Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Uspon autoritarnih režima na zapadnom Balkanu’ u kojem luksemburški povjesničar Florian Beiber analizira političke promjene u Srbiji nakon pada Slobodana Miloševića te 2012. godinu kada na vlast dolazi Aleksandar Vučić, nekadašnji Miloševićev saveznik

Ako je Crna Gora iskusila jednostranački kontinuitet, Srbiju je od 1989. oblikovalo nekoliko značajnih prijeloma. Demokratski obrazac Srbije može se konceptualizirati u tri faze. Od uvođenja višestranačkog sustava 1990. do 2000. Socijalistička partija Srbije i Slobodan Milošević bili su dominantni. Od 2000. do 20012. Srbijom su vladale razne stranke koje su 2000. pripadale antimiloševićevskoj koaliciji. Od 2012. Srbijom dominiraju Srpska napredna stranka i njen suosnivač Aleksandar Vučić, nekadašnji Miloševićev saveznik, vraćajući se na sve autoritarniji put, sad bez rata, oslanjajući se na retoriku integracije u EU.

SPS, osim na prvim višestranačkim izborima 1990., nikad nije imao natpolovičnu većinu u parlamentu. Stoga je ta stranka veći dio 1990-ih vladala s koalicijskim partnerima. Uspjela je ostati na vlasti unatoč ekonomskom embargu koji su Srbiji nametnule Ujedinjene nacije, hiperinflaciji i ratu. Kad su Milošević i SPS 2000. izgubili vlast, režim je bio u međunarodnoj izolaciji, bio je poražen u ratu na Kosovu, a sve je više posezao za autoritarnom taktikom, uključujući ubojstvo Ivana Stambolića, nekadašnjeg Miloševićeva mentora, a poslije oponenta.

Opozicija je uspjela svrgnuti režim mješavinom jedinstva, masovne mobilizacije i dobro organiziranom i izvana podržavanom kampanjom. Opozicijske su se stranke okupile kao Demokratska opozicija Srbije (DOS), nezgrapna grupacije od 18 stranaka, kojima je osim odbacivanja Miloševića malo što bilo zajedničko, a okupile su se pod pritiskom društvenih pokreta, posebno Otpora.

Vučić je 2012. bio tek zamjenik premijera i ministar obrane. Iako formalno nije postojala funkcija ‘prvog’ zamjenika premijera, ubrzo je postao dominantnom figurom vladajuće koalicije

SPS i njegov partner, a povremeno lojalna opozicija, Srpska radikalna stranka (SRS), 2000. su bili maknuti s vlasti. Razdoblje između 2000. i 2002. obilježilo je nadmetanje između Demokratske stranke (DS) i konzervativnije nacionalističke Demokratske stranke Srbije (DSS). Najveća stranka između 2003. i 2008. bio je ipak SRS, koji je 2003. osvojio 28 posto glasova,. Unatoč tomu SRS je bio blokiran jer su demokratske stranke odbile surađivati s njom, a odbacivali su ga i EU i drugi međunarodni akteri. Nakon 2000. SRS se opirao preobrazbi zemlje i nastavio je zagovarati tvrdu nacionalističku poziciju. Ipak, nakon dobrovoljne predaje njegova predsjednika Vojislava Šešelja 2003. Haaškom sudu stranka pod de facto vodstvom Tomislava Nikolić više je isticala egzistencijalne teme, zadobivajući podršku gubitnike tranzicije i onih koje su razočarale vladajuće stranke.

Nekoć dominantni SPS postao je vlastitom sjenom nakon što je nova vlada njenu središnju figuru, Slobodana Miloševića, 2001. izručila Haaškom sudu, a borba za vlast se nastavila. Malo-pomalo, pragmatično krilo na čelu s Ivicom Dačićem je prevladalo i 2004. podržalo konzervativnu vladu predvođenu DSS-om. Iako nije ušao u vladu, mogao je svoje članove postaviti na ključna mjesta u vladajućim strukturama. SPS je 2008. ponovo postao utjecajan i podržao DS u nastojanju da bude međunarodno prihvatljiviji. To nastojanje sadržavalo je deklaraciju o pomirbi dviju stranaka, koja bi se mogla shvatiti kao završetak konfrontacije stranaka povezanih s Miloševićem i njihovih oponenata. No motivacija za to bila je više formalna i nije imala prevelike veze s istinskim pomirenjem. SPS je podržao DS i omogućio mu da vlada četiri godine nakon gorkog razlaza s DSS-om, koji se, nakon što je Zapad podržao neovisnost Kosova, pretvorio u protueuropsku stranku. SPS je nagrađen primitkom u Socijalističku internacionalu, čime je završena njegova međunarodna izolacija. Tako su, sad kao junior partner, socijalisti bili izvan vlasti samo tri godine; između 2001. i 2003. SPS je ipak bio mala stranka koja je 2008. dobila tek 7,58% glasova, i to u koaliciji s drugim malim strankama. Osnovna smetnja političkoj normalizaciji bio je SRS, koji je, premda ga je 2008. DS pobijedio, i dalje bio važna stranka s 29,46% glasova. Dok je Socijalistička partija samo kratko bila antisistemska stranka, radikali su tu poziciju zauzimali do 2006., kad su podržali novi srbijanski ustav, ali su nastavili odbacivati cilj pristupanja Europskoj Uniji.

Isključivanje SRS-a iz vlasti, međunarodna blokada i jaka domaća većina u prilog integraciji u EU rezultirali su raskolom stranke, u kojem se njeno vodstvo odmaknulo od dogmatske pozicije Vojislava Šešelja, koji je kao optuženi ratni zločinac nadzirao rad stranke iz Haaga. Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić osnovali su SNS, koji se nastojao pozicionirati kao proeuropska stranka desnog centra. Iako se SNS formalno razišao od SRS-a, za sobom je povukao glavninu članstva i vodstva stranke.

SRS je, kao što je, uostalom, i bila praksa u većini stranaka, zatražio neopozivu ostavku svojih članova parlamenta, kako bi mogao otpustiti sve nelojalne članove. Budući da je parlamentarno vodstvo prešlo u SNS, SRS nije mogao “kazniti” nelojalne članove. Nakon raskola čelnik nove parlamentarne skupine “Naprijed, Srbijo” Tomislav Nikolić ironično je zapazio da su se pisma ostavki “izgubila”, tako da nitko od njegovih saveznika nije mogao biti kažnjen. Tim raskolom, koji je bio odraz jake potpore izvana i izazvao je prijelaz središnjih figura stranke u SNS, stranka je preuzela i potporu koju je prije uživao SRS. Od ukupno 77 radikala 21 je prešao u novu parlamentarnu grupu. Uspostava SNS-a stranački je sustav skrenulo prema prividnom konsenzusu o eurointegraciji i liberalnoj demokraciji. Usporedo sa stvaranjem SNS-a euroskeptični DSS naglo je oslabio. U prvim godinama predsjednikovanja Koštunica je uživao snažnu podršku. Njegova stranka je 2008. bila treća po snazi, s 11,62% glasova, 2012. izgubila je 7%, a 2014. ostala bez zastupnika u parlamentu.

Integracija u EU 2012. nije bila glavna tema izbora. Dok je opozicija bila spremna prihvatiti postmiloševićevsku zbilju, vodeći DS na čelu s Borisom Tadićem povlađivao je stavovima nacionalista, pogotovo u vezi s Kosovom, a ministru vanjskih poslova Vuku Jeremiću fokus mandata bilo je onemogućavanje kosovske neovisnosti. Stoga se je jaz između vladajućih i opozicije drastično smanjio.

Vučić je 2012. eksplicitno podržavao integraciju u EU, za razliku od predsjednika Tomislava Nikolića i premijera Dačića koji su imali jake veze s Rusijom

Izbori su bili oblikovani općim nezadovoljstvom vladom. Dok su se prethodni uglavnom bazirali na nadmetanju proeruopskih i proturežimskih stranaka koje su odbacivale postmiloševićevsku promjenu ili u najmanju ruku nisu podupirali ulazak u EU ni zapadnu orijentaciju, ti su izbori, čini se, bili prvi koji nisu najavljivali prekretnicu. Bili su dosljedni u tome da se na njima bojkotiraju svi kandidati tako da glasači predaju neispunjene listiće, što su predložili aktivisti civilnog društva kako bi izrazili nezadovoljstvo svim strankama. Ta je kampanja htjela istaknuti da sami izbori nisu mjesto gdje se odlučuje o vlasti i da se kandidati jedni od drugih bitno ne razlikuju. To je pridonijelo pobjedi SNS-a i postupno dovelo do autoritarnih obrazaca. Za samo nekoliko godina SNS je postao hegemonska stranka s apsolutnom ili gotovo apsolutnom većinom, što vrijedi i za posljednje izbore u travnju 2017. Razina moći isključivo jedne stranke i jedne stranačke osobe nadišla je svaku prethodnu dominaciju u smislu biračke potpore, osim one iz prvih godina Miloševićeve vladavine u višestranačkom sustavu (1990. – 1992.).

Ta je stranka 2012. bila u neznatnoj prednosti, manjoj od 2%, pred koalicijom koju je predvodio DS, dobivši manje od četvrtine glasova. Otada SNS uvjerljivo prevladava, i to iz dva razloga. Prvo, njegov predsjednički kandidat Tomislav Nikolić pobijedio je svog prethodnika sa 70.111 glasova i postao predsjednikom u drugom krugu izbora s 49,54% prema 47,31%. Ta neočekivana pobjeda – Nikolić je od 2000. bio neuspješan na svim predsjedničkim izborima, dvaput je izgubio od Tadića – promijenila je politički klimu. Tadić je pozivao na prijevremene izbore u nadi da će svojom popularnošću ojačati svoju poljuljanu stranku. Njegov je poraz označio kraj postmiloševićevskog decenija. Socijalistička partija prestala je podržavati DS i priklonila se SNS-u, stekla je međunarodni legitimitet i DS joj više nije trebao, a SNS više nije bio izbjegavan – i dobila je položaj premijera, iako je predvodila po veličini tek treću koaliciju s 14,51%. Vučić je tada bio tek zamjenik premijera i ministar obrane. Iako formalno nije postojala funkcija “prvog” zamjenika premijera, ubrzo je postao dominantnom figurom vladajuće koalicije.

Vučić je nastavio vanjsku politiku sličnu onoj prethodnih vlada, eksplicitno podržavajući integraciju u EU. U tome je njegova pozicija bila jasnija od one predsjednika Nikolića i premijera Dačića, koji su imali jake veze s Rusijom i izražavali veću suzdržanost prema prozapadnim politikama. Stoga je Vučić izgledao kao pragmatičan i dinamičan političar, spreman rješavati otvorene probleme, u čemu su prethodni liberalni političari razočarali, posebno Tadić. Bivši predsjednik bježao je od kompliciranih kompromisa, uglavnom bojeći se da ga vladajuća elita ne nazove izdajicom.

U travnju 2013. premijer Ivica Dačić i kosovski premijer Hashim Thaçi pod europskim su pokroviteljstvom potpisali Bruxelleski sporazum. Taj je sporazum zacrtao put normaliziranja odnosa između Srbije i Kosova i europski su ga promatrači vidjeli kao pomak nakon što se Srbija žestoko protivila bilo kakvom prihvaćanju neovisnosti Kosova. Iako je Vučić bio u drugom planu – slično kao pri osnivanju SNS-a pet godina prije – bilo je jasno da je on stup tog procesa, koji je rezultirao snažnom međunarodnom podrškom njegovoj vladi.

Došavši 2012. na vlast, SNS je naoko dovršio normalizaciju stranačke politike promjenom moći među demokratskim, proeroupskim strankama. Isprva se činilo da u stopu slijedi hrvatskog premijera Ivu Sanadera, koji je autoritarnu i nacionalističku Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) preobrazio u proeuropsku stranku. Obojica su izgradili vlastite korupcijske i pokroviteljske mreže. Kad je riječ o demokraciji, njihove su se daljnje putanje razlikovale. Iako im je retorička posvećenost pridruživanju EU-u slična, postoji sustavna centralizacija moći oko osobe Aleksandra Vučića i erozija neovisnih institucija poput ureda pučkog pravobranitelja, kontrola medija neformalnim pritiskom i autocenzurom, pojava jake stranke koja je preuzela kontrolu nad državnim resursima.

Aleksandar Vučić je 2017. postao predsjednikom Srbije nakon što je njegovu bivšem savezniku Tomislavu Nikoliću istekao mandat. Ostalo je nejasno zašto je Nikolić odustao od nove kandidature

Kako bi konsolidirao svoju vlast, SNS je između 2012. i 2016. dvaput pokrenuo prijevremene izbore, najprije 2014. i ponovo dvije godine poslije. U prijevremenim izborima 2014. u tome je uspio. Opozicijski DS bio je razoren unutarnjim sukobima, a SNS je pobijedio na lokalnim izborima diljem Srbije, jer su svi lokalni stranački odbori SPS-a i DSS-a podržali novu dominantnu stranku. Posebno je važna bila njihova pobjeda u Beogradu, gdje je, zahvaljujući premještanjima unutar koalicije, Siniša Mali zamijenio gradonačelnika iz DS-a Dragana Đilasa. Prijevremeni izbori stranku su oslobodili pozicije junior partnera u vladi. Iako je SNS bio najjača stranka, prva je vlada bila sastavljena od brojnih neovisnih ministara, kao i onih iz manjih stranaka poput Ujedinjenih regiona Srbije (URS).

Na prijevremenim parlamentarnim izborima 2014. koalicija predvođena SNS-om osvojila je dojmljivih 48,35% glasova i apsolutnu većinu u parlamentu, gotovo udvostručivši broj zastupničkih mjesta. Nadalje, njegov koalicijski partner SPS postao je drugim najjačim blokom, dok se DS raspao na dvije konkurentske stranke, od kojih su obje jedva prešle izborni prag, jedna sa 6,03%, druga s 5,7%. Uzrok loših rezultata opozicije dijelom je bio stranački raskol u DS-u, kojemu su prethodile brojne unutarstranačke svađe. Bez obzira na to, SNS je započeo bespoštednu kampanju protiv bivše vladajuće stranke i njenih pristaša, koje je prozvao “žutima” radi stranačke boje. Govori i kampanja SNS-a, mediji koji su podupirali režim, posebno privatne TV postaje Pink i Happy i tabloidi Kurir i Informer, žestoko su napadali bivšu vladajući stranku kao korumpiranu, kriminalnu i izdajničku. Ovakvi napadi bili su sastavni dio izborne kampanje i dalje su polarizirali politiku u Srbiji. Napadi na nekadašnju elitu, koji su trajali godinama nakon što je SNS preuzeo vlast, dio su klasičnog populizma antielitnog diskursa. Naravno, stara je elita služila kao meta, a prešućivalo se da je već 2012. nova elita preuzela kontrolu.

Od prvih višestranačkih izbora 1990. ni jedna druga stranka nije dobila toliko glasova niti je opozicija bila toliko beznačajna i marginalizirana. Dok je 2012. ta stranka još s naporom pronalazila stručne i profesionalne kadrove za nacionalnu i lokalnu razinu vlasti, već 2014. pridobila je brojne članove i partnere. Stoga je predizborna koalicija bila sastavljena od širokog i eklektičkog kruga malih stranaka. U koaliciji su bili i Socijaldemokratska partija Srbije (SDPS), na čijem je čelu najdugovječniji član srbijanskih i jugoslavenskih vlada, pripadnik bošnjačke manjine Rasim Ljajić – od 2000. bio je u svim vladama – i Pokret socijalista (PS) Aleksandra Vulina, koji se 1990., slijedeći nacionalističku liniju i nepokolebljivo podupirući suprugu Slobodana Miloševića, kleo u ideje (ili barem u imidž) Che Guevare, i monarhistički Srpski pokret obnove (SPO) Vuka Draškovića, koji je 1990-ih bio vođa srbijanske opozicije. Sve su te stranke bile minorne, ali donijele su lojalne glasače i kredibilitet, za što ih je SNS bogato nagradio. Strategija dominantnih stranaka da za sebe vežu minorne stranke koje same ne bi prešle izborni prag opća je praksa. Male stranke, koje u pravilu vode dugovječni vođe čija su nekadašnja ili trenutačna popularnost i strateške vještine njihove jedine prednosti, vladajućoj stranci prodaju svoju biračku podršku za mjesta u parlamentu. Takvu političku trgovinu teško je nazivati pluralizmom, jer ona jedva da uspostavlja mrežu mikropatronata koja se može povezati s dominantnim strankama. A postoje i stranke koje se nude onomu tko da najviše, ne bi li izbjegle zamornu i skupu proceduru registracije. Bivši predsjednik Boris Tadić raskinuo je 2014. s DS-om i trebalo mu je neko sredstvo da reaktivira svoju političku karijeru. Uspio je kooptirati malu Zelenu stranku Srbije (ZSS), poslije ju preimenovao u Novu demokratsku stranku i napokon u Socijaldemokratsku stranku. Ona je jedna od zbunjujuće mnogih samoproglašenih ljevičarskih ili socijaldemokratskih stranaka u Srbiji. Demokratska stranka definirala je sebe kao socijaldemokratsku. Tu su i Socijaldemokratska partija Srbije Rasima Ljajića; Socijaldemokratska unija (SDU), mala prozapadna stranka na čijem je čelu političar iz DS-a i bivši diplomat Borko Stefanović; Liga socijaldemokrata Vojvodine, koju predvodi Nenad Čanak; Pokret socijalista, na čelu s bivšim bliskim suradnikom Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića; i SPS. Tih osam stranaka pokriva cijeli spektar srbijanske politike, od proeuropskih reformističkih do nacionalističkih, manjinskih i regionalnih stranaka – od jake antivučićevske opozicije do njegovih bliskih suradnika. Sve to još više zamagljuje ionako konfuznu sliku srbijanske stranačke politike, u kojoj će glasač teško odabrati stranku po ideološkoj liniji. Zeleni će se poslije ponovo pojaviti kao zasebna stranka i ući u predizbornu koaliciju sa SPS-om.

Ukratko, imati svoju političku stranku unosan je posao. Premda je koalicija na čelu sa SNS-om imala većinu u parlamentu, ponovo je koalirala sa SPS-om i njegovim partnerima, Partijom ujedinjenih penzionera Srbije (PUPS) i regionalnom nacionalističkom strankom Jedinstvena Srbija (JS) na čelu s Draganom Markovićem Palmom. Palma je dugogodišnji gradonačelnik Jagodine, koji je nekoć podržavao paravojnog vođu, neuspjelog političara i kriminalca Željka Ražnjatovića Arkana. Palmu su ismijavali smatrajući ga seljačinom. Jednom je pričao kako je propustio uživo vidjeti Beethovena na njegovu koncertu, dok je siromašnim građanima dijelio gotovinu, a zaslužne građane vodio na redovite izlete u Beč i na grčku obalu. Kad je 2008. pomogao da se osnuje proeuropska većina predvođena DS-om, navodno je kao nagradu za pridruživanje koaliciji zatražio dvije žirafe za svoj zoološki vrt. Glumeći da se kao moćnik zalaže za proeruopske vrijednosti, istovremeno je bio protiv prava homoseksualaca i drugih “zapadnih vrijednosti”, što ga čini prototipom lokalnog ‘gazde’, ili šefa, čija praksa odražava djelotvoran recept za vladavinu SNS-a, koji je u internoj korespondenciji američke ambasade ovako opisan: “Palma je predsjedao ekonomskom boomu svoga grada po modelu ekstenzivnih državnih troškova i jedva prikrivene autoritarne vladavine.”

Ta je koalicija dala novu vladu, koju je vodio Aleksandar Vučić, a golema većina u biti je značila da vlada nema značajnu opoziciju u parlamentu. Uključivanje SPS-a imalo je dvije prednosti. Prvo, SNS se nije mogao profilirati kao opozicijska stranka, i drugo, to je omogućilo SNS-u da podijeli odgovornost i krivnju za neuspjehe. SPS-u, koji je od 1990-ih bio u vladi ili je barem podržavao vladu, uz dva kratka prekida (od 2001. do 2004. i 2007./2008.), to je omogućilo da zadrži važne položaje u javnoj administraciji i državnim poduzećima poput Srbijagasa, javne kompanije odgovorne za opskrbu prirodnim plinom koja je tijesno povezana s Rusijom i kojom od 2008. upravlja vodeći ćlan SPS-a Dušan Bajatović.

Drugi prijevremeni izbori održani su 2016., još jednom ih je bez uvjerljive potrebe inicirala vladajuća koalicija. Vučić ih je opravdavao potrebom za stabilnošću, provođenjem reformi i eurointegracijom. Uzme li se u obzir jaka i stabilna većina vladajuće koalicije, prijevremeni izbori puno su vjerojatnije bili dio kontinuirane izborne kampanje radi daljnje marginalizacije opozicije. A bili su i dobra izlika za to što vladajuća stranka nije ispunila prethodna predizborna obećanja. Izborni rezultati potvrdili su dominantnu poziciju SNS-a, koji je dobio 48,25% glasova i natpolovičnu većinu mjesta u parlamentu. Druga najveća koalicija, koju je vodio SPS, dobila je 10,95%. Obje su stranke izgubile neka mjesta u parlamentu, ali ne u korist etabliranih opozicijskih stranaka, nego ih je prigrabilo SRS koji se vratio u parlament nakon što je njegov vođa Vojislav Šešelj pušten iz pritvora u Haagu dok mu još nije bila izrečena presuda u suđenju za ratne zločine. S 8,1% SRS je postao najjačom opozicijskom strankom, za kojom je slijedila nova stranka Dosta je bilo (DJB) koju je na antikorupcijskog platformi osnovao bivši Vučićev ministar gospodarstva. U parlament je ušla i ekstremno desna stranka Dveri s DSS-om, nekoć jaki centar oko kojeg su se okupljale konzervativne protueuropske stranke. I dok se 2012. i 2014. činilo da je između stranaka u Srbiji postignut proeuropski konsenzus, 2016. dvije parlamentarne grupe bile su antieuropske i virulentno nacionalističke, dok je proeuropska opozicija dobila manje od 18%. SNS je postao dominantnom snagom centra koju su podjednako podržavale i umjerene proeuropske stranke i euroskeptici i nacionalisti. Obnovljena koalicija s SPS-om obećavala je kontinuitet politike od 2012.

Vučić je 2017. postao predsjednikom Srbije nakon što je njegovu bivšem savezniku Tomislavu Nikoliću istekao mandat. Nakon nekoliko mjeseci predomišljanja Nikolić ipak nije ušao u utrku za predsjednika. Iako su razlozi za njegovo odustajanje ostali nejasni – prethodno je tvrdio da će se kandidirati – čini se da je odustao pod Vučićevim pritiskom kad su se njihovi odnosi pogoršali. Vučić je došao na vrh stranke, dok je Nikolić ostao jedini od stranačkih vođa s nešto neovisnog utjecaja. Iako je Nikolić zauzimao jače proruske stavove od Vučića, pravi razlog za takav ishod bila je koncentracija moći. Osim toga, Nikolić je bio znatno manje popularan od Vučića i s njim na vrhu opozicija bi bolje stajala. Vučić je uspio pobijediti u prvom krugu s 55,06% glasova, takav uspjeh postigao je jedino Slobodan Milošević 1990. i 1992. Izbori su ukazivali na promjene u opoziciji, jer su tri Vučićeva protukandidata na izbore izišli kao neovisni, bez pokroviteljstva bilo koje stranke. Saša Janković, pučki pravobranitelj koji je ostao upamćen po tome što je Uredu pravobranitelja osigurao neovisnu poziciju, na izborima je bio drugi sa 16,35% glasova. Luka Maksimović, koji je na izbore izišao kao Ljubiša Preletačević Beli i satirom ismijavao vladinu politiku, dobio je 9,42%, dok se Vuk Jeremić, bivši ministar vanjskih poslova u Tadićevoj vladi, glasni i agresivni protivnik neovisnosti Kosova, morao zadovoljiti tek četvrtim mjestom s 5,65% glasova. Tako su ti izbori Vučića učinili neospornim vođom stranke i vlade i pokazali nepostojanost opozicije. Tom pobjedom Vučić je učvrstio svoj položaj u stranci. Imenovavši premijerkom Anu Brnabić, prvu otvoreno gay ženu na srbijanskoj političkoj sceni, vladu je podredio svojoj kontroli i djelovao kao predsjednik i stranke i države.

Dominacija SNS -a učvršćena je nakon prijevremenih parlamentarnih izbora u lipnju 2020., koji su održani unatoč bojkotu oporbe. Iako su neke manje stranke, koje dotada nisu bile u vladi, sudjelovale u izborima, vladajuća stranka i njeni saveznici osvojili su 60,58% glasova i 188 (od 250) mjesta u parlamentu. Osim stranaka nacionalnih manjina, vladi su se pridružile jedine druge stranke koje su ušle u parlament, SPS i mali Srpski patriotski savez (SPAS). Tako je zapravo oporba prestala biti zastupljena u parlamentu.