Mirko Bilandžić i Luka Leško, autori knjige ‘Sport i nacionalna sigurnost’, ekskluzivno otkrivaju što su napisali u djelu koje su recenzenti već proglasili pionirskim u svjetskim razmjerima i korisnim štivom za političke aktere, sigurnosne stručnjake i širu javnost

Sport i nacionalna sigurnost”, s podnaslovom “Terorizam, špijunaža i korupcija u nogometu i ostalim sportovima”, knjiga je koju su u nakladi Despot Infinitusa objavila dvojica znanstvenika dviju generacija, Mirko Bilandžić, redoviti profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Luka Leško, doktor kineziološke antropologije s velikim međunarodnim iskustvom i interesom u području sporta i sigurnosti, sportskog menadžmenta i obavještajnog djelovanja. Knjiga će javnosti biti predstavljena koncem siječnja ili početkom veljače, najvjerojatnije uz Zlatka Dalića i Zvonimira Bobana kao promotore, a Nacional je tijekom proteklog tjedna ekskluzivno dobio uvid u djelo koje su recenzenti već proglasili pionirskim u svjetskim razmjerima i korisnim štivom za političke aktere, sigurnosne stručnjake i širu javnost.

Bilandžić i Leško u knjizi temeljito razrađuju međuodnos sporta s jedne i nacionalne sigurnosti s druge strane, ali i njegov utjecaj na nacionalni identitet i međunarodni ugled, kao i niz potencijalnih sigurnosnih ugroza – od terorizma i otmica, preko obavještajnog djelovanja i špijunaže u sportu, do navijačkog nasilja te korupcije i organiziranog kriminala. Ne zadržavaju se isključivo u hrvatskom kontekstu, dapače: u ovoj knjizi opsežno su opisani ključni događaji na međunarodnom nivou, recimo državni projekt nekadašnje DDR Njemačke oko dopingiranja sportaša, kako bi njihovim uspjesima ostvarila svoje političke i propagandne ciljeve. Nacional je razgovarao s autorima jedinstvenog djela koji na inovativan način otvara nove teme u sigurnosnoj sferi. Leško objašnjava:

“Ovom interdisciplinarnom tematikom sjecišta sporta i sigurnosti bavimo se godinama. Imamo slična stajališta po pitanju sveukupne važnosti sporta za društvo, a poglavito u našoj zemlji. Dijelimo i poglede na znanost koja u izvornosti svoju vrijednost smatra utoliko značajnom, koliki je njezin stvaran doprinos praksi i društvenoj zbilji. Kada smo iz sigurnosnih i sportskih profesionalnih iskustava, godina proučavanja, objavljenih istraživanja i skiciranih istraživačkih pitanja uvidjeli povezanost sporta i nacionalne sigurnosti te pregledom svjetske literature spoznali nedostatak znanstvenih djela o toj tematici, nama je ovo bio logičan korak. Sport je višedimenzionalan društveni fenomen koji zahtijeva multidisciplinaran istraživački pristup. Empirijski je nesporno postojanje sigurnosnih aspekata sporta: to je značajan instrument nacionalne moći, čemu smo svjedočili grandioznim povijesnim uspjehom hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 2018. godine, što je zapravo bio neposredan motiv za objavljivanje knjige.”

On dalje kaže:

“Sport je presudan instrument ostvarenja nacionalnih interesa, ali i predmet sigurnosnih ugrožavanja, a to su dva aspekta sigurnosti generalno i nacionalne sigurnosti partikularno. Iako je knjiga znanstvena, namijenjena je i stručnoj zajednici, političkim akterima, ekspertima za sigurnost te široj javnosti jer približava događaje koji su pisali povijest država diljem svijeta i utjecali na međunarodne odnose, nacionalnu i međunarodnu sigurnost. Knjiga ima dva osnovna cilja: prvi je teorijska analiza povezanosti sporta i nacionalne sigurnosti, potkrijepljena brojnim empirijskim primjerima diljem svijeta, dok drugi cilj podrazumijeva kreiranje provedbenih smjernica za razvoj sigurnosne politike i prakse u svrhu sustavnoga upravljanja učincima sporta na nacionalnu sigurnost. U tu je svrhu predložen okvir koji generira barem tri razloga za uključenje sporta u studije sigurnosti generalno i studije terorizma partikularno, u kontekstu povezanosti sporta i nacionalne sigurnosti kroz prizmu analize pozitivnih i negativnih (internih i eksternih) učinaka sporta na relevantne elemente nacionalne sigurnosti. To su: sport i nacionalni identitet (nacionalna kohezija); sport, međunarodni ugled države i sportska diplomacija te sport kao meta i instrument sigurnosnih ugroza u kontekstu (protu)terorizma, špijunaže, korupcije, kriminala, huliganskog nasilja…”

‘Sport je ostvarenje nacionalnih interesa, brend, promotor i diplomat Hrvatske koji je zemlju uvrstio na svjetsku scenu, ali i isprepleten politikom, politiziranim i sigurnosnim dimenzijama’

Bilandžić upozorava da je znanstveni prostor sjecišta sporta i sigurnosti godinama bio zanemaren i ignoriran:

“Preko 500 analiziranih primjera u knjizi jasno svjedoči o sigurnosnim aspektima sporta i njegovim učincima i posljedicama. Svijet je to prepoznao i ugradio sport u strateška pitanja i strategije nacionalne sigurnosti. Hrvatska zbilja možda je još uvjerljiviji primjer – s jedne strane sport je vrhunsko ostvarenje nacionalnih interesa, nacionalni brend, značajan promotor i diplomata Hrvatske koji je zemlju ugradio na svjetsku scenu, a s druge isprepleten politikom, politiziranim i sigurnosnim dimenzijama. Zabilježeni su brojni huliganski incidenti, fizički napadi na sportaše, premlaćivanja nogometnih trenera Hajduka i Dinama, ubojstvo nogometnog menadžera, kazneno sudski dokazano namještanje utakmica, korupcija u svojim raznim pojavnostima.”

On dalje objašnjava:

“Ne tako davna povijest nas uči o slučajevima kada su sportski događaji potaknuli eskalaciju međudržavnih sukoba. Godine 1969. došlo je do rata između Salvadora i Hondurasa nakon završetka kvalifikacija za Svjetsko nogometno prvenstvo, a nama je dobro poznata utakmica Dinama i Crvene Zvezde 1990. i njene posljedice. Masovni neredi s međudržavnim epilogom osvjedočeni su u Dakaru 2003. u sklopu kvalifikacijskoga nogometnog susreta Senegala i Gambije. Nesigurnost sportske infrastrukture, navijačko nasilje i loša sigurnosna organizacija nogometnih utakmica doveli su do smrtonosnih tragedija u Peruu 1964., na Heyselu 1985. i Hillsboroughu 1989., koje su i danas upozorenje. Sport je na međunarodnoj i nacionalnoj razini obavijen kriminalom. Istrage protiv čelnika FIFA-e i UEFA-e, ili u pogledu dobivanja domaćinstva svjetskih nogometnih prvenstava dostatni su primjeri. U današnje se vrijeme događaju atentati na sportaše i sportske djelatnike diljem svijeta.”

Bilandžić dalje kaže:

“Ako se takvim problemima ne pristupi anticipacijski, sport će nastaviti biti metom i instrumentom sigurnosnih ugroza u obliku terorizma na sportskim objektima, u vidu atentata i otmica sportskih aktera, špijunaže, huliganstva i korupcije u sportu. Znanstvena su istraživanja, primjerice, pridonijela boljemu razumijevanju terorizma. Na tome tragu smatramo kako su znanstveni način promišljanja i primjena znanstvenih dostignuća krucijalni i u ovome području.”

Upitali smo ga logično pitanje: budući da ističe homogenizirajuću ulogu sporta, pa čak i organiziranja sportskih natjecanja, na nacionalni identitet i koheziju, a s druge strane upozorava na “destabilizacijski potencijal” podjela – nije li opasna teza da bismo baš svi morali navijati, odnosno da to postaje mjera za domoljublje? On objašnjava:

“I jedno i drugo je točno i nije međusobno isključivo, no s različitim učincima. Nogometno-navijački antagonizmi nesporno su preslika podijeljenoga hrvatskog društva. Naravno, o kauzalnim aspektima može se polemizirati. No činjenica jest da je sport, posebno nogomet u svojoj ukupnosti, u Hrvatskoj u značajnoj korelaciji s društvenim podjelama, sukobima i disrupcijom društva. A činjenica jest i da su podijeljena društva podložnija vanjskim destabilizacijskim utjecajima. Navijanje je pak stvar osobnog izbora. Baš nijedan dio knjige ne govori da bismo svi trebali navijati, niti da je to mjera domoljublja, no sport generalno i nogomet partikularno, koji je u svijetu rašireniji nego demokracija ili tržišna ekonomija, svojom planetarnom popularnošću i sposobnošću pokretanja masa razlikuje se od ostalih sportova. Stvara kolektive s kojima se moguće identificirati, pruža osjećaj pripadnosti navijačkoj skupini, lokalnoj zajednici i naciji. Nezaboravne emocije i scene tijekom dočeka nogometne reprezentacije nakon osvojenog srebra govore koliko je sport važan u životu velikog dijela stanovništva. Nogomet izgrađuje i jača naciju i domoljublje, pridonosi jačanju nacionalne kohezije. To su itekako relevantni faktori socijetalne sigurnosti kao jedne od dimenzija nacionalne sigurnosti. Empirijski uvidi ukazuju na sličnost s drugim državama i društvima.”

‘Nogomet je generator antagonizama, a kada je reprezentacija na SP-u u Rusiji prvi put lišena partikularnosti i politizacije, vidjeli smo ishod’, kaže jedan od autora knjige, profesor Mirko Bilandžić

U konkretnom hrvatskom slučaju, upozorava Bilandžić, nogomet se koristi i kao sredstvo za ostvarenje ciljeva i rješavanje različitosti te ostvarenje različitih partikularnih interesa, na razmeđi između pojedinih socijalnih grupacija, prvenstveno navijačkih i centara nogometno-političke moći. Na pitanje tko je kriv za odium koji dio javnosti osjeća prema HNS-u i koji se posljedično prelijeva i na reprezentaciju, on odgovara:

“Nemoguće je uprijeti prstom samo u jednu osobu. Iako je FIFA, prožeta nizom kontroverzi, umnogome pogrešan primjer upravljanja u sportu, model koji je neke njihove najviše dužnosnike udaljio iz obnašanja bilo koje dužnosti u nogometu nakon dokazane korupcije, bio bi koristan i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je sport nerijetko ispolitiziran, iskaz odnosa asimetrične moći, a problemi nikada nisu sustavno rješavani. Nogomet je generator antagonizama, a kada je reprezentacija na SP-u u Rusiji prvi put lišena partikularnosti i politizacije, vidjeli smo ishod”, kazao je ovaj znanstvenik.

Ako je sport zaista značajan za nacionalni identitet i sigurnost, nije li bilo opravdano miješanje države u procese institucija koje godinama vode osobe s optužnicama i presudama za najteža kaznena djela? Tko je u ovom slučaju kriv za potencijalnu nacionalnu ugrozu – sami optuženici i osuđenici, državni aparat koji ne reagira ili navijači koji demonstriraju otpor bojkotom, a ponekad čak i nasilnim akcijama, logično je iduće pitanje. Leško objašnjava:

“Svi akteri su suodgovorni. I nisu samo naznačeni suočeni s kaznenim optužnicama, tu je i niz drugih nogometnih klubova u Hrvatskoj kao što su Hajduk, Osijek i Kamen-Ingrad i stoga je neopravdano izdvajati samo neke. Korupcije generalno, a klijentelizma, nepotizama, kronizama i trgovine utjecajem te nezakonitog upravljanja nisu lišeni i neki drugi sportovi, iako su s manjim javnim interesom izraženi. Iako se država u načelu ne smije direktno uplitati u sport, dužna je stvoriti preduvjete profesionalizacije i depolitizacije u različitim društvenim sferama, pa tako i u sportu. Država je dužna osigurati da sankcioniranje predviđeno zakonom ne zaobiđe nikoga tko je zakone povrijedio. Odnosi se to na kaznena djela, ali i prevenciju odnosa koji uvjetuju kriminal, a obuhvaćaju nepotizam, kronizam, klijentelizam, trgovinu utjecajem, različite vrste zloporaba i sukoba interesa itd.“

On nastavlja:

“U državi za koju je sport posebno značajan, a koja nepravilnostima poput utaje poreza biva i financijski i reputacijski oštećenom, to je višestruko važno. Ako govorimo o korupciji, to uvijek podrazumijeva sudjelovanje države, bilo činjenjem bilo nečinjenjem. Iako se u mnogome s nasilnim postupcima navijača teško složiti, nameće se mišljenje kako su njihovi postupci logična posljedica, posljednje sredstvo percipirane nepravde i kumuliranog nezadovoljstva. Događaji na utakmici Hrvatske i Češke na Europskome prvenstvu u Francuskoj 2016., a koji su poprimili i dimenzije terora, zvuče kao ozbiljno upozorenje. Kako bi se sport ‘očistio’, važno je upravljanje u skladu sa zakonom, profesionalnim zakonitostima i profesionalnom etikom. Važna je odgovarajuća zakonska regulativa, domicilna i međunarodna suradnja u razmjeni podataka, neovisnost i dosljednost sportske inspekcije, uloga istraživačkih medija, osiguranje integriteta djelatnika na upravljačkim položajima sportskih organizacija, utvrđeni kriteriji sankcioniranja korupcije u sportu, kako zakonski, tako i na razini krovnih sportskih organizacija, utvrđeni kriteriji licenciranja sportskih klubova, preventivna edukacija sportaša i sportskih djelatnika o rizicima od korupcije u sportu, edukacija o rizicima od korupcije u sportu za djelatnike državnih institucija odgovornih za sprečavanje korupcije itd.”

Na pitanje gdje su uopće granice i je li sport, a posebno nogomet kao jedna od najznačajnijih industrija na globalnoj razini, zapravo nadišao svoju osnovnu svrhu, Bilandžić se slaže da jest:

“Sport je višestruko nadišao svoju misiju: politički, ekonomski, socijalno, sigurnosno. Primjerice, u novije doba, u eri sekuritizacije terorizma, sigurnost Olimpijskih igara vlastima služi kao temelj za uvođenje sigurnosnih mjera koje bi u demokratskim društvima, u “normalnim” uvjetima, bilo teško opravdati. Govoreći o terorizmu, masovna okupljanja, unaprijed poznati termini mečeva, velika koncentracija emocija, zabave, bezbrižnosti te postizanje publiciteta bez velikoga troška, čine sportske objekte privlačnim mekim metama terorističkih napada. Od 1970. do kraja 2017. godine ukupno 61 teroristička organizacija ili skupina izvršile su 234 teroristička napada na sportske objekte. Najmanje je 556 osoba ubijeno, a 2490 ozlijeđeno.”

‘Iako se s nasilnim postupcima navijača teško složiti, nameće se zaključak da su oni tek posljedica, posljednje sredstvo percipirane nepravde i kumulirana nezadovoljstva’, rekao je Luka Leško

O situaciji u Hrvatskoj kaže:

“Iako je općenita opasnost od terorističkoga napada na hrvatskome tlu procijenjena niskom te u Hrvatskoj nije osvjedočen teroristički napad na sportski događaj toga tipa, to ne znači nužno da su hrvatski sportski objekti po tome pitanju sigurni, već o tome problemu valja sustavno i na vrijeme promišljati. Govoreći o atentatima, u tri godine od smjene Saddama Husseina ciljano je ubijeno oko 70 iračkih sportaša. Neki u Iraku smatraju kako, s obzirom na to da sport može ujediniti ljude, pobunjenicima to ujedinjenje ne odgovara. Špijunske metode u sportu nerijetko završavaju zatvorskim i drastičnim novčanim kaznama, a sežu od lažnoga predstavljanja u svrhu dolaska do tajnih informacija, nezakonitoga prisluškivanja i snimanja sportskih ekipa, širenja dezinformacija u cilju destabilizacije suparnika, provala u informatičke sustave, nezakonitoga prisvajanja tuđe imovine, vrbovanja sportaša ili sportskih djelatnika, tzv. doping špijunaže, manipulacija i zamjena uzoraka krvi i urina, pa sve do špijunskih aktivnosti u procesu kandidatura za velike sportske događaje. Godine 2013. nogometni klub Liverpool je izvansudskom nagodbom platio Manchester Cityju milijun funti, nakon što su Cityjevi eksperti za kibernetičku sigurnost otkrili da su navedeni konkurenti hakirali njihov skautski sistem. Knjiga upravo ukazuje na činjenicu da je sport neophodno promatrati iz različitih kuteva, a ne samo u kontekstu sportskih rezultata.”

Bilandžić nastavlja:

“Navijači su sastavni i neodvojiv dio sportskoga ekosistema, no društvena anomalija u vidu huliganizma u mnogim je državama prepoznata prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Huligansko nasilje, ukorijenjeno u Engleskoj u 19. stoljeću, prisutno je u mnogim zemljama i današnjih dana, a njegova pojavnost nije nužno povezana s razvijenošću država. Taj je problem istaknut i u Hrvatskoj, što je prepoznato i u jednom od ključnih državnih dokumenata, Strategiji nacionalne sigurnost Republike Hrvatske. Ipak, dojam je da taj problem još nije adekvatno riješen. Ako navijači brutalno pretuku slučajnog prolaznika, ako napadnu osobe drukčijih svjetonazora samo zato što gledaju utakmicu u kafiću, to je sve samo ne normalno i prihvatljivo. Što je potrebno za crveni alarm? Nešto kao Loughinisland masakr?! Ako postoje mnoge obitelji koje žele posjetiti hrvatski nogometni derbi, a na to se iz sigurnosnih razloga kontinuirano ne odlučuju, nije li i to pitanje nacionalne sigurnosti? Rivalitet, konkurentnost i različitosti su poželjni za demokraciju, no ne i nasilje.”

Njegovog kolegu Leška pitamo za konkretne prioritete u Hrvatskoj:

“Sport je sredstvo za ostvarenje nacionalnih interesa, ali i meta i instrument sigurnosnih ugroza. Država mora upravljati sportom u skladu sa zakonom, profesionalnim zakonitostima i profesionalnom etikom s eliminacijom svih oblika politizacije i korupcije. Sport je partikularno uključen u Strategiju nacionalne sigurnosti, no operacionalizacija je važnija od slova na papiru. Valja razumjeti višestruke aspekte sporta: socijalne, političke, gospodarske i sigurnosne. Shvatiti ukorijenjenost sporta u hrvatski nacionalni identitet, uvjetovano iznimnim uspjesima hrvatskih sportaša za stvaranja samostalne države, ali i za današnjih dana kada je sport nešto po čemu je Hrvatska najprepoznatljivija. Treba shvatiti potencijal homogenosti koji u mirnodopskom razdoblju tako snažno može omogućiti isključivo sport i izraditi strategiju sportske diplomacije koju Hrvatska, unatoč njezinom velikom potencijalu, nema. U knjizi su detaljno izneseni primjeri nacionalnih modela sportske diplomacije diljem svijeta te identificiran potencijal razvoja sportske diplomacije u RH. Potrebno je doraditi zakone i mehanizme njihove provedbe kako bi se hrabrije suočilo s korupcijom u sportu – od namještanja rezultata, netransparentnog i nezakonitog upravljanja u sportu i slično i poticati kulturu u kojoj je pravilo, a ne iznimka, da visoke dužnosti u sportu i visokoj politici obnašaju osobe s provjerenim integritetom. Riješiti uzroke i posljedice navijačkog nasilja i huliganizma. Izgraditi kvalitetniji i održiv sustav sporta, kako sportski rezultati ne bi bili dominantno plod posebno motiviranih i entuzijastičnih sportaša, njihovih obitelji, trenera i mikrookoline, već ‘proizvod’ sustava. Valja uložiti dodatne napore i u dostizanju sigurnosnih standarda sportske infrastrukture diljem zemlje. U doba kada sportska industrija doseže vrtoglave vrijednosti, potrebno je poticati inovacije i poduzetništvo u sportu, što nudi brojne izvozne mogućnosti. U svrhu stvaranja sigurnosnih preduvjeta za funkcioniranje sporta koji zauzima važno mjesto u životima mnogih, krucijalno je primijeniti dosege sigurnosnih studija u praksi.’