Pixabay

FELJTON Zadnja bitka Drugog svjetskog rata

Objavljeno u Nacionalu br. 1054, 2018-07-06

Nacional donosi ulomak ‘Berlin pao, Odžak nije’ iz knjige ‘S druge strane ciljnika’ u kojoj Željko Goreta piše o dramatičnoj borbi za Odžak koja je završila nekoliko dana nakon 25. svibnja 1945. Na obje strane povijesno neistražene bitke, ustaškoj koja se utvrdila u gradiću i partizanskoj koja ga je oslobađala, poginulo je više tisuća ljudi

Nakon zauzimanja Sarajeva 6. travnja 1945. kod Zenice i Doboja spojili su se korpusi Jugoslavenske armije s instrukcijama da se u što kraćem roku pridruže postrojbama Crvene armije na Srijemskom frontu s kojima bi nastavili progon njemačke i hrvatske vojske u povlačenju prema Austriji. Izvršenju zapovijedi Vrhovnog štaba velika prepreka je bilo područje Odžaka zbog čega je došlo do promjene plana i pokreta postrojbi prema sjeverozapadu.

Postrojbe hrvatske vojske povlačile su se iz Bosne prema utvrđenoj Zvonimirovoj liniji, te je i Petar Rajkovačić dobio zapovijed za povlačenje prema Zagrebu, da o tome izvijesti sve lokalne zapovjednike.

Ministar oružanih snaga NDH zapovijeda da se sva vojska povlači prema Zagrebu i dalje prema austrijskoj granici gdje će se predati Amerikancima, a dalje će se vidjeti što će biti.

Petar Rajkovačić zapovjedio je pokret vojske s osobnim naoružanjem i potrepštinama za najmanje dva dana te da se izbjeglo stanovništvo istu noć vrati u svoja sela.

Zapovijed je provedena usprkos protivljenju vojnika čije su obitelji ostale nezaštićene. Do predvečer je sve bilo spremno za povlačenje, a izbjeglo stanovništvo zaputilo se prema rijeci Bosni kako bi se skelom vratili u svoja sela. S narodom je krenulo i nekoliko skupina vojnika koji su odbacili oružje te se odlučili vratiti kućama bez obzira na opasnost moguće odmazde. Na skeli su partizani iz skupine izdvojili bivše vojnike i na licu mjesta ih bezdušno pobili, a narod pustili kućama.

Okupljeni vojnici krenuli su prema Zagrebu, a predaja više nikome nije pala na pamet. Na čelu kolone išla su tri voda od devedeset odabranih vojnika iz više postrojbi koji su tvorili leteću skupinu. Svi su zapovjednici napravili popise postrojbi prema kojima je kolonu tvorilo četiri tisuće dvjesto bojovnika postrojenih u vrstu po četiri.

Stigli su u Donji Svilaj i privremeno se utaborili, a Rajkovačić je poslao vod od trideset vojnika u izviđanje terena do Bosanskog Broda radi uvida u stanje mosta na rijeci Savi. Za izvršenje zadatka je trebalo puno vremena jer je put bio naporan i opasan, a prolazio je kroz srpska sela na čiju se lojalnost nije moglo računati. Kako su izvješće morali dostaviti vrlo žurno, organizirali su štafetu tako da su svakih nekoliko kilometara ostavljali po jednog vojnika sve do Bosanskog Broda, a kada su izvidjeli situaciju na mostu najsvježijeg su vojnika poslali nazad do prvog odmornog koji je trčeći nekoliko kilometara vijest prenio sljedećem suborcu. U zavidnom su roku stigli u Svilaj s izviješćem kako je most porušen i prelazak nemoguć,te kako je proboj kroz partizanske postrojbe na zapad neizvediv.

– Mogli bi pokušati izvlačenje forsiranjem rijeke Save na nekom od riječnih plićaka – predložio je Ivan Čalušić kada je čuo izvješće. – Vjerojatno zdravim mladićima to ne bi bio problem jer rijeka u ovo doba nije hladna.

– Partizanske i Sovjetske snage još nisu dospjele tako duboko u slavonski teritorij pa bi uspjeh bio vrlo izvjestan – složio se i Ivan Rajkovačić. – Trebali bi pokušati spasiti barem najmlađe.

– To ne znamo. Što ako ih uhvate? Vidjeli ste kako su ih pobili na skeli bez oružja. Ja sam za povratak u Odžak.

– Što dobivamo povratkom? – upitao ga je brat.

– Za sada ništa, ali možda ispregovaramo. Mislim da je najbolje da i ostali kažu što misle – rekao je Rajkovac i udaljio se.

Nakon dugog vijećanja s ostalim zapovjednicima, a na temelju dobivenog izvješća o stanju na terenu donio je odluku o povratku u Odžak, jer bezuvjetna predaja partizanima nije dolazila u obzir, a podjela postrojbe nije osiguravala uspjeh. Uslijedio je žurni povratak.

– Pošalji dva voda bojovnika da prije partizana ponovno zauzmu veliki bunker u Vlaškoj Maloj – rekao je Rajkovac bratu Ivi kada su se vratili u zapovjedništvo. – Po dolasku na položaje pristupite ukopavanju, pravljenju zemunica i skloništa, a sve međusobno treba povezati sustavom rovova. Položaje neka utvrdi inženjer Blaž Jurkić.

– Odličan izbor! – reče Ivo. – On je visokoobrazovan vojnoinženjerski stručnjak. Izgradio je već mnoštvo rovova i zapreka od bodljikave žice, a posebno su utvrđeni položaji prema rijeci Bosni. Obrambeni rovovi predviđeni su za smještaj desetine vojnika i pokriveni su trupcima za zaštitu od artiljerijskih projektila. Treba još sve to dobro uvezati.

– Super! Vanjsku obranu postavljamo južno od Save rubovima sela Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš i Dobor–kula dok crta obrane jugoistočno ide uz lijevu obalu Bosne preko Odžaka, Balegovca, Mrke Ade do Pruda – rekao je Rajkovac pokazujući zemljovide i nastavio. – Sjeverna crta obrane ide desnom obalom Save od Svilaja na Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Deviće i Prud. Svako od tih sela se mora posebno utvrditi. Vi ne trebate vojne zemljovide jer dobro poznajete svoj kraj, ali ih dobro pogledajte i zapamtite. Da znate gdje je tko.

– Dobro Petre. To si odlično zamislio, a tko će zapovijedati kojim dijelom obrane? – upitao ga je Čalušić koji je sve pažljivo slušao.

– Obranom Odžaka zapovijedaš ti, Čalušiću. Još ćeš držati sela Srnavu, Jošavicu, Potočane, Vrhovac i Svilaj. Ja ću zapovijedati unutarnjim odžačkim područjem, a obranu južnog krila obrane oko Pečnika povjeravam bratu Ivi, dok istočno krilo obrane drže kapetani Pejo Ilak u Gornjoj Dubici i Martinović u Balegovcu. Ja ću neposredno zapovijedati svojom letećom bojnom koja broji osamsto pedeset vojnika, a ti Čalušiću svojom od tisuću, ako se ne varam. Ostali se raspoređuju u manje postrojbe radi lakših manevara na terenu i u pričuvu.

– To bi trebalo biti dobro – rekao je Ivo. – Baš mi se sviđa.

– Tko će zapovijedati ostalima? – upitao je Ćalušić. – Stalno nam dolaze novi.

– Ti znaš da ja ne mijenjam što dobro funkcionira. Svaki zapovjednik će zapovijedati svojima kao i do sada – odgovorio je. – Iz Modriče i Garevca imamo četiristo pedeset vojnika sa zapovjednikom Dragutinom Vargom. Ibrahim Pjanić, branitelj utvrde Sokol kod Gračanice ima tisuću vojnika i Avdaga Hasić iz Kladnja ima poveliku skupinu svojih ustaša, a s njim je i vojska s Plehana, Žepča i Sivše. Pristigli su i naši časnici iz Slavonije, Špinger, Perković, Špicer i Mrkonjić sa svojim postrojbama, a pridružila nam se i Muslimanska legija Derviša Ljuce. Neprekidno nam pristižu novi vojnici, oružje i streljivo koje ćemo uključivati u obranu područja kako tko dođe.

– Što da radim s domobranima Petre? Oni nam također dolaze, ali pojedinačno ili u manjim skupinama – upitao ga je brat Ivo. – Ljude držim neraspoređene.

– Dugo vremena u domobranskom časničkom vrhu Dervente vlada naklonost partizanima, a pojedini domobranski časnici čak su i zapovijedali vojnicima odlazak u partizane. One koji su to smatrali izdajom i prebjegli nama treba gledati kao prave domoljube, jednake. Postrojbe seoskih straža popunjavajte tim motiviranim ljudima. To nam jamči odanost – odgovorio je Rajkovac bratu.

– Ti imaš popise, baja. Koliko vojske imamo? Znaš li barem približno? – upitao je Čalušić.

– Zajedno s novopristiglim postrojbama okupilo se desetak tisuća prekaljenih bojovnika s odličnim naoružanjem. Dovukli su i veliku pričuvu streljiva. Kako mi stojimo?

– Ja sam u Odžak dovukao sve ono s njemačkog ratnog broda koji su prošlu jesen pogodili saveznički zrakoplovi i onesposobili na Savi kod Zorica. Bio je pun svega – odgovorio je Čalušić.

– Odlično. Onda na izvršenje! – zapovjedio je Rajkovac.

Suprotno Rajkovačićevim nadama partizanski zapovjednici uvjereni u svoju nadmoć nisu ni pokušali predstojeću bitku okončati pregovorima nego su u svojoj bahatosti, opijeni predstojećom slavom jurili u borbu kako bi se što prije proslavili u posljednjoj bitci. Za svoje se žrtve nisu brinuli jer su to u najvećoj mjeri bili njihovi dojučerašnji neprijatelji koje će usmjeriti na njihove dojučerašnje suborce. Jednim udarcem dvije muhe.

Zapovijed je glasila: Opkoli i odmah uništi!. Ovom su akcijom pokušali na brzinu očistiti teren i uništiti svu bandu.

Na vijest kako su se bojovnici Petra Rajkovačića vratili u Odžak partizani su organizirali napad slaveći predstojeću pobjedu uz zvuke limene glazbe. Bahato se ponašajući kao da je sve gotovo i da trebaju samo pomesti ostatke, u neredu su se približavali ustašama. Na tridesetak metara do obrambenih rovova bacili su ručne bombe i zapucali iz svih cijevi.

– Juriš! Hura! – povikali su jurišajući na ustaške položaje.

Na strani branitelja hladnokrvno se čekala zapovijed za paljbu kada partizani dođu na samo desetak metara.

– Hvataj ih žive! – zaorilo se iz ustaških rovova.

Otvorena je uraganska paljba iz svih cijevi uz nadljudsku viku branitelja koja je ledila krv u žilama dok su puškostrojnice odrađivale glavni posao. U isti je trenutak utihnula pobjedonosna glazba i nestalo je slavljeničke dreke. Živote su izgubila tri hrvatska bojovnika, a sedam ih je ranjeno dok su partizanski gubitci postali bolno otrežnjujući.

Nakon tog napada je partizanska taktika promijenjena, ali je i dalje bila neučinkovita i vrlo predvidiva. Napadi su se danima redali po ustaljenom pravilu u zoru, a samo katkad predvečer. Nakon kraće minobacačke pripreme partizanska je bojna kretala u napad, a ustaše su ih puštali na blisko odstojanje te bi se partizani nakon braniteljskog pokliča „Hvataj ih žive!“ i žestokih rafala dali u bijeg ne znajući kamo bježe. U povlačenju su uobičajeno bili  praćeni paljbom minobacača i topova.

U Beogradu su se već uvelike pripremali za proslavu rođendana „vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita“, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Generalštab Jugoslavenske armije izdao je zapovijed: Do dana proslave maršalova rođendana, Odžak mora pasti.

Naposljetku su tri partizanske divizije i nekoliko brigada 25. travnja 1945. izvršile prodor od sela Svilaja, preko Novog Grada prema Prudu i Vlaškoj Mahali kako bi izvršili što jači pritisak na branitelje i onemogućili slanje pomoći obrani Odžaka protiv postrojbi 25. divizije.

Za proboj braniteljskih položaja oko Odžaka angažirana je elitna 16. muslimanska brigada. U borbu su uključene i dvije ojačane bojne čiji je zadatak bio izvršiti napad s desnog krila obrane i zauzeti ustaške položaje kod Balegovca. Partizani su uspjeli zauzeti sela Vrbovac, Vinsku, Jakeš, Pećnik, Potočane, te i sam Odžak, ali su zaustavljeni ispred Vlaške Male.

Ustaški su se bojovnici taktički povlačili razvlačeći snage protivnika te su odgovorili žestokim protunapadom i iz stroja izbacili zapovjednika brigade kapetana Spasu Mičića i komesara Matiju Tunjića.

Uspjeli su potisnuli napadače i započeti njihov progon. Partizani su pokušali spasiti suborce strahovitom minobacačkom paljbom, ali su ih ustaše nastavili progoniti sve do Odžaka. Nakon kraće ulične borbe partizani su panično napustili grad, a ustaška se vojska nije zaustavila u gradu već ih je nastavila progoniti dalje prema zapadu. U napad je krenulo oko dvije i pol tisuće ustaša te su se nakon četverosatne borbe postrojbe 16. muslimanske brigade morale povući i iz Potočana. Ustaše su nastavili napredovati i na drugom smjeru napada zauzimanjem skele kod Modriče, a partizanske postrojbe su potisnute sve do položaja iznad sela Jakeša i Pećnika. U tim su borbama partizani izgubili oko petsto vojnika, bateriju topova, tri minobacača i jednu protutenkovsku pušku, te velike količine pješačkog naoružanja i streljiva.

– Ova bitka se treba izučavati u vojnim školama – započeo je Rajkovac govor okupljenim časnicima i dočasnicima koji su sudjelovali u progonu partizana – jer su neusporedivo slabije snage izvojevale veliku pobjedu. Čestitam na besprijekornom izvršenju, a posebno na eliminaciji izdajnika Matije Tunjića.

Na spomen njegova imena je nastao pljesak okupljenih.

– Za one koji ne znaju. Svjedoci tvrde kako je upravo Matija Tunjić na Crvenoj zemlji ubio logornika Zdenka Odića. Pravda je zadovoljena. U zdravlje bojovnici! – podigao je čašu nazdravljajući okupljenima.

Vlaška Mala postala je najjače uporište Rajkovačičeve obrane što su partizani vrlo dobro znali, te su prestali napadati ostala područja i sve snage usredotočili na to selo. Rajkovačič je prikupio najiskusnije borce i postavio čvrstu aktivnu obranu koja je izluđivala partizanske zapovjednike. Glavninu snaga je iz Pruda preusmjerio na Vlašku Malu, a seoske straže i domobrane uputio na njihove položaje. Antun je s Pruđanima danima osluškivao žestoke borbe u Vlaškoj Maloj, dok su bili zauzeti sporadičnim prepucavanjem s partizanima koji su ih držali izvan glavne bitke. Napokon su bili u akciji.

Antun je na položaju u osvit jutra uočio kako se partizani primiču i ugovorenim je znakovima zapovjedio tišinu u iščekivanju partizanskog juriša. Niska se izmaglica lagano valjala pred nailaskom ljudi što je bio razlog njegove povećane pažnje te je uspio na vrijeme uočiti njihov nailazak. Zavladala je napetost u iščekivanju napada. Nije trebalo dugo čekati na bezbroj bačenih ručnih bombi i uragansku paljbu iz svih oružja, ali se sa ustaških položaja nije oglasila nijedna puška što je zbunilo napadače te nisu krenuli u uobičajeni juriš. Nesigurno su zastali jer im nitko nije uzvraćao paljbu, te su prišli rovovima vjerujući kako im ne prijeti opasnost.

– Hvataj ih žive! – prolomila se zapovijed.

Među partizanima je nastala panika, jauk i zapomaganje.

– Drugovi, spašavajte ili me ubijte! – netko je vikao.

– Drugovi naprijed! U bitku, u posljednju bitku! – vikao je neki zapovjednik.

– Pobjeda je naša! Živio drug Tito, živjela Komunistička partija! – vikali su drugi.

Glasovi su se uzajamno prolamali kroz strašnu pucnjavu s jedne i druge strane.

– Naprijed braćo! Za dom! – izdana je ustaška zapovijed.

– Spremni! – glasio je gromoglasan odgovor.

– Hvataj ih žive!

Ustaški bojovnici sjurili su se prema partizanima i u njihovim redovima stvorili potpuni metež. Jedni su se dali u bezglavi bijeg dok su drugi pokušali vući svoje ranjene drugove ili pružiti beznadni otpor. Bijeg je završio bezuspješnim pokušajem prelaska na drugu stranu rijeke Bosne.

Na povratku prema svom položaju Antun je  promatrao partizanske mladiće kako beživotno leže na vlažnoj zemlji. Oni su svoje završili. Obiteljima, roditeljima, djevojkama, ženama, djeci, prijateljima i znancima nikada se više neće vratiti.

– Za koga? Zašto sve to? – pitao se.

Nakon još jednog neuspjelog napada u neslavnom nizu iz smjera Slavonskog Broda stigli su partizanski zrakoplovi. Mitraljiranja i bombardiranja ponavljala su se u valovima tijekom cijeloga dana, da bi dolaskom noći prestala, a branitelji nakratko predahnuli. Idućeg jutra sve je počelo ispočetka, najprije iz velike visine, a kada su omekšali i otjerali protuzračnu obranu u zaklone spuštali su se sve niže kako bi učinkovitije pogađali željene ciljeve.

Učinak bombardiranja nije polučio željene rezultate jer je sve obraslo travom i raslinjem pa ciljevi nisu bili uočljivi iz zraka, zbog čega su bombe padale kako duž braniteljskih tako i duž partizanskih položaja. Da bi izbjegli žrtve vlastitog bombardiranja, partizani su ujutro napuštali položaje, a navečer se nanovo vraćali.

*****

Kada se 8. svibnja 1945. doznalo da je Njemačka bezuvjetno kapitulirala, partizani su pucali iz svih oružja slaveći prestanak rata. Mislili su kako će ustaše odmah izvjesiti bijele zastave i predati se, ali su se prevarili jer je na ušću rijeke Bosne i Save rat tek počinjao.

U pet sati ujutro započela je izuzetno snažna topnička i minobacačka priprema napada s više od dvjesto četrdeset minobacača koji su rigali vatru po ustaškim položajima. Nekoliko tisuća granata neprekidno je zasipalo ustaše koji su trpjeli sve veće gubitke usprkos savršeno uređenim položajima. Morali su napustiti prednje linije obrane i povući se prema školi u centru Vlaške Male. Nakon višesatnog granatiranja partizani su krenuli u juriš. Pretrčali su prve obrambene linije na kojima nisu naišli na otpor branitelja, te su se na ulazu u selo suočili s ustaškim protunapadom nakon čega su se dali u bezglavi bijeg preko sporednog, lateralnog kanala pri čemu ih se veliki broj utopio.

Partizanski zapovjednik Stevo Kovačević napisao je: Nalazimo se i dalje na polaznim položajima. Borbe su veoma jake. Poslije dvadeset sati neprekidne bitke zauzeli smo Svilaj i sada se vodi žestoka bitka za Vlašku Malu, a ostala dva bataljuna su pred Dubicom. Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešto nikad nisu još vidjeli. Svaki ustaša mora najpre da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki objekt.

Ustaškim posadama u Vlaškoj Maloj je tijekom noći došlo pojačanje iz Odžaka, te je zapovjedništvo zapadne crte obrane preuzeo Čalušić. Rajkovac je svoje postrojbe podijelio na četiri grupe kojima se priključila i Novačka satnija pod zapovjedništvom Nikole Šanjića. Pojačanja su došla samo s osobnim naoružanjem jer su teško naoružanje ostavili na svojim linijama obrane. Svaki strojničar izabrao je naoružanje koje je želio jer ga je bilo na pretek. Antun je izabrao svoju omiljenu strojopušku Swartzlose koja je bila dio ustaškog plijena s njemačkog riječnog broda i zato je raspolagala ogromnom količinom streljiva.

– Ne može on bez nje. Je li? – netko je komentirao.

Antun se naglo okrenuo u smjeru poznatog glasa.

– Stipo! Božje ti majke od kuda ti?

– Samo njega pozdravljaš, a ja kao da i ne postojim – reče netko drugi.

– Majke ti mile, pa to je Franjo. Ljudi, otkud vi ovdje?

– Došli smo sa Špingerom – odgovorio je Stipo nakon što su se bratski izgrlili i izljubili.

– Što niste išli sa Švabama, predati se saveznicima? Ovdje ćete zaglaviti kao i ja.

– Nismo mogli. Zapeli smo kod Teslića sa našom SS satnijom. Malo nas se izvuklo. Partizani su nas raskomadali – reče Franjo.

– Otkuda vi na Tesliću? Ja vas ostavio u Okučanima.

– Pomagali smo izvlačenje Švaba iz Bosne zajedno s tvojim popom Savom – odgovori mu Stipo.

– Popom Savom? Što je bilo s njim? – upita ih Antun uzbuđeno.

– Partizani su ga zatukli prvog svibnja i skoro sve njegove četnike, a i nas zamalo s njima – reče Stipo smijući se.

– Meni je Savo izmakao u jednoj bitci. Spasio ga njegov zamjenik kojeg sam sredio umjesto njega. Žao mi je što ga nisam dohvatio, ali je dobro da je zlotvor gotov. To moramo proslaviti. I vi Špingeru, a?

 – Uspjeli smo pobjeći partizanima i na Savi se priključili Špingeru pa se vratili u Odžak, jer u Slavoniju više nismo mogli.

– Baš imate sreće – reče Antun i odvali se smijati.

Ustaše su tijekom noći zauzeli prethodno napuštene položaje kako bi iznenadili partizane. Kada su se partizani ujutro primakli prvim crtama odbrane Vlaške Male zasuli su ih strašnom rafalnom paljbom. Antunov Swartzlose je rigao vatru veselo poskakujući kao da je bio sretan što ga koristi tako raspoložen i iskusan vojnik. Paljba je trajalo samo nekoliko minuta koji su razrijedili partizanske redove što je omogućilo ustašama da iskoče iz rovova i natjeraju partizane u bezglavo povlačenje sve do Vrbovca.

Iz Vrbovca je komandant 14. brigade Stevo Kovačević štabu Trećeg korpusa poslao brzojav: Hitno nam pošaljite municiju. Nemamo više ni metka. A nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prijevozna sredstva upotrijebljena za prijevoz ranjenika …

Krvave borbe su se nastavile istim intenzitetom, a štab Trećeg korpusa je poslao još jednu brigadu iz sklopa 53. divizije, sa svrhom da se konačno slomi ustaški otpor. Svi ti napori su završili još jednim brzojavom: Iako je u proteklim borbama pretrpjela teške gubitke, borbenost i upornost ustaške grupacije ne popušta… 20. maja iz ustaških rovova i bunkera još se mogla čuti cika, pjesma i povici Paveliću da dođe u Vlašku Mahalu.

Uključivanje zrakoplovstva postalo je neminovno. Započelo je izviđanje, a odmah potom i bombardiranje ustaških uporišta u Odžaku, Vlaškoj Maloj, Dubici, Mrkoj Adi, Balegovcu i Prudu. Direktnim pogocima porušili su armiranobetonske i veći broj drugih bunkera izuzev velikog bunkera u Vlaškoj Mali i ustašama nanijeli znatne gubitke. Bombardiranje je nastavljeno istim intenzitetom i sljedeća dva dana neprekidnim djelovanjem eskadrile od sedam zrakoplova sastavljene od sovjetskih „šturmova“ i njemačkih „štuka“ koji nisu polučili željene rezultate pa su od engleskih „caravellea“ i njemačkih „messerschmita“ sastavljene dvije dodatne eskadrile koje su poslane iz Beograda na Odžak. Ti su zrakoplovi 23. i 24. svibnja uspjeli potpuno uništiti obrambeni bunker i školu u Vlaškoj Maloj u kojoj je bilo smješteno zapovjedništvo Petra Rajkovačića.

Situacija je bila vrlo teška te je Rajkovac donio odluku o proboju jedne grupe vojnika prema šumama Vučjaka, a da rano ujutro druga grupa započne povlačenje prema Odžaku i forsiranje rijeke Bosne. Zapovjedio je pripremu jednog minobacača za uništenje mitraljeskog gnijezda i vod od trideset bojovnika koji će prijeći Bosnu i zauzeti položaje za obranu mostobrana. Potom će se vojska u manjim i većim grupama sakriti u šume i čekati daljnji razvoj događaja. Zapovjedio je i uništenje topova i minobacača kako ne bi pali u ruke neprijatelja.

U Vlaškoj Maloj, Balegovcu i Mrkoj Adi ostalo je nekoliko tisuća vojnika, a glavnina se snaga grupirala oko Nuića štale, dok su u Odžaku ostali samo pripadnici seoskih straža, ranjenici i oni koji su smatrali kako im se ništa neće dogoditi ako se pošteno predaju.

Komentiraj