Objavljeno u Nacionalu br. 1059, 2018-08-09

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Usred Oluje’ u kojoj povjesničar Davor Pauković analizira proces političke tranzicije u Hrvatskoj do donošenja Ustava u prosincu 1990., raspad Jugoslavije, problematiku Srba u Hrvatskoj i pripremu za Domovinski rat

Predizborna kampanja i višestranački izbori u Hrvatskoj održali su se u kontekstu zaoštravanja jugoslavenske krize nakon neuspjeha 14. izvanrednog kongresa SKJ. Poslije poraza komunista u Sloveniji početkom travnja poraženi su i komunisti u Hrvatskoj. Demokratska tranzicija sjeverozapadnih republika bila je ujedno i odgovor na „antibirokratsku revoluciju“ koja je pretendirala da se iz Srbije proširi i na ostatak Jugoslavije. Stoga prvi slobodni izbori u Hrvatskoj nemaju samo važnost za političku tranziciju u Hrvatskoj, već i za odnos političkih snaga u Jugoslaviji, kao i za smjer rješavanja jugoslavenske krize. Svi važniji politički akteri u Hrvatskoj u kampanji su isticali protivljenje Miloševićevoj politici. Iz tog su razloga srbijanski mediji uglavnom negativno pisali o demokratizaciji u Hrvatskoj. Cijela politička scena proglašena je više ili manje nacionalističkom, uključujući i reformirane komuniste. Već je istaknuto da je medijska oštrica najviše bila usmjerena na HDZ, koji je zastupao stavove dijametralno suprotne od nastojanja Srbije. Stoga su rezultati izbora, odnosno pobjeda HDZ-a, izazvali žestoke reakcije i negodovanja iz Srbije. U razdoblju nakon neuspjeha na 14. kongresu i kasnije nepovoljnog razvoja događaja u Sloveniji i Hrvatskoj, srbijansko je vodstvo počelo oblikovati nove planove koji nisu isključivali ni izvanredne mjere, ali i mogućnost raspada Jugoslavije. U drugom scenariju stvorila bi se manja Jugoslavija ili proširena Srbija koja bi obuhvatila sva područja u kojima žive Srbi, što je impliciralo promjenu republičkih granica.

Sredinom svibnja, neposredno nakon višestranačkih izbora u Hrvatskoj, došlo je do redovne smjene na čelu Predsjedništva SFRJ. Novi predsjednik Predsjedništva SFRJ, na temelju godišnje rotacije, postao je predstavnik Srbije Borisav Jović. On je u svom inauguracijskom govoru ocijenio situaciju u Jugoslaviji i oštro osudio razvoj događaja u Sloveniji i Hrvatskoj. Između ostalog, Jović je rekao: odnosi u federaciji ne mogu se mijenjati voljom rukovodstava pojedinih federalnih jedinica; ne može se dozvoliti da promjenom partije na vlasti građani gube osjećaj sigurnosti samo zato što pripadaju drugoj stranci ili manjinskoj naciji; ne može se dozvoliti pozivanje na protuustavno ponašanje; bilo bi katastrofalno da dođe do usvajanja novih republičkih ustava nezavisno od novog federalnog ustava, time bi SFRJ prestala postojati; takav se kraj Jugoslavije „perfidno i sistematski priprema“ i mora biti „osujećen“; najavio je i energično suprotstavljanje onim snagama koje pod plaštom demokratskih promjena nastoje napustiti socijalističku orijentaciju zemlje. Već na prvoj sjednici Predsjedništva SFRJ sljedećeg dana usvojeno je priopćenje u kojem stoji da je ozbiljno narušen ustavni poredak i da je nužno poduzeti hitne mjere radi zaštite teritorijalnog integriteta zemlje i nesmetanog funkcioniranja pravne države na cijelom teritoriju Jugoslavije.

Jovićev govor i pozivanje na „hitne mjere“ izazvalo je oštre reakcije u Hrvatskoj i Sloveniji, jer su očito prijetnje bile upućene pobjednicima višestranačkih izbora u tim republikama. Pobjednici izbora u Sloveniji i Hrvatskoj (DEMOS i HDZ) sastali su se 17. svibnja i u zajedničkoj izjavi odbacili Jovićeve prijetnje kojima se osporava suverenost slovenskog i hrvatskog naroda i njihovih država. Prizivanje „hitnih mjera“ ocijenili su kao otvorenu prijetnju upotrebe izvanustavnih čimbenika u slamanju hrvatske i slovenske demokracije i suverenosti. Tuđman je za TVZagreb izjavio da je Jovićev govor prijeteći i kontradiktoran jer je njegova republika (Srbija) kršila Ustav Jugoslavije provodeći konfederacijski koncept. Također je rekao da hrvatski narod ima isključivo pravo da donese svoj ustav.

Izborni rezultati u Hrvatskoj i Sloveniji bili su veliko razočaranje za JNA. Pobjeda nekomunističkih stranaka za JNA je značila razbijanje ustavnog i političkog uređenja zemlje. Kakvo je mišljenje armijskog vrha o HDZ-u, pokazao je načelnik Generalštaba general Blagoje Adžić u Komandi 5. vojne oblasti 15. svibnja 1990. godine upozorenjem da onaj „ko se opredeljuje za HDZ i slično, mora odmah iz JNA“. U prvoj polovici 1990. godine bilo je sve više onih koji su javno govorili o nužnosti depolitizacije JNA, što bi značilo raspuštanje partijskih organizacija u Armiji. Na takvu mogućnost Adžić je sredinom svibnja 1990. godine odgovorio da do toga neće doći, jer je cilj toga razbijanje JNA. Vodstvo Armije je u tome vidjelo pokušaj politizacije na „nekomunističkim osnovama“, što bi dovelo do promjene „karaktera“ JNA. Stoga je odlučeno da partijska organizacija u JNA nastavi s djelovanjem i okupljanjem socijalistički orijentiranih snaga u zemlji. Važno je naglasiti da u to vrijeme počinje oduzimanje naoružanja teritorijalne obrane u Sloveniji i Hrvatskoj i njihovo premještanje u skladišta JNA. Istovremeno, JNA je pojačavala svoje mirnodopske snage u Hrvatskoj, pri čemu je Kninski korpus ojačan s 80 oklopnih vozila. Prema riječima saveznog sekretara Veljka Kadijevića, novoformirani motorizirani korpusi, po potrebi, bit će spremni za funkciju koju su imali na Kosovu. U prvoj polovici 1990. godine postupno dolazi do približavanja vojnog i srpskog političkog vrha. JNA je u srbijanskoj politici vidjela saveznika u očuvanju jedinstvene i komunističke Jugoslavije koja bi jamčila jedinstvenost i posebni položaj JNA. Uz ideološku bliskost, jednako je važna i nacionalna komponenta, odnosno postupno prihvaćanje srpskog nacionalnog programa kod većinskog srpskog starješinskog sastava. To je ujedno početak pretvaranja JNA u srpsku vojsku.

Također, u vrijeme između drugog kruga i primopredaje vlasti došlo je do prekida nogometne utakmice (13. svibnja) na Maksimiru između Dinama i Crvene zvezde i sukoba navijača i policije. Incident na Maksimiru zasigurno je uz uobičajeni navijački animozitet, imao i izraziti nacionalni karakter. Prema pisanju hrvatskog novinstva, utvrđeno je da su incident počeli navijači Crvene zvezde (Delije), a nakon utakmice navijači Dinama (Bad Blue Boys) u „osvetničkom“ su pohodu prošli ulicama Zagreba. Milicija se na stadionu obračunala samo s BBB-ima, dok su Delije ostale pošteđene. Treba reći da su mnogi tada u Hrvatskoj smatrali da je to dio smišljenog scenarija kojim se nastoji osporiti izbore u Hrvatskoj i uvesti izvanredno stanje. S druge strane, iz Srbije su se te teze osporavale, a odgovornost se prebacivala na hrvatsku stranu. Neovisno o tumačenju događaja na Maksimiru, incidenti na prekinutoj utakmici pokazali su razinu nacionalnih homogenizacija i simbolički najavili krvavi raspad Jugoslavije.

U Benkovcu je 19. svibnja u večernjim satima u nesvijesti pronađen predsjednik benkovačkog Odbora Srpske demokratske stranke Miroslav Mlinar. Kasnije se pokazalo da se radilo o insceniranom napadu koji je trebao pokazati kakva sudbina očekuje Srbe u Hrvatskoj pod novom hrvatskom vlašću. Mlinar je u srpskim medijima postao novi srpski mučenik i simbol položaja Srba u Hrvatskoj. Dan nakon „napada“ Mjesni odbor SDS-a u Benkovcu izdao je priopćenje u kojem između ostalog stoji: „Demokraciju noža koja se nudi srpskom narodu, demokraciju srbofobije i srbožderstva odbacujemo i poručujemo da smo spremni na sve da bi zaštitili svaki srpski život koji je ugrožen samo zato što je srpski.“ Već sljedećeg dana predsjednik SDS-a Jovan Rašković suspendirao je odnose sa Saborom SR Hrvatske sve dok se ne pronađu krivci za „napad“ na Mlinara.

Svi ovi događaji nakon izbora zasigurno svjedoče i o tome da je pobjeda HDZ-a bila zapreka ostvarenju planova Miloševićevog vodstva. U sklopu toga HDZ se nastojao na svaki način diskreditirati, prije svega usporedbama s ustaštvom. Za potkrepljivanje tih teza dobro su poslužile neke radikalne nacionalističke izjave pojedinih članova HDZ-a u predizbornoj kampanji, pa i poneko koketiranje s ustaštvom. No, optužbe iz srpskih medija i sijanje straha među Srbima u Hrvatskoj neusporedive su sa stvarnom ugrozom. Treba reći da je HDZ nakon izbora znatno ublažio svoju retoriku, ne samo zbog činjenice da je kampanja završila, već vjerojatno i zbog očitog pritiska iz Srbije.

KONSTITUIRANJE SABORA SR HRVATSKE

U opisanom kontekstu sve veće neizvjesnosti pripremana je primopredaja vlasti i konstituiranje novog višestranačkog Sabora i potvrda HDZ-ovog vodstva. Odmah nakon izbora počele su pripreme za konstituirajuću sjednicu Sabora. U sklopu toga održano je više sastanaka na kojima su sudjelovali predstavnici novih parlamentarnih stranaka, kao i predstavnici vlasti na odlasku. S obzirom na povećanje neizvjesnosti nakon izbora, mnogi su se trudili da promjena vlasti prođe što mirnije i uz poštivanje ustavnih i zakonskih odredbi.

Sredinom svibnja održana je 1. sjednica Glavnog odbora HDZ-a. Čelnici stranke pozvali su sve svoje članove na odgovorno ponašanje, poštivanje zakona i sprječavanje anarhije i revanšizma do i nakon preuzimanja vlasti. Tuđman je izvijestio i o preporuci Predsjedništva HDZ-a da se pobjeda na izborima ne slavi do konstituiranja Sabora 30. svibnja, a taj dan ujedno bi se slavio kao Dan hrvatske državnosti.

Stanoviti interregnum u svibnju 1990. godine značajan je period za političku tranziciju. U tom razdoblju testira se legitimitet demokratskih izbora za političke aktere, prije svega za stari režim koji je na odlasku. Lider reformiranih komunista Račan više je puta nakon izbora ponovio da je SKH–SDP prihvaćanjem višestranačja prihvatio i mogućnost gubitka vlasti. Na pitanje novinara Slobodne Dalmacije što misli o najavi protestnih mitinga protiv rezultata izbora, Račan je odgovorio da SKH–SDP poštuje volju građana i da je nikakva sila ne može derogirati, već samo novi izbori. Prema tome, poraženi reformirani komunisti nisu dovodili u pitanje legitimitet izbornih rezultata, što je bilo od presudnog značaja za miran prijenos vlasti.

Tijekom svibnja bilo je sporadičnih incidenata, poziva za revanšizmom i sukoba struktura starog režima i pobjedničkog HDZ-a. O tome svjedoče različite izjave stranačkih čelnika. Ipak, može se reći da su incidenti između starog režima i pobjedničke stranke bili zanemarivi i nisu ugrožavali miran prijenos vlasti. Prava opasnost za novu vlast proizlazila je iz srpske koncepcije uređenja Jugoslavije, kojoj su politički planovi HDZ-a bili potpuno neprihvatljivi. U ostvarenju Miloševićevih političkih ciljeva korišteni su Srbi u Hrvatskoj koji su pod utjecajem propagande, pa onda i porasta međunacionalnih napetosti i incidenata, prihvatili ideje srpskog nacionalnog pokreta. U to vrijeme dolazi do pripreme pobune dijela Srba u Hrvatskoj, što je podrazumijevalo negiranje rezultata izbora (za Srbe), pa time i odluka nove vlasti. Postojanje manjinske skupine naslonjene na nacionalni pokret u matičnoj državi, koja ne priznaje vlast, ali ni republičke granice kao državne granice, čini specifičnost političke tranzicije u Hrvatskoj. U takvim okolnostima politička tranzicija i demokratizacija odvijat će se usporedno s borbom za državnost, a konsolidacija demokracije bit će značajno ometena i ugrožena ratom.

Konstituirajuća sjednica novog Sabora SR Hrvatske održana je 30. svibnja 1990. godine. Ona je obilježena formalno-pravnim izborom novog državnog vodstva republike. Najprije su održane odvojene sjednice triju vijeća na kojima su verificirani mandati novih zastupnika i izabrana vodstva novoizabranih vijeća. Nakon toga u Velikoj vijećnici održana je zajednička sjednica Sabora SRH. Na sjednici su uz zastupnike prisustvovali predstavnici vjerskih zajednica (predstavnici Srpske pravoslavne crkve odbili su sudjelovati), raznih institucija i brojni uglednici i gosti. Za predsjednika Sabora SRH izabran je Žarko Domljan. Izabrana su i tri potpredsjednika (Ivica Percan iz SKH–SDP te Stjepan Sulimanac i Vladimir Šeks iz HDZ-a), dok je četvrto mjesto ostalo upražnjeno jer je SDS, kako je pisalo u stranačkom brzojavu upućenom Saboru, povukao kandidaturu svog zastupnika Jovana Opačića zbog „napada“ na Miroslava Mlinara. Tajnim glasovanjem izabrana je delegacija SRH u Vijeću republika i pokrajina Skupštine SFRJ, te predsjednik i članovi Predsjedništva SRH. Za predsjednika Predsjedništva izabran je Franjo Tuđman, a za članove Predsjedništva izabrani su Krešimir Balenović, Dušan Bilandžić, Dalibor Brozović, Josip Manolić, Antun Vrdoljak i Milojko Vučković.

U pristupnom govoru Tuđman je govorio o povijesnoj tradiciji uspostavljanja hrvatske državnosti, o brojnim društvenim problemima s kojima se mora suočiti nova vlast, o stvaranju pretpostavki za pravnu građansku i nacionalnu sigurnost svih građana (ne može se više jamčiti apsolutna jednakost i opće socijalno blagostanje), ali i dogmatskim, protuhrvatskim i protudemokratskim snagama koje nastoje zaustaviti promjene. Nakon toga osvrnuo se na prve neposredne zadatke koji očekuju novu vlast: donošenje novog ustava, uređenje ustavnog položaja Hrvatske u Jugoslaviji – jedino na konfederativnim osnovama; europeizaciju Hrvatske i uključivanje u Europsku zajednicu; depolitizaciju sudstva, modernizaciju državne uprave; duhovnu obnovu i preporod hrvatske nacionalne samosvijesti; nacionalnu pomirbu i završetak „građanskog rata“ iz Drugog svjetskog rata; promjene u gospodarstvu i vlasničkim odnosima; demografsko oživljavanje; povratak hrvatskog iseljeništva; promjene u javnim službama; moralnu obnovu i etiku rada.

Za predsjednika Izvršnog vijeća Sabora SRH izabran je Stjepan Mesić. On je najavio prve poteze vlade, prije svega analizu zatečenog stanja, prijedlog mjera za zaustavljanje pogoršanja stanja i analizu odnosa na relaciji republika-federacija. Najavio je odlučan zaokret prema tržišnoj privredi, deregulaciju i novu razvojnu strategiju. Posebno je naglašeno redefiniranje odnosa s federacijom, odnosno pravo raspolaganja vlastitim resursima i izmjene u financiranju federacije i nerazvijenih.

Sjednica Sabora završila je zbog predviđene proslave Dana državnosti prije nego što je završen sav posao predviđen dnevnim redom. Nešto iza 17 sati novoizabrano vodstvo Republike i zastupnici, u svečanoj su se povorci uputili prema prepunom Trgu Republike gdje je započela proslava Dana državnosti. Građanima su se obratili Žarko Domljan i Franjo Tuđman. Nakon programa na Trgu proslava je nastavljena na Jarunu na kojem se, prema procjenama organizatora, okupilo od 600 000 do milijun ljudi. Na pozornici je odigran prikaz hrvatske povijesti od 7. stoljeća do suvremenog vremena. Uslijedio je vatromet i govor Franje Tuđmana, a proslava je nastavljena koncertom poznatih hrvatskih rock sastava. Cjelodnevnu proslavu obilježila je mirna atmosfera i isticanje hrvatskih zastava, transparenata, skandiranje, pjevanje nacionalnih pjesama i slično. Svečana i slavljenička atmosfera tijekom prvog dvodnevnog zasjedanja prikrila je manje proceduralne nedostatke, ali i umanjila kritiku opozicije, koja je očito pod utjecajem proslave i činjenice da se konstituira prvi višestranački Sabor, bila suzdržanija.

Proslava Dana državnosti i konstituiranja Sabora započela je već u prijepodnevnim satima svečanom misom u zagrebačkoj katedrali koju je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. On je rekao da je preporučeno svećenicima da u svojim župama slave „misu za domovinu“, odnosno da mole „da u djelovanju Sabora i nove vlasti bude prisutna mudrost Duha Svetoga“. Na misi u katedrali našle su se i zastave, transparenti, pa i aplauzi što inače ne pripada u područje duhovnoga. Simbolički, misa u katedrali predstavlja veliki povratak Katoličke crkve u društveni i politički život Hrvatske. Iako je Katolička crkva prije izbora neprestano isticala da je neutralna i neopredijeljena, odnosno da ne favorizira niti jednu stranku (za razliku od Katoličke crkve u Sloveniji koja je izravno pozvala da se glasuje protiv komunista), zasigurno su izborni rezultati više nego blagonaklono dočekani na Kaptolu. Već je spomenuto da je Tuđman i prije izbora isticao veliku ulogu Katoličke crkve za hrvatski narod, od doseljenja, pa do organiziranog otpora „staljinističkom totalitarizmu“. Takva ocjene sigurno nisu ostale neprimijećene u Katoličkoj crkvi, stoga ne treba čuditi što mnogi svećenici nisu skrivali svoje zadovoljstvo izbornim rezultatima.

Drugog dana zasjedanja Sabora dogodio se i prvi sukob između predsjednika Sabora i delegata SKH–SDP. Uskraćivanje replike na izlaganje Šime Đodana rezultiralo je time da su zastupnici SKH–SDP napustili sjednicu, smatrajući da prema Poslovniku zastupnik ima pravo na repliku. Ipak, nakon stanke zastupnici su se vratili na sjednicu, uz dopuštenje replika onda kada za to postoje opravdani razlozi. Ovaj primjer pokazuje nesnalaženje i nedostatak iskustva u novim višestranačkim uvjetima.

Mirnu promjenu vlasti potvrdila je i zajednička sjednica Izvršnog vijeća Sabora koja je održana dan poslije konstituiranja Sabora. Kako piše Večernji list, sjednica je održana „u iznimno prijateljskoj i srdačnoj atmosferi“, a novi predsjednik vlade Stjepan Mesić zahvalio je bivšoj vladi zbog spremnosti na suradnju koja omogućava mirni prijenos vlasti.

Unatoč nedostatku demokratske tradicije nakon pola stoljeća jednopartijskog sistema i rastuće neizvjesnosti u Jugoslaviji, promjena vlasti izvršena je mirno i u skladu s procedurama razvijenih demokracija. Tome je zaslužno priznavanje legitimiteta izbornih rezultata od glavnih političkih aktera, ali i njihova svjesnost da nedemokratske snage u Jugoslaviji pozorno prate i čekaju „greške“ novouspostavljenih demokracija.

Institucionalne promjene i donošenje novog ustava

STANJE U HRVATSKOJ NAKON FORMIRANJA NOVE VLASTI

Problemi s kojima se suočila nova vlast u Hrvatskoj iz više se razloga ne mogu usporediti s uobičajenim promjenama vladajućih garnitura u razvijenim demokracijama, pa jednim dijelom niti s tranzicijama u većini ostalih komunističkih zemalja Europe. Prvo, trebalo je cijeli društveni i gospodarski sustav transformirati dominantno prema načelima liberalizma i slobodnog tržišta. Drugo, usporedno s transformacijom društvenog sustava trebalo je na federalnoj razini postići dogovor o budućnosti Jugoslavije. Treće, istovremeno s ovim procesima započet će zakonsko, institucionalno i simboličko izgrađivanje nacionalne države, odnosno potvrđivanje suverenosti i državnosti republike. Četvrto, nova vlast će se odmah nakon izbora suočiti s dijelom srpske manjine koja ne priznaje odluke nove vlasti, odnosno dovodi u pitanje legitimitet odluka novoizabranog vodstva u odnosu na Srbe u Hrvatskoj. Istovremenost ovih procesa utjecala je na dinamiku i kvalitetu svakog od njih. Prisutnost svih tih problema presudno će utjecati i na ograničenost demokratskih kvaliteta novog poretka.

PRVI POTEZI NOVE VLASTI

Kao što je najavljivala, nova je vlast odmah nakon preuzimanja vodstva pokrenula rješavanje odnosa u federaciji i donošenje novog republičkog ustava. Novi predsjednik Izvršnog vijeća Stjepan Mesić već je na prvoj sjednici kao prioritet označio dogovor s federacijom u kojem će Hrvatska braniti svoju ekonomsku suverenost i čiste račune. Također je zatražio sto dana za analizu stanja i određivanje jasnih strategija.

Na sjednici Predsjedništva SR Hrvatske, održanoj 13. lipnja, doneseno je više odluka i prijedloga: funkcija službe državne sigurnosti treba se uskladiti s funkcijama koje te službe imaju u razvijenim demokracijama, odnosno da se više ne smiju baviti političkim protivnicima; najavljena je promjena imena milicije u redarstvo i usklađivanje sastava unutrašnjih poslova s nacionalnom strukturom republike te pomilovanje političkih zatvorenika; političkoj emigraciji jamčio se slobodan i siguran povratak.

Nakon preuzimanja vlasti na vidjelo su povremeno izlazili i određeni sukobi unutar vladajuće stranke, koji su proizlazili iz borbe za pozicije unutar novog poretka ili iz osobnih animoziteta. Ipak, ti sukobi nisu značajnije uzdrmali HDZ.

Diskurs nove vlasti obilježen je isticanjem suvereniteta republike u odnosu na federaciju. U okviru toga promoviran je koncept konfederacije kao jedine mogućnosti opstanka Jugoslavije. Potvrdu hrvatske suverenosti trebalo je ostvariti donošenjem novog republičkog ustava. Već u lipnju izrađen je nacrt ustavnih amandmana na postojeći ustav, koji su prihvaćeni na saborskoj sjednici 25. srpnja. U amandmanima se navodi da je Republika Hrvatska nositelj političkog i gospodarskog suvereniteta; briše se pridjev socijalistička iz naziva republike; zvijezda petokraka zamijenjena je hrvatskim povijesnim grbom; svi oblici vlasništva su ravnopravni; predsjednik Predsjedništva postaje predsjednik Republike, Izvršno vijeće Sabora mijenja ime u Vlada Republike Hrvatske, a republički sekretar u ministar. Na istoj saborskoj sjednici donesena je Odluka da se pristupi donošenju Ustava Republike Hrvatske, prema kojoj bi Nacrt novog ustava trebao biti gotov do 15. rujna 1990. godine. Kao temelj za donošenje novog ustava Tuđman je izložio deset osnovnih načela koja su poslužila ustavotvorcima kao smjernice u kreiranju ustavnih odredbi.