnih ustanova i poduzeća, ispada da je pušenje u svakodnevnom životu hrvatskih građana jednako prisutno kao što je bilo i prije nekoliko godina. To pokazuju i statistike o prodaji cigareta. Tvornica duhana Rovinj proteklih godina imala je blagi pad prodaje: 2009. TDR je u Hrvatskoj prodao nešto više od 7 milijarda cigareta, a prošle godine taj broj smanjen je za oko pola milijarde komada. Dodaju li se tomu tržišni udjeli stranih proizvođača koji su proteklih godina u porastu, kao i udio crnog tržišta koji je, procjenjuje se, samo u 2010. s 10 porastao na 15 do 20 posto tržišta, očito je da se u Hrvatskoj ne konzumira ništa manje duhana nego prije donošenja tog zakona.

Također nikakav vidljiv napredak, barem što se tiče službenih statistika, nije postignut ni u prevenciji više od 40-ak najčešćih srčanih i malignih bolesti. Naprotiv, prema podacima objavljenima u publikaciji “Zdravstveno stanje i zdravstvena zaštita u Hrvatskoj” Ministarstva zdravstva i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, stopa smrtnosti od bolesti srca i krvnih žila kontinuirano raste od 1991., pa danas od tih bolesti umire gotovo svaka druga osoba, a smrtnost od karcinoma također je u porastu. Godišnje se dijagnosticira oko 17.000 novih bolesnika od raka, a Hrvatska ima najveći porast umrlih od karcinoma u Europi u posljednjih 20 godina. Kod muškaraca najčešći je rak bronha, pluća i debelog crijeva, a kod sva ta tri oboljenja jedan od važnih uzročnika je i duhanski dim. Slabi su i učinci Zakona o prevenciji pušenja među mladima. Prema europskom istraživanju ESPA, u Hrvatskoj puši oko 38 posto maloljetnika, a iako je taj broj u laganu opadanju, još uvijek je znatno veći od rezultata u državama Europske unije, gdje puši između 20 i 30 posto maloljetnika, ovisno o državi. Nezadovoljavajućih rješenja u tom segmentu svjesni su i u Ministarstvu, pa je tako na nedavno održanu skupu povodom Svjetskog dana nepušenja predsjednica Povjerenstva za borbu protiv pušenja Vlasta Hrbara Žerjavić upozorila da bi provedba nadzora u prodaji trebalo biti oštrije: “Prodavači izbjegavaju od mladih tražiti identifikacijsku karticu, ali kad bi bilo više nadzora i prodavači bili kažnjavani za takve propuste, ne bi bilo ovakvog izbjegavanja.” Vjerojatno se ista tvrdnja može primijeniti i na poštivanje pravila o pušenju u ugostiteljskim objektima. Inspekcija Ministarstva zdravstva u godinu dana provedbe Zakona obavila je 3483 nadzora u kafićima i restoranima, vlasnicima lokala izdala 50 kazni za počinjene prekršaje u iznosu od 1000 kuna te podnijela 17 optužnih prijedloga. Na temelju toga dalo bi se zaključiti kako se postotak prijestupnika može mjeriti u promilima. No unatoč dobroj volji i trudu, inspekcija teško može kontinuirano nadzirati sve ugostiteljske objekte u Hrvatskoj. Ako se godišnje inspekcijskih nadzora provede oko 3500, dobivamo podatak da ugostitelj dolazak inspekcije može očekivati svakih pet godina, u ruralnim područjima vjerojatno i rjeđe. S druge strane, ako se zna da uobičajena prekršajna kazna iznosi 1000 kuna, ispada da se mnogima isplati kršiti zakon. Vlasnik manjeg kafića može višegodišnjim nepaljenjem instalirane klimatizacije na računima za električnu energiju uštedjeti više nego što će iznositi kazna jednom kad mu bude i ako mu uopće bude uručena.
Iako hrvatski model zabrane pušenja nominalno štiti pasivne pušači koji udišu tuđi dim, a kod kojih je zbog toga 25 posto veći rizik za moždani udar i 30 posto veća vjerojatnost da će dobiti maligni tumor pluća ili bronha, realno je pitanje koji je njegov pravi doseg. To je vjerojatno i razlog što ima vrlo malo država u svijetu koje su se odlučile za model ograničavanja pušenja u javnim prostorima kakav ima Hrvatska.

Kako kaže predsjednik Hrvatske lige protiv raka Damir Eljuga, to je bio ključni argument za uvođenje potpune zabrane pušenja u javnim prostorima. “Razumijem ugostitelje i njihove probleme i uvažavam činjenicu da u jeku gospodarske krize nije oportuno donositi mjere koje mogu imati negativan efekt. Ipak, smatram da svi moraju biti svjesni da je duhanski dim jedan od najvećih, ako ne i najveći otrov koji ljudi unose u svoje tijelo. Zadaća društva treba biti da svoje članove zaštiti od tog otrova, a posebno one koji su mu izloženi protiv svoje volje. No svjestan sam i da smo maheri za izigravanje propisa i eskiviranje pravila. Ne želim nikoga optuživati, ali imam dojam da ventilacijski sustavi u kafićima najčešće nisu postavljeni u skladu s pravilima.”

Ipak, čak i kad bi se zabrana provodila u najjačem obliku, postoje mnogi koji upozoravaju da je ona bitno nepravedna, pa čak i protuustavna. Odluku o izmjeni originalnog zakona Vlada je donijela pod jakim pritiskom obrtničkog ceha. Posljedica toga bila je da su u boljem položaju ugostiteljski objekti do 50 kvadrata, kojima je dopušteno da uz uvođenje ventilacije ponovo uvedu pušenje, dok su oni veći bili prisiljeni napraviti posebnu pušačku prostoriju. U izrazito nepovoljnoj poziciji bili su kafići u trgovačkim centrima, a za rastorane potpuna zabrana pušenja i dalje je na snazi. Zbog velikih troškova preinaka brojni su veliki ugostiteljski objekti bili suočeni s golemim troškovima ili padom prometa, a neki od vlasnika takvih kafića i restorana danas tvrde da su manji obrtnici na kraju profitirali. Neposredno nakon što je originalni zakon uveden, zbog naglog pada prometa, lokalne vlasti u brojnim gradovima pokušale su pomoći vlasnicima manjih kafića i spasiti ih od propasti. Dijapazon tih mjera bio je širok, od manje cijene najma za one koji su bili u gradskim prostorima do dozvola za postavljanje stolova na vanjskim površinama gdje to inače nije bilo dopušteno. To je bilo osobito izraženo u Zagrebu, gdje je gradska vlast kafićima dopustila da za gotovo simboličnu naknadu unajmljuju parkirna mjesta i tamo postavljaju stolove. Ni kad je Zakon izmijenjen, povlastice nisu ukinute, pa danas mnogi od njih zarađuju više nego prije uvođenja zabrane pušenja. A ključno je pitanje može li Zakon tako tretirati poduzetnike, odnosno može li jednima nametati veća ograničenja nego drugima, i to samo na temelju njihove veličine.
Kako kaže čelni čovjek Udruge restoratera Miroslav Folnegović Hulec, trenutačna situacija samo je predvidljiva posljedica zakona i načina na koji je on donesen: “Nije tajna da je Zakon o nepušenju donio bivši premijer Sanader s namjerom da pred Europom kompenzira ukidanje zakona o 0,0 promila, što je od njega tražio HSS. Čak i to ne bi bio problem da se tomu pristupilo ozbiljno i sustavno, no kod nas je to očito nemoguće. Umjesto da se uvede austrijski model, gdje se vlasnicima omogućuje da se opredijele, uveli su potpunu zabranu koja je tisuće ugostitelja bacila na koljena. Nakon toga uveli su izmjene koje nepravedno favoriziraju male obrtnike, dok ugostiteljski poduzetnici opet plaćaju cijenu. Puši se jednako kao prije, samo pojedini ugostitelji gube.”

Kad su izmjene Zakona o nepušenju predložene, resorni ministar pravdao ih je ekonomskim razlozima, zaboravljajući svoje ranije tvrdnje o zdravlju nacije koje nema cijenu. Pojedini oporbeni zastupnici kritizirali su ga zbog ekonomske štete koju je Zakon prouzročio, zaboravljajujući da su ga tek nekoliko mjeseci ranije podržali. Izmjene su donesene. Bizarna pozicija u kojoj je pušenje načelno zabranjeno, a u praksi dopušteno traje već godinu dana, a nema naznake da će se ta situacija promijeniti. Obećanja o povratku opće zabrane pušenja na javnim mjestima jednom kad Hrvatska iziđe iz recesije danas se više nitko i ne sjeća, kao ni pokušaja da se spasi onih nesretnih 13.000 hrvatskih građana koji godišnje umiru od posljedica pušenja.

Komentiraj

Source:Marko Biočina