U mojoj bivšoj stranci sve je novo. Novi ljudi, novo vrijeme. Srušili su Vladu u kojoj su vlast dijelili s Mostom i Timom Oreškovićem kojeg su baš oni otkrili. Kako je i sam rekao, imao je samo tri sata za razmišljanje, ali su ga, unatoč tomu, hvalili kao najbolje rješenje. Kad su iz HDZ-a započeli operaciju Oreškovićeva rušenja u Saboru, po istom su obrascu pred javnost doveli novog mandatara, pokraj još politički živog premijera. Uvjeravali su svoje članove i javnost da imaju većinu za preslagivanje većine, bez Oreškovića i bez Mosta. Prvi u uvjeravanju bio je sada već bivši šef, njegov friško izabrani glavni tajnik, ali i suradnici poput Špike, Čorića, Tepeša i Bandićevih zastupnika. No, ruku na srce, i svi drugi viđeniji članovi Domoljubne koalicije uvjeravali su javnost da će se presložiti i da je afera „Konzultantica“ zlobna konstrukcija i da tu povjerenstvo koje odlučuje o sukobu interesa nema što raditi. Trajalo je to uvjeravanje do posljednje minute vladavine bivšeg šefa na čelu najveće stranke u Hrvatskoj.

No, kad je na vidjelo izbila gola istina o nemogućnosti preslagivanja, ali i kad je Povjerenstvo donijelo odluku, svi oni koji su branili Šefa složili su se kako on mora dati ostavku. Da mora otići i tako spasiti stranku, kako su mnogi neimenovani članovi vodstva brifirali novinare. Najglasniji i najvidljiviji opet su bili oni koji su predsjednika stranke najzdušnije branili dajući mu punu potporu u preslagivanju i rušenju vlastite Vlade. Doduše, ta srušena i opozvana Vlada ostat će zabilježena u povijesti Hrvatske kao najneuspješnija, ali i najridikuloznija zbog niza ministarskih gafova, zbog neznanja i ignorancije, ali i zbog činjenice da su je rušili upravo oni koji su je stvarali. I tu se ništa više ne može dodati ni oduzeti. HDZ je danas pred novim izazovima. T. Karamarka izabrali su 17. travnja kao jedinog kandidata koji je uživao nepodijeljenu potporu stranačkih ljudi, a 17. srpnja opet se bira novog šefa. Bira se i zaokružuje prema načelu jedan član – jedan glas (koje je ugrađeno u Statut stranke na početku Sabora HDZ-a 2012., dok sam ga vodila kao predsjednica) i bira se jednog kandidata između jednog kandidata. Odlučili su tako strepeći valjda da bi bilo kakva otvorena utakmica više kandidata mogla stranci dodatno naštetiti pred izbore, strahujući od izvlačenja raznih podataka uvijek revnih „visokih neimenovanih izvora iz vrha“ ili s margina stranke. S pravom stranački prvaci računaju na brzi zaborav i resetiranje jer je politička praksa pokazala da birači brzo zaboravljaju što je kako počelo i što su u politici posljedice, a što uzroci. No, biranje prema načelu jedan član – jedan glas sada je nova šansa i donijelo bi novi uzlet da je kandidata bilo više i da je svaki član stranke mogao tajno glasajući odabrati zaista onog kandidata koji mu je srcu prirastao likom i djelom, idejama, stavovima, hrabrošću i biografijom. Svi koji u toj velikoj stranci nešto znače zaigrali su javno na A. Plenkovića. U njemu vide zaokret, novo doba i novu šansu, pa su pritisnuti svi potencijalni drugi kandidati da odustanu, da se odreknu ambicija, da zatome svoje želje i vizije. Sve u ime zajedništva. Budući da je Plenković bio pobjednik unutarstranačkih izbora prije nego što su birališta otvorena, već je počela i bitka za osvajanje mjesta na listama za parlamentarne izbore. Puna stranačka demokracija u mogućnosti odabira između barem dva kandidata u najvećoj i povijesnoj hrvatskoj stranci bila bi osobito važna za Hrvatsku i predstojeće parlamentarne izbore jer bi ta stranka imala u punom smislu demokratski izabranog, ali i profiliranog vođu (ja, izabrana aklamacijom, znam ponešto o tome). Kad ostane samo jedan kandidat, onda i glasanje svih članova stranke gubi pravi smisao jer se ponavlja matrica i s nedavnog izbora T. K. Bio je do te mjere najbolji da nije imao protukandidata. Pa su ga nakon dva mjeseca prisilili da podnese ostavku jer nije bio najbolji. Takvog, poniženog vlastitom ostavkom, ljudi iz vodstva stranke ipak su ga javno zaštitili jer se žrtvovao. To mu ne odriče ni Andrej Plenković koji prije tri mjeseca nije htio u utrku i protukandidiranje Karamarku. Kad je vidio da je igra rušenja vlastite Vlade propala, A. Plenković kritizirao je blago na Saboru stranke ne imenujući na koga se točno kritika odnosi. Na tom Saboru izabrano je i novo Predsjedništvo HDZ-a koje će sada dobiti novog predsjednika. Najveći broj glasova za vodstvo stranke dobio je Z. Hasanbegović, koji je i poslije šefova kraja ostao njemu vjeran. Njega se spominjalo i kao mogućeg kandidata na izborima za predsjednika stranke, kao i D. Milinovića, koji se odrekao kandidature i ambicija u korist europarlamentarca. A bilo bi dobro, to zaista mislim, da su svi oni izašli 17. srpnja pred članove svoje stranke i dopustili im da odaberu. Jedino bi nakon toga bilo jasno je li članstvo HDZ-a odlučilo da ih vodi generacija upisana u stranku 2011. ili su za one koji su „20 godina krvarili za stranku“ i koji su „poderali puno cipela“ obilazeći sve podružnice HDZ-a i u najzabačenijim selima. Zato bi, zbog parlamentarnih izbora, zbog formiranja nove vlade, zbog Hrvatske i budućnosti svih nas, uistinu bilo važno da Andrej Plenković, koji želi biti premijer, jasno progovori i o događajima u HDZ-u protekle četiri godine. Važno je znati što on misli o brisanju povijesti stranke na stranicama HDZ-a od 1999. do 2012., jer je to vrijeme u kojem je HDZ vodio Vlade koje su Hrvatsku uvele u NATO i EU. Puno važnih događaja obilježilo je to razdoblje, a povijest stranke izbrisana je bez ijednog stranačkog glasa protiv tog čina.

Bilo bi važno da novi čelnik moje bivše stranke (u kojoj sam postala potpredsjednica zahvaljujući dr. Franji Tuđmanu koji me na tu funkciju i predložio) ocijeni smjenu Vladimira Šeksa s mjesta potpredsjednika Sabora, odmah nakon dolaska novog vodstva stranke 2012. Usprotivila sam se tom poniženju jer je Šeks bio doajen, zaslužio je to mjesto i zbog najvećeg pravničkog znanja u pretprošlom sazivu Sabora, a bio je kažnjen samo zato što me podržao u unutarstranačkoj kampanji 2012. Zbog unutarstranačke demokracije koja se uvijek prelijeva i na način vođenja države ili participiranja u jakoj oporbi, bilo bi važno čuti stajalište novog predsjednika HDZ-a o svima onima koji su iz stranke izbačeni ili su sami otišli. Ili označeni kao „zečevi iz SDP-ova šešira“. Tako su suradnici bivšeg šefa kitili i one koji su sami otišli, poput D. Prgometa ili M. Dalić, ali i izbačenu Šteficu Madračević koja je osnivala stranku u Njemačkoj još davne 1989. godine. Jesu li svi oni koji imaju svoje mišljenje, oni koji su kritični ili oni koji samo brane povijest stranke, zaista baš zečevi iz SDP-ova šešira? Jesu li oni koji su slobodno govorili o svojim viđenjima razvoja stranke zaista trojanski konji neprijateljskih snaga ili je sloboda govora jedan od temelja demokratskog društva, pa onda i demokratske stranke? Je li bilo ljudski i politički ispravno proglašavati me bilo kakvim zecom iz bilo čijeg šešira samo zato što sam se branila od Karamarkovih optužbi da sam detuđmanizirala i dekroatizirala Hrvatsku i što sam zagovarala i dalje ista stajališta koja smo imali u Vladinu Programu gospodarskog oporavka iz 2010.? Na primjer, o davanju dijelova izgrađenih autocesta u koncesiju ili o outsorcingu. Ili pak o Zakonu o radu. Samo sam se i dalje zalagala za ono što je bio plan HDZ-ovih Vlada, ističući uvijek da o istim stvarima jednako moramo govoriti i kad smo na vlasti i kad smo u oporbi. Bilo bi važno da se A. Plenković precizno odredi o primjeni Ustavnog zakona o pravima manjina i ćirilici u Vukovaru, kao i o podjelama kolone prošlih godina uz Dan sjećanja u tom gradu. Važno bi bilo čuti što novi šef HDZ-a misli o promjenama zakona o sportu koje je najavljivao odlazeći Šustar, ili o razmišljanjima gđe Šikić kako obrazovani nisu pokretači. Što misli o kurikularnoj reformi, a što o lustraciji i popisima izdajnika, kakvo je njegovo stajalište o izboru ustavnih sudaca i o jednome od njih koji se, iako zastupnik, lažno predstavljao u inozemstvu. Novi smjer morao bi se vidjeti odmah nakon dolaska na čelno mjesto stranke, kao i otvorenost za drugačije mišljenje i strpljivost za pitanja. Onaj koji propituje nije neprijatelj i ne mora misliti loše i željeti zlo. U svakom slučaju, danas bih trebala biti zadovoljna. Danas u HDZ-u potvrđuju za predsjednika mojeg kandidata za zamjenika. Uz njega su i oni koji su 2012. bili uz Karamarka, u borbi i protiv mene, protiv Andreja i protiv Vladimira. Uz njega su i oni koji su bili uz mene i 2012. i lijepo je to vidjeti i iz moje perspektive.

No, mene su u međuvremenu izbacili. Zato što nisam pristala šutjeti na svakodnevne optužbe da sam se (ali i bivše vodstvo) odrekla Tuđmana i da je stranka postala bljutava sol i da su branitelji poniženi i da je Hrvatska dekroatizirana. Je li to izbacivanje bilo u skladu sa Statutom? Tri godine čekam odluku Ustavnog suda i teško da ću je dočekati kad je jedan od novih sudaca Ustavnog suda bio i moj sudac u procesu za izbacivanje. A prije toga, moj ministar, jedan od najdražih. Izbacivanju se, istina, usprotivio Davor Stier, danas čvrsto uz novog predsjednika, nekoć čvrsto uz mene. Zahvalila sam mu na tome, iskreno dirnuta njegovom hrabrošću. Zbog drugačijeg mišljenja smijenjen je s mjesta međunarodnog tajnika, ali je postao europarlamentarac. Spominjem ga jer je negdje danas rekao kako su bivši (predsjednici) bivši i kako će ih pozivati na proslave. Ali, za novi smjer trebat će mnogo više od proslava. Trebat će, primjerice, jasno reći da onaj koji govori smije govoriti što misli i da to može i javno, a ne samo u svoja četiri zida, i da se, pri susretu s bivšim ili bivšom, ne treba prelaziti na drugu stranu ulice. Jer će svi jednoga dana postati bivši pa bi ulice postale pretijesne za tolika prelaženja.

OVO JE SLOBODNA ZEMLJA

Da je ovo slobodna zemlja, čuli smo ovih dana iz usta jednog od najodgovornijih dužnosnika. Pa ću tu okolnost iskoristiti u pisanju pisma poznatom i u svijetu priznatom hrvatskom znanstveniku Ivanu Đikiću kojem je sloboda da zauvijek ode iz hrvatske znanosti apsolutno zajamčena. S nadom da me sloboda koju ću iskoristiti u slobodnoj zemlji neće koštati anonimnih pisama o tome kako ne volim svoju zemlju, slobodno pišem, dakle:

Poštovani gospodine Đikiću, otkako ste napisali posljednje pismo kojim ste se oprostili od znanstvenog rada u Hrvatskoj, ne prestajem misliti o razlozima zbog kojih ste uopće i pisali, ali i posljedicama tog i drugih vaših pisama hrvatskoj javnosti i visokim dužnosnicima. Posljedica nema, one se ni na prste jedne ruke ne mogu nabrojiti jer prevladava ravnodušnost svekolike javnosti (u komentarima po portalima i medijima), javnosti koja odmahuje rukom, vođena onom tupom: “Koga nema, bez njega se može.“ To vam je između svih redova poručeno i u nonšalantnoj izjavi kojom ste otpraćeni kako je ovo “slobodna zemlja“ iz koje svatko može slobodno otići. Jasno, svatko je slobodan i svi su slobodni pa mogu izgorjeti u polemici, ići i otići i više se ne vratiti, a vi ste, kažu, krivo razumjeli raspravu u Saboru jer ste tamo negdje daleko pa ne razaznajete dobro što je na stvari. A i niste zapravo dobili nikakve izbore, kako je već u nekim poukama rečeno. I time je ta priča, što se tiče odgovornih za vaš odlazak, završila. Završila je vaša priča i što se tiče oporbe, poštovani gospodine Đikiću. Pokrenuli su postupak smjene ministra obrazovanja zbog plagiranja, a za tu se raspravu, uz dvije-tri časne iznimke, nisu temeljito pripremili pa su lamatali općim frazama i bez pravog političkog govora kojim bi bar javnost uvjerili u ono što je pak notorna znanstvena činjenica. O tome svjedoči i muk nekih sveučilišnih profesora/profesorica visokopozicioniranih u redovima oporbe koji još uvijek imaju i međunarodne planove, ali i činjenica da šef HNS-a, stranke koja je na smjeni ministra prvotno pokušavala zaraditi rast rejtinga, nije došao na glasovanje o opozivu. To govori o jačini motiva i „pravednoj“ borbi do posljednjeg daha, atoma snage i argumenta u raspravi o čestitosti u znanosti. Jer, aktualna vlast koja brani ministra zaista je vlast, a ta se vlast uvijek može, je li, i presložiti. Pa nije loše zauzeti poziciju „ni luk jeo ni luk mirisao“ u glasanju, e da bi i politički vuk bio sit, a političke koze ostale cijele. Kao uvijek, u skladu s političkim običajima u slobodnoj zemlji, što vi, gospodine Đikiću, ovako eksternalizirani, dakako, nikako ne razumijete. Istini za volju, kao što je rečeno, mnogi od zastupnika koji su tražili smjenu ministra jednostavno su posezali za vašim mislima u pismima i javljanjima na TV kojima ste se izložili i navukli bijes onih koji vas i danas vrijeđaju u komentarima. Pokrivali su se vašim analizama, vašim podacima i vašom hrabrošću, dodatno vas izlažući. Umjesto da su smislili svoje rečenice u koje bi prelili svoje misli, svoje stavove, političku jasnoću i hrabrost. Vašim su imenom mahali kao barjakom ali se, mnogi, nisu upustili u ozbiljno proučavanje činjenica o kojima ste progovorili. Bitka je završila, barjak skinut s jarbola. Znam da ste naučili drugačije, znam da vam je normalno iznijeti svoj stav bez kalkuliranja i bez straha, ali u ovom slučaju krivo ste pretpostavili. Naime, više puta pisali ste i govorili kako ste s g. predsjednikom Vlade razgovarali i kako ste se, zapravo, oko suštine problema razumjeli i složili. Govorili ste i kako vjerujete da će se sve to izneseno u tête-à-tête razgovorima uskoro razaznati i u odlukama o plagiranju prvog među ministrima. I tu ste se prevarili kao što ste se prevarili očekujući odgovore na pisma koja ste pisali predsjednicima Sabora i Vlade. Vi, naime, dosta naivno, smatrate da je normalno da se na pisma odgovara, a da dijalog podrazumijeva i pitanja i odgovore, pa i promjenu stajališta.

Kod nas to, vidite, često nije tako. Još će se malo o dokazanom ili nedokazanom plagijatu ministra obrazovanja i znanosti pisati po marginama (sic!) i u fusnotama (sic!), ali vam je već jasno i zaključno poslana poruka o tome da vam je slobodno otići jer je ovo slobodna zemlja (šic! a ne sic!) pa na to više nećemo gubiti vrijeme jer imamo važnijih pitanja za rješavanje. Kao što je formiranje Povjerenstva za suočavanje s prošlošću. Jer je u Hrvatskoj i dalje ploča sa ZDS u Jasenovcu „delikatno“ pitanje pa su zbog takvog stava židovske organizacije bojkotirale obilježavanje Dana sjećanja na žrtve holokausta. Konačno, na konferenciji za slobodno odabrane novinare, gospođa predsjednica, koja se i dalje nije preselila iako je obećala, na pitanje o vašem odlasku iz hrvatske znanosti zbog ignoriranja problema plagijata jasno kaže kako joj je žao kad ljudi odlaze iz Hrvatske, bio to „Đikić ili druga mlada osoba“. Pa je nastavila o nužnosti poticanja optimizma, o vjeri u sebe i svoju državu, o nedostatku zavarivača u Hrvatskoj, o zanimanjima koja nisu cijenjena i tako dalje, sve u odgovoru na pitanje o vašem slobodnom odlasku, a da vas imenom više nije spomenula. Možda bi vas netko i zadržavao da ne odete sa svojim znanstvenim potencijalom koji je u službi čovječanstva, da ste, eto, zavarivač. S tim da i te kako razumijem problem nedostatka zavarivača u hrvatskoj brodogradnji i toj se profesiji klanjam do poda jer rade težak posao za koji se traže posebne vještine i znanje. Stvar je u tome, naime, da bismo se i za Đikiće i za zavarivače trebali boriti i nuditi im najbolje uvjete za rad i ostanak. Poštovani gospodine Đikiću, puno bi se još moglo pisati o svemu što ste pisali i čemu ste se nadali. Igrom slučaja, zahvaljujući vlastitim pismima, bolje ste upoznali Hrvatsku, slobodnu zemlju. Pa naši su zastupnici u Ustavni sud birali i plagijatore i ljude koji su se po inozemstvu lažno predstavljali. Pa mi u DIP-u imamo čovjeka koji je u nekim istragama rekao da je primio neki novac na nekom parkiralištu. Pa mi imamo Povjerenstvo koje odlučuje o sukobu interesa čije se odluke žestoko politički kvalificiraju od politički trenutačno jakih persona. Pa mi u Saboru imamo i to etičko tijelo, povjerenstvo, što li, koje većini političara baš ništa ne znači iako ga je birao sam taj Sabor kojem odgovara Vlada, pa i ministar znanosti i obrazovanja. No, to su već otrcane činjenice koje nikoga ne mogu uvjeriti ni u što. Možda valja tek konstatirati da se oko plagiranja nije oglasio ni Most na vlasti ni HAZU. Post festum, Most najavljuje akcije ako bude reakcije iz Augsburga, kao da nije na vlasti i kao da nema snagu odlučivanja. U HAZU vas nisu htjeli primiti, a u slučaju plagiranja nisu se htjeli oglasiti. Ali zato se u javnosti govori kako je njihov ugledni član glasao protiv Hrvatske u arbitražnom postupku oko MOL-a. To, naravno, ne možemo provjeriti jer su te okolnosti tajna u interesu tajnosti postupka. Poštovani gospodine Đikiću, na kraju, ostaje i dalje pitanje zašto ste se izložili. Mislim da je to bilo zato što vam je stalo do Hrvatske i što vam nije svejedno. Zato vam zahvaljujem kao istinskom domoljubu. Pokazali ste ljubav i u ratnim vremenima, ali i poslije. Donacijama, radom sa studentima, putovanjima koja ste sami financirali. Ali i pokušajima argumentiranog uvjeravanja zbog istine i načela čestitosti u znanosti i društvu. Nadam se da ćete, unatoč ignoriranju i podsmijesima, ostati uzor mladima koji predanim radom završavaju svoje diplomske ili doktorske radove, kao i svim mladim znanstvenicima koji su spakirali ili pakiraju kofere za odlazak iz slobodne zemlje. Ja ipak vjerujem da ćete se jednoga dana, kao i ti mladi ljudi, vratiti u Domovinu. Hrvatska treba istinske domoljube koji je vole bez lažne patetike i samoljublja u velikim riječima, ali s puno stvarnih rezultata. Mi koji stalno živimo u Hrvatskoj moramo naučiti prihvatiti druge i drugačije, one s drugim vrijednostima i one koji bez straha ukazuju na propuste ili nepravdu. Moramo naučiti i prihvatiti da nije neprijatelj onaj koji argumentirano kritizira i da nije izdajnik onaj koji ne šuti. I da, moramo se naučiti priznati da će vaše ime ostatiti zabilježeno u povijesti, znanstvenoj i svakoj drugoj, a imena mnogih trenutačnih aktera i ove priče o đikićima i zavarivačima zaboravit će se nakon ovih ili onih izbora. Pozdravljam vas s osobitim poštovanjem.